Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Da li se Amerika probudila
Ekonomska politika

Da li se Amerika probudila

PDF Štampa El. pošta
Milan Purić   
ponedeljak, 09. mart 2009.

U danu kada je predsednik SAD Barak Obama objavio novi budžet SAD sa rekordnim deficitom od 1.750 milijardi dolara, Dau DŽons indeks skliznuo na 7163,13 (približno 50% vrednosti sa početka septembra 2008), a najveći gubitnici na Volstritu postali doskorašnji ponosi Amerike u najvažnijim sektorima – Citigroup (-32,52%), BK of America CP (-15,23%), General Motors (-9,24%), General Electric Co (-5,05%), setio sam se teksta “Buđenje SAD” objavljenog na sajtu NSPM-a 6. septembra 2008. godine. Za proteklih šest meseci postale su pre svega Amerikancima vidljive promene kako u njihovoj zemlji, tako i u svetu.

Ekonomske prognoze američkih i ostalih analitičara u pogledu dubine i trajanja krize vrlo su neizvesne. Državni sekretar SAD Hilari Klinton sigurno je progutala knedlu kad je izjavila da su SAD i Kina u istom čamcu i da moraju veslati u istom pravcu radi izlaska iz ekonomske krize. Priznanje da postoji neko ko u ekonomskoj sferi ravnopravno kreira globalnu politiku sigurno je bilo bolan potez. Postavlja se pitanje da li će se u narednom periodu ostvariti saradnja kapitalističko-komunističke SAD i komunističko-kapitalističke Kine. Kina svoje devizne rezerve ubrzano pretvara u neophodne energente (Venecuela, Brazil) i kupuje strateške, sada jeftine firme na Zapadu.

Rusija, uz čvrsto vođstvo Putina i Medvedeva, demonstrira nameru da i ubuduće bude najvažniji partner SAD u oblasti globalne bezbednosti (naoružanje i svemir). Brazil se već suvereno nameće kao neprikosnoveni lider južnog dela američkog kontinenta, u čemu mu podršku pružaju Venecuela, Bolivija i Kuba, sve u cilju stvaranja UNASEK-a (pandan EU).

Japan i Južna Koreja, zajedno sa ASEAN-om, formiraju novi ekonomski region, budući da slabljenjem ekonomskog uticaja SAD počinje ekonomska regionalizacija u pokušaju da se odgovori na sve prisutniji nacionalni egoizam najsnažnijih država.

Evropa (EU), kao najvažniji saveznik Amerike, u trenucima krize pokazuje pre svega ekonomski pragmatizam i egoizam ne samo prema SAD, već i u međusobnim odnosima, pogotovo prema „novim“ ili još gore potencijalnim članovima EU. Sve ovo je praćeno medijskom kampanjom kako bi se to ponašanje videlo u drugačijem svetlu zarad mira u kući i okruženju.

Arapske zemlje, iako često podeljene, sa olakšanjem dočekuju odluku o kraju rata u Iraku. Očekivani trend kretanja cene nafte znatno će usporiti planove, ali neće umanjiti njihov značaj u međunarodnim odnosima, pogotovo ekonomskim. Dovod gasa u Evropu postaće jedan od ključnih „ratova“ u globalnoj ekonomiji, pri čemu će Amerika tu tražiti način da zadrži svoje interese.

Specijalne veze Indije i SAD, naročito pojačane potpisivanjem sporazuma o saradnji u oblasti mirnodopske primene nuklearne energije, potvrda su koliko američkih geostrateških interesa, toliko i vrlo mudre politike zemlje koja će posle Kine u drugoj polovini 21. veka biti jedan od najvažnijih lidera.

Obične građane Amerike spoljna politika interesuje samo ukoliko se tiče njihovog životnog standarda. Moraće neko da im objasni da je prošlo vreme kad je dolar poduprt oružjem umesto zlatom bio sredstvo kojim su iz svih regiona sveta dovlačili sirovine kojima su gradili svoje snove. Američka administracija kroz reči Baraka Obame i Hilari Klinton polako otkriva istinu o položaju Amerike i navikava građane da su jedna od nekoliko sila koje sada dominiraju svetom, svaka sa svojim legitimnim interesima i pravima.

A Srbija? Budući da smo Americi u globalnom usponu na vrh sveta “pomogli”, red bi bio i da nam se na neki način oduži. Međutim, Amerika je pragmatična velesila koja se uglavnom ne osvrće za sobom i sa te strane nemamo šta da očekujemo. Nada da postoji neka drugačija američka politika koju je probudio Obama veoma brzo će pokazati svoje lice. Do tada ostaje da se nadamo.

Šta bi Milošević rekao na Obaminu odluku da najveće povećanje u prihodima iz budžeta ima opšte zdravstveno osiguranje? Pre samo 10 godina (1998) u intervjuu na čuvenom CNN-u još čuvenijem Lariju Kingu predsednik tadašnje SR Jugoslavije kritikovao je baš to čemu sada predsednik SAD daje prednost nad svim drugim aspektima krize. “Balkanskog kasapina“ dočekali su na „nož“ voditelj i svi američki mediji. I tadašnja opozicija (a sadašnja vlast) u Srbiji vrištala je o drskosti tadašnjeg predsednika. Ako Milošević u mnogo čemu nije bio u pravu, pokazalo je vreme i procene sadašnjeg predsednika SAD da u pitanjima zdravstvene zaštite nije grešio.

 

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner