Hronika | |||
Svedoci za BIRN o policijskoj brutalnosti u garaži Vlade Srbije: Pretnje silovanjem, šamaranje, šutiranje, pljuvanje, vređanje, lomljenje telefona... |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 15. septembar 2025. | |
Pretnje silovanjem, šamaranje, šutiranje, pljuvanje, vređanje, lomljenje telefona - ovako je devet osoba do čijih svedočenja je BIRN došao opisalo ono što je doživelo, čulo ili videlo u garaži zgrade Vlade Republike Srbije u koju su dovedeni posle protesta 14. avgusta
Ovaj tekst sadrži opise i svedočenja koji mogu biti uznemirujući nekim čitaocima. Neka imena su izmenjena ili uklonjena zbog zaštite sagovornika. U tom trenutku, oni nisu znali imena policajaca koji su ih maltretirali, ali su gotovo istovetno opisali garažu u Vladi Srbije i ono što im se dešavalo, kao i izgled pripadnika JZO. „Imao je kratku obrijanu bradu. Penila su mu usta od besa… Komandant te jedinice krenuo je da prilazi jednom po jednom od nas i krenuo je da nas šutira više puta, stomak, noge, đonom obuće u glavu i onda pljuvanje u lice“, izjavio je jedan od privedenih pred tužiocem. Slično su govorili i ostali, a jedan od njih detaljno opisuje i uništavanje telefona koji su im oduzeti bez sudskog naloga. „Sve telefone koje je oduzeo od ljudi, poređao je uza zid, pa je jedan po jedan nogom gazio i pendrekom udarao po njima.“ Pojedinačno su saslušavani pred tužiocem. Policajci su ih teretili da su prethodne večeri na antivladinim protestima sprečavali službeno lice u vršenju službene dužnosti, kao i za napad na službeno lice. Prema istraživanju BIRN-a, tokom protesta održanih u Beogradu 14. avgusta, pripadnici JZO na čelu sa komandantom Markom Kričkom uhapsili su i odvukli u garažu u zgradi Vlade Republike Srbije najmanje petnaest osoba. Iskazi četvorice muškaraca pred tužilaštvom i izjave još pet osoba koje je BIRN intervjuisao, pokazuju da su gotovo svi doživeli slično nasilje. Među njima su demonstranti, ali i građani koji su bili poprilično udaljeni od zgrade Vlade, a neki od njih nisu ni učestvovali na protestima. Iz garaže Vlade Srbije zatim su odvoženi u različitim intervalima, u tri grupe i raspoređivani po policijskim stanicama: Voždovac, Novi Beograd, Stari Grad. „Ponašanje pripadnika organa reda tokom hapšenja i zadržavanja demonstranata i slučajnih prolaznika u garaži zgrade Vlade, 14. avgusta 2025. godine, predstavlja ozbiljno kršenje međunarodnih pravnih okvira. Višestruko udaranje šamarima i udaranje nogama pritvorenih, pljuvanje po njima, verbalno ponižavanje i pretnje nasiljem, seksualnim nasiljem i smrću, predstavljaju surovo, nečovečno i ponižavajuće postupanje ili kaznu – što je zabranjeno međunarodnim pravom. Takođe, postupanje prema pritvorenima izaziva zabrinutost zbog mučenja“, kaže za BIRN DŽon Staufer, pravni direktor i zamenik izvršnog direktora međunarodne organizacije za ljudska i građanska prava Civil Rights Defenders, sa sedištem u Stokholmu. Iz organizacije Amnesty International kažu za BIRN da su duboko zabrinuti zbog izveštaja da su studentski demonstranti nasilno uhapšeni u Beogradu, odvedeni u „garažu“ i izloženi nepotrebnoj i prekomernoj upotrebi sile – uključujući udarce šamarima, udarce nogama i pretnje daljim nasiljem, uključujući silovanje. „Prema svedočenjima, ova zlostavljanja dogodila su se tokom početnog perioda zadržavanja i pre bilo kakvog formalnog policijskog saslušanja. Takvo neformalno ispitivanje bez prisustva pravnog zastupnika povećava rizik od torture ili drugog zlostavljanja i uskraćivanja procesnih garancija koje bi se uobičajeno primenjivale“, kaže Jelena Sesar, istraživačica Amnesty International-a za Balkan. Ona dodaje da se osobe u policijskom pritvoru moraju tretirati dostojanstveno i u skladu sa zakonom. „Svaki oblik torture ili drugog zlostavljanja – uključujući psihološku torturu ili zlostavljanje, pretnje torturom ili zlostavljanjem, ponižavajuće i omalovažavajuće postupke – apsolutno je zabranjen. Srpske vlasti moraju u potpunosti istražiti ove navode i pozvati na odgovornost sve službenike za koje se utvrdi da su postupali nezakonito“, navodi Sesar. Slučaj u zgradi Vlade Srbije, međutim, nije izuzetak. U poslednjih nekoliko meseci, svedočenja i snimci policijske brutalnosti stizala su iz brojnih gradova širom Srbije gde je policija upotrebljavala prekomernu silu ili ponižavala privedene građane. Iz MUP-a Srbije nisu odgovorili na pitanja BIRN-a o tome da li su pokrenute istrage o ovim incidentima, kao i o postupanju policije u zgradi Vlade Republike Srbije. Marko Kričak, komandant JZO, nije odgovorio na pitanja BIRN-a do objavljivanja teksta, koja su mu upućena preko press službe MUP-a. Komentarišući slučaj brutalnosti u garaži Vlade Republike Srbije, Ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je 19. avgusta da policija ništa ne krije u vezi sa postupanjem na protestima i da će, ukoliko je bilo prekoračenja ovlašćenja, odgovarati svi oni koji su to uradili. Samo dan pošto je tužilaštvo zvanično pokrenulo postupak o prikupljanju obaveštenja o postupanja JZO, na osnovu iskaza četvorice mladića, i nekoliko dana pošto su drugi studenti o svemu svedočili u medijima, direktor policije Dragan Vasiljević rekao je da za sada nema naznaka da je Kričak prekoračio ovlašćenja i da će – dok se ne desi suprotno – on moći, kao i ostatak jedinice, da radi svoj posao. Inače, JZO direktno odgovara upravo direktoru policije. „Bićeš silovan i unakažen“ Među prvima privedenim u garažu od strane JZO bila su trojica studenata i jedan građanin. Bili su na istom protestu, ali kako novinari BIRN saznaju, izjasnili su se da se međusobno ne poznaju i ne druže – dvojica studenata prepoznala su se iz viđenja s obzirom na to da studiraju u istom delu grada. Ipak, svi su pred tužiocem dali veoma slične izjave o policijskoj brutalnosti u garaži Vlade Srbije. Svi navode da su bili šutirani – primili su po više udaraca cipelama – ali udarani su i rukama, vređani i pljuvani. Jedan student pred tužilaštvom je ispričao da su mu pretili da će ga „silovati“ i „unakazati“. Prema njihovim iskazima, neki od njih su bili i vezani dok su udarani, a niko od njih nije bio u mogućnosti da pruži otpor policiji, zato što su ili ležali ili sedeli kada su maltretirani. Oni su u odvojenim iskazima rekli i da su ih u sedećem položaju, naslonjene na zid, policajci prskali biber sprejom po licu. „Prvo su nas terali da legnemo. Sedeli smo leđima naslonjeni na zid, a onda su nas nekim kao biber sprejom svu četvoricu poprskali po licu… Dobio sam udarce u cevanicu, u biceps, u glavu.