Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Srbiji spasa nema
Ekonomska politika

Srbiji spasa nema

PDF Štampa El. pošta
Nikola Turajlić   
ponedeljak, 09. mart 2009.

Dve date izjave najviših predstavnika srpske vlasti na Kopaoniku („srpskom Davosu“) pogodile su sredinu mete. Predsednik Republike Tadić je izjavom da u Srbiji postoji sprega između politike, privrede, pravosuđa i kriminala (istina do sada se u svetu nije dogodilo da jedan predsednik proglašava svoju državu mafijaškom) potvrdio da je najveći srpski problem moralni sunovrat društva, koji destruira celokupnu socijalnu i ekonomsku stvarnost. Predsednik Vlade Cvetković je citatom izjave Nikole Pašića „Nema nam spasa, ali propasti ne smemo“ priznao (lucida intervala) katastrofalno stanje srpske privrede, te da je u pitanju opstanak Srbije, a ne putovanje u svetlu budućnost.

Nacija, koja je u kontinuitetu imala titoistički, miloševićevski, te tranzicijski ekspertski režim, bila je izložena disciplinskim merama naših evroatlanskih prijatelja u vidu sankcija i bombardovanja, a sada se sučeljava i s dugotrajnom globalnom ekonomskom krizom. Iako prošlost determinira sadašnjost i budućnost, u ovom tekstu se više neću osvrtati na istu i kopati po starim, poluzaraslim ranama, već ću iz svoje „staklene kugle“ pokušati „progledati“ kakve su šanse Srbije da joj se ne dogodi „propast“.

Država čiji članovi Vlade proglašavaju svetsku ekonomsku krizu za njenu šansu, tvrdeći: da će zbog iste u Srbiju navaliti stampedo investitora, da su vladine protivkrizne mere nešto izuzetno što svet do sada nije video, da će usprkos krizi biti privrednog rasta, a njen predsednik marljivo sve to ponavlja (a ne radi se o predizbornoj kampanji), izaziva kod posmatrača sa strane, u najmanju ruku, osećaj neverice da je tako nešto moguće. To bi se moglo uporediti s lekarskim konzilijumom koji je utvrdio pacijentu dijagnozu raka s metastazama i zbog toga izražavaju zadovoljstvo, jer će ga moći izlečiti tako da se oseća bolje nego kada je bio zdrav.

Pogledajmo s kakvim to oruđima i oružjima „ekspertska armada“, uz podršku vrhovnog komadanta, dočekuje globalnu ekonomsku aždaju, te kako će istanabaviti municiju za ovaj dugi i iscrpljujući boj. Tu su, pre svega, izuzetne protivkrizne mere, koje su izazvale euforiju srpskih čelnika, a u suštini se svode na pokušaj navlačenja bankara da na vlastiti rizik dopunski kreditiraju srpske firme odnosno građane, s tim da dotirane kamate predstavljaju za njih dodatni neplaćeni posao. Čini se da ekspertski guru, kao tvorac ove „genijalne“ umotvorine izgleda misli da se bankari (kao i srpski građani) mogu žedni prevesti preko vode. Oni imaju toliko dubioznih kredita da je teško očekivati da će svoju preostalu kreditnu municiju trošiti za ljubav eksperata. Kredit od dve i po milijarde američkih dolara koje će tražiti od MMF-a, predstavlja vrhunski logistički potez ekspertske armade, jer će jednim udarcem privremeno ubiti tri muve i to: pribaviti municiju za odbranu deviznog kursa, napuniti budžetsku provaliju, te zakrpiti deficit deviznog platnog bilansa. Stoga je razumljivo „oduševljenje“ svih učesnika i bliskih savetnika u ovom herojskom činu, a to što će se taj kao i drugi krediti morati vratiti nije njihov problem, jer se oni drže one narodne: „posle nas – potop“. U ovome se ukazuje i jedan „bagatelni problem“, jer će naši evroatlanski prijatelji iskoristiti priliku da kredit uslove priznanjem barem „finansijske nezavisnosti Kosova“, pa će tako KiM biti nužna kolatelarna šteta u odbrani glavnih položaja. Kakvi će biti uslovi za dobijanje daljih „životno neophodnih kredita“ ostavljam na maštu čitaocima.

Dalji vrhunski protivkrizni projekt je stvaranje odbrambenih linija u vidu saobraćajnih koridora koji će pomoći protivkriznoj odbrani Srbije kao Mažino linija Francuskoj. Radi ocene profitabilnosti srpskog „nju dila“ treba istaći da je osnovni razlog za propast koncesije za koridor X bilo to što Vlada nije htela garantovati saobraćajnu frekvenciju, dakle, i u vreme kada je „bog hodao po zemlji“ bila je upitna isplativost investicije. Sada, u vreme trenda stalnog pada privrednih aktivnosti i time svih vidova transporta, projekt se ne može drugačije okvalifikovati nego kao samoubilački čin Srbije. Dakle, postojeći putni, željeznički i svi drugi saobraćajni kapaciteti uskoro će zjapiti poluprazni. Naši eksperti nisu toliko neobavešteni da nisu svesni gornjih činjenica, ali će daljim uzimanjem ogromnih kredita opet ubiti tri muve: privremeno obraniti devizni kurs i zakrpiti deficit platnog bilansa, te ojačati vlastitu „izlaznu strategiju“. Suvišno je spominjati da će vraćanje kredita biti njihova poslednja briga.

Gore navedene mere su strategijske i zbog toga zaslužuju dužnu pažnju, dok taktičke, kao što su multilateralna kompenzacija, otvaranje srpskog tržišta i za Tursku, investiranje u nove tehnologije itd, nisu toliko interesantne, ali govore da eksperti ništa ne prepuštaju slučaju. Kada se navedenom doda da mlinovi globalne ekonomske krize stalno melju, tj. da je nezaustavljiv trend pada izvoza kako u EU, tako i u susedne bratske države, te pada prodaje na domaćem tržištu i uz to vezanog pada proizvodnje, izvesnost kolapsa srpske privrede u bliskoj budućnosti nije upitna, već je pitanje svih pitanja da li će se ista od toga oporaviti. Odgovor na ovo pitanje ne bih davao, već ga prepuštam proceni čitaoca. Dodao bih samo to da će ekspertska vlada i svojim činjenjem i nečinjenjem ubrzati negativni ekonomski trend, a Srbiju istovremeno dovesti u dužničko ropstvo.

A sada bih postavio i odgovorio na hipotetičko pitanje da li u Srbiji postoji snaga koja bi barem, za razliku od ekspertske vlade, mogla „oslabiti“ nezaustavljivu ekonomsku aždaju protiv koje je nemoćan i razvijeni svet. Ocenimo stručni kvalitet i kapacitet ljudi odgovornih za ekonomiju iz opozicionih političkih partija, koji se hvale da su pripremili koplje da probodu neman. Konstanta opozicionih stranaka je izostanak svake argumentovane kritike ekspertskih vlada za njihove mere ekonomske politike. Pored njihovog neznanja, razlog je i to da su eksperti dobijali toliko hvala iz sveta i domaćih neoliberalnih bukača, da su opoziconari ovu temu obilazili kao mačka vruću kašu. Eksperti iz narodnjačke koalicije su aktivni sudionici u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“ davljenja srpske privrede s kolegama iz sadašnje vlade, tako da su oni isto što i pozicija. Radikalski ekonomski program sastoji se uglavnom u tome da narodu treba dati jeftin hleb i prozivati lopove. Naprednjaci se drže radikalske mantre o lopovima i obećavaju blagostanje kada oni osvoje vlast. Liberali kao propagator neoliberala drže mrtvu stražu za odbranu njihovih propalih ideja. Dakle, opozicija u celini ne pruža garanciju promene ekonomske politike koja bi imala pozitivne efekte za srpsku privredu.

A šta „kaže“ srpska naučna ekonomska misao, ima li ona koncept za ublažavanje efekata globalne ekonomske krize. Neoliberalni talebani biju svoju odsudnu bitku u odbrani onoga što se odbraniti ne da, a usput pljuju na celi svet, koji nije u stanju shvatiti nepogrešive mehanizme njihove nevidljive tržišne ruke. Komercijalni neoliberali su izgubili orijentaciju na tržištu, pa sada stidljivo kritikuju ekspertsku vladu i hvale etatističke mere ekonomske politike zapadnih vlada. Nekolicina nezavisnih ekonomskih intelektualaca uzaludno pokušava ukazati na pogubnost neoliberalne politike svih dosadašnjih ekspertskih vlada i doživljava „zasluženu“ sveopštu marginalizaciju.

U sažetom zaključku iznesenog, može se ustvrditi da nije izvesno da će Srbija preživeti tranzicijsku i protivkriznu terapiju ekspertskih vlada, a ne vidi se ni alternativa koja bi mogla pružiti nadu u uspešniji otpor nadolazećoj kataklizmi. Na kraju bih dodao da sam uveren da je Dante, prilikom pisanja „Božanstvene komedije“ morao „videti“ sadašnju Srbiju.