Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Jadovno, Lika, zadnja pošta Hrvatska
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Jadovno, Lika, zadnja pošta Hrvatska

PDF Štampa El. pošta
Milan Šećerović   
petak, 02. jul 2010.


Nešto pred ponoć 25. juna, u organizaciji Udruženja Srba iz Hrvatske na čijem čelu je gospodin Milojko Budimir, čovek samopregorne i zadivljujuće energije, magistar istorije i nekadašnji direktor muzeja na kninskoj tvrđavi, krenuo je iz Beograda pun autobus na pokloničko putovanje u Liku, na parastos u Jadovno.

Sledećeg dana, odavno je svanulo, stajemo kod jedne veće benzinske pumpe na autoputu koji vodi ka Splitu. Mesto stajanke unapred je dogovoreno. Čekamo hodočasnike koji stižu iz Banjaluke, Slovenije, Austrije, Italije, pa da zajedno nastavimo. Stiže i nekoliko automobila sa grupom sveštenika. Deset sveštenika! (Nije me mrzelo da izbrojim.)

Tužni karavan nastavlja put. Ulazimo u Liku, skrećemo prema Gospiću, prolazimo kroz Gospić. Na jednoj raskrsnici putni znak koji pokazuje pravac: „Smiljan, 5km“. Da, Smiljan, rodno mesto Nikole Tesle. Gospodin Budimir, dok prolazimo kroz Gospić, pokazuje nam mesto gde je bio spomenik Nikoli Tesli. Gde je sada spomenik? Srušen u poslednjem ratu. „A onaj veliki parking tamo levo,“ nastavlja gospodin Budimir, „e pa tamo je bila srpska pravoslavna crkva. Srušena u isto vreme. A ono tamo, malo dalje, tamo je bio Dom JNA, takođe srušen. A ima takve rabote još podosta.“

Od Gospića do sela Jadovno ima desetak kilometara, a od Jadovna do krajnje destinacije našeg puta još oko 6−7. Od sela Jadovno počinju obronci Velebita. Velebit, kao i mnogi delovi Hercegovine, poznat je po mnogim kraškim jamama, geološkom fenomenu, koje su ubrzo po osnivanju NDH postale užasna stratišta za hiljade Srba koji su u njih živi bacani.

Logorski kompleks Jadovno bio je prvi koncentracioni logor u NDH, uključujući i onaj na otoku Pagu, u blizini, koji je bio „depandans“ mučilišta u Jadovnu. Logor Jadovno ustaška vlast otvara već u aprilu 1941; u prvom mesecu osnivanja marionetske države, što znači da je plan o „konačnom rešenju“ srpskog pitanja bio isplaniran do detalja već mnogo, mnogo ranije.

Svakog 26. juna, nad Šaranovom jamom, održava se komemoracija svim žrtvama ovih sadističkih zločina koji su trajali do pred kraj avgusta 1941. Tada je Musolinijeva Italija proširila svoju okupacionu zonu i zauzela i ovaj prostor. NDH se nije dala omesti u svom zacrtanom planu istrebljenja pravoslavaca: brzo otvara druge logore, Jasenovac pre svega – deveti krug pakla za Srbe, gde je takođe svirepo umoreno na hiljade Jevreja, Roma i znatan broj Hrvata antifašista.

Stižemo na odredište oko 10 pre podne. Među prvima smo. Naša grupa izlazi iz autobusa; pola je mladih, pola starijih osoba. Uz planinski šumski put parkirano nekoliko džipova hrvatske policije. Ubrzo pristižu mnogi autobusi iz raznih delova Hrvatske gde još ima Srba. I mnoštvo automobila. Bili smo jedina grupa koja je došla iz Srbije. Pre za tugu nego za ponos.

Tik uz makadamski šumski put je mala zaravan, najviše tridesetak metara u prečniku, nešto što bi trebalo da bude „memorijalni amfiteatar“. U centru, uz jedan stub, pobodena zastava Hrvatske! Grupica naših mladih saputnika, desetak omladinaca, među njima i jedna devojka, stanu u polukrug da bi ih jedan od njih slikao. Oni u sredini vrste izvade srpsku zastavu, devojka na glavu stavi šajkaču sa „kokardom“ koja je zapravo grb Srbije. Dok dlanom o dlan evo ti policije. Odvode devojku koja je „najekstremnija u incidentu“. Sa njom uspeva da pođe i jedan od tih mladića kako devojka ne bi bila sama pošto je odvode kod „sudca u Gračac“.

Već se okupilo nekoliko stotina hodočasnika. Pronosi se glas da će početak komemoracije kasniti pošto se očekuje dolazak Ive Josipovića, Predsednika Hrvatske. Uz jedan kameni zidić brdo flaširane vode u bocama od pola litra. Za džabe. Ko časti? Općina Gospić? Zagreb? Ne uspevam da saznam.

Smatra se da je o ovim Velebitskim jamama-gubilištima mučenička smrt zadesila oko 40.000 Srba, uključujući nekoliko hiljada žena i dece, kao i preko hiljadu Jevreja, Roma i Hrvata antifašista. Logor zapravo i nije bio logor u kome se „boravi“, istina u neljudskim uslovima, ali gde ipak postoji zrnce nade da se može preživeti. Ne! Logor je bio „protočni bojler smrti“: svaki dan su dovođene kolone nesrećnika, nevinih stradalnika bez krivice i presude, ponekad i do njih četiri stotine dnevno, i odmah sledećeg dana ustaše su ih bacali u jame bezdnanke. NDH je revnosno lovila Srbe „diljem lijepe naše“, neki su „uhićeni“ čak u Zemunu ili na njivi kod Sremskih Karlovaca. Trpani su u stočne vagone, sabijeni i nabijeni tako da su jedva mogli da dišu, danima bez hrane i vode, dok najzad kompozicija nije stigla u Gospić. Mnogi, oni srećniji, pomrli su u tim vagonima.

Na komemoraciji se najzad okupilo dosta naroda. Pet stotina najmanje, možda i do osam stotina kako neki procenjuju, ali je teško imati tačno procenu pošto je mnoštvo bilo skupljeno na malom prostoru, a mnogi su bili u šumi koja vodi ka jami.

Prvi deo komemoracije bio je u šumi pored Šaranove jame. Opelo je služio episkop gornjokarlovački Gerasim, uz sasluženje petnaestak sveštenika, a kadiš (molitvu za mrtve) je očitao zagrebački rabin Luciano Moše Prelević. Prisutni su bili visoki zvaničnici, pre svega Ivo Josipović, Predsednik Hrvatske, kao i izaslanici Predsednika Srbije i Predsednika Republike Srpske. Prisustvovala je i gospođa Nevenka Tadić, majka Predsednika Srbije Borisa Tadića, njenog su oca, Strahinju Kićanovića, ustaše ubile kod Jadovna 1942.

Drugi deo komemorativnog skupa bio je u prostoru već pomenutog memorijalnog amfiteatra, ni sto metara uzbrdo iznad jame. Za mikrofon izlaze govornici. Prvo jedan mlađi čovek, predsednik Udruženja potomaka žrtava Jadovna, za njim jedna krepka starina, predstavnik antifašističkih boraca. Obojica govore o užasima genocidne NDH i osuđuju stalne pokušaje da se izjednače žrtve Jadovna i Jasenovca sa žrtvama kod Blajburga kada su partizanske jedinice, na kraju rata 1945, likvidirale više hiljada ustaša i domobrana; a u taj Blajburg, na poklonjenje, već godinama odlaze najviši zvaničnici Hrvatske, u prvom redu oni na čelu katoličke crkve. Antifašizam i ustaštvo, kažu obojica, nisu dve strane iste medalje! I zaključuju: Hrvatska može da dokaže svoj antifašizam tek kad popravi i obnovi više od 3.000 oskrnavljenih antifašističkih spomen-obeležja uništenih diljem Hrvatske u prvim godinama njene nove nezavisnosti.

Predsednik Hrvatske Ivo Josipović je poslednji govornik. Odaje poštu žrtvama, uložiće, kaže, svoj uticaj da se obnove srušeni antifašistički spomenici i dodaje: „Prirodni nastavak antifašističke borbe Hrvatske je i pravedni odbrambeni Domovinski rat koji je i doveo do uspostave samostalne i demokratske Hrvatske!“

Na koji korak od govornice sa mikrofonom je onaj stub u centru ovog malenog amfiteatra. Stub je bio postolje na kome je bila skulptura Vanje Radauša, delo posvećeno žrtvama Jadovna. Skulptura je uništena u ratu Hrvatske protiv Republike Srpske Krajine i, evo, već petnaest godina posle okončanja rata spomenik nije obnovljen. Da li je potrebno reći da je Jadovno bilo van teritorije Republike Srpske Krajine, da tu nije bilo ratnih dejstava, da je Jadovno hrvatsko selo, da je Gospić i u ovom ratu bio neoustaški grad u kome je na samom početku rata pohapšeno preko 120 uglednih meštana Srba, među kojima četrdesetak žena, i po hitnom postupku svi likvidirani. I zar je onda čudno što se do dana današnjeg „ne zna“ ko je uništio memorijalni spomenik u Jadovnu?

Kad smo već kod amfiteatra recimo da je sa jedne strane polukružni kameni zid, nešto viši od jednog metra. I ovaj zid je bio deo postavke koja odaje pijetet žrtvama: u zidu je niz praznih kamenih saća u kojima su bile ploče sa stihovima iz poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića. „Jama“ nad jamom! Ali, nema više Goranove „Jame“...

Komemoracija je završena, trebalo bi da krenemo, daleko je do Beograda – 600 kilometara. Ali, kako da krenemo kad one uhapšene naše cure još nema. Policija nam kaže da „možemo ić“, te da stanemo kad izađemo na autoput, tamo će nam je dovesti.

Čekamo na autoputu. Prolazi sat. Devojke nema. Prolazi još pola sata. Najzad stiže policijsko vozilo. Vraćaju nam devojku i onog momka koji je pošao da bude uz nju. „Ne, nisu me ni pipnuli, samo su me više sati ribali ‘zbog izazivanja ozbiljnog incidenta’!” kaže devojka. I dodaje: “Još su mi rekli da sam dobro prošla, jer ovde u Hrvatskoj su fini i civilizirani, a da je neko njihov nešto ovako učinio u Beogradu taj od batina ne bi mogao da stoji na nogama...“

Općinski sudac u Gračacu kaznio ju je sa 270 kuna (40 eura). Čak su joj, na kraju, vratili šajkaču sa sve kokardom. Pa zar nisu fini dečki?

I tako, zahvaljujući ovoj devojci, na komemoraciji u Jadovnu bio je i jedan srpski simbol – kokarda, zapravo srpski grb.

Čini mi se da sam se raspisao, ali da li se može „previše“ pisati ili govoriti o mučeništvu Srba u Hrvatskoj? O stradalništvu u onoj ustaškoj i ovoj današnjoj „demokratskoj“?

Zanimljivo je pomenuti da je za vreme NDH na novčanici od 1.000 kuna bila panorama sela Jadovno!...

Zanimljivo je (da li i mnogi više od toga?) da je na steni tik nad Šaranovom jamom ploča, postavljena još davne 1957 godine, na kojoj piše da su tu žrtve ustaških zločina. Ne piše, međutim, ko su te žrtve. Iz kog naroda. Čudno? Ni najmanje. Svih 65 godina od kraja Drugog svetskog rata sve je činjeno da se zločini zaborave, a prebolna sećanja Srba anesteziraju i, ako je moguće, izbrišu iz pamćenja.

Zaboravih da pomenem jedan detalj. Možda je i dobro što sam zaboravio i što ću ga zapisati sada, na kraju ovog zapisa. Na ulazu u selo Jadovno stoji tabla: DOBRODOŠLI U JADOVNO. Dobrodošli? Eheeej!... Nemci, pokrovitelji NDH, i opet pokrovitelji „nove Hrvatske“, Nemci koji su na silu progurali priznanje Hrvatske pri nasilnom rasturanju Jugoslavije, e pa ti i takvi Nemci nisu na ulazu u naselje Dahau, kraj Minhena, stavili tablu „Dobrodošli u Dahao“. Neko će reći da je Hrvatska prevazišla Nemačku. I biće u pravu: Jadovno i Jasenovac po bestijalnosti su daleko prevazilazili Dahau i Aušvic. Za to što svet o tome malo zna može biti kriv i taj i takav svet. Ali to što smo mi Srbi skloni da svoja stradanja ne pamtimo i sopstvene žrtve ne poštujemo... za to smo krivi isključivo mi sami. A greh je to do neba.

Ah, da. Dužan sam da još jednom pomenem one omladince i onu devojku „četnikušu“. Imali su crne majice bez rukava, mada u podnožju Velebita nije toplo, a na svakoj majici je belom bojom nacrtan lik-kroki jednog starca. Oko lika tog starca, u polukrugu, podsećajući na svetački oreol, ispisane su reči: Samo ti dijete radi svoj posao. Za one među nama koji to možda ne znaju: lik na majici i reči u obliku oreola su bolno i ponosno podsećanje na starca Vukašina iz Klepaca u Hercegovini. Stari seljak Vukašin našao se, kao i stotine hiljada drugih Srba, pred ustaškim koljačem u Jasenovcu. Koljač je naredio starcu da vikne „Živio Poglavnik“. Starac je ostao nem, nije hteo da vikne. Onda mu je koljač odsekao jedno uvo i opet naredio da vikne „Živio Poglavnik“ ili će nastaviti da ga kasapi pre nego što ga zakolje. Starac i dalje ostade nem pa mu ustaša odseče i drugo uvo i ponovo mu podviknu da pozdravi Poglavnika ili će mu kopati jedno po jedno oko. Tek tad starac Vukašin progovori: “Samo ti sinko radi svoj posao.“ Najstrašnije i najhrabrije reči koje je, po meni, neki čovek izgovorio. Pre nekoliko godina Srpska Pravoslavna Crkva proglasila je Vukašina iz Klepaca za mučenika i svetitelja.

„Dnevnik Ane Frank“ odavno je (i s pravom) deo školske lektire. A kada će Sveti Vukašin iz Klepaca ući u srpski školski program?