Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Privreda u ambisu
Ekonomska politika

Privreda u ambisu

PDF Štampa El. pošta
Dragovan Milićević   
četvrtak, 14. maj 2009.

Naslov ovog teksta deluje pomalo katastrofično obzirom na „nastojanja“ nosilaca ekonomske i političke vlasti da merama ekonomske politike uticaj aktuelne ekonomske krize na privredu što više minimiziraju. Ali, nažalost, stvarnost je mnogo sumornija. Prema nekim prognozama koje su davali privrednici, direktori ili većinski vlasnici velikih privrednih sistema (ne računam kvazi sisteme nastale na talasima aktuelne situacije i koje svoj osnovni faktor rasta i razvoja crpe iz uvoza robe široke potrošnje sa raznih meridijana i prodaje sa enormnim maržama na srpskom tržištu, u vreme kada je i laicima bilo jasno da je devizni kurs ne samo precenjen, nego je stvorena lažna slika da se na ovim prostorima uopšte ne živi toliko loše koliko izgleda. Zar nismo imali jednu takvu studiju renomiranih kolega iz jedne isto tako renomirane institucije (da je Beograd najjeftiniji grad u regionu), da će pad aktivnosti u njihovim kompanijama u narednim mesecima, zavisno od vrste delatnosti biti od 10 do čak 50%? Takva prognoza ljudi koji vode ove sisteme ne samo da bi u normalnoj zemlji uzrokovala uzbunu i hitne akcije već i dovela do jedne vrste vanrednog stanja kada je u pitanju privreda, kod nas su ovakve prognoze kreatorima ekonomske politike skoro nezanimljive.

U ovoj zemlji retka profitabilna aktivnost za sada je plasman kredita uz devizne klauzule i realne kamatne stope među najvećim u Evropi, sa hipotekarnim obezbeđenjima, tako da će banke biti glavni trgovci na tržištu nekretnina u narednom periodu. Kažu veliki je rizik kreditiranja. Tačno, zemlja Srbija klizi na lestvici globalnog finansijskog rizika, inflacija je među najvećima u regionu, političkog rizika praktično sada nema, jer je napravljena koaliciona vlada koja doduše nema adekvatna kapacitet odlučivanja zbog bojazni od narušavanja ravnoteže i interesa koalicionih partnera. Stepen naplativosti kredita odobrenih privredi i stanovništvu je praktično na nivou od preko 95%, što znači da je nenaplativost na nivou statističke greške. Beše dosad, a odsad...

Kako nema besplatnog ručka, tako ovu i ovakvu privrednu politiku polako stižu svi gresi ne tako davne prošlosti kada su neke kolege ekonomisti i tvorci neoliberalnog koncepta i brzog uključenja zemlje međunarodnu podelu rada, ničim izazvanom potpunom liberalizacijom ekonomskih tokova prema inostranstvu, onakvu privredu koja je ličila na froncle stavili u kandže moćnih inostranih kompanija kroz ekspresnu i potpunu nekritičku liberalizaciju svega i svačega, valjda kao motiv da se preduzeća koja su još debelo bila u državnom, društvenom i drugom neefikasnom sistemu vlasništva što pre nauče da se rentabilno ponašaju i da ekonomsku efikasnost uspostave preko noći. Ako je ovako nešto bilo moguće onda je privatizacija bila suvišna kao obavezno restruktuiranje vlasništva, već je mogla biti i fakultativna pojava, zavisno od interesa preduzeća. Ne bih želeo da se stekne pogrešan zaključak o mom opredeljenju za dirigovan koncept ekonomske politike, naprotiv, jedino u zdravoj konkurenciji preduzeća i privreda u celini mogu poslovati efikasno i rentabilno, uvažavajući opšti stepen korisnosti određenog nacionalnog ekonomskog sistema.

Paralelno sa tim, jačanje moćnog bankarskog lobija prema naloženim pravilima igre je cementiralo uspostavljanje normalnog finansijskog tržišta. Srbija je poslednja zemlja u regionu koja je donela Zakon o investicionim fondovima i to sa odloženim rokom primene od preko 6 meseci tj. od 01.01.2007. Srbija opet, i pored sve ove nesreće, sprečava dalji razvoj i ovakvog nakaradnog sistema. Zašto? Zašto naša preduzeća (pogotovo ona likvidna i profitabilna) ne bi svoje nedostajuće finansijske izvore nadomeštavala emisijom obveznica, kao što to rade mnoge kvalitetne firme iz susedne Hrvatske? Zašto to sada ne bi bio svojevrsni ventil, kada je trgovina akcijama svedena na ekscesne kupovine i nabavke onih nesrećnika koji moraju da ih prodaju, zašto obveznice preduzeća, lokalnih samouprava i sl. ne bi mogle odigrati  korektivnu ulogu u sprečavanju daljeg sunovrata Beogradske berze?

Za to je neophodan razvoj rejting sistema, odnosno, davanje kvalifikovanog rešenja agencijama i preduzećima koja bi se time bavila i njihovog osposobljavanja za te poslove. Tek smo tu u svojevrsnoj „crnoj rupi.“ Međutim, i ovakva situacija na berzi liči na karikaturu, jer niko ne može verovati aktuelnim podacima koji se u prospektu objavljuju i koji moraju imati veliku težinu, jer su osnovni informativni bilten svakog preduzeća za investitora. Odgovor je jednostavan, gubi se monopol bankarskog sektora u plasmanu sredstava privredi. Zato deluje pomalo smešan vapaj guvernera da strane banke uz velike ustupke ne dižu sidro iz Srbije (jedino on shvata da je „đavo došao po svoje“), da nastave sa kreditiranjem privrede, jer srpska privreda nema sopstveni neto obrtni fond i mora da se finansira putem zaduženja. To se videlo i sada, kada su presahli krediti, odnosno, ne odobravaju se onom dinamikom kao prošle godine, kada je depozitni potencijal banaka u poslednjem kvartalu prošle godine bio preko noći osakaćen za skoro milijardu evra zbog panike ulagača i povlačenja sredstava (banke su, opet, zadovoljno trljale ruke, jer nisu platile kamate za prevremeno povučene uloge), pad industrijske proizvodnje je bio skoro 20% u odnosu na poslednji kvartal 2007. Zašto se američka privreda relativno brzo oporavlja posle krize? Jedan od odgovora sigurno leži i u činjenici da se u finansiranju veoma malo oslanjaju na bankarski sektor u odnosu na tržište kapitala.

Pad privredne aktivnosti, valjda je sada svima  jasno, dovešće do usporavanja i potpunog zaustavljanja u izmirenju obaveza prema poveriocima, što povlači lanac nelikvidnosti, koji se završava u bankama kao krajnjoj instanci. Otpuštanje radnika i njihova kreditna nesposobnost će usloviti i prestanak povraćaja kredita od strane stanovništva. Verovatno će neke banke, zadovoljne profitima zarađenim na ovom tržištu svoj biznis prebaciti van granica Srbije, ovde postati vlasnici fabričkih hala, zgrada, zemljišta, kuća i sl. i čekati neka bolja vremena da ih unovče ili prodaju na licitacijama. Nova preraspodela bogatstva biće krajnji efekat postojeće situacije i uspostavljanja novih odnosa. Zar kriza u Americi nije tako i počela, usled nemogućnosti dužnika da servisiraju svoje obaveze i kraha hipotekarnog tržišta, odnosno nagomilavanja uzetih nekretnina u aktivama banaka?

Jedan od preduslova za eliminisanje ovakvih scenarija mogao bi biti i selektivan pristup u prolongiranju i reprogramu obaveza privrede prema bankama, koji je samo na prvi pogled za banke neprihvatljiv, uostalom, kažu da je kriza univerzalna pojava koja pogađa sve subjekte. Banke bi naravno naplaćivale kamate, vraćanje kredita prolongirale za neka dolazeća vremena kada svetska i domaća konjuktura dođu ponovo u uzlazni trend. Ovo deluje verovatno kao jeres, jer zašto bi neko preduzimao takve mere relaksacije dužnika ako on vraća dug prilično redovno sa kratkotrajnim prolongiranjem ili kašnjenjem. Ukoliko dođe do brzog rasta nelikvidnosti (što se očekuje), verovatno će za ovu meru biti kasno, u krajnjoj liniji, banka je tu da plasira novac, a ne da se bavi nekretninama.