Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Srebrenica i Drina

PDF Štampa El. pošta
David Jan Godfroa   
četvrtak, 08. jul 2010.

 
To je ritual koji se već godinama ponavlja svakog 11. jula – sećanje na Srebrenicu.

Ove godine se navršava 15 godina odkako su hiljade muškaraca – muslimana i mladića pobijeni posle pada te enklave. Prethodnih dana sam boravio tamo, ne u samoj Srebrenici, nego u selima duž, i oko Drine.

Ja ne spadam u one koji sumnjaju u ubistvo muslimana. I – da budem iskren, nije mi ni malo važno da li je tada palo hiljadu, pet hiljada, osam hiljada, ili deset hiljada žrtava. Činjenica je da se tada dogodilo organizovano ubijanje. To je već samo po sebi dovoljno strašno. I većina Srba u okolini Srebrenice to već polako prihvata. Da li se radilo o genocidu, kako je to ustanovio Tribunal za bivšu Jugoslaviju, je možda zanimljivo pravnicima, političarima i onima koji žele da finansijski profitiraju od tih ubistava. Većini bližnjih onih žrtava duž Drine to nije toliko važno.

Nazvao sam to godišnje sećanje ritualom. Možda bi, ustvari, trebalo da kažem da je to sećanje delom postalo i neko lutkarsko pozorište u organizaciji jedne industrije za podsećanje (firme za podsećanje)? Svake godine, kako se približava 11 juli, dobijam gomile pozivnica na kongrese, seminare, diskusije – i protestne sastanke za ovo ili ono i za ovako ili onako. To ne olakšava život bližnjima žrtava koji će u sledeću nedelju pomenuti svoje bližnje u Potočarima. Znam da ću nekima nagaziti na nogu ovim što ću napisati – ali šta se mora – mora se.

Jedna od stvari koja mi je ponovo pala u oči u Potočarima, je politizovana sfera kojom odiše taj centar. Tamo, naprimer, vise transparenti sa ovakvim natpisima: “SRBIJA=AGRESIJA=GENOCID“ I “SRBIJA JE ODGOVORNA ZA GENOCID“. Pa, što se mene tiče, možeš da smatraš da je to i tako. Ipak, time potpuno gaziš i negiraš presudu Međunarodnog Suda Pravde, ali – zašto, za ime Božje, zašto to mora biti obešeno na jednom groblju? Možda baš zato što će predsednik Srbije, Tadić, biti prisutan u nedelju tom skupu?

A onda i još nešto. Hajde da od ove godine ne zaboravljamo da su za vreme opsade Srebrenice i na drugoj strani pale nevine žrtve prilikom ispada muslimanskih jedinica (iz Srebrenice). Stari ljudi, žene, deca. I Srbi su bili proganjani, i Srbi su po povratku nalazili svoje kuće opljačkane i popaljene. Koliko li je palo mrtvih i ranjenih? Nije mi poznato –  vrlo verovatno dosta manje od broja muslimanskih žrtava. Ali, i tu važi da je svaka nevina žrtva – jedna žrtva previše.

Stanovnici sela oko Srebrenice, muslimani i Srbi, znatno su umereniji u svojim suđenjima od političara iz Sarajeva, Banja Luke, od organizacija kao “Žene Srebrenice“, i njihovih pokrovitelja iz inostranstva (da, jakako – i iz Holandije). Logično, oni su u svakodnevnom međusobnom kontaktu. Sreo sam se s Vahidinom Isakovićem (musliman), koji je posle pada Srebrnice izgubio dva brata. On gaji maline i krastavce, i sa prihodom , otprilike, manjim od jedne hiljade evra mora još da vidi kako će sa ženom i dvema kćerima da preživi zimu. Ispričao mi je kako su prvi ljudi koji su mu po njegovom povratku kročili na prag bili Srbi, njegovi susedi. Pitali su da li mogu pomoći. Nešto dalje, sreo sam se s Hadžirom Salihović (muslimanka) čiji je muž ubijen, i koja ne želi da čuje nijednu ružnu reč o Srbima iz svog sela. Sreo sam se s Branislavom Gligićem (Srbinom), koji je povrh svega još i predsednik organizacije ratnih veterana Skelana. Kazao mi je:“U ovoj oblasti nam je potreban mir. Ne moramo da živimo u istoj kući, ali možemo da živimo zajedno kao komšije.“ Sreo sam se s Radojem Stojanovićem, koji svakodnevno pije kafu sa svojim komšijom, muslimanom.

Naravno, rane nisu zarasle. One, verovatno, nikada neće potpuno zarasti. Još uvek vlada nepoverenje, ali ono je upereno prevashodno prema onima od spolja: muslimanima iz Sarajeva i Tuzle, Srbima iz Banje Luke i Beograda. Muslimani i Srbi koji žive duž Drine ne vode političke bitke. Puna im je glava drugih briga.

 David Jan Godfroid, Nederlandse Omroep Stichting  - NOS (Holandski Javni Servis:TV i Radio stanice) 4.7. 2010.

(Prevod sa holandskog: Vasilije Kleftakis)