Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Boris Tadić i Izudin Alić

PDF Štampa El. pošta
Ljubiša Ristić   
utorak, 31. maj 2011.

(www.serb-victims.org)

Nikada predsednik Srbije i predsednikovi ljudi nisu tako lako „skinuli ljagu sa Srbije, svih građana Srbije i svih pripadnika srpskog naroda gde god da taj naš srpski narod živi“[1] kao što je to nehotično učinjeno u slučaju Izudina Alića.

Ko je Izudin Alić?

Svoj moralni gnev povodom ove ličnosti najpre je u tekstu na sajtu „Peščanika“[2] obrazložila Biljana Srbljanović:

„PS: Sećate se onog plavokosog deteta, što ga, na jednom od bezbroj puta ponovljenih snimaka, "general" miluje po glavi? Godinama predsednikovi ljudi privatno tvrde da mu je lobanja nađena samo nekoliko stotina metara dalje. Kladim se da će sada, po prvi put, o tome da progovore i javno, da zapečate ispravnost predsedničke odluke. Isplatiće se njima svaka, pa i ta glava.“

Isti moralni gnev povodom „plavog dječaka“ istresao je dva dana kasnije sarajevski „Dnevni avaz“[3] ali je pri tome napravio „grešku u koracima“: otišli novinari u Srebrenicu, našli Izudina Alića živog i zdravog i napisali kako on ne voli sećanje na susret sa generalom Mladićem.

„Plavog dječaka kojeg Ratko Mladić 12. jula 1995. godine u Potočarima rukom tapše po obrazu i raspituje se za njegovo ime i godine, jučer smo pronašli u jednom selu u okolini Srebrenice. Zove se Izudin Alić i ne voli, kaže, da se prisjeća trenutka susreta s Ratkom Mladićem.“

Shvatila je, „vrline puna“ Biljana Srbljanović, da prostom svetu nije lako objasniti kako je neko istovremeno i živ i nije živ. Možda bi ta stvar sa Predsednikom i „predsednikovim ljudima“ nekako i prošla, ali običan svet to ne razume. Zato je požurila da brzo objavi[4] „relativno dobru vest“:

„PS: Prijatelji iz Dnevnog Avaza, javili su relativno dobru vest. Onaj plavi dečak sa snimka je ipak živ, uprkos morbidnim glasinama obaveštenih ljudi.“

Priča je, nakon „relativno dobre vesti“ da je „dečak sa snimka ipak živ“, zastala na najvažnijem mestu. Očekivali smo, isto kao i Biljana Srbljanović, da predsednikovi ljudi „progovore i javno zapečate ispravnost predsedničke odluke“ povodom hapšenja generala Mladića. To se, međutim, nije dogodilo.

Ponekad se slika celine otkriva u detaljima. Baš takav detalj je priča o Izudinu Aliću. Na njima je zasnovana struktura moći u svetu, moralnost Haškog tribunala, Rezolucija o Srebrenici, Tadićevo poklonjenje u Potočarima, budućnost srpskog naroda, položaj Republike Srpske.

Ali nismo saznali odgovor na najvažnije pitanje: ko su ljudi Borisa Tadića koji već „godinama privatno tvrde da je lobanja nađena samo nekoliko stotina metara dalje“?

Pošto isključujemo pretpostavku da je Biljana Srbljanović patološki lažov koji izmišlja šta joj „predsednikovi ljudi privatno tvrde“, zaključujemo da je država Srbija u opasnosti.

Zato bi Boris Tadić morao da razjasni ovaj nesporazum u pogledu delovanja svijih saradnika. Ukoliko se on ne oglasi, tada bi Biljana Srbljanović morala da nam kaže njihova imena.

Ako i Biljana Srbljanović bude ćutala, mi ćemo razmotriti neke ranije isključene pretpostavke u pogledu njene ličnosti.

 


[1] Politika, 27.05.2011 ; „Tadić: Srbija otvorila vrata za EU“

[2] Peščanik, 27.05.2011; Biljana Srbljanović: „Kod teče na selu“; http://www.pescanik.net/content/view/6964/129/

[3] Dnevni avaz, 29.05.2011; „Izudin Alić, plavi dječak iz Potočara: Ne voli se sjećati susreta sa krvnikom“; http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/37654-izudin-alic-plavi-djecak-iz-potocara-ne-voli-se-sjecati-susreta-s-krvnikom.html

[4] Peščanik, 29.05.2011; Biljana Srbljanović: „Jagode u grlu“; http://www.pescanik.net/content/view/6983/129/