Početna strana > Debate > Crkva i politika > Otvoreno pismo mitropolitu Amfilohiju
Crkva i politika

Otvoreno pismo mitropolitu Amfilohiju

PDF Štampa El. pošta
Deo monaha Eparhije raško-prizrenske   
nedelja, 13. jun 2010.

Otvoreno pismo Visokopreosvećenom mitropolitu Amfilohiju, administratoru raškoprizrenskom, povodom odlaska bratije nekoliko manastira i njihovog napuštanja raškoprizrenske eparhije

Pitaj oca svojega, i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti.

(5. Mojs. 32,7)

Ne primaj prekore upućene tvome ocu i ne odobravaj onome koji ga ponižavaju,da se Gospod ne bi razgnevio na dela tvoja i zbrisao te sa zemlje živih.

(Sveti Maksim Ispovednik)

Visokopreosvećeni Vladiko, blagoslovite,

Posle svih nesrećnih dešavanja u ovom mutnom, nekanonski vođenom procesu smenjivanja našeg episkopa i duhovnika Artemija, sa trona Raško-prizrenske eparhije, osobito nakon iscrpljujućeg i teskobnog administriranja ovom eparhijom umirovljenog episkopa Atanasija, koji je svojim postupcima situaciju u eparhiji doveo do usijanja i pucanja, monaštvo naše eparhije ostalo je kao stado bez pastira. Dakle, posle prve brzoplete odluke Sinoda od 13. februara tekuće godine, na ranu koja je napravljena u ovoj eparhiji nekanonskim smenjivanjem našeg episkopa, umesto melema stavljena je so, upravo dovođenjem za administratora pomenutog umirovljenog episkopa Atanasija.

Nakon, za nas ne manje bolne odluke Svetog Arhijerejskog Sabora o svrgavanju sa trona arhijereja naše eparhije, koju smo ipak prihvatili, postavljeni ste vi, kao novi administrator ove raspete i velikomučeničke, a uvek bogospasavane Eparhije. S obzirom na delikatnost novonastale situacije, od Vas smo očekivali minimum razumevanja i pastirskog ophođenja prema nama, nikako radi neke naše povređene sujete, već zbog ogromne učinjene rane (o kojoj ste i sami u jednoj besedi skoro govorili), nego i zbog toga što Vas je množina monaštva smatrala, uz vladiku Artemija, nekako drugim ocem i pastirom, i veliki ugled ste uživali po našim manastirima, kao i u čitavoj Eparhiji.

Ipak, nije trebalo da zaboravljamo na reči Apostola Pavla koje uputi Korinćanima, deci koju rodi Jevanđeljem, poučavajući ih: Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas u Hristu ja rodih Jevanđeljem (Kr. 1, 15), jer su i pastirstvo i razumevanje, nažalost, izostali, na naše veliko razočarenje. Nažalost, dok ste vi bratiji po manastirima obećavali da Ep. Artemije i dalje može da nam bude duhovnik, da će imati vaš blagoslov da bogosluži gde god hoće, pa čak i da monaši iskušenike (rekoste na pitanje u Arhangelima: Da, da, zašto ne?), neminovno nakon toga (a možda i pre, nismo sigurni u datum), episkopu Artemiju stiže sinodsko naređenje da ne sme da duhovno rukovodi svoju decu, porođenu u Duhu Svetom, monahe i monahinje Raško-prizrenske eparhije.

Nakon ovakve odluke Sinoda shvatili smo da se nad našim duhovnikom i nad nama samima sprovodi svojevrsni duhovni teror i genocid, jer niko zdravorazuman ne može drukčije da shvati i okarakteriše ovakvo postupanje Sinoda sa našim duhovnikom i monaštvom naše eparhije. Kao prirodna reakcija živog organizma monaštva, bilo je masovno traženje kanonskih otpusta, a razlog toga je svakom nezlonamernom učesniku ili posmatraču čitave situacije u kojoj smo, sasvim jasan. Nije li i sam Spasitelj u Jevanđelju rekao: Ako su domaćina nazvali Veelzevulom, koliko će prije domaće njegove (Mt. 10, 25) ? A zaista, samo malo pre toga, rekao je Spasitelj i druge, slične spasonosne reči: Nema učenika iznad učitelja svojega ni sluge iznad gospodara svojega. Dosta je učeniku da bude kao učitelj njegov i slugi kao gospodar njegov (Mt. 10, 24-25); i još na drugom mestu: Ako mene izgnaše i vas će izgnati (Jn. 15, 20).

Zaista, nemoguće je očekivati normalan i miran nastavak našeg monaškog života u eparhiji iz koje je prognan naš duhovni otac, s obzirom da se kao prava duhovna deca trudimo da ga sledimo i podražavamu u svemu dušekorisnom čemu nas je učio, budući da u njega imamo poverenje. On nas u Hristu i Jevanđelju Duhom Svetim porodi, i nije li dostojno da i on sa Pavlom nama kaže, kao svojoj miloj deci: Molim vas, dakle, ugledajte se na mene (Kor. 4, 16). Da li bi neko i danas velikoga Pavla, prosvetitelja naroda, prozvao i optužio za kult ličnosti i guruizma?

Sasvim je suvislo da u eparhiji gde nema mesta za njega, a time i prevashodno za sve ono čemu nas je učio i zbog čega je u velikoj meri gonjen (a gonjen je, kako čitamo u optužnici koju Sinod doturi i moralno i politički žutoj i najžućoj, novini Pres, između ostalog i po tačkama uličnog i uličarskog, a pre svega lažnog naklapanja i kleveta kako su Artemijevi monasi isleđivali, Bog da sačuva!, monahinje Pećke Patrijaršije i od njih zahtevali hranu, te je, eto, tako, Artemije unosio smutnju u klir i narod!?) nema mesta ni za nas, njegova duhovna čada koji smo se trudili već godinama, a neki i decenijama, da ispunjavamo njegov blagoslov, i tako, ispunjavajući se blagoslova Božijeg, služili Bogu i rodu na ovom raspetoj i svagda raspinjanoj svetoj zemlji, a na spasenje svojih duša.

Neka je, dakle, jasna svima ova granica od koje nećemo odstupiti, odreći se oca i duhovnika, koji nas rodi Jevanđeljem. Čovek ne mora da osedi u monaštvu kako bi shvatio i saznao da je ovakav naš stav potpuno potkrepljen naukom Svetih Otaca u monaštvu prosijavših, među kojima ima i neoborivih stubova bogoslovlja, što nas u najvećoj meri utvrđuje i rukovodi u istrajavanju na takvom stavu. Samo da podsetimo, od Lestvice do poslednjeg asketskog svetootačkog dela nedvosmisleno i jasno stoji zabeleženo da se duhovni otac napušta samo u slučaju njegovog pada u jeres ili u blud, a, budući da u slučaju episkopa Artemija o ovim stvarima nema ni pomena, naša odluka je samim tim potpuno opravdana i nimalo Svetim Ocima nesaglasna.

Druga, za nas neprihvatljiva činjenica jeste stanje trenutne uprave u eparhiji, posebno imajući u vidu arhijerejskog zamenika, episkopa Teodosija, budući da su i on i njegov zamenik, protosinđel Sava Janjić, lično imali velikog učešća, ne samo u progonu našeg i njihovog duhovnika, stavivši time sebe u red njegovih egzekutora, već su bili i direktni uzročnici i vinovnici raznih podela i razdora, kleveta i nesloga u ovoj Eparhiji. Svima treba da je jasno da je od nas nemoguće očekivati i minimum poverenja prema takvoj upravi, koja je još u samom početku pokazala neiskrenost u svom nastupu i svojim namerama.

Ta neiskrenost je, nažalost, potresno sadržana i u protivrečnim zahtevima vas, Visokopreosvećeni, upućenih nama monasima, gde najpre od nas zahtevate da ostanemo verni manastirima i kivotima svetitelja u njima, čuvajući ih, da bi nas kasnije otvoreno optužili za sektašenje i negovanje i širenje sektaškog, grupaškog i urotničkog duha. Zbunila nas je i sablaznila smelost i neodgovornost ovako ozbiljne optužbe, i to čoveka koji sa nama nije pojeo džak soli da bi nas znao u meri koja bi bila dovoljna za donošenje takvog suda nad nama. Naprotiv, većinu nas ste videli prvi i jedini put u svom životu. Još više nas je zbunilo vaše istrajavanje na našem ostanku u manastirima ove eparhije, jer se samo po sebi postavlja pitanje, zašto bi neko želeo da mu sektaši čuvaju svetinje?

Pošto se ovih dana govori o sređivanju stanja u našoj Crkvi, iako razvoj stvari u njoj govore potpuno suprotno (osim ako receptura ''sređivanja'' ne dolazi iz Vašingtona i Brisela), žarko želimo i nadamo se da će se naći bar neko odgovoran kome bi se požalili i obratili za zaštitu od ove strašne i nedopustive optužbe.

