Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Zašto ne treba rehabilitovati Dražu Mihailovića
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Zašto ne treba rehabilitovati Dražu Mihailovića

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
nedelja, 18. oktobar 2009.

Za svaku je pohvalu da je u Srbiji pokrenuta inicijativa za vraćanje dostojanstva lika i dela Dragoljuba Draže Mihailovića. Možda će zvanična Srbija (ovakva kakva jeste) ipak i skupiti moralne kuraži da ispravi jednu od najvećih nepravdi u istoriji srpskog naroda. Ako su 1946. g. nakon streljanja komandanta ravnogoraca komunisti vrlo verovatno mrtvo đeneralovo telo raskomadali (s obzirom na Dražinu poslednju fotografiju na kojoj se jasno vidi da mu je leva ruka odsečena) i razbacali na razne strane kako mu se grob ne bi znao, ono što Srbija može (najmanje) da uradi za njega, njegov pokret i Srbstvo u celini jeste da ga pravno i moralno udostoji svih ljudskih i nacionalno-patriotskih počasti, a umesto osveštavanja grobnog mesta (koje očigledno, nažalost, ne postoji) podigne dostojne spomenike u zemlji „Bože pravde“.

Lično se ne zalažem za đeneralovu formalnu „rehabilitaciju“ kao što to npr. predlaže Srpska liberalna stranka iz dva jednostavna razloga:

· Ukoliko bi se pokrenuo sudski proces ili pak javna rasprava za formalnu rehabilitaciju đeneralovu indirektno bi se priznalo da je on tada godine 1946. imao „veleizdajničku“ krivicu na osnovu koje mu se i sudilo (tj. da je navodno izdao narod i narodne interese) ali su se sada stekli uslovi za pokretanje novog sudskog postupka usled prikupljanja novih činjenica koje govore u njegovu korist.

· Ukoliko bi i došlo do formalne rehabilitacije đeneralove direktno bi se priznalo da su komunistički kontra-revolucionarni sudovi nakon osvajanja Beograda 20. oktobra 1944. g. bili legitimni i legalni, a time bi se isto tako na indirektan način priznao i legitimitet i legalitet same antisrpske komunističke strahovlade nakon okupacije Srbije u oktobru 1944. godine. 

U kontekstu gore napisanog osvrnuo bih se na neke bazične činjenice iz istorije Drugog svetskog rata na našim prostorima.

Osnovna vojna taktika Jugoslovenske vojske u otadžbini pod tehničko-vojnom komandom pukovnika i kasnije đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića (vrhovni komandant kralj Petar Drugi Karađorđević) se sastojala od krucijalnog principa svake gerilske borbe a to je izbegavanje većih sukoba sa neprijateljem i pripremanja ljudstva i tehnike za odsudan udar po okupatorskim formacijama kada za to dođe pravi trenutak, tj. drugim rečima, kad Treći rajh doživi konačni slom na nekom od svetskih frontova (u principu na Istočnom). U jugoslovenskom, tj. bolje rečeno srpskom, konkretnom slučaju od 1941. do 1945. g. pored sekundarnog opšteg razloga za izbegavanje otvorene borbe sa okupatorom u velikom stilu (ofanzive, zauzimanje velikih naselja, nanošenje većih gubitaka neprijateljskoj vojnoj sili) – nedostatak naoružanja, municije i vojne opreme nasuprot u svakom pogledu superiornijoj okupatorskoj vojnoj sili – postojao je i onaj primarni a to je realna politika odmazde Nemaca nad civilima srpskog etnosa. Naročito u srazmeri – 100 civila za jednog ubijenog i 50 za jednog ranjenog nemačkog vojnika – koja bi odvratila i mnogo veće i jače svetske gerilske formacije od izazivanja nemačke pedantne aritmetike koju su već u jesen prve okupacione godine u oktobru 1941. na svojoj koži iskusili građani Kraljeva i Kragujevca.

S druge strane, direktni vojno-politički konkurenti ravnogorcima – Titovi komunist-partizani (sa oznakama strane armije na svojim uniformama – Crvene armije) nisu štedeli ni časa od momenta Staljinove direktne naredbe iz Moskve nakon 22. juna 1941. g. da stupe u najotvoreniju i suludu (čak i frontalnu) borbu protiv daleko jačih i opremljenijih okupatorskih formacija u Srbiji, ne vodeći apsolutno računa o konsekventnom stradanju civila usled nemačkih kaznenih odmazda. Čak šta više, postoje slučajevi u kojima su lokalni partizani s gađenjem odbacivali svaku pomisao da pomognu srpskim sužnjima određenim za odstrel. Možda je kao najupečatljiviji takav slučaj onaj iz sela Divostina nedaleko od Kragujevca: kada su lokalni meštani zapitali partizane zašto šenluče i banče dok Nemci streljaju u obližnjim kragujevačkim Šumaricama („Kragujevački oktobar“ 1941. g.) odgovor je bio jednostavan – ko nije sa njima partizanima jeste protiv njih!

Postavlja se naravno i logično pitanje zašto su partizani i ravnogorci imali ovako dijametralno suprotne vojne taktike tokom rata. Ukoliko znamo za nekoliko osnovnih činjenica iz ovog perioda srpsko-srpskog građanskog rata dobićemo i logičan odgovor.

· Kao prvo, u četnike su išli seljaci-domaćini i sinovi iz domaćinskih kuća kojima je patriotizam bio svetinja dok se u partizane išli (bar u Srbiji) „oni bez kučeta i mačeta“ (za razliku od Srba iz NHD koji su pred ustaškom kamom bežali glavom bez obzira u prvu šumu) i kojima je jedini politički cilj borbe bio da se domognu vlasti nakon rata.

· Drugo, rukovodstvo Ravnogorskog pokreta činili su školovani srpski oficiri koji se nisu predali neprijatelju nakon formalne kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije, što znači da su se razumeli u vojne poslove, dok su na suprotnoj strani vojno-političku vrhušku činili amateri „internacionalci“, tj. „belosvetski plaćenici“ koji su iz ideološko-avanturističkih razloga (dakle ne i iz patriotskih) između dva svetska rata vojevali po raznim Španijama.

· Treće, najistaknutije i najuticajnije figure tzv. NOVJ nisu bile etnički Srbi: sam gensek KPJ i tzv. „vrhovni komandant“ NOVJ je bio polu-Hrvat, polu-Slovenac, rođen u hrvatskom Zagorju, prema zvaničnoj komunističkoj verziji (ne kao Čiča u srbijanskoj Ivanjici), i rimokatolik (koji se uostalom u Prvom svetskom ratu borio u Srbiji ali u plavoj austro-ugarskoj uniformi). Ovaj bravarski pomoćnik je u zagrebačkoj policiji pre rata bio zaveden pod brojem 10434.

· Četvrto, mora se napomenuti i glavna, ali malo poznata i dobro skrivana od strane titoističkih vlasti, činjenica da je, vrlo verovatno uz dozvolu Nemaca, Josipa Broza Tita iz Zagreba u Srbiju poslao ustaški poglavnik Ante Pavelić kako bi podigao ustanak u Srbiji i tako uveo srbijanske Srbe u međusobni građanski rat sa ciljem da poglavniku ostanu odvezane ruke za nastavak fizičkog uništavanja Srba u NDH . Tako je Tito u četvrtak 22. maja 1941. otputovao iz Zagreba u Beograd vozom sa falsifikovanom iskaznicom gde je stigao potpuno bezbedno (dakle pre „Barbarose“ od 22. juna 1941). Tito je iz Beograda krenuo 17. septembra na „oslobođenu teritoriju“ na koju je obrzo i stigao – u selo Robaje kod Valjeva. Tada je Mihailović sa svojim četnicima bio na Ravnoj gori i to samo tridesetak kilometara daleko od Tita. Čiča je nakon prvih razgovora sa Titom, pored opaske svojim četničkim saputnicima da ga više ne vode na razgovore sa zločincima, bezumnicima i ološem koji želi da uništi i ono što je Nemac ostavio u životu, primetio da Tito govori sa veoma teškim ruskim akcentom – što se uklapa u izveštaje nemačke obaveštajne službe o Titu kao rođenom „Rusu“ (to jest čoveka koji je došao iz SSSR-a) koga je Staljin 1937. g. poslao da reorganizuje KPJ.    

Inače, gore spomenuta komunističko-ustaška antisrpska saradnja datira još od 1935. g. kada su KPJ i HRO (Hrvatska revolucionarna organizacija, tj. ustaše) potpisale zajednički sporazum o bilateralnom delovanju na rušenju „velikosrpskog hegemonizma“ i same Kraljevine Jugoslavije. Saradnja je nastavljena i tokom, kao i nakon, rata. U tom kontekstu da se podsetimo na sledeće činjenice:

· U koncentracionom logoru Jasenovac postojali su i čuvari komunisti, pojedini hrvatski članovi Politbiroa CK KPJ su nekoliko puta dolazili legalno u posetu logoru da vide kako se odvijaju stvari i zatim podnosili izveštaje Titu.

· Partizanske jedinice popunjene Srbima su namerno slate na jake ustaške postrojbe gde su bezglavo ginuli.

· Nakon rata je upravo Titovom politikom „bratstva i jedinstva“ genocid nad Srbima planski zataškavan i time verifikovan.

· Tito nije nikada posetio Jasenovac (a obišao je pola sveta na svojim „putevima mira“, gde je stigao čak do Kine), dok su neki ustaški krvnici bili kasnije i čuvari na Golom otoku a sam spomenik jasenovačkim žrtvama se u stvari sastoji od četiri slova „U“ (tzv. „raspukla ruža“).

· Nakon rata su u istu ravan stavljeni četnici i ustaše, sve u nameri da se veštački napravi formalni pandan hrvatsko-muslimanskim zločinima nad Srbima.

Međutim, s obzirom da faktografskih dokaza nije bilo, isto kao ni za stvarnu četničku „kolaboraciju“ sa okupatorom, Rankovićeva OZNA je pribegavala najčešće najbanalnijim falsifikatima – kao što su fotografije sa ubačenim četničkim komandantima među nemačke ili italijanske vojnike; na jednoj od njih se ispostavilo da se uopšte ne radi o Dražinom već o Pećančevom četniku a na drugoj ne o četniku već o belogardejskom kozaku koji je emigrirao u Srbiju itd. Iz istih razloga je i zaplenjena četnička arhiva „isparila“ isto kao i tekst partizansko-nemačkog sporazuma o kolaboraciji protiv četnika iz marta 1943. Montirano suđenje đeneralu sa lažnim „svedocima“ u Topčideru 1946. bi sigurno moglo da uđe u neku „Enciklopediju staljinističkih procesa“. 

Ovde bismo se osvrnuli i na jedan do sada nepoznat dokument a koji upravo govori o suštini tzv. NOB.

Za vreme zvanične posleratne opšte međunacionalne „ljubavi“ svih jugoslovenskih naroda i narodnosti (bez obzira ko je za vreme rata bio egzekutor a ko žrtva u apsolutnim brojkama i procentima), kada je postojao zakon o zaštiti lika i d(j)ela našeg „najvećeg jugoslovenskog sina svih naših i naroda i narodnosti“ (bivšeg vojnika-kaplara Austrougarske monarhije koji je sam sebi prišio na Drugom zasijedanju tzv. AVNOJ-a čin maršala) „crne četničke koljačke trojke“ su bile sinonim za najmračniji vid „imperijalističke odbrambene politike srpske buržoazije“ koja je ovakvim načinom taktičke borbe pokušavala da se vrati na svoje hegemonističke pozicije koje je izgubila za vreme Aprilskog rata 1941. 

Agitpropski stereotip ovakvih četničkih „crnih trojki“ se svodio na dve fazne akcije: 1) prvo se šalje (antifašističkoj) žrtvi pismo sa slovom „Z“ (što obavezno podrazumeva samo reč „zaklati“ ali nikako „zaplašiti“) i 2) stupanje u konkretnu akciju i to po mogućnosti „na kvarno“, tj. s leđa. Svi građani samoupravne Jugoslavije od Vardara pa do Triglava su tako npr. mogli u serijalu „Povratka otpisanih“ da i konkretno dožive „koljačku akciju“ velikosrpskih crnokošuljaša i to u prvoj epizodi serijala po svim stereotipnim standardima đilasovskog Agitprop-a (o „lijevim skretanjima“ u Crnoj Gori na prelazu iz 1941. g. na 1942. g., a naročito o tzv. „pasjim grobljima“ kao produktu skretanja nekom drugom prilikom).

„Nažalost“, i samoproklamovani „maršali“ i „najveći sinovi“ imaju biološki vek trajanja (o političkom roku uporabe bar na teritoriji skraćene „Petooktobarske Srbije“ se treba obratiti tzv. „Državnoj komisiji Republike Srbije za pronalaženje groba Dragoljuba Draže Mihailovića“ koja umesto dotičnog groba „igrom slučaja“ pronalazi Kalabićeva „izdajnička“ pisma sa verifikovanim autentičnim rukopisima, itd.) pa postepeno ali sigurno postaje „out of order“ i „Zakon o zaštiti lika i dela“ božijih sinova (kojima se i za života a i nakon fizičke smrti, po svim gorama i morima nose za rođendan štafete vernosti, beskrajne ljubavi i odanosti – što nisu sebi dopuštali pored Staljina ni Musolini i Hitler), čijim prestankom važenja stupa na snagu i liberalizacija objavljivanja dokumenata i o onim drugim trojkama za likvidaciju. Tako, ovom prilikom prilažemo javnosti svih naših naroda i narodnosti dokument o komunističkim crvenim trojkama za likvidaciju a koji konkretno glasi:     

„Stalno i uspešno napredovanje Crvene armije daje nam snage da nastavimo započetu borbu i da je sa uspehom privedemo kraju.

Da bi postigle siguran uspjeh potrebno je sa uspjehom likvidirati četničku organizaciju, pretstaviti se saveznicima kao jedina borbena grupa u Jugoslaviji.

Iz dosadašnjih borbi povukli smo zaključak da je nemoguće uništiti celu snagu četnika i četničke organizacije uslijed njihovog dobrog vođstva. Kao najbolji način, koji se do sada pokazao, jeste obezglavljivanje četničkih jedinica uhođenjem vođstva kako višeg tako i nižeg. U vezi sa tim nastavićete rad na svojoj teritoriji povećanjem broja trojki za likvidiranje. Trojkama stavite u dužnost prvenstveno likvidiranje četničkih komandanata korpusa, brigada i njihovih pristalica kako po selima tako i po gradovima.

Materijalna sredstva za izvršavanje ovih zadataka nemojte žaliti...

Da bi se koliko je god moguće sumnja otklonila odmah ćete propagandom prikazati svaku ovakvu likvidaciju kao rezultat međusobnih svađa četničkih vođa. Ovim će se izvršiti razdor u četničkim jedinicama.“

(Arhiva Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Štab Vrhovne komande, Četnička arhiva, K-12, 30/12, Iz naređenja komunističkog Vrhovnog štaba NOV i POJ, strogo poverljivo 785 od dana 25. jula godine 1943. Dokument je objavljen u knjizi grupe autora: „Ravnogorska omladina u ratu 1941-1945“, Udruženje pripadnika JVUO 1941–1945, Beograd, 2008. g. na stranici 336)

Amaterskom metodološkom uporednom analizom sadržaja ovog dokumenta (stručno-profesionalnu analizu ostavljamo već spomenutoj Komisiji koja će verovatno uspeti uskoro da dokaže da je fotografija Hitlera sa Pavelićem iz 1941. g. čist falsifikat, s obzirom da se tu radi o "autentičnoj" fotografiji Hitlera sa Dražom) jedan ovozemaljski smrtnik bilo kog našeg naroda i narodnosti može da zaključi sledeće:

1. Da bi se započeta borba (osvajanja vlasti u čitavoj Jugoslaviji, rasparčavanja Srbije i verifikacije zločina genocidnog karaktera nad Srbima) uspešno privela kraju neophodno je likvidirati samo vodeće pripadnike četničke organizacije Draže Mihailovića ali nikako vrhovništvo ustaša ili šiptarskih balista ili nemačkih okupatora. Zašto ne treba likvidirati ustaško vrhovništvo sistemom komunističkih trojki (ili četvorki nije ni bitno) ostaje za sada nepoznato, bar dok Komisija ne utvrdi pravi razlog, ali bismo Komisiji skrenuli u tom kontekstu pažnju da su Nemci 1941. bukvalno predali grad Užice sa sve čitave vojne fabrike vojnim formacijama „našeg nam najvećeg sina“ dok je isti taj sin imao dva neometana zasedanja AVNOJ-a (u novembru 1942. i novembru 1943) na teritoriji pod kontrolom jakih ustaških snaga.

2. Materijalna sredstva armade „našeg najvećeg sina“ ne treba žaliti za likvidaciju četničkog vođstva, ali se ta ista sredstva trebaju racionalizovati po pitanju oslobađanja fabrike smrti u Jasenovcu ili pak po pitanju likvidacije ustaškog vrhovništva.

3. Čitavu akciju treba saveznicima lažno predstaviti iz čega proizilazi amaterski zaključak (stručno mišljenje čekamo od strane Komisije) da je i čitava tzv. „narodnooslobodilačka borba“ KPJ i njene tzv. NOVJ bila čista laž i falsifikat čiji su tehničko-propagandni filteri bili „Radio slobodna Jugoslavija“ pod okriljem Kominterne kao i „Radio London“ sa svojim komunističkim krticama koje su četničke diverzantske akcije protiv Nemaca, njihovih garnizona kao i saobraćajnica pod nemačkom kontrolom plasirali kao uspehe postrojbi „najvećeg sina“.

Iz svega gore navedenog predlažem da se umesto „rehabilitacije“ Draže Mihailovića pre svega „raztitoiše“ Srbija a udostojavanje lika i dela komandanta JVUO i njegovog pokreta sprovede (bar za prvu ruku) preko sledećih konkretnih državno-političkih odluka:

· Da se 11. maj (1941. g.) proglasi „Danom početka Trećeg srpskog ustanka“.

·  Da se nazivi ulica, škola i drugih javnih ustanova imenuju po četničkim vojvodama i događajima vezanim za ravnogorsku borbu protiv neprijatelja Srpstva u Drugom svetskom ratu.

·  Da se Josip Broz deportuje u rodnu Hrvatsku ili pak neku drugu pravu otadžbinu.

·  Da se istoriji Ravnogorskog pokreta da zaslužno mesto u istoriji srpskog naroda.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner