Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Fijasko suđenja srpskom nacionalizmu
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Fijasko suđenja srpskom nacionalizmu

PDF Štampa El. pošta
Ljiljana Smajlović i Ivana Janković   
petak, 20. februar 2009.

(NIN, 19.02.2009) 

Idućeg utorka, 24. februara, navršiće se tačno šest godina kako se predsednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj dobrovoljno predao Haškom tribunalu, pred kojim je optužen za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja rata. Njegov slučaj nije jedinstven samo po dužini njegovog boravka iza rešetaka pre nego što je proces otpočeo: on je i jedini optuženi čije je suđenje zvanično počinjalo dva puta 7. novembra 2007, kada su mu sudije posle štrajka glađu priznale pravo da se brani sam. Ujedno je i jedini okrivljeni u Hagu kog uglavnom terete zbog podsticanja drugih na zločine, što je i razlog da njegovi simpatizeri tvrde kako se Šešelju u Hagu sudi zbog „verbalnog delikta”, to jest „govora mržnje”. (U optužnici se, naime, Šešelj tereti „da je svojim govorima, izjavama, radnjama i/ili propustima doprineo da se kod izvršilaca stvori odluka da počine krivična dela”.)

Otkako je suđenje Šešelju prošle srede po ko zna koji put prekinuto, niko više ne može da zna kada će pasti presuda srpskom političaru kog u Hagu smatraju otelovljenjem „agresivnog srpskog nacionalizma” (zbog kog su, po mišljenju tužilaca i tvoraca ovog suda, i izbili svi ratovi na tlu bivše Jugoslavije.) Srpska politička čaršija već barem šest meseci bruji o tome kako će se Šešeljov potencijalno trijumfalni povratak u Beograd odraziti na rejting Srpske radikalne stranke i odnos snaga na ovdašnjoj političkoj sceni. Isto toliko dugo u stručnim i političkim krugovima na Zapadu, naime, vlada uverenje da haško tužilaštvo nije dokazalo najvažnije tačke optužnice protiv Šešelja, pre svega zbog toga što se nemali broj svedoka (od 71, koliko je do sada tužilaštvo izvelo) na klupi u haškoj sudnici tokom unakrsnog ispitivanja pretvorio u svedoke odbrane umesto optužbe (što je scenarij o kom sanjaju sve odbrane na svim sudovima sveta). Neki su svedoci promenili prvobitne iskaze i otvoreno stali u odbranu Šešelja, poput bivšeg generalnog sekretara SRS Aleksandra Stefanovića koji je u sudu rekao da je izjave protiv Šešelja tužilaštvu davao „protiv svoje volje”. Drugi su se pokazali kao nevešti lažovi ili nekompetentni eksperti, poput američkog sociologa Entonija Oberšala koji je kao navodni ekspert za Šešeljov „govor mržnje” bio groteskno neefikasan, da bi mu sudije naknadno uskratile status veštaka. Jedan broj svedoka je Šešelj uhvatio u laži: tako je bilo sa nesretnikom koji je pre desetak dana tvrdio da je Šešelj u martu 1992. držao miting u Malom Zvorniku, da bi optuženi pomoću novinskih izveštaja i fotografija lako dokazao da se taj miting zbio dve godine ranije, u avgustu 1990, i da na njemu nisu izgovorene sporne zapaljive rečenice („Očistićemo Bosnu od pagana”).

PO RAMUŠEVOM RECEPTU: Šešelj se već sada u tamnici nalazi duže nego što može da bude osuđen za podstrekavanje na zločine, te će najverovatniji ishod procesa biti puštanje na slobodu optuženog odmah po izricanju presude zbog vremena koje je već proveo u zatvoru. Baš kao što se desilo sa Ramušem Haradinajem, čiji su advokati posle završne reči optužbe odustali od svojih svedoka, budući da su se svedoci tužilaštva na klupi redom pretvarali u svedoke odbrane i advokati su zaključili da nemaju od čega da brane klijenta jer mu tužilaštvo nije dokazalo krivicu.

Šešeljov tabor, razumljivo, ne voli poređenja između lidera radikala i komandanta vođe UČK, ali otkako je Šešelj prošlog meseca obelodanio nameru da postupi po Haradinajevom receptu (sa tom razlikom što se vođa radikala ne bi odrekao prilike da u haškoj sudnici održi završnu reč, kojoj se po svoj prilici unapred veseli), na njegov se relativno skori povratak u Beograd počelo ozbiljno računati po domaćim i međunarodnim političkim kuhinjama.

Procene se veoma razlikuju, od one da Šešelj toliko dugo odsustvuje sa domaće scene da je politički „dezorijentisan” i da neće umeti da se snađe u novim prilikama (te da će njegov povratak „dokusuriti” njegovu ionako već razbijenu stranku), do toga da bi njegov dolazak u Beograd, u trenutku kada Srbija bude na vrhuncu krize, nezaposlenosti, besparice i beznađa, mogao da „razdrma” nokautiranu opoziciju i izvede na ulice pobesneli lumpenproletarijat.

Prvoj varijanti su skloniji oni međunarodni krugovi koji politički život Srbije vide kao proces koji vodi neminovnoj pobedi liberalne demokratije tadićevskog tipa (i koji su na poslednjim izborima našli potvrdu za svoj optimizam). Njima skloni domaći analitičari i političari, kao i novinari bliski strankama na vlasti, uveravaju ih da će Šešelj u Tadićevoj Srbiji biti poput slona u staklarskoj radnji. Ta teorija pada na plodno tle, utoliko pre što domaćini u zapadnim ambasadama i ispostavama međunarodnih organizacija nisu imali priliku da 2003. godine slušaju kako ti isti analitičari objašnjavaju da će Šešeljovim odlaskom u Hag biti „rešen” problem novih demokratskih vlasti sa srpskim radikalima. (Šešeljova tvrdnja da je Beograd 2002. naručio optužnicu protiv njega svakako se, međutim, ne može dokazati na osnovu one jedne rečenice iz knjige Karle del Ponte, po kojoj je Zoran Đinđić sedam dana pre Šešeljovog odlaska u Hag tužiteljki rekao: „Vodi ga i ne vraćaj ga više”.)

Uoči Šešeljove predaje Hagu logika je, naime, bila da će Šešelj u zatvoru biti zaboravljen, što će se negativno odraziti na rejting njegove stranke koja je u jesen 2002. prvi put posle 5. oktobra pokazala da može na birališta da izvede milion birača. (Analitičar lista „Vreme” tako je 25. februara 2003. godine za Los Anđeles tajms rekao da će vođa radikala „nestati u Hagu” i da će njegova stranka „izgubiti veliki deo podrške koju ima”.)

Kada se te prognoze nisu obistinile i kada su radikali udvostručili izborne rezultate, zavladala je teorija da je Tomislav Nikolić zapravo uvek bio tajna radikalskog uspeha, i da on može ono što Šešelj, koji mu je u političkoj karijeri uvek i samo smetao, nikad ne bi mogao.
Sve do pre nekoliko dana činilo se da ta teorija pije vodu, a onda su objavljeni rezultati istraživanja javnog mnjenja po kojim Nikolićeve političke akcije padaju, dok na drugoj strani raste podrška novom Šešeljovom zameniku Draganu Todoroviću.

TUŽIOCI I ZASTRAŠIVANjE: Otprilike u isto vreme, ali potpuno odvojeno, u Hagu se vodio očajnički manevar tužilaštva da se, pre konačnog fijaska optužbe, prekine proces Vojislavu Šešelju i da se barem deo odgovornosti za neuspeh prebaci na sudsko veće.
Tužioci su u sredu 11. februara uspeli u svojoj nameri i suđenje je na neodređeno vreme prekinuto, pod ne do kraja rasvetljenim okolnostima. Zahtev su obrazložili brigom za bezbednost desetak svedoka, koliko su planirali da ispitaju pre nego što istekne onih šest sati koliko im je, po ranijoj odluci suda, ostalo da dokažu optužnicu protiv Šešelja. Odluka je donesena preglasavanjem predsedavajućeg sudije Žana Kloda Antonetija, koji je demonstrativno posavetovao optuženog da namah uloži žalbu, a zatim napisao izdvojeno mišljenje u kom žestoko kritikuje većinsku odluku sudija Frederika Harhofa iz Danske i Flavije Latanci iz Italije.

Teksta te odluke još nema na sajtu Tribunala, ali je haška pres-služba NIN-u u utorak dostavila francusku verziju iz koje se vidi da Harhof i Latanci strahuju kako bi saslušavanje preostalih svedoka, koji se prema tvrdnji tužilaštva nalaze pod pritiskom optuženog i njegovih saradnika, moglo da ugrozi i bezbednost svedoka i integritet sudskog procesa; njihovi iskazi su važni pa se bez njih ne može, ali se ne sme ugrožavati ni njihova lična bezbednost, ni „integritet njihovog svedočenja”. Kada su odvagnuli tu bojazan u odnosu na pravo optuženog na razumnu dužinu postupka, sudije su odlučile da su okolnosti toliko izuzetne da opravdavaju prekid suđenja bez obzira na to što je optuženi u zatvoru već šest godina. Prekid će trajati sve dok se ne stvore uslovi da svedoci o kojim je reč „slobodno” svedoče na suđenju protiv Šešelja, ali nema objašnjenja kako bi ti uslovi mogli biti stvoreni, samo napomena da je do tog zaključka sud došao nakon saslušanja svedoka VS-1035, VS-1066, VS-1010, VS-1104 i VS-1029…

Antoneti pak upozorava da većina rizikuje „potpunu paralizu procesa” jer „istraga” nedefinisanih i zasad nedokazanih pritisaka može potrajati. On se čudi što njegove kolege sa sudijske klupe nisu makar postavile pitanje tužilaštvu kako je uopšte nameravalo da sve te ugrožene svedoke ispita u preostalih šest sati. Vraćajući loptu tužilaštvu, Francuz postavlja pitanje zašto tužioci nisu ranije upozoravali sud da postoje pritisci na tih desetak svedoka, i zašto nisu blagovremeno tražili rešenje. On podseća da se nešto slično desilo u jednom drugom procesu (Blagoju Simiću): suđenje je odloženo na godinu dana, vreme je izgubljeno, a nikakvi pritisci i uvrede suda nikad nisu dokazani. (Za pravo mu, reklo bi se, daje i direktor kancelarije Nacionalnog saveta za saradnju sa Tribunalom Dušan Ignjatović koji je u Beogradu ovog utorka rekao da je „možda bilo zastrašivanja svedoka” ali da o tome niko nije obavestio Beograd, i da njegova kancelarija za poslednjih godinu dana nije dobila nove zahteve za zaštitu svedoka.)

Tužilaštvo i njegovi domaći simpatizeri se već dugo vajkaju da svedoci na sudu menjaju iskaze koje su pre početka procesa dali tužilaštvu zbog straha od optuženog, odnosno od njegovih pomagača u Srbiji. Francuski sudija u izdvojenom mišljenju pak postavlja pitanje koliko je uopšte moguće „slobodno” svedočenje svedoka optužbe u Hagu, budući da svedoci po povratku kući moraju da računaju na neprijateljski stav domaće javnosti prema sudu koji u Srbiji ne važi za pravedan i kredibilan.

DRUGORAZREDNI I TREĆERAZREDNI PRAVNICI: No kako je uopšte došlo do toga da se sudije, tužioci i pravni eksperti u Hagu prepiru ko snosi veću krivicu što će se optuženik iz Srbije uskoro, možda, naći na slobodi? Francuskog sudiju podržavaoci tužilaštva od početka smatraju previše popustljivim prema Šešelju, ali i sudija Ričard Mej je u procesu Milošević imao okršaje sa DŽefrijem Najsom, koji su se upravo ticali „običaja” nekih svedoka da ne govore istinu u sudnici. I Meja je, kao i Antonetija, nerviralo što tužioci pozivaju stotine svedoka kako bi dokazali nešto što bi se dalo dokazati „sa jednim dobrim svedokom”, kako je jednom prilikom iznervirani Mej rekao Najsu, sugerišući valjda da Najs ni tog jednog dobrog svedoka nije uspeo da nađe.

Niko pre Antonetija, međutim, nije bio predmet ovolike kritike, ne samo gunđanja tužilaca već i domaćih aktivista za ljudska prava. Marko Milanović, nekadašnji saradnik Beogradskog centra za ljudska prava, sada doktorand na Kembridžu, prošle sedmice je na blogu Evropskog žurnala za međunarodno pravo (EJIL) napisao da je Šešeljovo suđenje „najgore vođen postupak” u Hagu, da se pretvorilo u „ruglo”, da je Antoneti „neverovatno nesposoban” i da će se Šešelj verovatno relativno skoro naći u Beogradu. Milanović je u Peščaniku jesenas još rekao da je za Hag Šešelj „trećerazredni slučaj”, da je Antoneti „trećerazredni sudija” („čovek je potpuni kreten, i to suđenje je u raspadu”). Dodao je i da „pola ljudi koji tamo rade pojma nemaju, to su drugorazredni pravnici, tužioci” koji „mnogo troše”, do sada su potrošili milijardu dolara na istražitelje, na prevođenje… a pošto je to sud Ujedinjenih nacija, tamo sve zemlje „uvaljuju” svoje „raznorazne ljude” …Milanović još kaže: „Da se Šešelju sudi u Francuskoj, da mu se sudi u Srbiji, on bi morao da ima advokata”. Njegova tvrdnja nije neosnovana – u Beogradu bi Šešelj verovatno već davno bio osuđen. Ali istina je još nešto: u Americi bi, na primer, za ovih šest godina verovatno već odležao kaznu da je nekog svojeručno ubio. Da i ne govorimo o tome da bi u Americi sud verovatno u startu odbio da prihvati optužnicu koja se zasniva na svedočenjima iz druge ruke, o zaštićenim identitetima svedoka da i ne govorimo.

Sud teško može da se žali na negativni publicitet ove vrste, jer upravo službenici suda (Del Ponte i Najs, te portparol Florans Artman) o tribunalu danas govore daleko lošije nego novinari i posmatrači. O tome bi imali šta da kažu srpski novinari na koje su domaće nevladine organizacije svojevremeno osule drvlje i kamenje (vidi polemiku u „Vremenu” 2002. godine), besne što proces Miloševiću u izveštajima tih novinara nije izgledao bajkovito već samo – verodostojno.

Tužilaštvo je u Srbiji izgubilo čak i simpatije redakcije „Vremena”, koja je dala čak dva svedoka optužbe, Dejana Anastasijevića i Jovana Dulovića. Potonji sada više ne želi da svedoči protiv Šešelja, iako je snabdeo Tužilaštvo svedočanstvom iz prve ruke o jednoj od ključnih rečenica iz optužnice (Šešeljova izjava da „nijedan ustaša ne sme živ da izađe iz Vukovara”, što je tužilaštvo protumačilo kao „podsticanje na ubijanje Hrvata”). A u poslednjem broju ovog lista novinarka „Vremena” kao da je izgubila nadu da će Šešelj biti osuđen: ona u naslovnoj storiji veli da tužilaštvo „vojvodi može odmah da plati avionsku kartu za otadžbinu, ako mu je Jovan Dulović najvažniji argument u procesu”. Zbunjujuće je i to što tvrdi da je Dulović – nekadašnji izveštač Politike Ekspres sa ratišta u Hrvatskoj, čiji izveštaji u to vreme nisu ukazivali na njegovo neodobravanje srpskog ratnog napora – prvi kontakt sa haškim istražiteljima uspostavio još 1992. godine. (Tribunal je, naime, osnovan tek 1993, a Dulović je prvi iskaz tužiocima dao 1996.) „Vreme” se srdi na haški sud i zbog toga što je tužilaštvo primenilo drugačije aršine u odnosu na novinara „Vašington posta” DŽonatana Rendala (čije je principijelno odbijanje da makar i jedan put svedoči u Hagu prihvatilo) i na novinara „Vremena” Jovana Dulovića kom ni bolest nije primljena kao opravdanje. Naravno, jedna je od nevolja sa Hagom upravo to što primenjuje dvostruke aršine, ne samo u odnosu na novinare različitih nacija, nego i u odnosu na ratne zločince iz različitih nacija. Tužilaštvo se tako nikad nije usudilo čak ni da povede rutinsku istragu o eventualnim zločinima NATO počinjenim na teritoriji bivše Jugoslavije tokom bombardovanja 1999. godine.

U haškim memoarima Karle del Ponte „Lov” ostalo je zabeleženo da je bivši srpski premijer Zoran Đinđić pravovremeno upozoravao tužiteljku da će joj Šešelj u haškoj sudnici biti kudikamo teži protivnik od Slobodana Miloševića. Šešelja zapadni novinari, političari i pravnici rado i lako potcenjuju: njegove bezobzirne provokacije, vulgarnosti i seksualne insinuacije, njegovo ignorisanje društvenih pravila navodili su ih da misle da je reč o maltene klovnovskoj figuri. Treba reći da je Šešelj bio kao poručen svim srpskim protivnicima, kao neko koga bi, da ga nema, valjalo izmisliti. Sjajno se uklapao u sve najgore predrasude protiv Srba: pretio je i izazivao, lagao i urlao, potezao pištolj na ulici, razmetao se rasističkim izjavama… Poslednje što su zapadni pravnici i diplomate očekivali bilo je da će upravo Šešelj do kraja ruglu izvrgnuti Haški tribunal, ustanovu koja je smišljena da bi se zapadna moralna superiornost pretvorila u delotvorno pravno i političko oruđe protiv ekscesa srpskog nacionalizma.

Haški je sud započeo sa fanfarama o suočavanju sa istorijskom istinom i pomirenju naroda, a primiče se kraju u pijačnim svađama profesionalnih „tezgaroša” oko toga ko je kriv što tužilaštvo ne ume da za šest godina dokaže optužnicu protiv osvedočenog srpskog nacionaliste i „govornika mržnje”.

I tako će tribunal, da parafraziramo pesnika T. S. Eliota, „završiti, umesto praska, cviljenjem”.

Najveći promašaji Tužilaštva

ENTONI OBERŠAL: Najavljen kao stručnjak za govor mržnje i ratnu propagandu, koji je trebalo da pokaže da je Šešelj govorom mržnje podsticao dobrovoljce SRS-a da počine teške zločine, Oberšal je tokom ispitivanja izjavio da on “nikako nije veštak za pitanja istorije i pitanja definicije govora mržnje” i da je veštačio metode propagande, a zatim i da nije pronašao da se Šešelj zalagao ili podstrekivao na mučenja, ubijanje ratnih zarobljenika, žena, dece, uzimanje talaca, silovanja, uništavanja sakralnih ili obrazovnih objekata i pljačkanje imovine.

SVEDOK VS-033: Ovaj dobrovoljac SRS-a otišao je 1991. godine u zapadnu Slavoniju. Veći deo svedočenja bio je zatvoren za javnost, ali u onom delu koji nije, nije bilo mnogo reči o ratištu. Ispostavilo se da je, pošto je napustio SRS (zato što je shvatio da oni “nisu za monarhiju”), 1992. bacio bombu na Bajrakli džamiju, postavio eksploziv u dvorište katoličke crkve Sv. Ante, kao i ispod prozora i automobila muslimana i drugih Beograđana zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu. Šešelj je u sudnici prikazao i rešenje MUP-a Srbije kojim je ovom svedoku 1996. pre nego što je policija shvatila da je on bacio bombu na Bajrakli džamiju, bio određen pritvor zbog sumnje da je izvršio krivično delo neovlašćenog nabavljanja i držanja eksplozivnih materija i municije.
VS-033 je potvrdio i da je bacio bombu na džamiju, ali je objasnio da mu je njegov drug Vlada na samrti to saopštio kao svoju poslednju želju. Osim toga, smatrao je svedok, bilo je bolje da on pravi kontrolisane eksplozije u džamiji i katoličkoj crkvi i da niko ne bude povređen, nego da to radi neko ko to ne zna, pa da dođe do pogibije.

SVEDOK VS – 1028: Tvrdnja da je u martu 1992. u Bijeljini u kafiću “Srbija” čuo Šešelja kako poziva na ubijanje i proterivanje muslimana, oborena je kada se ispostavilo da je Šešelj držao predavanje u Bijeljini u decembru 1990, a u martu 1993. godine održao miting u centru grada. Ali, ono što je bilo još pogubnije po svedoka je pismo koje je pokazao optuženi, kojim glavni istražitelj Tužilaštva Patrik-Lopez Teres poziva vlasti zapadne zemlje u kojoj svedok boravi da ga “izuzmu iz repatrijacije na dve godine”. Iako je svedok tvrdio da to nije razlog zbog čega se prijavio da svedoči, veoma loše je zvučala podudarnost da je ponudio Tužilaštvu saradnju baš u trenutku kada mu je pretila repatrijacija iz jedne zapadne zemlje u BiH.

SAFET SEJDIĆ: Svedok je tvrdio da je u novembru 1993. godine video Šešelja sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na Nišićkoj visoravni u BiH, kako pripremaju vojsku za napad. Šešelj je, naravno, ovo iskoristio da napravi mali skandal. Prvo je dokazao da je u to vreme u jeku kampanje davao intervju u Srbiji, a zatim i da je bio u kontaktu s Radovanom Karadžićem i saznao da je on tada takođe bio u Beogradu i dao intervju Rojtersu. Izazivajući sud ovom izjavom, dodao je da će kontaktirati i s Mladićem, posle čega je sednica zatvorena.
Na pitanje zašto ni u jednoj od prethodnih pet izjava nikada nije spomenuo da je video Šešelja, svedok je odgovorio: “Zato što se nisam setio tebe... Razgovor nije bio o tebi... Nisam znao da ću razgovarati sa tobom, o tebi... Da ću sa tobom biti u sudnici.”

EVA TABO: Pozvana da bi potvrdila da je 722 Hrvata proterano iz Hrtkovaca, izjavila je da je sastavila spisak na osnovu evidencije mesne katoličke crkve i o izdatim krštenicama i popisu 8.280 iseljenih “glava porodica” iz knjige petrovaradinskog župnika Marka Kljajića. Metodu da se “glavama” koje su tražile krštenice dodaju i članovi porodice i proglase prognanima, branila je izjavom da to nije učinila ona, već hrvatske vlasti. A onda se ispostavilo i da na spisku ima ljudi koji se uopšte nisu iseljavali i koji su umrli u Hrtkovcima posle rata, da ima onih koji su se iselili u zapadne zemlje, a i onih koji i danas žive u Srbiji. Eva Tabo branila je svoj spisak rečima – “Nisam imala te podatke.”

Nedozvoljeni kontakti

U meri u kojoj se moguće snaći u dokumentu o prekidu suđenja, koji je iz razloga poverljivosti na više mesta zatamnjen, stiče se utisak da sudija Antoneti aludira na incident sa svedokom optužbe s kojim je Nataša Kandić svojevremeno kontaktirala tokom svedočenja (direktorka Fonda za humanitarno pravo poslala je nekadašnjem pripadniku “Škorpiona” Goranu Stopariću SMS telefonsku poruku iz Beograda da “radikali prave haos”, što je Šešelj posle tumačio kao njen “pritisak” na svedoka sa kojim je bila tako bliska da je posedovao ključeve njenog stana).
Taj deo izdvojenog mišljenja sudije Antonetija vredi direktno citirati. On prvo podseća da je Sudsko veće još jesenas odbilo jedan zahtev da se suđenje prekine, u čemu ga je podržalo Apelaciono veće, i dodaje:
“Činjenica koja je dovela do podnošenja novog usmenog zahteva za obustavu suđenja verovatno je povezana sa nedavnim incidentima (zatamnjeno).
Neobično je da se Sudsko veće ranije našlo u istoj situaciji. Tada je Tužilaštvo smatralo normalnim da ta osoba utiče na svedoka pod zakletvom, ali sada, kada se radi o pozivu jednog od saradnika optuženog, Tužilaštvo istu tu situaciju sa jednim drugim svedokom (zatamnjeno) ne smatra normalnom. Cenim da ne mogu postojati dvostruka merila u pogledu svedoka koji je položio zakletvu pred sudom (zatamnjeno)”.
Podsećamo da se incident sa SMS-om Nataše Kandić zbio 15. januara prošle godine, prvog dana svedočenja Gorana Stoparića protiv Šešelja. Stoparić je 24. januara, prilikom Šešeljevog unakrsnog ispitivanja (posle kratkotrajnog prekida suđenja do kog je došlo kada se otkrilo da je svedok posle polaganja zakletve komunicirao sa Beogradom o svom svedočenju, što je zabranjeno), rekao da je poruku gospođe Kandić kako “radikali prave haos u Srbiji” shvatio “u smislu pritiska na buduće svedoke”.

Zastrašivanje po Haradinaju

U slučaju Ramuša Haradinaja i dvojice njegovih potčinjenih, optuženih za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, Haško tužilaštvo je izvelo 81 svedoka za 113 sudskih dana. Odbrana nije izvela nijednog svedoka, uz obrazloženje da smatra da Tužilaštvo nije dokazalo krivicu optuženih.
Devet svedoka je ubijeno. Kujtin Beriša, Rom koji je bio očevidac Haradinajevih zločina, pregažen je džipom u Crnoj Gori februara 2007. godine. Ilir Seljmaj je izboden nožem. Bekim Mustafa i Auni Eljezaj su ubijeni iz vatrenog oružja.
Zaštićeni svedoci DŽejdin Musta, Sadrik Murići i Vesel Murići ubijeni su u profesionalno organizovanim atentatima. Svedoci Sabaheta Tava i Isuk Hakljaj, pripadnici kosovske policije, takođe su ubijeni u atentatu, a automobil sa njihovim telima je zapaljen.
Ramir Murići je, posle ranjavanja, odbio da svedoči.
Više svedoka odbilo je da svedoči i zbog toga je optuženo u Hagu. Šefćet Kabaši, jedan od njih, pošto se takođe predomislio, to je objasnio rečima da zaštitne mere Tribunala “važe samo u sudnici”, jer neki od svedoka sa suđenja Fatmiru Ljimaju, na kojem je i on svedočio, “nisu više živi”. (Ljimaj je takođe oslobođen optužbi.)
Karla del Ponte više puta je upozoravala da je na Kosovu rašireno sistematsko zastrašivanje svedoka. Oslobađajuća presuda izrečena je 3. aprila 2008. Pretresno veće je tom prilikom naglasilo da je “steklo snažan utisak da se suđenje odvijalo u atmosferi u kojoj se svedoci nisu osećali bezbedno”.