Jasno je iz svega navedenog da je teško ostvariti minimum ljudskog poverenja sa ljudima koji nas ne tretiraju kao članove Crkve, već kao neke otpadnike sa crkvenih margina. Iako u Crkvi postoji kanonski poredak, opšte poznata stvar jeste da taj poredak nije i ne može biti stvar čiste birokratije, već mora biti poduprt minimumom hrišćanskog i ljudskog poverenja. U ovoj eparhiju takovog poverenja između monaštva (a gorka je istina, i većine ovog raspetog i mučeničkog naroda kosovskometohijskog, pogotovo onih crkvenih i ucrkovljenih, hrišćanski i liturgijski orazumljenih i svesnih), i uprave ne postoji ni u tragovima, stoga je jasan razlog našeg odlaska.

Dakle, jedino što smo tražili jeste kanonski otpust, sasvim uobičajen zahtev u našoj Crkvi, tim pre u ovoj eparhiji u kojoj je normalno, zasnovano na poverenju i ljubavi funkcionisanje, poremećeno od promene uprave nad Eparhijom. Očigledno je da za naše monaštvo, budući jasno etiketirano kao sekta, postoje posebni aršini po kojima je nemoguće dobiti kanonski otpust i otići u neku drugu eparhiju naše Svete Crkve, gde će tretman prema nama biti hrišćanskiji, uljudniji, crkveniji i pastirski odgovorniji, tj. gde nećemo biti tretirani kao sektaši, kao što je slučaj ovde i sada, već kao normalni monasi, a samim tim punopravni članovi Crkve Božije, što i jesmo.

Vaš odgovor, nažalost, na naše izričito traženje kanonskih otpusta bio je pretnja Crkvenim Sudom, iako već višedecenijska istorija naše Crkve ne pamti da je zbog odlaska bez kanonskog otpusta iko bio raščinjen. Nama je, kao što je to učinjeno i našem duhovniku, ova presuda već izrečena bez suda i suđenja. Kanoni jasno navode da je odlazak bez kanonskog otpusta prekršaj, međutim praksa u našoj Crkvi pokazuja da se to ne smatra niti tretira(!) kao veliki kanonski prekršaj, a što se u slučaju našeg monaštva uporno propagira od aktuelnih crkvenih vlasti, kako u našoj eparhiji, tako i u Sinodu.

I pored svih ovih pretnji, naša odluka ostaje ista, tako da svoje manastire, iako sa teškim bolom u srcu, napuštamo, kao što smo vas već ranije obavestili, u ponedeljak, 14. juna tekuće godine, na Spomen Svetog Oca našeg Justina Ćelijskog, uzdajući se u njegove molitve.

Svaku odluku Crkvenog Suda prihvatićemo odgovorno i sa smirenjem, ukoliko pastiri naše Crkve budu akrivijom i sudskim putem rešavali našu bolnu situaciju u kojoj smo. Zaista, moguće je i da nas raščinite, ali ne možete da nas raščovečite, i zato kompromise sa savešću, makar onom komaračkom, o kojoj tako bolno govoraše Sveti Starac Ćelijski, u svojim pisanim odgovorima na napade tadašnjeg Sinoda, nećemo praviti, ostajući dosledni evanđelskoj sveistini Bogočoveka Hrista. Nadamo se, ipak, da će se i za nas, sadašnje Jone na brodu Srpske Crkve, bačene u uskovitlano more, naći neki kit spasenja, makar i na Gaurisankaru.

Celivamo Vašu svetu desnicu, svagda verna čeda Svetosavskoj nam majci Crkvi,

Manastir Svetih Arhangela

Nastojatelj jeromonah Benedikt Preradović

Jm. Ksenofont Tomašević

Jm. Jovan Milojević

Jđ. Prohor Acković

M. Melhisedek Miljković

M. Vladimir Milić

I. Stanko Đorđević

Manastir Devine Vode

Nastojatelj jeromonah Roman Papić

Jđ. Pavle Dreković

I. Boban Vesić

I. Aleksandar Martinović

Manastir Banjska

Jm. Agapit Bičanin

M. Leontije Kantar

Manastir Sopoćani

Jm. Dositej Vukosavljević

Jm. Maksim Novaković

M. Pajsije Marković

Manastir Bogorodica Brainska

Nastojatelj protosinđel Varnava Dimitrijević

Jm. Jovan Uzelac

Isk. Slavko Mirković

Manastir Duboki Potok

Jđ. Jakov Kuprešak

M. Platon Babić

Isk. Mile Vasilić

Manastir Sočanica

Nastojatelj jeromonah Evtimije Milentijević

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner