Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Da li Haški tribunal pruža optuženom poštene šanse?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Da li Haški tribunal pruža optuženom poštene šanse?

PDF Štampa El. pošta
Len Ferfeke   
utorak, 13. april 2010.

(Folkskrant (Volkskrant), Amsterdam, 13.4.2010)

Kada je kanadski profesor Deril Robinson (Darryl Robinson) pre dve godine objavio izuzetno kritičan spis o tribunalu za bivšu Jugoslaviju (Haškom tribunalu), očekivao je mnogo negativnih reakcija. Pa, uostalom, napisao je da tribunal ide predaleko samo da bi postigao osude, a da je time naneta šteta položaju optuženih.

To nije popularan stav. Pogledajmo samo reakcije na proces protiv Radovana Karadžića koji se danas ponovo nastavlja. Višemesečno odlaganje i desetine hiljada evra koje je kao dodatnu pomoć uspeo da dobije taj bosansko-srpski optuženik, izaziva nerazumevanje kod mnogih. Po njima, optuženi imaju previše prava. Čak je, i među pravnicima-naučnicima, dugo vremena, vladalo malo interesovanja za teškoće sa kojima se sreću optuženici tribunala.

Međutim, na sopstveno iznenađenje, Robinson se suočio sa mnogo pozitivnih reakcija na svoj članak. „Na kongresima se sve više učesnika slaže sa mojom kritikom“, kaže on.

Pretpostavka da optuženi pred Haškim tribunalom dobijaju isuviše zaštite suočava se sa sve većom sumnjom u svetu međunarodnog prava. Mnogi učeni pravnici su postali kritičniji prema položaju koji imaju optuženi pred tim tribunalom.

Dugo vremena su stvari stajale drugačije. Robinson kaže: „U nacionalnom pravu, naučnici tradicionalno zastupaju pravo odbrane. Međutim, u međunarodnom pravu to dugo vremena nije bio slučaj. Tokom prvih godina rada Haškog tribunala, svi su bili vrlo oduševljeni. Pravni naučnici su želeli da pomognu da se izgradi taj novi sistem. Niko nije želeo da kritikuje – ionako je bilo dosta poteškoća. Ali, tokom poslednje tri-četiri godine, ljudi bi zastali, učinili korak unazad i počeli da se pitaju: da li je naš sistem zaista pravedan?“

I holandska pravnica, stručnjak za krivično pravo Hajkelin Ferajn Stjuart (Heikelien Verrijn Stuart) kaže: „Medeni mesec je prošao. Ranije je kritika dolazila od strane odbrane, ili tužilaca. Ali, od pre nekoliko godina i pravni naučnici se mešaju u debate. Sada se promenio način razmišljanja.“

I sama Ferajn Stjuart je nedavno objavila jedan članak u pravnom časopisu “Strafblad“ , u kome nije blaga prema Haškom tribunalu, i navela: „Čini se da prava optuženih postaju sve manje važna.“

Problem prevashodno počiva na dva osnovna principa tog tribunala: na “zajedničkom kriminalnom poduhvatu“ i na definiciji genocida (videti uokviren tekst) – ovo su i dva principa od velikog značaja za suđenje Karadžiću. Kritičari smatraju da Haški tribunal suviše slobodno interpretira te pojmove, usled čega mu je i lakše da osudi optuženog.

¨¨¨¨¨¨

Šta je nepovoljno po optužene?

Genocid:

Kako bi se dokazalo da je neko masovno ubistvo genocid, mora se dokazati da su počinioci imali nameru da “u celini ili delimično“ iskorene neku etničku, nacionalnu ili versku grupu. Pri utvrđivanju da li je masovno ubistvo u Srebrenici bilo genocid, kritičari smatraju da je Haški tribunal ove preduslove isuviše slobodno interpretirao. Vrlo je značajno i da su neke glave tog prethodnog tribunala – između ostalih i njegov raniji predsednik Antonio Kaseze (Antonio Cassese) naknadno posumnjali u to da li se Srebrenica treba okvalifikovati kao genocid.

Kolektivna odgovornost:

Zajednički kriminalni poduhvat (ZKP) je iskonstruisana odgovornost pomoću koje se visokopostavljene ličnosti mogu smatrati odgovornim za zločine potčinjenih. Ranije se moralo precizno dokazati na koji način su rukovodioci doprinosili izvršenju zločina, ali Haški tribunal je to tokom svog rada sve lakše činio. Profesor Harmen van der Vilt (Harmen van der Wilt) kaže: „Na taj način se mreža odgovornosti prebacuje preko glava svih. To je loš način rada i moramo ga se što pre otresti.“ Međunarodni krivični tribunal (Internationaal Strafhof ) nije prihvatio taj koncept “zajedničkog kriminanog poduhvata“.

Proceduralna prava:

Uzev u celini, pravnici-naučnici smatraju da su proceduralna pravila poštena u odnosu na odbranu. Ipak, pojedine tačke bi mogle biti bolje, kaže Jarinde Temink Tajnstra (Jarinde Temminck Tuinstra), sa Univerziteta u Amsterdamu, koja je istraživala položaj odbrane pred međunarodnim krivičnim sudovima.

Primeri takvih pravila koja važe na Haškom tribunalu su: pravila finansiranja mogu da dovedu advokate odbrane u otežani položaj, a i ti advokati često imaju teži pristup dokaznim materijalima nego tužioci.

Ona smatra da se interesi odbrane u međunarodnom pravu potcenjuju: „Kada se osniva neki novi međunarodni krivični tribunal, odbrana dolazi uglavnom na zadnje mesto.“

¨¨¨¨¨¨

U tom smislu, i radi objašnjenja, kritičari upiru prstom na nastanak Haškog tribunala (tribunala UN za bivšu Jugoslaviju). On je bio ustanovljen 1993. godine, prevashodno uz pomoć osoba iz sveta međunarodnih humanitarnih prava. Robinson kaže: „U tom svetu je poželjno da se tekst nekog sporazuma interpretira na najširi mogući način, jer bi se time žrtvama mogla pružiti najveća moguća pomoć protiv neke države“.

Međutim, pred Haškim tribunalom je optuženik ličnost, a ne država. U tom slučaju, gore navedena široka interpretacija pravila ide na štetu optuženog pojedinca. G-đa Ferajn Stjuart kaže: „Usled saosećanja sa žrtvama, neke sudije Haškog tribunala teže rezonovanju u pravcu zadovoljavanja tog cilja. Oni gledaju na suđenje kao na oruđe u službi mira i bezbednosti. Ali, time se otežava položaj optuženog.“

Ovu kritiku zastupaju mnogi iz sveta međunarodnog prava – ali ne i svi. Osim toga, i oni pravnici – naučnici koji se sa kritikom slažu, često relativizuju značaj tih problema. Harmen van der Vilt, profesor Univerziteta u Amsterdamu, koji je i oštar kritičar prevelike slobode u interpretaciji zajedničkog kriminološkog poduhvata, smatra da ti problemi ipak nisu razlog za neslaganje sa Haškim tribunalom.

On kaže: „Treba razumeti sa koliko teških dilema i suprotstavljenih snaga se suočava taj tribunal. Od njega se očekuje da sačini shemu sistema zločina, ali i da istovremeno utvrdi pojedinačnu odgovornost. Vrši se pritisak da se procesi što pre završe, ali da se istovremeno sasluša i što više žrtava.“

I Vilijem Šabas (William Schabas), profesor Univerziteta u Galveju (Galway) u Irskoj, i poznati kritičar Haškog tribunala, upozorava da se ne preuveličava značaj tih problema: „Ja mislim da je pogrešno nazivati Srebrenicu genocidom. Ali, da li je baš strahovito nepravedno ako se neko osudi za genocid, mada se ustvari radilo samo o zločinu protiv čovečnosti? Ne mogu da se uzbuđujem oko toga. I za zločin protiv čovečnosti, i za genocid možeš biti osuđen na doživotnu kaznu. Ne stoji da se zbog tog problema nevini osuđuju, ili se krivci oslobađaju od odgovornosti.“

Deril Robinson kaže da je to zaista tako: „Nijedno suđenje pred Haškim tribunalom nije bilo potpuno pogrešno. Ipak, svojom kritikom želim pre svega da upozorim: za budućnost međunarodnog prava je važno da se malo manje zalećemo. “

Prevod sa holandskog: Vasilije Kleftakis