“ Nekoliko njih je navelo i da im je komandant rekao da ne smeju nikom da pričaju o tome šta im se dogodilo, jer će ih „unakaziti“. Protiv njih četvoro su podnete krivične prijave na osnovu onoga za šta ih optužuju policajci. Njima je istovremeno i kao potencijalnim žrtvama policijske brutalnosti ukinuto zadržavanje. Na osnovu iskaza četiri privedena muškarca, Prvo osnovno tužilaštvo u Beogradu pokrenulo je i postupak prikupljanja obaveštenja o postupanju policajaca JZO. Nekoliko dana kasnije studenti Nikolina Sinđelić i Dušan Cvetković podneli su i krivičnu prijavu protiv pripadnika JZO i njihovog komandanta Marka Krička. Svi slučajevi i prijave objedinjeni su u jedan predmet i predistražni postupak je u toku. Red pretnji, red šamaranja… Nikolina Sinđelić na protestu koji je u Beogradu organizovan pošto je javno govorila o nasilju kom je bila izložena u garaži Vlade Srbije Prema izjavama četvorice kojima je bilo određeno policijsko zadržavanje i koji su davali iskaze u tužilaštvu, a u koje su novinari BIRN-a imali uvid, oni nisu znali ni ko je studentkinja Nikolina Sinđelić, ali su je videli te noći u garaži. „Posle nekog vremena došla je druga grupa privedenih ljudi, prema njima su postupali na isti način kao prema nama, a među njima je bila i devojka, koju je taj glavni policajac psovao i vređao govoreći da je kurva, da je bezobrazna, udarao je nekom tkaninom po licu i razbio joj telefon.“ Jedan od njih kaže da je dolaskom grupe u kojoj je bila Sinđelić, pažnja „komandanta“ prešla na novopridošle. Pre odlaska iz garaže, videli su da su novoj grupi polomili telefone i udarali ih. Prve uhapšene, pre nego su odvezeni u policijsku stanicu Voždovac, pregledala je Hitna pomoć. Upravo je to bila situacija koju je sledeća grupa uhapšenih opisala kao ono što su najpre videli po ulasku u garažu. I Nikolina Sinđelić, studentkinja Fakulteta političkih nauka i članica opozicionog Narodnog pokreta Srbije, videla je povređene uhapšenike i lekare. Nikolina Sinđelić već sutradan je javno govorila o torturi koju je preživela. Samo nekoliko sati pošto je uživo govorila na televiziji N1, njene intimne fotografije, nastale kada je bila maloletna, počeli su da dele anonimni nalozi na društvenim mrežama. Studenti FPN-a su objavili da je distribuciju ovih fotografija pokrenula Dijana Hrkalović, bivša sekretarka Mup-a osuđena na godinu dana i četiri meseca zatvora zbog trgovine uticajem. U znak podrške Nikolini Sinđelić u Beogradu je organizovan protest, a posle protesta, ove fotografije pokazivao je dva dana za redom urednik Informera Dragan J. Vučićević uživo u televizijskom programu. Ubrzo, i sama je doživela sličan tretman u rukama policije kao i oni. Sinđelić za BIRN kaže da je uhapšena kada je krenula kući sa protesta. „Nisam napravila nikakav incident. Pre toga sam srela pripadnike JZO dok su na ulici hapsili jednog dečka, vikala sam im ’on je maloletan’. Možda su me tada zapamtili. Ubrzo, policajac u civilu uhvatio me je i uvukao u zgradu Vlade. Prošli smo parking, pored mesta gde je 2003. godine ubijen premijer Zoran Đinđić, a onda sam uvučena u neokrečenu i prljavu prostoriju sa desne strane, nekakva garaža. I odmah poniženje, morali smo da legnemo na pod. Naredili su nam da sednemo malo pre nego što je ušao komandant JZO.“ Prema Nikolininim rečima zatim je usledio pretres stvari, istresli su joj sve iz ranca na pod, pronašli su joj kameru koja ih je posebno uznemirila, kao i jednu baklju. Sindjelić je tada policiji rekla da joj je baklju u ranac ubacio drug i da nije njena. Nju je zatim, kako kaže, Kričak udarao i pretio joj je seksualnim zlostavljanjem. „U jednom trenutku Marko Kričak se nadvio nada mnom u polu – savijenom položaju, uneo mi se u lice i počeo je da viče: ’Kurvo, šta ćeš na protestu!’ Ošamario me je. Pokušavala sam da se zaštitim i svojim rukama zaštitim glavu. Nastavi je da me vređa i ponižava. Odgovorila sam mu da imam pravo da budem na protestu, onda me je opet udario. Štitila sam se, ali je udarao i sve jezivije pretio ’Jebaću te ovde pred svima’, ’Vrištaćeš’ nastavio je ’Nabiću ti tu baklju u dupe i izaći će ti na usta’.“ Nikolina kaže i da su je stalno pitali za koga radi i ko ju je poslao na protest. Kada su joj opet rekli da legne na pod slušala je kako biju druge. Prema njenim rečima Kričak se u jednom momentu obratio svim uhapšenima. ’Videćete šta je nasilje na ulicama!’. Seća se i kad su sa Slavije doveli studenta fizike Dušana Cvetkovića. Slušala je kako im i on prkosi pozivajući se na građanska prava i misli da su i njega zato češće udarali nego druge. Ipak, kada su krenuli u policijsku stanicu Stari Grad, pre ulaska u kombi, komandant Kričak i još neki policajci u civilu pitali su ih da li imaju povrede. „Svi smo rekli da nemamo, želeli smo da nas što pre odvezu odatle. Međutim, Dušan je rekao da se nada da nema. To je opet razljutilo Krička i povisio je ton ’Šta se nadaš, nemoj da te razmažem kao govno na podu, neću da čekamo hitnu pomoć dva sata’. Onda je i Dušan rekao da nema povrede.“ Nikolini kamera nije vraćena, a telefon je bio potpuno izlomljen, kao i većini uhapšenih. Puštena je te noći sa novčanom kaznom zbog baklje. „Upucaću te u glavu“ Student fizike Dušan Cvetković navodi da je udaran i tokom privođenja na Slaviji, i u garaži Vlade Republike Srbije Student fizike Dušan Cvetković, uhapšen je više od pola kilometra od zgrade Vlade – na Trgu Slavija uhvatili su ga policajci u civilu. „Podigao me je u vazduh i oborio na beton. Dojurilo je još njih četiri, pet. Krenuli su da me šutiraju, da mi šutiraju glavu čizmom, zatim glavom o beton. Vikali su ’ne opiri se, ne opiri se’. Vikao sam ’ne opirem se’. To nije mnogo pomoglo.“ Prema Dušanovim rečima telefon su mu šutnuli iz ruke, a zatim ga uveli u neobeleženo vozilo. Bio je između dvojice policajaca. „Ovaj levo, taj koji me prvi tukao, pitao me je ’Hoćeš da rušiš državu?’ Ovaj desno, malo stariji od njega, ćelav, plav, jedva je suzdržavao svoj bes, držao se za glavu i rekao ’Upucaću te u glavu’.“ Jedinica za obezbeđenje određenih ličnosti i objekata (JZO) MUP-a Srbije nema u nadležnosti hapšenja. Prema pravilu, ukoliko naiđu na problem da su napadnuti osoba ili objekat koji štite, mogu da reaguju, ali bi trebalo i da zovu područne policijske stanice. Ministar policije je u obraćanju medijima rekao: „Studentkinja Nikolina Sinđelić sa još petoro ljudi 14. avgusta uveče na uglu Kneza Miloša i Nemanjine učestovala u nezakonitoj blokadi saobraćaja, pozivala na napad na policiju i bakljama gađala policajce. Ta grupa je potom kamenicama i staklenim flašama i bakljama gađala policijske službenike i zgradu Vlade Republike Srbije.“ Međutim, ministarstvo nije pružilo obrazloženje zašto je te večeri JZO hapsio i na Trgu Slavija, više od pola kilometara udaljenom od zgrade Vlade Srbije. S druge strane, uhapšeni studenti tvrde da nisu počinili nikakav incident zbog kog bi bili uhapšeni i insistiraju da policija objavi snimke kamera ispred zgrade Vlade i iz garaže Vlade Srbije. Inače, o nadležnostima JZO govorio je i komadant jedinice Marko Kričak tokom parničnog postupka sa jednim opozicionim narodnim poslanikom. U iskazu se navodi: „U opisu njegovog posla je da štiti lica i objekte koji su od interesa Republike Srbije, a način na koji se to obavlje je poverljive prirode. Napominje da ne postoji nikakva jedinica za hapšenje, već samo ta jedinica za obezbeđenje određenih ličnosti i objekata čiji je on komandant.