Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > „Saosećanje i empatija prema tuđoj patnji“ ili Priznanje Srbije za agresiju na BiH
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

„Saosećanje i empatija prema tuđoj patnji“ ili Priznanje Srbije za agresiju na BiH

PDF Štampa El. pošta
Fond za razvoj demokratije   
sreda, 20. januar 2010.

Polazeći od zločina izvršenih na području Srebrenice, bivši komandant mirovnih snaga u BiH Luis Mekenzi kaže: „Bio sam tamo, znam šta se dešavalo i želeo sam da pokažem da slika nije crno-bela, da ’loši’ nisu odjednom došli i poubijali ’dobre’“… „Naime“, kaže Mekenzi, Orić je „odgovoran za smrt onoliko srpskih civila iz okoline Srebrenice, koliko je vojska bosanskih Srba ubila muslimana u Srebrenici“ (B92, 15.07.2005).

Višegodišnji pritisci na Skupštinu Srbije, iz zemlje i inostranstva, u vezi sa sukobom u BiH, mogli bi se svesti na nedavnu izjavu Sonje Liht, predsednice Spoljnopolitičkog saveta ministarstva inostranih poslova „da se Srbija suoči sa onim što se dešavalo u Bosni i da na dnevni red stavi svoju odgovornost“. U tom smislu, na nedavno održanoj Ambasadorskoj konferenciji u Beogradu, predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da će srpski parlament usvojiti rezoluciju o zločinima u Srebrenici, kao i drugim zločinima koji su se desili tokom ratova 90-ih godina.

Već nekoliko dana kasnije, predsednik obaveštava javnost „da je donošenje rezolucije o Srebrenici obaveza Srbije prema Haškom tribunalu“. (Novosti, 11.01.2010). Međutim, dan kasnije pojašnjava: „Inicirao sam rezoluciju o Srebrenici jer smatram da to pitanje nije ni stranačko niti političko, već vrednosno i moralno. Ovom rezolucijom skida se i anatema sa našeg naroda, štiti naš nacionalni interes, i ona će biti potvrda da ne postoji kolektivna krivica i da svaki zločinac ima svoje ime i prezime… na kraju usvajanje ove [rezolucije] biće od koristi i za narod i za državu Srbije… Pozivam sve aktere na političkoj sceni Srbije da se uzdrže od strančarenja, zloupotrebe ove teme, jezika mržnje i da pokušamo da postignemo konsenzus o ovom vrednosnom pitanju (Politika, 12.01.2010).

Nakon pristiska iz inostranstva da je bolje doneti dve deklaracije, ali ne istovremeno, predsednik Tadić kaže: „Ali, veoma je važno pokazati saosećanje i empatiju kada je u pitanju tuđa patnja i tuđa nevolja … baš zbog toga ne treba donositi jednu rezoluciju, što treba pokazati empatiju i sposobnost uživljavanja u tuđu muku, smatram da je potrebno doneti dve rezolucije, i to ne u jednom danu(Politika, 13.01.2010).

S obzirom na nedostatak potpunijih razloga za donošenje Deklaracije o Srebrenici, ostaje utisak da bi cilj donošenja mogao biti sledeći:

1. Jedan je, da se Deklaracijom o Srebrenici osudi zločin i izrazi „saosećanje sa žrtvama iz Srebrenice i empatiju kada je u pitanju i tuđa nevolja“, kako je 10. i 15.01.2010. istakao Boris Tadić. U tom slučaju može se očekivati većinska podrška pa je nejasno zašto Boris Tadić strahuje „da rezolucija neće odmah naići na najveće odobravanje ali da će tek vremenom dobiti opštu podršku srpskog naroda“.

2. Međutim, izgleda da je izvesnija Deklaracija o Srebrenici kojom bi se Srbija sama optužila za agresiju na BiH i Hrvatsku, uz obrazloženje da se radi o zločinima bivšeg režima Srbije učinjenim „u naše ime“. U tom smislu, kroz „Deklaraciju o Srebrenici“, Skupština Srbije bi učinila nešto što do sada niko u istoriji sveta nije učinio. Političkom odlukom predsednika Srbije i odlukom najvišeg organa vlasti Srbije, Srbija bi obavestila svet da je odgovorna za agresiju u BiH i da prihvata sve posledice koje iz toga slede. Na taj način, pored dobrovoljnog samooptuživanja za agresiju, građani i privreda Srbije bili bi u obavezi da plaćaju i odštetu višestruko veću od ukupne vrednosti svih deviznih rezervi i ukupne vrednosti celokupne privrede Srbije.

3. U nedostatku osude Međunarodnog suda za genocid i u nedostatku odluke SB UN za agresiju, ako se Srbija dobrovoljno ne proglasi agresorom, istorija će utvrđivati ulogu SAD, Britanije, Nemačke i drugih država u proteklim događanjima.

4. Inače, u cilju pritiska na Srbiju, Hrvatska i muslimansko/hrvatski deo BiH i dalje preduzimaju postupke sa optužbama Srbije za agresiju i genocid.

·  Muslimanske vlasti BiH pokrenule su postupak 20.03.1993. tražeći od Međunarodnog suda pravde da Srbija (SRJ) bude osuđena za agresiju i genocid i da se odredi kompenzacija za stradanje stanovništva i štete BiH. „Najvažnije je da se utvrdi da je SRJ, radi realizacije svog velikodržavnog projekta, započela rat, u kojem je život izgubilo 200.000 građana BiH, pretežno Bošnjaka… Najbitnije je da se utvrdi da je SRJ počinila genocid nad građanima BiH, a pitanje ratne štete je sporedno“ navodi Glavni pravni zastupnik BiH Sakib Softić. (Danas, 04.02.2003).

· „Ako se dokaže da je SRJ izvršila agresiju na BiH onda će morati da plati ratnu štetu“ kaže Stjepan Kljujić, član Predsedništva BiH (Blic, 01.01.1998).

·  „Zločini ovoga rata nisu individualno pitanje, već se radi o zločinu jedne vlasti, odnosno režima koji stoji iza svega toga i koji je napravio plan etničkog čišćenja“, kaže Muhamed Šaćirbegović, zastupnik BiH pred Međunarodnim sudom (Naša Borba, 02.07.1998)

· Prema međunarodnom pravu, ratnu odštetu plaća agresor u međunarodnim sukobima. Saglasno Povelji Ujedinjenih nacija, isključivo Savet bezbednosti može proglasiti neku zemlju agresorom. Međutim, SB UN nikada nije konstatovao da su SRJ ili Srbija bili agresori na BiH ili Hrvatsku. Ulogu drugih zemalja u ratnim sukobima u BiH, SB UN je kvalifikovao je kao „pretnju miru“, a nikada kao agresiju. Na taj način, u BiH nije utvrđena agresija kako Hrvatske, SAD, SRJ ili neke druge države.