Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Krunski svedok u Hagu

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 11. maj 2009.

Godinu dana nakon izbijanja rata u Bosni, 1993. godine, Republika Bosna i Hercegovina podnela je tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv Savezne Republike Jugoslavije, tvrdeći da je ta zemlja počinila genocid. Točkovi međunarodne pravde sporohodni su, a posebno oni koji pokreću MSP (u pitanju je arbitražni sud koji nema moć prisile, a sa slabim nadležnostima u međunarodnom krivičnom pravu), te je presuda doneta tek februara 2007. godine. Sud je presudio protiv Bosne a u korist Srbije u skoro svakoj tački optužnice, posebno po pitanju glavne tužbe da je Jugoslavija na neki način kontrolisala bosanske Srbe.

Presuda MSP-a je takođe sistematski otpisala navode bosanskih Muslimana da su bosanski Srbi pokušavali da ih istrebe kao naciju. Bosna se pozvala na ogromnu količinu materijala, od grozomornih do komičnih. Nešto od tog materijala se ispostavilo netačnim, kao recimo ona čuvena tvrdnja da je jedan bosanski Srbin, čuvar logora, primorao jednog Muslimana zatvorenika da odgrize drugom zatvoreniku testise; i druge tvrdnje su redom bile apsurdne, kao ona da se genocid ispoljavao u ‘psihičkom bolu’ koji su bosanski Srbi vojnici nanosili Muslimanima time što su ih terali da se krste (rukom, prim.prev.).

Ali čak i u onim slučajevima gde je sud ustanovio da je bilo zloupotreba, nije ih klasifikovao kao genocid – uz jedan čuveni izuzetak. Od stotina strana tužbe o navodnom višegodišnjem genocidu, podnetih od strane bosanskih Muslimana 1993. godine (podneli su dodatne tužbe 1996. godine), ostao je samo masakr u Srebrenici iz jula 1995. godine. On i samo on je klasifikovan kao genocid od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a shodno tome i od strane MSP-a (koji naprosto prati presude MKSJ-a).

Ali kakvi su dokazi za tvrdnje da je u Srebrenici počinjen genocid? Ne postavljam ovo pitanje onako kako bi ga postavili (i dali odgovor) istražitelji kao što su DŽonatan Ruper. Moje pitanje je kakvi su dokazi bili podneti sudu u MKSJ u prilog potkrepljenja ove unikatne optužbe.

Germinal Civikov je rođeni Bugarin koji živi u Hagu i Kelnu. Njegova knjiga "Srebrenica: krunski svedok" (Beč: Promedia, 2009) napisana je jasnim i često duhovitim stilom. A njegovi nalazi su poražavajući. Civikov objašnjava da se presuda MKSJ da je u Srebrenici počinjen genocid po nalogu rukovodstva bosanskih Srba, zasniva na svedočenju jednog jedinog svedoka, izvesnog Dražena Erdemovića, koji je priznao da je i sam počinio jedan od masakara. Civikovo dijaseciranje ‘krunskog svedoka’ i njegovog svedočenja se čita kao detektivski triler – u stvari, od toga bi trebalo napraviti film. 

Erdemović se prvobitno pojavio 1996. godine nakon što je u Jugoslaviji uhapšen zbog ratnih zločina. Stupio je u kontakt sa tužiocem u Hagu jer je mislio da će dobiti imunitet od krivičnog gonjenja u zamenu za svedočenje. Nakon što je prebačen u Hag, i sam je optužen za zločine protiv čovečnosti, za koje se izjasnio krivim i priznao da je učestvovao u masakru 1.200 civila Muslimana od kojih je stotinak lično pogubio. Za ovaj čin masovnog umorstva, MKSJ je Erdemovića osudio na 10 godina zatvorske kazne, umanjeno na 5 na osnovu žalbe jer je tako dobro sarađivao sa tužiocem. Ali nikada nije bilo nikakvog suđenja zato što se on izjasnio krivim, te shodno tome, nikada nije bilo nikakvog unakrsnog ispitivanja. Pušten je iz zatvora neposredno nakon izricanja presude, pošto se smatralo da je već bio odslužio veći deo svoje kazne, i sada živi pod zaštićenim identitetom u nekoj od severnih zapadnoevropskih zemalja. Ovaj masovni ubica bi mogao biti i u vašem komšiluku.

Civikovo interesovanje za ovaj predmet podstaknuto je kada je počeo da razmišlja o verodostojnosti Erdemovićevog svedočenja. Zatvorenici su, tvrdio je ovaj, bili ubijani u grupama od po desetoro. Dovoženi su autobusima, izvođeni iz autobusa, u pratnji su odvođeni na mesto egzekucije u polje par stotina metara dalje, pretreseni su i oduzeta im je imovina, i zatim su streljani. Svađe su izbijale između dželata i žrtava; dželati su pili i svađali se; bilo je potresnih scena, kao kad je Erdemović pokušao da spase jednog starca ali je na koncu morao da ga ubije kao i sve ostale. Prosto rečeno, rezonuje Civikov, nije moguće ubiti 1.200 ljudi na ovaj način za 5 sati, sem ako ne uzmemo da je za egzekuciju grupe od 10 muškaraca bilo potrebno oko 2 i po minuta. I sa čitavih 10 minuta, što je po sebi postignuće, bilo bi potrebno 20-tak sati da se pogubi toliko ljudi. Sračunajte sami i videćete da je u pravu.

Za sve vreme tokom ovih 13 godina kako Erdemović prepričava svoju priču na 4 različita suđenja, nijedan od sudija MKSJ se nije opsetio ove jednostavne računice niti posumnjao u istinitost njegovog opisa. Upravo suprotno, Erdemović je više puta pozivan da istupi iz svog novog života i da ponovo ispriča svoju priču. U više navrata je on imenovao sedam svojih su-počinitelja. Na jednom od ranijih pretresa, sudija je pitao tužioca da li će ovi ljudi biti uhapšeni i odgovoreno mu je potvrdno. Ali ne samo da kancelarija tužioca nikad nije pokušala da pohapsi ili bar da privede na ispitivanje ove ljude, nego i jedan od njih (komandir jedinice) živi u Beogradu i već je davao intervjue srpskim medijima, dok je drugi uhapšen po drugom osnovu u SAD, a da Hag nikada nije podneo nijedan zahtev za njegovo izručenje. Kao da je Tužilaštvo rešilo da onemogući da još neko dâ svoj opis događaja.

Sem priznanja učešća u masakru, ključna stavka u vezi sa Erdemovićevim svedočenjem je da on tvdi da je njegova jedinica postupala u skladu sa naradbama rukovodstva bosanskih Srba. A opet, Cirikov sa svojom ekstremnom pažnjom za detalje, ukazuje da su Erdemovićeve izjave u vezi sa komandnom strukturom njegovog malog voda samokontradiktorne i neistinite. On tvrdi da je bio prinuđen da počini ovaj masakr i da je naređenje dao jedan od njegovih su-počinitelja, Brano Gojković. Ali, kao što Civikov dokazuje, i kao što je i samo Tužilaštvo u jednom trenutku moralo da prizna, dotični Gojković je bio obični vojnik, koji nikome nije mogao izdavati naređenja. Upravo suprotno, pokazuje dalje Civikov, sam Erdemović je taj koji je bio narednik (lagao je na sudu tvrdeći da su mu oduzeli čin), dok je drugi jedan počinitelj bio poručnik. Naravno, nemoguće je da redov izdaje naređenja dvojici oficira i drugim vojnicima da počine ratni zločin. Ali ako je ovo svedočenje pogrešno, koliko se onda možemo pouzdati u Erdemovićevu tvrdnju da su Gojkovićevi naredbodavci bili bosanski Srbi sa sedištem u Palama?

Erdemović je i medijima sebe predstavio kao patetičnu žrtvu rata u Bosni. Učinio je to što je učinio zato što je morao. Neka vrsta romana je čak napisana o njemu, kao i novinski članci, u kojima se uzdiže do statusa kompletne budale. Civikov pak iznosi dokaze iz čitave decenije, kako bi u stvari pokazao da je Erdemović i patološki lažov i bezosećajni ubica. On nije bio regrutovan vojnik nateran na borbu, već plaćenik koji se borio na sve tri strane u građanskom ratu u Bosni. On nije nateran, pod pretnjom smrtne kazne, da izvrši masakr, kao što je tvrdio na sudu. Suprotno, Civikov pokazuje da je njegova jedinica bila na odsustvu kada je masakr počinjen. Nije bio žrtva kasnijeg pokušaja ubistva kako bi bio sprečen da svedoči, što je takođe rekao na sudu, već je kriminalac i razbojnik koji se sa drugovima ubicama svađao oko novca i koji je, po sopstvenom priznanju, sklon napadima nasilja i besa. Tokom vremena provedenog u drugim bosanskim vojskama (hrvatskoj i muslimanskoj) očigledno je bio beskrupulozni ratni profiter koji je uzimao novac od ljudi u zamenu za bezbedan prolazak.

Civikov me je ubedio da se sledeće navedeno stvarno dogodilo. Erdemović je pripadao plaćeničkoj jedinici koja je bila na odsustvu posle pada Srebrenice. Dana 15. jula 1995. godine neko je očigledno njemu i drugim plaćenicima na odsustvu ponudio mnogo novca (zlata, naime) da počine ratni zločin, u ovom slučaju masakr zatvorenika. Drugim rečima, vlasti bosanskih Srba nisu imale ništa sa tim – i odatle komična priča o vojniku koji izdaje naredbe. (Možda je on bio taj koji je imao novca). Plaćenici su onda oteli autobuse sa zatvorenicima koji su bili na putu da budu zamenjeni od strane vlasti bosanskih Srba – na užas vozača koji nisu ništa sumnjali, naravno i na užas samih zatvorenika – i ubili su ih. Nekoliko dana kasnije, došlo je do tuče u kafani zbog novca i bivši drugovi su počeli da pucaju jedan na drugog: Erdemović je pogođen u stomak i kasnije je na sudu podižući majicu sentimentalno pokazao ožiljak tvrdeći da su pokušali da ga ubiju kako bi ga sprečili da svedoči. Bežeći iz ove situacije pobegao je u Jugoslaviju, gde je neočekivano uhapšen od strane jugoslovenskih vlasti od kojih je uspeo da pobegne obezbedivši transfer do Haga, gde ga je njegov lični interes za obezbeđivanje blaže kazne, kombinovana sa sposobnošću da ispriča neverovatnu priču, učinio savršenim svedokom Tužilaštva. Tužilaštvo je izvuklo pobedu iz dogovora jer je dobilo „dokaze“ o genocidu i lancu komandne odgovornosti – što mu je omogućilo da krene za „velikom ribom“ kao što su Karadžić i Mladić iz glavnih sudskih progona – dok je Erdemović takođe bio na dobitku, jer ne samo što je oslobođen od odgovornosti za masovna ubistva, već mu je dat i novi život, kuća i verovatno neki izvor prihoda. Ponavljam, ovo je svedok na čijem svedočenju se zasnivaju nalazi o genocidu u MKSJ.

Ostaju nerešena pitanja. Ko je plaćenicima ponudio novac i zašto? Civikova knjiga se bazira na dokumentovanim dokazima, a opet ne postoje dokumentovani dokazi koji bi podržali jasan odgovor na ovo pitanje. Međutim, postoje špekulacije i Civikov ih razmara. Kao što je sam Milošević rekao tokom uzbudljivog unakrsnog ispitivanja Erdemovića – uzbudljivog jer, kad kod bi se približavao istini, sudija Ričard Mej bi se umešao kako bi ga sprečio da nastavi sa ispitivanjem – postojali su izveštaji u Srbiji o lažnoj jedinici francuske tajne službe koja je delovala na teritoriji bivše Jugoslavije i kasnije bila uključena u planove da ga zbace sa vlasti, poznata pod imenom „Operacija Pauk“. Takođe je bilo izveštaja da su ove osobe bile prisutne u Srebrenici. Podrazumeva se da je Zapadu „bio potreban“ veliki zločin u Srebrenici, i zaista odmah nakon pada tog grada – i uglavnom zahvaljujući pritisku od strane francuskog predsednika, Žaka Širaka, koji je preuzeo vođstvo za to pitanje – NATO je intervenisao i doveo do kraja rat u Bosni. Dok su bombardovali mete bosanskih Srba, Amerikanci su pomogli Hrvatima da pokrenu „Operaciju Oluja“ tokom koje je više od četvrt miliona Srba proterano iz Krajine. Budući poraženi i marginalizovani kao ratni zločinci, liderima bosanskih Srba je zabranjeno prisustvo na Dejtonskoj konferenciji, na kojoj su Amerikanci nametnuli dogovor.

Čudno, ali izgleda da su se nedavno pojavili dokazi da su hrvatske vlasti smislile izgovor za operaciju Oluja. Da li je to istina? Da li se isto dogodilo i sa Srebrenicom? Jedno je sigurno: smišljanje izgovora za vojne akcije je najstariji trik. Molim vas pročitajte Civikovu knjigu ako znate nemački: izvanredna je.

(Autor je direktor studija na Institutu za demokratiju i saradnju u Parizu)