“ Dok su se spuštali ka zgradi Vlade Republike Srbije policajci su, kako Dušan kaže, zastali pored čoveka sa velikom policijskom značkom na grudima. „Pokušao sam da apelujem na njega zbog toga što su me pretukli. Kasnije sam prepoznao da je to bio Marko Kričak. Apelovao sam svima usput kad su me vadili iz kola i ubacivali u onu garažu ’pogledajte šta vam kolege rade, pretukli su me na ulici, nisam ništa radio’. Tu su me bacili na pod sa još nekolicina studenta za koje ću kasnije saznati šta su oni prošli, naročito studentkinja Nikolina.“ Dolazak u garažu u Nemanjinoj ulici za Dušana je bio nastavak torture. „Bacili su me na pod pored još jednog studenta i pošto sam dosta pričao, vikao sam ’ovaj me prebio, ovaj me šutirao na ulici’, stavili su mi lisice iza leđa. Pružao sam, da tako kažemo, verbalni otpor, pomalo komični otpor, šta znam, jedini otpor koji sam mogao da pružam. Mislim da je važno pozivati se uvek na ljudska prava. Mislim da je njihov upravo cilj da nas ućutkaju i tome služi ta čizma.“ Cvetković ima utisak da takvi policajci žele da pričaju samo sami sa sobom i da svi ostali ćute. Zato smatra da je neophodno da oni koji dožive torturu nastave da govore i kad ih šutiraju. Kada su ostali sami sa policajkom i dvojicom njenih kolega situacija je delovala opuštenije, samo na trenutke. „Pravili su se fini, nudili nam vodu i tako pričali sa nama, šalili se. Mislim da ta maska koju predstavljaju kao ljubaznost se jako brzo skine kada im kažemo najmanju stvar koju mi se ne sviđa previše. Recimo taj jedan u plavoj majici je pretio da će me prebiti. Zaboravio sam šta sam rekao. On je prosto bio uveren da su oni žrtve u svemu tome. Krenuo je da priča ’znate kakve povrede imaju policajci, dvadesetoro nas ima povrede’. Krenuo je da mi preti ’šutiraću te’. Ja sam rekao ’dođi ovamo i šutiraj me, u lisicama sam, ali si hrabar’. Nije me ni šutirao na kraju, hvala mu. I taj što se najviše pravio fin, njegove šale su bile na nivou da pita Nikolinu ’jel ćeš se ti udati za nekoga jednoga dana zamisli kako će tvoj muž…’ A Nikolina je apelovala na njega i na tu policajku ’vaše kolege su mi pretile silovanjem’. Policajac se smeškao i kolutao očima, a policajka se samo smeškala i ćutala. Sve to je prećutala.“ Dušan kaže da je nešto malo kasnije došao Marko Kričak sa poprilično velikom ekipom. Bio je tu i policijski kombi, tzv. marica, kako bi ih prevezla u policijsku stanicu Stari Grad. „Sećam se jednog višeg sa naočarima i svetlim očima. Prišao mi je, možda zato što sam bio vezan lisicama, ne znam zašto sam mu privukao pažnju, pitao me je ’šta radiš na protestu’. Odgovorio sam ’građansko pravo’. On me je na to ošamario. On i još jedan odvukli su me iza nekog ćoška u garaži. Nastavili su da me šamaraju sa uzvicima ’daću ti građanska prava, nemoj da ti vidim lice ponovo’. Mislim da su svi i te kako čuli šta mi se dešava, možda i videli. Posle toga su tukli još jednog momka, ne znam zašto je bio uhapšen.“ Sagovornik BIRN-a kaže da kada su ih smestili u policijski kombi da ga je zabrinulo to što je pored sebe video prazno mesto – Nikolina nije bila tu. „Nisam je odmah video. Ona se vozila napred, primio je taj vozač. U policijskoj stanici Stari Grad imali su poprilično korektan tretman prema nama. Potpisali smo neki dokument o svojim pravima i pušteni smo. Telefon sam kasnije locirao da se nalazio u policijskoj stanici Savski Venac, kada sam otišao da ga pitam da li je kod njih – negirali su“, kaže Cvetković. Cvetković je pušten bez bilo kakve prijave ili kazne. „Ne verujem u pravdu pod ovim režimom“ Zoran – to mu nije pravo ime, student je beogradskog univerziteta. Noć pošto je i on bio u garaži zgrade Vlade Srbije, nije mogao da zaspi, uprkos umoru. Slike su navirale o svemu što je doživeo u prethodna 24 sata. Kad već te misli nije uspeo da otera, onda je pokušao da se seti svega. Iznova i iznova. O svemu će, kako kaže, svedočiti ukoliko ga pozovu u tužilaštvo ili sud. Međutim, on tužbu neće podnositi zbog nepoverenja u institucije, dokle god rade pod ovom vlašću. „Ne verujem u pravdu i nesmetan rad pravosuđa pod ovim režimom. Isto tako ne želim da postanem žrtva novih pritisaka, da se suočim sa osvetom onih koje bih tužio. Ako mi dođu pred kuću, koga da pozovem, 192? Pa upravo u policiji i rade oni zbog kojih sada želim i za medije da ostanem anoniman. Ta policija bi trebalo da radi u službi građana, a baš je deo policije prekršio naša građanska prava samo zato što smo bili na protestu.“ Zoran je sa grupom studenata i građana priveden 14. avgusta uveče. Za BIRN opisuje kako su demonstranti, kako kaže, upali u policijsku zamku. „Nijedan izgred nisam napravio. Nikada se neće pojaviti snimak od te noći koji će demantovati ovo što Vam govorim. Bio sam potpuno miran. Ne da nisam bacio ni kamen ili bilo šta drugo, nego čak nisam ništa pogrdno ni doviknuo ikome. Bio sam na raskrsnici Kneza Miloša i Nemanjine ulice. Bilo nas je pedesetak, mnogi su imali oznaku press. S jedne strane nam se približavao policijski kordon sa opremom za razbijanje demonstracija i zatvorili su raskrsnicu. Mi krećemo unazad ka Železničkoj stanici. Odjednom kordon zastaje kod zgrade Vlade, a kad sam se okrenuo video sam da istrčavaju neki ljudi sa parkinga te zgrade. Dolazili su nam s leđa i krenuli da hapse. Bukvalno smo upali u zamku. Bili smo zarobljeni u sredini. Nije bilo gde da se pobegne. Kad su dotrčali do mene, podigao sam ruke kao da se predajem.“ Bilo je nešto posle pola jedanaest tog četvrtka uveče. I, Zoran je tada uhapšen. „Kreću da me hapse, stavljaju ruku u položaj “poluge”. Uvlače nas na parking Vlade u dvorištu, a zatim nas uvlače unutar zgrade, u nekakvu garažu. Bila su tu dva člana kao neke volonterske hitne pomoći radili su oko nekog. Već su tu bili i drugi studenti i građani. Video sam Nikolinu (Sinđelić), ona je bila na podu – ležala na stomaku sa rukama iza leđa. Dosta ljudi je bilo, ne znam da li su svi bili JZO, ali oni su se kikotali, ne znam da li je samo trećina imala istaknute značke.“ I Zorana su terali da legne na prljav, betonski pod. Bio je blizu ostalih studenata koji su samo nekoliko minuta ranije završili na tom mestu pre njega. Seća se da je u prostoriji bilo bučno, mnogo policajaca u civilu je stajalo, a taj prostor nije nešto veliki, delovao je tesno za sve. Zatim naređuju uhapšenima da sednu uza zid. Nešto su čekali, ne dugo, i svi su se utišali. „I onda dolazi komandant JZO. Išao je od jednog do drugog uhapšenog. Obraćao nam se tako što stane u polučučeći položaj, pita nešto i ošamari. Većina je tako prošla. Tada nisam znao ko je on. Ali sam ga prepoznao na fotografijama. Bio je to Marko Kričak. Kada me je ošamario nisam ni stigao da registrujem koliko je brzo zamahnuo rukom i udario samo mi se glava okrenula. I to nije bio poslednji šamar, obično bi usledio posle pitanja. Tretirali su nas kao teroriste, a onda sam opet morao da legnem. Gledao sam u zid, ali jasno čuo šta se dešava oko mene.“ Iako je ležao na podu garaže Vlade Srbije Zoran kaže da je imao utisak da svi ostali policajci gledaju u njih. Utisak mu je i kao da je komandant Kričak jedini imao ovlašćenje da govori i bije. Ostali su gledali, on je tukao. „Čuo sam i kada je prišao Nikolini (Sinđelić). Ona se pozivala na građanska prava, odgovarala mu je. Čuo sam da je šamara, a onda se zvuk promenio, kao da su udarci postali tupi. Kad joj našao baklju u rancu, tada počinje još jače da viče na nju. Bio sam pod strahom, ali ono što joj je govorio zvučalo je tako mizerno, zgrozilo me je ’Kurvetino, hoćeš da ti nabijem vatromet u dupe’.“ Sagovornik BIRN-a kaže da je komandant JZO nastavio je da odlazi i do ostalih uhapšenih, te da bi obično čuo kako Kričak postavlja pitanja, a onda udara, šamara, ali i lomi. „Rukama i nogama uništavao je telefone uhapšenih. Odzvanjalo je to lomljenje predmeta.“ Maltretiranje uhapšenih, prema Zoranovim rečima prekinulo je to što je komandant specijalne jedinice dobio poziv preko policijskog uređaja – tetre. Otišao je dalje da hapsi. Zoran je pušten iste noći, a protiv njega nije pokrenut nikakav postupak. „Onaj Kričak je nemilosrdan“ Stevan Zdravković kaže da je ležao na podu garaže Vlade Srbije i slušao kako pripadnici JZO i njihov komandant Marko Kričak udaraju, prete i vređaju građane privedene tokom protesta 14. Avgusta „Ležao sam na stomaku dok sam gledao kako mrvi nečiji telefon pendrekom. Onda, mi taj isti čovek, a po glasu ga poznajem da je pre toga vređao, ispitivao i udarao Nikolinu, traži i moj telefon. Zatim ga gazi, gazi ga patikom, gazi ga dok ga potpuno ne izlomio na dva ili tri dela,“ govori za BIRN Stevan Zdravković student i član Narodnog pokreta Srbije. Zdravković kaže da je uhapšen tako što ga je jedan od policajaca u civilu sapleo u blizini Vlade Srbije. Imao je oderotine, ali ga je bilo strah da se žali, čak ne može ni da se seti da li je u nekom momentu bio i vezan ili je samo strogo slušao naređenja i snažno držao ruke iza leđa. Uglavnom ležao je na stomaku i gledao u zid ili u patike policajca koji mu je stojao nad glavom. „Nisam uspeo ni da vidim lice čoveka kog zovu komandantom JZO Marko Kričak. Ali čujem glas tog glavnog u garaži Vlade Srbije i sve što on kaže to je naređenje, samo se čuju komande njegove i još dvojice koji mu deluju najbliže. Ostala policija u prostoriji ne diše kada on govori. On pita uhapšene, zatim se čuju udarci. Njega zovu preko policijske veze, on naređuje pokret da se ide na Slaviju.“ I kad je većina policajaca izašla iz garaže prema Zdravkovićevim rečima strah je ostao i osećao se u atmosferi. „Kad me pitaju da li sam žedan, plašio sam se da tražim vodu zato što ne znam da li je to neko trik pitanje da bi opet našli razlog da nas biju. Bukvalno nisam znao šta da odgovorim.“ Prvo olakšanje, kako kaže, osetio je kada je u policijskom kombiju krenuo sa tog mesta. „Kad smo stigli, prvi sam izašao iz „marice“ i video sam policajce u stanici Stari Grad. To je neka druga sorta ljudi od ovih u garaži, pa kao anđele da sam video. Primetili su da smo u strahu. Bili su u šoku kad su nam videli slomljene telefone. Onda mi njima pričamo šta su nam tamo radili, njihova lica su bila izdužena, sa nevericom su nas slušali. Zatim je jedan od njih rekao: ’Onaj Kričak je nemilosrdan’.“ Zdravković je pušten nekoliko sati kasnije iz stanice Stari Grad i protiv njega se ne vodi nikakav postupak. „Nismo u američkom filmu“ Sa slomljenim telefonom iz garaže Vlade Srbije izašao je i italijanski IT stručnjak Alesia Laterza koji već tri godine živi i radi u Beogradu. On i njegov drug uhapšeni su u blizini Hrama Svetog Save dok su se vraćali iz bioskopa. I oni su odvedeni u garažu u Nemanjinoj ulici. „Slušao sam kako tuku druge ljude. Mene nisu. Vikali su ’glava dole, glava dole’. Drugar mi je prevodio kako jednoj devojci, posle sam saznao da se zove Nikolina, prete da će je silovati pred svima. Tražili su mi dokumenta, ali ne nosim pasoš sa sobom. Rekao sam: ’Jedina kopija pasoša koju imam je u telefonu’. Otključao sam telefon, pokazao im pasoš, oni su slikali ekran i vratili mi mobilni. Ubrzo su mi ga opet uzeli, dok sam bio okrenut ka zidu. Posle nekoliko minuta do mene je doleteo moj, ali potpuno slomljen telefon.“ Nisu u svim policijskim stanicama bili spremni da čuju uhapšene. To pokazuje i Laterzino iskustvo. On je iz garaže Vlade Srbije najpre prebačen u policijsku stanicu na Novom Beogradu. „Imam utisak da smo mi bili jedna od prvih grupa koje su izveli napolje. U malom policijskom kombiju bilo je četiri sedišta, petog tipa su stavili da sedi na podu vozila, u sredini. Oko sedam ujutru prebacili su me u policijsku stanicu Voždovac.“ Za sve to vreme Laterzi nijednom nisu dozvolili da pozove advokata ili ambasadu, iako je imao prava na to i zahtevao od policajaca više puta. Kako kaže, stalno su mu govorili “kasnije”. U policijskoj stanici na Voždovcu stavljen je i u ćeliju u kojoj je proveo nekoliko sati. „Tu je bila jedna policajka koja je razgovarala sa mnom na engleskom. Rekao sam joj: ’Slušajte, i dalje ne znam šta se dešava, zašto sam ovde. Sada zahtevam da pozovem advokata i ambasadu.’ A ona mi je rekla: ’Ma, zaboravi, nismo u američkom filmu’.“ Zatim je odveden pred sudiju, prema rečima ovog italijanskog državljanina na njega je vršen pritisak da prizna nešto što nije uradio. On je za BIRN prepričao kako mu je u sećanju ostao razgovor sa sutkinjom. „Rekla mi je: ’Znaš, uradio si nešto što nije legalno, jer je mnogo naših policajaca teško povređeno tokom ovog protesta’. Rekao sam: ’Žao mi je, jer sam protiv nasilja. Ja sam pacifista. Nisam bacao kamenje na policiju’.“ Onda mi je sutkinja rekla: ’Imaš dve opcije: ili prihvataš kaznu, ili ideš na krivični postupak’. Odgovorio sam: ’Ništa od toga. Možemo ovde da sedimo koliko hoćete, ja neću prihvatiti ništa, jer sam nevin’.“ „Sutkinja je nastavila: ’Ali imamo policajca koji je spreman da svedoči da te je video, i imamo snimke sa kamera koji te prikazuju’. A ja sam opet rekao: ’U redu, hajde da napravimo dogovor – vi pozovite tog policajca, prikupite snimke, u međuvremenu ja pozivam advokata i ambasadu, pa onda svi sednemo za sto i pogledamo šta se dogodilo’.“ Posle tog razgovora, prema Laterzinim rečima, sutkinja odlazi u kancelariju, kada se vratila rekla mu je da ga pušta sa uslovnom kaznom, da ima obavezu da se prijavi u kancelariji za imigraciju i da će biti oslobođen. Posle svega, Aleksio Laterza opet je slobodan Italijan u Beogradu i spreman je da o svemu svedoči pred sudom u postupku protiv Jedinice za obezbeđenje određenih ličnosti i objekata. Jelena Zorić , Gordana Andrić (BIRN) |