Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Slika Milana Nedića

PDF Štampa El. pošta
Petar Ignja   
petak, 05. decembar 2008.

(NIN, 23.10.2008)

Nedavno su neki mladi ljudi, koji u Beogradu izigravaju fašiste i imaju nameru da spasu “srpstvo” od propasti, najavljivali da će demonstrirati Beogradom. Policija je njihov skup zabranila. Onda su radnici, seljaci i poštena inteligencija bili kivni na ministra policije Ivicu Dačića što se ne bori punom parom protiv ovih “nemilih pojava”. Inače, Ivica Dačić postao je dežurni krivac za sve i verovatno je i njemu već postalo mrsko da se brani, pa je zabrinutom narodu odgovorio, vrlo dobrom ironijom, kako da se bori protiv fašizma kad u jednoj sobi Vlade Srbije, pored svih njenih predsednika vlade u istoriji, visi i slika Milana Nedića.
 
Ovom izjavom nisu bili zadovoljni oni koji Milana Nedića danas, posle više od pola veka, zovu srpskom majkom, jer je, pristajući da bude predsednik Vlade nacionalnog spasa u okupiranoj Srbiji (na to mesto postavio ga je zapovednik Vermahta Hajnrih Dankleman, svakako ne bez znanja samoga Hitlera), spasao živote mnogih srpskih, hrvatskih i slovenačkih izbeglica, koji su prebegli u Nedićevu Srbiju posle sloma Jugoslavije i stvaranja ustaške Nezavisne Države Hrvatske (zašto je bila nezavisna a ne neovisna, to je već lingvističko pitanje).
 
Istina je da je gotovo šest stotina hiljada ljudi prešlo u Srbiju, strahujući od ustaškog terora i da je Milan Nedić ovim ljudima pomogao. Ali, šta je drugo mogao? Da ih čakljama sačekuje na levoj obali Drine i vraća na desnu? Sve te jadne izbeglice našle su utočište u srpskim porodicama, koje su ih prihvatile i sa njima četiri godine delile dobro i zlo. Hleb i so. Nikada nismo saznali da je Nedićeva vlada imala neki novčani fond koji je bio namenjen izbeglicama. Ta Nedićeva Srbija, ako je to uopšte bila država prema svim normalnim pravnim i političkim normama, bila je jedan kazan u kome se svašta kuvalo, a za Nedićev novac čovek nije mogao ništa da kupi jer ničega nije ni bilo a vladala je strahovita inflacija. Na kraju, ostaje glavno pitanje: da li se Nedić u okupiranom Beogradu za bilo šta pitao, ili su odluke donosili Nemci? I taj talas izbeglica ne bi završio u Srbiji da se Nemci sa tim nisu složili. Budimo realni.
 
Koliko su Nemci uvažavali Milana Nedića, najbolje govori ovaj primer. Pre nego što će prihvatiti da stane na čelo Vlade nacionalnog spasa (i sam naziv zvuči ironično), Nedić je ministru spoljnih poslova Nemačke Ribentropu poslao, napismeno, uslove pod kojima prihvata da bude njihov upravnik u Srbiji, što je oholog Nemca (nosio je titulu fona), nasmejalo i odgovorio mu je da uslove postavlja Nemačka, a ne Srbija. I pored toga, Milan Nedić je odlučio da se stavi na raspolaganje okupatoru.
 
Njegova biografija nije ništa posebno. Školovao se za oficira, na Solunu se pokazao kao junak, a ko na Kajmakčalanu nije bio junak, dobio je mnoga odlikovanja za hrabrost, iz godine u godinu napreduje kako to već u vojsci biva, a 1930. postaje armijski đeneral, u svojoj pedeset i drugoj godini. Za to vreme, dosta rano (danas naši generali dobijaju najviše činove sa trideset i pet godina, ali to je novi srpski specijalitet). Četiri godine kasnije postaje načelnik generalštaba, a pred početak Drugog svetskog rata i ministar vojske i mornarice. Zbog otvorenog stajanja na stranu Hitlera, regent knez Pavle smenjuje ga sa mesta ministra posle godinu dana.
 
Kad je Nemačka napala Jugoslaviju, Nedić se našao na mestu komandanta Treće armije Jugoslovenske kraljevske vojske, na teritoriji Makedonije i trebalo je da spreči upad delova Dvanaeste nemačke armije iz Bugarske. Taj front je ubrzo probijen a vlada Jugoslavije okrivila je đenerala Nedića za brzu kapitulaciju.
 
Krajem tridesetih godina prošloga veka, bilo je političara u Srbiji koji su otvoreno simpatisali Musolinija i Hitlera. U tu zamku upašće i sam knez Pavle, iako je, kako se govorilo, bio anglofil, a ne germanofil. Ima jedna fotografija, i danas je sačuvana, na kojoj se vidi Milan Stojadinović, predsednik jugoslovenske vlade, kako za vreme posete Novom Sadu, iz otvorenog auta, u stojećem stavu, imitira onog molera i ljude na ulici pozdravlja desnom rukom, podignutom uvis. Kad je Musolini počeo otvoreno da preti Grčkoj, knez Pavle je od ministra vojnog Nedića tražio da na samu granicu sa Grčkom i Albanijom pošalje sto hiljada vojnika, kako bi Talijani imali na umu da Jugoslavija neće Grčku ostaviti bez pomoći. Nedić se s tim nije složio! I bio je smenjen. Dakle, ponavljamo, bilo je ljudi u Srbiji koji su se divili velikoj i jakoj Nemačkoj, verujući da je fašizam dobar sistem da se stvori moćna država. Zaboravili su samo da u fašizmu ne postoje slobodni građani.
Postavljenje Nedićevo podržala je i srpska aristokratija, uglavom iz prestonice. Mnogi su potpisali apel srpskom narodu da podrži Nedića. Iz tog vremena potiče i ova čuvena priča o helenskom moralu jednog našeg velikana. Naime, kad su profesoru Milošu Đuriću, naučniku svetskog glasa (na srpski je preveo i predgovore napisao za sve što se sa starogrčkog imalo prevesti – od filozofa do čuvenih grčkih tragedija i još poznatijeg epa o Trojanskom ratu), dakle, kad su čika Miši Đuriću, kako su ga zvali njegovi studenti, ponudili ovu hartiju da i on potpiše, poznati helenista je to odbio. Onda su mu rekli ko je sve potpisao, pa su naveli da je to uradio i čuveni rektor muzičke akademije. Tada je profesor Đurić ovako odgovorio: “Lako je njemu, on svira u diple, a ja predajem etiku.”
 
U vreme predsednikovanja, sarađivao je sa Kostom Pećancem i pripremao likvidaciju Draže Mihailovića. Kad je Draža za ovo saznao, naredio je likvidaciju Koste Pećanca. Srbijom su tekli potoci krvi, nije Nedić obezbedio nikakav mir. Održao je mnoge govore, u kojima je Engleze, Amerikance, Ruse i komuniste nazivao krvnicima srpskog naroda (Francuze nije dirao, verovatno zbog maršala Petena, koji je igrao istu ulogu kao i Nedić), i sa današnje istorijske distance ne može se reći da je sto odsto omanuo, pogotovo kad je o Englezima reč. Ali, interesantno je da jedan armijski đeneral, koji je završio najviše škole i bio u godinama kada ga je i život mnogu čemu naučio, nije nikakvu opasnost po čovečanstvo uočio od fašizma i nacizma. Nemoguće je da nije znao za koncentracione logore, u kojima su i Srbi, pored Jevreja, Rusa, Poljaka i mnogih drugih, skončali živote kao živi kosturi.
 
Govorio je, napadajući najviše Dušana Simovića, čoveka koji je bio (formalno) na čelu puča kad je svrgnut sa vlasti knez Pavle i poništeno pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, kako Jugoslavija nije imala potrebe da ratuje sa Nemačkom, jer je Hitler nama obećao mir i milosrđe, pod uslovom da ostanemo neutralni. Naivni je general govorio, kad je već bilo jasno da je Nemačka pala i da su fašizam i nacizam odsvirali svoje, u diple, kako je Hitler obećao nama izlaz na Belo more, do Soluna. To je to što otkriva suštinu Milana Nedića: on je verovao u pobedu Nemačke nad celim demokratskim svetom i podržavao je fašističku ideju, koja bi vladala svetom. To je njegova nesreća, što je živeo u velikoj zabludi, i za nas, bez obzira na sve dobro što je uradio, on ne može biti junak naše istoriji. Tragični možda, jer su mu, pre nego što se stavio u službu okupatora, u onoj strašnoj eksploziji municije u Smederevskoj tvrđavi poginuli sin i snaha. Tragediju će doživeti i profesor Miloš Đurić, čiji će sin poginuti na Sremskom frontu, ratujući protiv okupatora.
 
Na kraju, nekoliko reči o onoj slici što visi na zidu vlade. Može da visi, a i ne mora. Neka visi, ako neko misli da bi trebalo da visi, a može i da se skine, ništa se neće ni u istoriji ni u našim životima promeniti. Jedino što se ne sme raditi, to je falsifikovanje istorije, u kojoj se oslobodioci proglašavaju za zle ljude a kvislinzi za srpske majke. “Srpska majka ili izdajnik” – glasi pitanje, često postavljano. Kod Srba sve mora biti radikalno. Ili – ili. Nema sredine, nema ni trećine, ni četvrtine.
 
Početkom oktobra Nedićeva vlada, ako se to uopšte može zvati vladom, raspuštena je. Raspustili su je oni koji su je i stvorili – Nemci. Nemačka je već bila poražena, saveznici i Rusi krenuli su na Berlin, tako da od onog obećanja o jugoslovenskom izlazu na Belo more kod Soluna, nije bilo ništa. Sve vlade koje su Nemci postavili u zemljama našle su se na okupu u austrijskom gradu Kicbilu, poznatom po čuvenim skijaškim takmičenjima. Nikome od ovih nesrećnika nije bilo do skijanja, pogotovo što su ih Englezi posle tri meseca pohapsili, a Nedića su partizanima predali kao novogodišnji poklon – prvog januara četrdeset i pete.
 
Svoj kontroverzni život armijski đeneral Milan Nedić, rodom iz Grocke, završio je godinu dana kasnije. Zvanično, samoubistvom, nezvanično, oznaši su ga bacili sa četvrtog sprata zatvora na beton. Nama ostaje da još jednom ponovimo: nema pouzdanih dokaza da je Nedić bio predsednik vlade, kao što Francuzi ne priznaju Petena, a Norvežani Kvislinga. Normalno je postaviti i pitanje i dobiti odgovor: ko je odlučio da se Nedić nađe u društvu ostalih predsednika vlada Srbije? Neki kustos, možda. Pa dobro, razumemo kustose, oni prave muzeje, ali imaju pravo neki ljudi da budu iznenađeni i uvređeni što se Nedić našao na zidu vlade, jer u demokratiji je dozvoljeno da se slobodno govori i nije dobro da se sloboda govora sputava.