Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Srbija traži pravdu, ništa više i ništa manje
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Srbija traži pravdu, ništa više i ništa manje

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Vučić   
četvrtak, 06. decembar 2012.

Poštovani gospodine predsedniče,

Uvaženi članovi Saveta bezbednosti,

Pre svega, želeo bih da kažem da su Srbija, njen predsednik, njena Vlada, u potpunosti posvećeni miru i pomirenju u regionu zapadnog Balkana, da gradimo modernu, uređenu pravnu državu koja promoviše realizaciju temeljnih principa na kojima počivaju UN, a jedan od ključnih aspekata je i sprovođenje međunarodnog prava i borba za pravdu. Iz izlaganja predsednika ICTY, proizilazi da bi ova sednica trebalo da bude jedna u nizu rutinskih, na kojoj će sve biti kao i ranije, uz sprovođenje već poznate i uobičajene birokratske procedure. Za moju zemlju, za Srbiju, ovo nije obična sednica. Ovo je prilika da kažemo, jasno i otvoreno, da međunarodno pravo mora da važi za sve podjednako, a ne za neke narode više, a druge manje. Pravo i pravda za Srbiju su ispred politike. Međutim, mi smatramo da pravo i pravda nisu uvek bili ključni principi kojima se rukovodio Haški tribunal.

Želeo bih da Vam skrenem pažnju na konkretne rezultate koje je Republika Srbija ostvarila u saradnji sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u prethodnim godinama, ne samo poštujući svoje međunarodne obaveze, već verujući da time doprinosi ostvarivanju međunarodne pravde i procesu pomirenja u regionu.

Hapšenjem okrivljenog Gorana Hadžića, u julu 2011. godine, Republika Srbija je okončala saradnju sa Tribunalom u pogledu predaje okrivljenih, s obzirom da je predala Tribunalu sve okrivljene koji su od nje zahtevani. Preciznije, Republika Srbija je predala Tribunalu 45 okrivljenih, među kojima su i dvojica bivših predsednika Republike, bivši predsednik i potpredsednik Vlade, trojica bivših načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, bivši načelnik Službe državne bezbednosti i brojni vojni i policijski generali.

U pogledu saradnje u oblasti pristupa dokumentaciji, arhivama i svedocima, treba istaći da je Republika Srbija od ukupno 3200 zahteva za pomoć Tužilaštva Tribunala i odbrana okrivljenih, u potpunosti odgovorila na gotovo sve primljene zahteve, a da su u procesu realizacije jedino zahtevi novijeg datuma. Pored toga, nijedan zahtev Tužilaštva Tribunala da se ostvari uvid u arhive nije odbijen.

Gospodine predsedniče,

Navedeni podaci jasno pokazuju posvećenost Republike Srbije utvrđivanju pune istine o zločinima koji su izvršeni tokom oružanih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, što uključuje i kažnjavanje odgovornih za zločine bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i nacionalnu pripadnost žrtava.

Upravo zbog toga, naša vera u međunarodnu pravdu je doživela najteži mogući udarac zbog sramnih oslobađajućih presuda Žalbenog veća Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 16. novembra 2012. godine, kojom su okrivljeni Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni odgovornosti u vezi sa zločinima koji su počinjeni nad srpskim civilnim stanovništvom tokom akcije hrvatskih snaga pod nazivom Oluja.

Ova presuda, koja je izazvala razumljivu ogorčenost u mnogim delovima sveta, kao i veoma negativne reakcije ne samo zvaničnika Republike Srbije, već, što je još važnije, srpskog naroda, kao i međunarodne stručne javnosti, pričinila je veliku štetu pre svega porodicama žrtava zločina koji su evidentno izvršeni tokom akcije Oluja.

Postavlja se samo jedno pitanje? Imaju li i Srbi pravo na pravdu i ko je odgovoran za brojna ubistva srpskih civila na području Hrvatske, kao i najveće i najteže etničko čišćenje sprovedeno na evropskom tlu po okončanju Drugog svetskog rata?

Izneću vam samo nekoliko važnih podataka o zločinima počinjenim nad srpskim narodom u operaciji „Oluja". Iznošenje činjenica završiću ponovljenim pitanjem: „Ako Gotovina i Markač nisu krivi za počinjene zločine, ko jeste?" Na to pitanje do sada ICTY nije dao odgovor.

Primeri zločina i ubistava srpskog stanovništva od strane snaga pod komandom Mladena Markača i Ante Gotovine

Sektor „Jug

U Knin je oko 10:00 časova ušla 7. brigada tzv. „Pume“ i odmah blokirala snage UN sa 5 tenkova, a zatim organizovala tzv. čišćenje terena odnosno likvidaciju preostalih Srba. Tako su se 4. i 5. avgusta 1995. god. mogla videti beživotna tela ubijenih civila da bi ista bila uklonjena u noći 5/6. avgusta 1995. godine.

Snage UN su 4. avgusta 1995. god. u 11:15 časova, pokušale da se probiju do bolnice sa 5 oklopnih transportera radi evakuacije nepokretnih ranjenika. U tome su ih sprečili vojnici iz sastava brigade tzv. „Pume“.

Akcija tzv. čišćenja ostalih delova sektora „Jug“, realizovana je 6., 7., 8., 9. i 10. avgusta 1995. godine, što je bio nastavak ubijanja preostalih Srba, pljačkanja i paljenja kompletnih sela na očigled predstavnika UN. Primer ovakvog zločina je selo Kistanje, potpuno spaljeno i bez ijednog živog stanovnika, dok je slična sudbina zadesila i s.Kosovo i s.Parčiće. U selu Uzdalje 10. avgusta snage UN našle su 7 tela srpskih civila, u stanju raspadanja.

Na lokalitetu crkve u Kninu 10. avgusta su kamionom hladnjačom (2,5 tone) i ambulantnim kolima dovežena tela ubijenih srpskih civila. Deo tela je spaljivan i pomoću rovokopača zakopavan u lokalno groblje. Akcijom je rukovodio komandant tzv. „Pume“. Pripadnici UN su sprečeni da svedoče o ovom događaju.

Sektor „Sever

Bombardovanje Petrinje i Slunja otpočelo 4. avgusta 1995. u 5:06 časova, gađani su pretežno civilni ciljevi. Materijalna razaranja i civilne žrtve su velike. Tačan broj žrtava nije ustanovljen iz istih razloga kao i u sektoru „Jug“.

Snage Hrvatske Vojske (HV) su 7. avgusta oko 1:00 časova prekinule kolonu srpskih izbeglica kod Gline i iskasapili sve uhvaćene civile. Komandant Kordunskog korpusa (pukovnik Bulat) o ovom zločinu izvestio je pripadnike UN, a oko 2:30 doveo svedoke koji su dali izjave pripadnicima UN. Između 12:00 i 16:00 časova hrvatska vojska je gađala kolone izbeglica na pravcu Glina - Topusko, kojom prilikom je ranjeno 11 osoba među kojima i jednog trinaestogodišnjeg dečaka.

Zločini nad srpskim stanovništvom događali su se i na ostalim područjima zahvaćenim operacijom „Oluja“, u vreme i neposredno posle operacije:

- 6. avgusta 1995. godine pred svojom kućom ubijen je Đuro (Ljuban) Borojević, iz mesta Borojević, opština Kostajnica. Imanje mu je zapaljeno. Takođe, ubijen je i Miloš (Nikola) Borojević, rođen 1948. godine iz istog sela. Miloš je zaklan i spaljen zajedno sa kućom, supružnici - Luka (91) i Milica Dobre (89) iz sela Prukljen, ubijeni su i zapaljeni zajedno sa kućom, u selu Joševci, opština Glina, pronađeno je telo starca kome su odsečeni glava i obe ruke, a u jednom seniku su pronađeni ostaci najmanje četiri spaljene osobe. Dve su identifikovane kao supružnici Cvijo i Desanka Matijević.

Ko je ubio te ljude, gospodine predsedniče, na to i dalje nema odgovora.

- 6. do 9. avgusta na putu Jabukovac - Kostajnica, u klancu ispred zaseoka Donja Pastruša, nađeno je oko 30 uništenih traktora, koji su pripadali izbeglicama (oko 100) koje su se njima prevozile, sa tragovima proboja od metaka. Ljudi su pobijeni sa uzvišice zvane Žilić od strane pripadnika Domobranske bojne iz Slunja i 2. gardijske brigade HV, u selu Jašovica kod Petrinje, zaklan je i dotučen sekirom Slavko Stupar, star oko 60 godina, a zatim spaljen. U istom mestu je ubijeno još 10 Srba.

- 12. avgusta, u selu Komić kod Udbine u svojoj kući spaljena je nepokretna Mara Ugarković (74). Takođe, ubijeni su i spaljeni Petar Lavrnić (62) i njegova majka Sava (92) i Mika Pavlica (91). U zaseoku Poljice, ubijena je Boja Mirković.

- 27. avgusta u selu Gošić kod Đevrske, ubijena su osmorica srpskih civila, stari oko 70 godina, od kojih 7 iz familije Borak - Savo, Vasilj, Grozdana, Marija, Kosa, Milka i Dušan, kao i Joko Mažibrada. Svi ubijeni tajno su sahranjeni na kninskom groblju pod rednim brojem od 550 do 557, bez imena i prezimena. MUP Hrvatske odbio je da preda rodbini tela ubijenih da bi se prikrio zločin.

Ko je ubio te ljude?

U izveštaju predstavnika PMEU od 6. septembra 1995. godine, između ostalog se konstatuje da su vojni posmatrači UN pregledali oko 10.000 kuća u 140 manjih sela i konstatovali da je 69% delimično ili potpuno uništeno ili spaljeno, a zatim je opisano pljačkanje i spaljivanje srpskih kuća u Petrovcu koje se dešavalo početkom septembra, mesec dana posle operacije „Oluja“.

Važno je istaći postojanje nekoliko iznenađujućih činjenica i kontroverzi vezanih za ovu presudu. Presuda je doneta uz preglasavanje sudija Žalbenog veća (3:2) i neuobičajeno oštar ton dvojice sudija koji su priložili svoja suprotna mišljenja. Tako je sudija Fausto Pokar, bivši predsednik Tribunala i jedan od sudija sa suprotnim mišljenjem, istakao da ovakva presuda nema nikakve veze sa pravdom, i opisao je kao grotesknu. Iznenađujuće je i to da većina sudija Žalbenog veća Tribunala, koji su osnovale UN, ima tako malo poverenja u generale i druge visoke oficire iz država-članica UN, koji su u vreme događaja o kojima se odlučivalo bili na terenu pod zastavom UN, i o tome svedočili pred prvostepenim većem, jer je sva ta svedočenja odbacila prilikom donošenja žalbene presude. Pored toga, i bivši i sadašnji tužilac Tribunala su izrazili razočaranje ovom presudom i istakli da njome nije došlo do ostvarivanja pravde.

Sa druge strane, kad se govori o efektima ovakve presude, moramo da naglasimo, imajući u vidu rezultate rada Tribunala, da Tribunal za preko 1.500 ubijenih i preko 250.000 proteranih Srba iz Hrvatske, te druge evidentne zločine nad civilnim stanovništvom počinjene tokom operacije Oluja, nije osudio apsolutno nikoga, iako je u svojim presudama sa apsolutnom sigurnošću konstatovao da je nesumnjivo da su zločini počinjeni. Treba naglasiti da ovo nije prvi put u praksi Tribunala da se u presudi konstatuje da su zločini učinjeni, a da za njih niti okrivljeni u tom postupku, niti bilo ko drugi pred Tribunalom odgovara.

Druga odluka, koja se odnosi na ponovljeno suđenje Ramušu Haradinaju, bivšem komandantu OVK, Idrizu Balaju i Lahi Brahimaju, oslobodila je okrivljene svih optužbi za zločine koji su počinjeni nad Srbima i pripadnicima drugih nacionalnih grupa, u kampu Jablanica na Kosovu i Metohiji, 1998. godine. Oslobađajuća presuda u slučaju Tužilac protiv Ramuša Haradinaja, Idriza Balaja i Lahi Brahimaja, doneta po šest tačaka optužnice za zločine koji su učinjeni u logoru tzv. Oslobodilačke Vojske Kosova u Jablanici na Kosovu i Metohiji 1998, ima slične efekte. Ovi postupci su od samog početka pratile teško shvatljive greške na strani Tužilaštva i postupajućih sudskih veća (pre svega prvog postupajućeg sudskog veća). Tako je sudsko veće dozvolilo Haradinaju da bude uslovno na slobodi i da čak učestvuje u političkim aktivnostima nakon podizanja optužnice, što je slučaj bez presedana u Tribunalu, iako je već tada morala biti poznata činjenica da postoje problemi sa obezbeđivanjem zaštite svedoka u ovom predmetu. Veoma čudan odnos prema predmetu i prema optuženom Haradinaju pokazali su i tadašnji funkcioneri Misije UN na Kosovu (UNMIK). UNMIK je uprkos evidentnim problemima dao garancije da se Haradinaj brani sa slobode, a tadašnji šef UNMIK, Petersen je čak javno nazivao Haradinaja svojim prijateljem.

Ovakva presuda „dodala je so na ranu“, jer je opšte poznato da je značajan broj svedoka smrtno stradao pod izuzetno sumnjivim okolnostima, dok je nekolicina njih, pod velikim pritiskom, odbila da svedoči plašeći se za sopstvenu bezbednost. Uprkos jasno utvrđenim zahtevima da se obezbedi zaštita svedoka, Haški tribunal u tome nije uspeo.

Opšti napad na RSK otpočeo je 4. avgusta 1995. u 5:05 sati, neselektivnim bombardovanjem vojnih i civilnih objekata u sektorima „Sever“ i „Jug“, zonama pod zaštitom snaga UN.

Bombardovanje Knina je počelo u 5:20 sati. Gađani su uglavnom civilni ciljevi, škole, zgrade i porodične kuće. Tačan broj žrtava i materijalna šteta nisu ustanovljeni, jer u ovom području nije bio dozvoljen pristup UNPROFOR-u, humanitarnim i drugim međunarodnim organizacijama i akreditovanim novinarima. Broj civilnih žrtava procenjen je na nekoliko stotina.

Sa teritorije RSK koji je zauzela hrvatska vojska proterano je ili izbeglo preko 250.000 Srba.

Predstavnici Ujedinjenih nacija i Evropske unije - Regionalnog centra Posmatračke misije EU u Zagrebu (PMEU), svedoci su brojnih zločina nad srpskim stanovništvom tokom operacije „Oluja“ o čemu svedoče izveštaji upućeni svojim pretpostavljenima.

Blokada predstavnika UN u kasarnama u Kninu, početkom operacije od strane hrvatskih snaga (5 tenkova), bez mogućnosti patroliranja, navodi na zaključak da je cilj takvog postupanja bio da im se onemogući da budu svedoci ubijanja i proterivanja Srba u RSK.

Međunarodna zajednica suočila se sa najvećom humanitarnom katastrofom od početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji, a predstavnici UN konstatuju ozbiljne zločine nad zarobljenim srpskim vojnicima i civilima, informacije o uklanjanju leševa, o paljenju, uništavanju i pljačkanju srpske imovine.

Zločini nad srpskim, nealbanskim i albanskim stanovništvom na prostoru KIM pod komandom Ramuša Haradinaja

Ramuš Haradinaj je tokom 1998. i 1999. godine bio organizator i izvršilac terorističkih napada na pripadnike VJ i MUP-a Srbije, kao i zločina prema srpskom stanovništvu i Albancima koji nisu bili lojalni. Ističemo neke događaje:

- 22. aprila 1998. godine, kidnapovani su: Slobodan (Mirko) Radošević; Miloš (Batrić) Radunović i Milica (Vukajlo) Radunović, svi iz sela Dašinovac, opština Dečane. Svi su odvedeni u zatvor u selu Glođane ( opština Dečane) koji je osnovao Ramuš Haradinaj. Tamo su zlostavljani. Radošević je vraćen u selo Dašinovac, gde je ubijen. Radunović Miloš je takođe vraćen u Dašinovac, ubijen na svom imanju i spaljen, a Radunović Milica je ubijena u selu Glođane i bačena u Radonjićko jezero. Navedena lica su zlostavljali Ramuš Haradinaj i Idriz Baljaj. Postoji osnovana sumnja da je ove zločine počinio Ramuš Haradinaj.

- 5. maja 1998. godine, kidnapovan je Nenad (Slobodan) Jaredić, čiji izmasakriran leš je pronađen 8. maja pored magistralnog puta za selo Sićevo opština Klina. Postoji osnovana sumnja da je zločin izvršio Ramuš Haradinaj.

- 18. juna 1998. godine, u selu Glođane kidnapovani su Vučić (Zarija) Vuković, Novica (Mihajlo) Vujsić, i Izet (Sabo) Gutić, odvedeni u zatvor u selu Glođane, gde su nakon zlostavljanja ubijeni. Postoji osnovana sumnja da je zločin izvršio Ramuš Haradinaj.

- 14. decembra 1998. godine u kafiću „Panda“ u Peći u 20:20 časova u terorističkom napadu izvršenom automatskom puškom, ubijena su šestorica mladića - Ivan Obradović (15), Dragan Trifović (17), Zoran Stanojević (17), Svetislav Ristić (17), Vukosav Gvozdenović (18) i Ivan Radević (25). Počinioci terorističkog akta su lica pod kontrolom Ramuša Haradinaja.

Moje pitanje danas je ko je odgovoran za smrt ovih ljudi?

Haradinaj je u podrumima hotela „Paštrik“ u Đakovici, osnovao zatvor u kome su mučeni i silovani civili nealbanske nacionalnosti, kao i nelojalni Albanci, posle čega su odvođeni do obale reke Erenik, gde su streljani.

- 12. juna 1999. godine, po Haradinajevom naređenju, zarobljena je kolona romskih svatova samo zato što su govorili srpskim jezikom, i odvedena u zatvor u podrumima hotela „Paštrik“. Dan kasnije u zatvor je doveden i Srbin Rade Gagović. Haradinaj, koji je lično ispitivao zatvorenike o njihovim vezama sa srpskom policijom, naređivao je njihovo mučenje i ubijanje. 12. juna u hotelskoj sobi u „Paštriku“, Haradinaj je brutalno pretukao i silovao maloletnu T. G. a posle toga dva dana su je silovali i drugi pripadnici OVK. Svakodnevno je tučena i silovana i Sofija Tafa. U noći između 13. i 14. juna Arben Škupi i Angton Lekaj silovali su i pretukli Bedri Šalju. Iste noći, Škupi je odsekao desno uvo Radetu Gagoviću a potom ga stavio u usta Redži Šalji nateravši ga da uvo pojede. Škupi je Gzimu Zećiriju kleštima čupao nokte, dok su ostali pripadnici OVK žrtvama sekli delove tela, boli ih i po telu im gasili cigarete. Arben Škupi je zatvorenicima Bedri Šalji, Redžio Šalji, Bajramu Krasnićiju, Zvezdanu Ljušaju i Radetu Gagoviću, 15. juna 1999. godine saopštio da će po naređenju Ramuša Haradinaja biti streljani. Pripadnici OVK Anton Lekaj, Besim Bestražimi, Šaban Azemi i Rifat Ukšinaj potom su žrtve prevezli u rejon zvani Gropa Coftinave na obali reke Erenik, uz regionalni put Đakovica - Prizren, gde su ih pobili. Bedri Šalja je uspeo da pobegne. U vezi sa ovim, Veće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu 20. avgusta 2004. godine donelo je rešenje o sprovođenju istrage protiv Haradinaja i šestorice pripadnika OVK.

- Među četrdesetoro ubijene, masakrirane ili prisilno odvedene srpske dece na KIM je i mala Ana Takić iz Prizrena, stara 6 godina, oteta sa svojim dedom Veselinom (71) od strane grupe Albanaca 28. avgusta 1999. godine. Polovinom septembra Ana je nađena na putu Prizren - Žur mrtva. Jedna ruka joj je bila odsečena.

Ko je ubio malu Anu i ko je odgovoran za to?

- Porodica Šutaković, Nedeljko, njegova supruga Dara i njihova tri sina - Aleksandar (17), Đorđe (14) i Radoman (11) iz Đakovice, kidnapovana je 13. juna 1999. godine na putu od njihovog stana do crkve u Đakovici, gde su krenuli da se sklone od albanskih terorista. Svi se još vode kao nestali.

Gospodine predsedniče,

Moramo naglasiti da kad se sumiraju rezultati rada Tribunala, ne može da se izbegne činjenica da je Tribunal za stotine hiljada srpskih izbeglica, hiljade mrtvih, ranjenih, unesrećenih, osudio nekoliko čuvara logora Čelebići u Bosni, i dvojicu kosovskih Albanaca, takođe, neposrednih izvršilaca nižeg ranga. Napominjemo da Srbija nikada nije tražila veštačku simetriju ni u optuženjima niti u presudama Tribunala. Međutim, ovakav rezultat upravo pobuđuje sumnju da je pravda u postupcima pred Tribunalom bila selektivna, a jasno je da se selektivna pravda i ne može smatrati pravdom. Dakle, rezultat rada Tribunala u odnosu na ostvarivanje pravde za mnogobrojne srpske žrtve u oružanim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije može se opisati rečju groteskno - upravo onom rečju koju je upotrebio sudija Pokar za presudu Žalbenog veća u predmetu okrivljenih Gotovine i Markača.

Glavni zadatak Haškog tribunala je bio da doprinese procesu pomirenja u regionu zapadnog Balkana. Tokom decenijskog rada, Tribunal je osudio određeni broj bivših srpskih političara i vojnih zapovednika za ratne zločine. U isto vreme, za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, nije osuđen nijedan visoki zvaničnik Hrvatske ili Bosne, kao i nijedan viši zvaničnik kosovskih Albanaca.

Na osnovu nedavno donete presude, srpska nacija je izdvojena kao jedini počinilac ovih dela, i kao jedini narod odgovoran za svirepe zločine počinjene tokom 90-ih godina na teritoriji bivše SFRJ. To se očito ne poklapa sa činjeničnim stanjem. Haški tribunal, usled nemogućnosti da adekvatno raspodeli krivicu, nije uspeo da zadovolji pravdu. Istorijski udžbenici u Hrvatskoj, delovima Bosne i Kosova će propagirati ovakvu ideju nevinosti, i njihova deca će steći iskrivljenu sliku o strašnim događajima koji su se tamo odigrali.

Potrebno je naglasiti da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije imali civilnu, etničku i versku dimenziju. Nije bilo nevinih u zločinu. Sve strane su učestvovale u konfliktu, počinile krivična dela i pretrpele ljudske gubitke.

Sve ovo govorimo danas pred Savetom bezbednosti Ujedinjenih nacija, ne zbog toga što očekujemo da se dosadašnje presude Tribunala mogu promeniti, već zbog toga što je tvorac Tribunala upravo Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija. Podsećamo da je Tribunal osnovan da bi se uspostavio mir i da bi se doprinelo miru i bezbednosti na prostoru bivše Jugoslavije. Danas, skoro 20 godina od osnivanja Tribunala, postavlja se pitanje da li je Tribunal u tome uopšte uspeo.

Vlada Republike Srbije će nastaviti saradnju sa Tribunalom na tehničkom nivou

Gospodine predsedniče,

Republika Srbija smatra da međunarodna javnost mora biti upoznata sa radom Tribunala i posledicama njegovih odluka, kako se zlodela nikada više ne bi amnestirala ili veličala. Nemogućnost da se ovo ostvari bi samo podstaklo ponavljanje ovakvih dela, što je suprotno svrsi zbog koje je Savet bezbednosti formirao MKTJ.

Gospodine predsedniče,

Kad se govori o radu Tribunala, moram da istaknem da su za Srbiju od izuzetne važnosti sledeće pitanje. Prvo je inicijativa da se osuđenim licima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju omogući da izdržavaju kazne zatvora u državama nastalim na teritoriji bivše Jugoslavije čiji su državljani, a drugo je pitanje sudbine arhive Tribunala.

U pogledu inicijative da se osuđenim licima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju omogući da izdržavaju kazne zatvora u državama nastalim na teritoriji bivše Jugoslavije čiji su državljani, podsetiću Vas da je i dalje na snazi preporuka generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija iz maja 1993. godine, paragraf 121, da „izdržavanje kazni treba da se odvija izvan teritorije bivše Jugoslavije“. Iako se ovakav stav mogao smatrati opravdanim 1993. godine, dok je rat trajao na prostorima bivše Jugoslavije, jasno je da je odavno izgubio celishodnost, pošto se situacija na terenu promenila. Napominjem da je osnovni motiv ove inicijative rešenost Republike Srbije da preuzme odgovornost za izvršenje zatvorskih kazni izrečenih državljanima Republike Srbije osuđenim pred Tribunalom u Hagu. Pored toga, treba istaći da svrha kažnjavanja, između ostalog, uključuje i resocijalizaciju osuđenih lica. S tim u vezi, smatramo da se teško može očekivati da će doći do ostvarenja svrhe kažnjavanja, ukoliko osuđeni kazne izdržavaju u veoma udaljenim zemljama, čiji jezik ne razumeju i ne govore i gde im je mogućnost poseta i kontakata sa porodicama svedena na minimum. Snažno apelujemo na Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija da hitno i blagonaklono razmotri ovaj zahtev.

Takođe, kao što sam rekao, Srbija je veoma zainteresovana i za rešavanje pitanja sudbine arhive Tribunala. Zvanični stavovi Srbije po ovom pitanju dostavljeni su Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija u oktobru 2008. godine. Srbija je spremna da aktivno učestvuje u svim budućim razgovorima i da nastavi saradnju sa Neformalnom radnom grupom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija za tribunale u vezi sa ovim pitanjima.

Gospodine predsedniče,

Smatramo da je realizacija navedenih ciljeva od izuzetne važnosti pre svega za ostvarivanje pravde za žrtve ovih monstruoznih zločina, ali i za budućnost regiona zapadnog Balkana.

Verujemo u ozbiljne namere Saveta bezbednosti u vezi sa daljim procesom pomirenja na Balkanu. Sada je više nego ikada neophodno izbeći bilo kakvu percepciju neadekvatnog ili neprimerenog uticaja. Upravo zbog toga Savet bezbednosti ne sme biti isključen.

Srbija se nalazi na evropskom putu, Srbija želi da sarađuje sa svim narodima i državama u regionu, Srbija je prihvatila i ispunjava sve svoje međunarodne obaveze, Srbija vodi dijalog sa Prištinom pod okriljem EU, i jedino što Srbija traži jeste PRAVDA. Ništa više i ništa manje.

Hvala, gospodine predsedniče.

(Govor Aleksandra Vučića pred Savetom bezbednosti UN)

(RTS)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner