Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Ratni zločin kao "nematerijalna šteta"
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Ratni zločin kao "nematerijalna šteta"

PDF Štampa El. pošta
Dragoslav Pavkov   
četvrtak, 11. oktobar 2012.

Ako u ulici Vladana Desnice živi Milan Popović - taj ne može biti Hrvat, da jebe ćaću... Čak ni Hercegovac. 

Sa većim simpatijama su gledali bolničke "žohare" nego nju - "posrbljenu" Hrvaticu koja je rodila četiri "četnika".

U jeku rata u Bosni i Hercegovini - Vlada SR Jugoslavije je Hrvatskoj (dojučerašnjem neprijatelju) predala 714 (dobar pešadijski bataljon) u gradskoj gerili prekaljenih ustaša koji su u roku odmah upućeni u borbu, a zauzvrat dobila nekolicinu vojnika JNA zarobljenih u Hrvatskoj tokom služenja vojnog roka, nekoliko vojnih penzionera i par baba na čije stanove je rvatsko Ministarstvo obrane bacilo oko.

Ana Maljević je hrvatskom bogu zgrešila samo to što se udala za Srbina i rodila četiri sina. U julu 1991. godine, u kuću Ane i Bogdana Lukića došao je komšija Hrvat i Bogdanu rekao da bi bilo dobro da se za jedno vreme negde sklone; dovodeći sebe i svoje u opasnost, ovaj fini čovek je učinio ono najmanje moguće - što je Bogdanu i sinovima spaslo živote... Navodno, na sastanku "domoljuba" iz njihovog kvarta odlučeno je da se kuća Lukića pretrese kako bi proverili ima li kod komšija oružja. U to vreme, svi Srbi iz Hrvatske su sumnjičeni i tretirani kao "suradnici UDBE i KOS-a, četnički snajperisti, itd". U Splitu je uhapšen penzionisani potpukovnik JNA, osamdesetogodišnjak, kao "snajperista", poznati su primeri i iz drugih gradova, a tadašnji tabloid "Slobodni tjednik"  vodio je antisrpsku i antiarmijsku kampanju praveći i objavljujući "spiskove suradnika KOS-a" na koje su stavljali imena iz telefonskog imenika, sva koja su im se učinila srpskim; modus operandi je bio: Ako u ulici Vladana Desnice živi Milan Popović - taj ne može biti Hrvat, da jebe ćaću... Čak ni Hercegovac. Pa i pored ovako "osebujne" metodologije za otkrivanje "srboćetnika i srbokomunista, tj - srbokomunistićkih ćetnika" omaklo im se nekoliko grešaka (sa hercegovcima), što je urednika i vlasnika "ST" koštalo - ali to nije naša stvar.

Bogdan Lukić nije imao oružje, ni lovačko ni vojno, ali je znao s kim ima posla, tj. ko su "domoljubi" pa je s razlogom pretpostavio da bi mu i pored toga što oružja nema - nešto ipak mogli "pronaći" tokom pretresa. 

Sa sinovima se spakovao i otputovao u Suboticu, Ana je ostala da čuva kuću. 

Inače, fini komšija koji je Bogdana upozorio na opasnost isto je rekao i ostalim Srbima koje je poznavao; Vlado Skeledžija je odbio da ide bilo kuda jer nikom ništa nije kriv... Politika ga ne zanima, boli ga brdo i za Srbe i za Hrvate, on gleda svoj posao i svoju porodicu; Skeledžija i još trojica koji su te večeri odvedeni iz svojih kuća, nakon toga su nestali i iz Dunava su izvađeni kod Novog Sada. Nikada se nije saznalo ko ih je odveo niti ko ih je pobio.

Ana Lukić tek što je opremila kuću novim nameštajem, i nije imala srca da je napusti. Osim toga, kao Hrvatica po rođenju, mislila je da joj se ništa neće desiti... Pa zaboga, ovi novi političari ne silaze sa dalekovidnice i ne zaklapaju usta pričajući kako su im svaki Hrvat i Hrvatica neophodni u novoj nezavisnoj Hrvatskoj. 

Ana je radila u vukovarskoj bolnici... Ako se setimo dr Vesne Bosanac, lako je shvatljivo zbog čega je nekoliko dana posle odlaska muža i sinova za Srbiju i sama prestala da odlazi na posao; odijum kolega i koleginica bio je neizdržljiv. Sa većim simpatijama su gledali bolničke "žohare" nego nju - "posrbljenu" Hrvaticu koja je rodila četiri "četnika".

Sa Bogdanom se poslednji put čula početkom septembra 1991. Rekla mu je da se ni slučajno ne vraća u Vukovar, da će i ona izaći iz grada prvom prilikom... Međutim, gradom su već javno harale Merčepove paravojske, otpočela je operacija za deblokadu kasarne i svi izlazi iz grada su zatvoreni. Na javnu scenu su stupili eskadroni smrti "mlade hrvatske demokracije".

Uskoro, u kuću su banuli nekakvi dobrovoljci iz Đakova... Ana je iz podruma slušala kako preturaju i prevrću nameštaj, iz kuće su odneli sve što im je zapalo za oko. Kada su otišli, Ana se okuražila i izašla iz podruma da vidi šta nedostaje... Jednog od njih đavo je doneo nazad i zatekao ju je u dnevnom boravku. Kako je Bogdanu ispličala Olgica Gedošević - Anina prijateljica kojoj se ova poverila - "hrvatski dragovoljac" ju je silovao i zapretio joj da drži jezik za zubima.  Ana je te večeri pobegla u atomsko sklonište Borovo-komerca koje je već bilo puno civila; bila je to polovina novembra '91.- par dana do oslobođenja i ustaške junačke predaje. 

Martin Sabljić je bio Anin i Bogdanov komšija, dobro su se poznavali. Bio je fudbalski trener, a Bogdanova dva sina su igrala za Radnički... I jedan od "zapovjednika" u opkoljenom gradu. 

Prilikom pretresa, kod Ane je među ostalim dokumentima pronašao vojne knjižice Bogdana i sinova; odmah je naredio da je streljaju. On je dakle bio naredbodavac.

I i te kako dostupan "jugoslavenskom i srbijanskom pravosuđu" - budući da je sa mnogo svojih pajtaša zarobljen 18. novembra 1991. I pred Vojnim sudom u Beogradu procesuiran za ratni zločin protiv civilnog stanovništva... I na osnovu izjava svedoka Olgice Gedošević i Dragoljuba Vračarića (koji je preživeo streljanje) osuđen na smrt. 

I po naredbi Milana Panića, premijera SRJ, oslobođen u Nemetinu 14. avgusta '92, godine. 

Za one slabijeg pamćenja, u jeku rata u Bosni i Hercegovini - Vlada SR Jugoslavije je Hrvatskoj (dojučerašnjem neprijatelju) predala 714 (dobar pešadijski bataljon) u gradskoj gerili prekaljenih ustaša koji su u roku odmah upućeni u borbu, a zauzvrat dobila nekolicinu vojnika JNA zarobljenih u Hrvatskoj tokom služenja vojnog roka, nekoliko vojnih penzionera i par baba na čije stanove je rvatsko Ministarstvo obrane bacilo oko. Zbog takvog "mirotvorstva" Milan Panić, propali biciklista i biznismen, politikant poznat jedino po ovom ispadu  i vozikanju Titinom "Mečkom" po parku Belog dvora - odgovoran je za sve žrtve  granate, metka ili noža nekog od oslobođenih ustaša.

Zajedno sa Anom streljana je i Vida Jakovljević. 

Olga Gedošević inače Ruskinja, takođe je bila određena za egzekuciju, ali je srećom naišao njen sestrić u uniformi ZNG, koji ju je nazvao tetkom i upitao kako je... Kada je Sabljić video da je čovek u uniformi poznaje, naredio je da je vrate nazad u sklonište. Priču koju je Olgica ispričala Bogdanu Lukiću, ponovila je i na suđenju Sabljiću i kompanjonima pred Vojnim sudom u Beogradu. 

Ana Lukić je sa još nekolicinom civila streljana na železničkoj stanici u Borovu, a ubica je Nikola Čibarić. To streljanje je preživeo i o njemu svedočio pred Vojnim sudom Dragoljub Vračarić. Ubica i naredbodavac su osuđeni na smrt. I par meseci kasnije razmenjeni po načelu "svi za sve" - mi njima uvežbane i motivisane ustaše, oni nama polumrtve regrute i udovice vojnih penzionera...

Nakon okončanja borbenih dejstava '91. Bogdan je na osnovu obdukcionog nalaza koji je sačinio dr Zoran Stanković suprugu identifikovao među 1200 civilnih žrtava rata. U martu '92. preneo ju je u porodičnu grobnicu. Na suđenju u Beogradu, Bogdan je pitao Čibarića zbog čega mu je ubio suprugu; ovaj je pokazao na Sabljića i rekao da bi ovaj ubio njega da to nije uradio... Sada mu je žao.

Nakon "reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni sustav RH" Bogdan je pred sudom u Vukovaru pokrenuo parnicu za nadoknadu štete, i to je razlog za ovaj tekst. 

Naime, ma koliko da je cela priča eksplicitna - u njoj nema ništa neobično. Sve je kliše: Hrvati namazani Latini, Srbi naivčine koje svaka budala prevodi žedne preko vode kako joj se navrne... I što je "najlepše", Srbi na položaju su uvek široke ruke kad se radi o tuđim glavama; srpskim, ali tuđim. Parnica za nadoknadu štete se pokreće kada je nepobitno utvrđeno da je tužitelj krivicom tačno određenog tuženog pretrpeo materijalnu ili nematerijalnu štetu. Samo što Bogdan Lukić nije imao nikoga da mu to kaže. U slučajevima poput ovoga, advokati obično rade "na procenat"; pošto je reč o sporu sa državom koja teškom mukom priznaje da su se u "domovinskom ratu" uopšte dogodili neki ratni zločini čiji su počinioci Hrvati, nema mnogo advokata koji bi se upustili u rizik da rade za neizvestan honorar. Preostaju ili mladi avanturisti, ili stari šarlatani koji nemaju problem da stranci obećavaju brda i doline ne bi li iskamčili koju paru (ili lipu). Sa prvima je problem neznanje i neiskustvo, a sa drugima pokvarenost i nedostatak karaktera. Ne znam ko je u ovoj parnici zastupao Bogdana Lukića, ali ko je - da je, prvo na šta je morao da mu skrene pažnju je činjenica da ubistvo njegove supruge nije pravosnažnom presudom dokazano ni pred hrvatskim ni pred haškim sudom. Da hrvatsko pravosuđe ne priznaje presude jugoslovenskih i srbijanskih sudova koje im se ne dopadaju... Jer im se može.

Dakle, u pitanju su babe i žabe; Bogdan tuži hrvatsku državu za odštetu a očekuje presudu za ratni zločin.

Što je razumljivo i oprostivo jer Bogdan nije pravnik. Ali, onaj ko njegov interes zastupa pred hrvatskim sudovima mora da bude pravnik i on je bio dužan da svoju stranku uputi u proceduru. Kakogod, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske - državi se u ovom slučaju ne može suditi jer je nastupila apsolutna zastara spora. Privatni tužitelj se obvezuje da plati sudske troškove u visini od 49500 hrk, što je od prilike - 6600 eura. Kada se uzme da je Bogdanova penzija oko 2500hrk, jasno je u kakav se problem uvalio tražeći pravdu pred hrvatskim sudom. Što se pomenutom "pravosuđu" baš lepo namestilo, jer su mnogi Srbi saznavši za sudbinu predmeta "Ana Lukić" shvatili da se ne mogu "bosti s rogatim" i digli ruke od parničenja. 

Ali nije Bogdan neko ko tek tako odustaje od borbe za svoja prava; išao je on i na sastanak sa ministrom hrvatskih branitelja (to kod nas nema, mi smo "agresori") koji mu je rekao kako stvarno nije u redu da plaća tolike troškove i predložio mu rešenje: Bogdan da odustane od tužbe - a "država" će mu oprostiti dug.

Šta reći za kraj?

Opljunuti Hrvate što lažu, mažu, ako treba i kolju - sve u cilju stvaranja i odbrane svoje države, ili - zapitati se kako to da u onoliko preglomaznom državnom aparatu Srbije ne postoji ni jedan službenik, ma ni tetkica ne postoji koja bi bila zadužena da pomaže Srbima kad se nađu u nevolji? Imamo li pravo da zameramo Hrvatima (i ostalima) što nas gledaju sa visine kad smo kako ispada - sami sebi najveći dušmani? Seća li se iko nekog državničkog i državotvornog poteza bilo kog srpskog vođe od Knjaza Miloša do danas, a da nas nije skupo koštao, toliko skupo da se o žrtvama ne sme ni pričati?

A Bogdanu se izgleda na kraju ipak upalila lampica: Odlučio je da angažuje pravog advokata (tasta od Tonija Cetinskog - punioca beogradske Arene) i njegov predmet je već u Strazburu... Samo, zar kod nas stvarno sve mora na teži (i skuplji) način?

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner