Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Zašto se Srbija stidi antititoističke opozicije
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Zašto se Srbija stidi antititoističke opozicije

PDF Štampa El. pošta
Dobrica Ćosić   
subota, 07. februar 2009.

 

NIN, 05.02.2009. 

Dobrica Ćosić uvek govori kao pisac. Tako govori i ovog puta, objašnjavajući - zašto je uloga srpske opozicije u Brozovoj Jugoslaviji, u poslednje dve decenije (zlo)namerno zaboravljana i poništavana. Ovaj intervju, koji je nastao kao niz razgovora u dva meseca, oslanja se i na šest knjiga Ćosićevih „Piščevih zapisa“, u kojima su detaljno opisani značajni događaji i delovanje antititoističke opozicije od Drugog svetskog rata do raspada Jugoslavije devedesetih; s namerom da pojasni korene impotentnosti i nedelotvornosti svih potonjih opozicija u Srbiji. Pa, i današnje. 

Na početku razgovora za NIN, Ćosić insistira na tome da su u drugoj polovini XX veka postojala dva poretka – titoizam i Miloševićev režim: „Miloševićev režim je retardirani i iznuđeno liberalizovani titoizam, a opozicija o kojoj ćemo mi govoriti odnosi se na titoizam, jer sam o režimu Miloševića dosta i govorio i pisao.“ 

Iako se dosad govorilo o disidentima u Brozovom režimu, vi uvodite, prvi put, sintagmu „opozicija titoizmu“. Koliko je opozicija - po definiciji osnovni elemenat demokratske države - mogla da bude delotvorna u diktatorskom režimu? 

- Svako protivništvo bilo kom režimu smatram – opozicijom. Njen sadržaj i karakter se u jugoslovenskom slučaju menjao i evoluirao prema tekućim ideološkim stavovima vladajuće Komunističke partije. U posleratnom vremenu, sve do pojave Rezolucije IB-a 1948. zbirno ime za sve protivnike „nove narodne vlasti“, sadržano je u pojmovima „reakcija“ i „reakcionar“, što je praktično značilo antikomunista. Ali, sam pojam opozicija, u širem značenju, javlja se kasnije, kada se iz redova revolucionarnog pokreta, iz same Partije, rađa i formuliše političko i ideološko protivništvo vladajućem poretku. Generalizujem pojam opozicije kao što generalizujem pojam titoizma koji ne smatram socijalizmom. A možda se neću mnogo udaljiti od istine ako kažem da sam prvi, ili među prvima, postojeći poredak posle Drugog svetskog rata u Jugoslaviji nazvao titoizmom. A što se same delotvornosti tiče, antititoistička opozicija je idejno pripremila aktivnu političku javnost za organizovanje višestranačkog poretka. Može joj se prigovoriti koncentracija u Beogradu, što je bilo neizbežno.

Za srpsku opoziciju u samoupravnom socijalizmu tvrdite da je bila duboko antititoistička, u suštini socijaldemokratska, ali se godinama čini sve da se njena uloga poništi. Ko to čini i zašto?

- Oni koji nisu bili opozicija u titoizmu, nego su bili čak i aktivni komunisti koji su se borili protiv opozicije. I oni koji su bili i jesu takvi antikomunisti da ne priznaju da su postojali disidenti i borci dok su se oni uspešno snalazili u titoizmu ili bili u bezbednim mišjim rupama. I oni koji su nekad sarađivali sa Udbom, a u „novoj vlasti“ napredovali u političku poslugu inostranih kancelarija, ne priznaju disidente i antititoiste. A mnogi samo borbu protiv Miloševića priznaju kao opoziciju, pa na tome stiču vlast, karijeru, bogatstvo, značaj. Srbija je jedina zemlja „realnog socijalizma“ u kojoj je disidentska i demokratska opozicija prosto poništena. Ideološke ocene koje mi danas izriču ljudi iz nevladinih organizacija i raznih političkih stranaka i fondova, mondijalisti, apatridi, srbofobi... iste su one ocene koje su mi izrečene 1968. na Plenumu CK SK Srbije i koje su mi izricane za vreme Titovog režima. Ideološki odnos prema mojim idejama, književnom delu, društvenim shvatanjima, nije se promenio ni u „novoj vlasti“, čijem nastajanju sam svesrdno pomogao. Ali me odnos tog „novog poretka“ prema mojim idejama ne čini povređenim čovekom. 

Kako, onda, objašnjavate nastajanje opozicije Miloševićevom režimu?
- Smatram nesrećom srpske politike to što su dva nacionalno-politička retrogradna ekstrema – Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, zadobili značajan uticaj na političkoj sceni Srbije od vremena zasnivanja višestranačkog poretka. Opšte nezadovoljstvo naroda Miloševićevim režimom, naroda ogorčenog albanskim terorom na Kosovu i Metohiji, neravnopravnim položajem srpskog naroda po Ustavu 1974, osobito ustašoidnom hrvatskom agresijom i separatizmom, sa istovremenim slovenačkim separatizmom i militantnim mudžahedinskim islamom u Bosni, brzo se ulilo u te stranke. Njihove vođe su bezočno izmanipulisale patriotska i demokratska osećanja mladog naroda. Sudbine su im dijametralno suprotne i adekvatne karakterima. Vuk Drašković, od početka ideolog koljačkog četništva, prevrtljivi demagog, ostvario je basnoslovnu karijeru i uz pomoć stranke stvorio veliko bogatstvo, a Vojislav Šešelj, u haškom zatvoru, ispašta političke zablude i brani neke nacionalne istine od haške nepravde.

Demokratska stranka, koja je nastala u to vreme kao politički centar, bila je heterogeni ideološki skup inteligencije, pretežno antikomunistički i antimiloševićevski orijentisane. Oni antititoisti koji su postali funkcioneri DS-a, nisu bili spremni da formulišu i obznane socijaldemokratski program koji bi, po mom mišljenju, činio istorijski prelaz iz titoizma u društvo sa novom politikom koja bi se mogla usaglašavati sa evropskim tokovima i svetskom konstelacijom. Nijednoj političkoj stranci koja se borila protiv Miloševićevog režima nije bilo u interesu da preuzme i razvija idejni potencijal srpskih disidenata i antititoista, formulisan u programskoj platformi zabranjenog časopisa „Javnost“, Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja i projekta tri udruženja – pisaca, filozofa i sociologa koji je 1988. zastupao radikalnu ustavno-političku i ekonomsku reformu Jugoslavije u socijaldemokratskom smeru. Te godine, 27. marta, u Narodnoj biblioteci Srbije branio sam projekat novog ustava. Tada nas je Miloševićeva politička žandarmerija žestoko napala. O projektu novog ustava postoji moj tekst u knjizi „Srpsko pitanje I“.

Gde su koreni opozicije titoizmu?

- Opozicija titoizmu je istorijski proces čiji je početak i kraj teško precizirati. Delatnost Tita u Kominterni, po svemu poznatom bila je staljinistička. Živojin Pavlović, pisac „Bilansa sovjetskog termidora“ smatra Tita ortodoksnim staljinistom. Toj žrtvi staljinizma treba odati priznanje za nacrt evropske i srpske opozicije staljinizmu dat u „Bilansu sovjetskog termidora“ o čemu je studiozno pisao Slobodan Gavrilović. Poznata je Titova likvidacija trockista u Parizu i Jugoslaviji. A trockisti su Staljinovi protivnici. Čini mi se da istorijska pravda nalaže da se jugoslovenski trockisti procenjuju kao prvi antititoisti. Ali, ja ću govoriti isključivo o opoziciji nastaloj u okvirima revolucionarnog pokreta u zemlji i pretežno sa socijalističkih pozicija. A ta je opozicija imala duboke korene u demokratskoj tradiciji srpskog naroda i njegove kulture. Prvi motivi antititoističke opozicije bili su moralne prirode. 

Kako biste odredili njen početak u okvirima revolucionarnog pokreta?

- U partizanskom pokretu u kom sam učestvovao, vladao je vrlo određen i utvrđen poredak vrednosti, ponašanja, odnosa među ljudima i odnosa prema narodu. U partizanskim odredima na Jastrepcu, Toplici, Jablanici, Crnoj Travi, od 1941. do jula 1944. među nama partizanima vladala su načela ravnopravnosti i jednakosti. Izuzetno strogo je moralno i politički regulisan odnos prema narodu. Nikad nismo vršili rekviziciju za hranu, odeću i obuću. Snabdevale su nas pristalice i mi smo od seljaka izmolili hranu i odeću. Narod nas je hranio, čuvao i verovao da nosimo moralnu obnovu Srbije i novu vlast u državi. 

Kritika i samokritika bile su dnevni red svih partijskih i odredskih sastanaka; ravnopravno su podložni kritici komandant, komesar i običan borac. Komandant i komesar odreda kada se delila prikupljena hrana, poslednji su primali sledovanje. Četna i odredska konferencija odlučivale su kome će pripasti zaplenjene cokule i šinjel. Posle svake bitke držane su četne i odredske konferencije na kojima se kritikovao štab i postupak svih učesnika u akciji. Strogi poredak vrednosti i moralnog ponašanja suštinski nas je razlikovao od drugih vojski, osobito od četnika Draže Mihailovića. Ideološka opsesija „osobinama novog čoveka“, pojmom korčaginstva, obuzela je komuniste i partizanske borce. 

Kada je napušten „partizanski moral“?

- Veliki preokret kod nas partizana u Srbiji nastupa prodorom jedinica Narodnooslobodilačke vojske (NOV) iz Bosne, kada na oslobođenu teritoriju Toplice, Jablanice i Puste Reke, posle velikog poraza Dražinih korpusa na Kopaoniku, prodire prvi korpus NOV pod komandom Peka Dapčevića. Ta vojska je imala poredak sa klasičnom subordinacijom, činovima, uniformisanom komandom, štapskom kuhinjom, kulturnom ekipom, snabdevanjem putem rekvizicije. Takva vojska označila je kraj partizanskoj ravnopravnosti, jednakosti, slobodne kritike štabova, rigidnom moralu. U partizanskim odredima od Jastrepca do Crne Trave kod doslednih komunista i partizana, javilo se razočarenje, nezadovoljstvo, otpor. Neki rukovodioci su kažnjavani i smenjeni zbog „partizanštine“ odnosno „levog skretanja“. Ta partizanska depresija uvodila je u „normalan život“ ratne pobednike. Moral u kome se za „ukradenu šljivu“ ili po priči Antonija Isakovića „Crveni šal“ za ukradeni šal u ciči zimi strelja počinilac, polako i nepovratno odlazio je u partizanske legende. Pripadao sam onima koji su bili razočarani „normalizacijom“, u stvari titoizacijom revolucionarnog pokreta. U meni i mojim bliskim drugovima začinjala se moralna i doktrinarna opozicija novom poretku. 

Koji je to trenutak u vama izazvao bunt i protivljenje novom poretku? 

- Sam doživljaj slobode ratnog pobednika stavlja u svakojaka i nečasna iskušenja. Vlast je neodoljiva droga. Opušten, prijatan život obuzima ratnike. Dobro se sećam nekih svojih iskušenja kada sam 16. oktobra 1944. došao u Beograd. Sebi samom postajao sam protivnik i opozicija. Mir u pobedniku izaziva oholost; u ratniku i rezignaciju. Bio sam sklon ovom drugom osećanju.

Ubrajate li u „nečasna iskušenja ratnih pobednika“ i oduzimanje imovine tzv. predratnoj buržoaziji i velikoposednicima? 

- Nas komuniste-idealiste je zapanjilo to što se Tito uselio u Beli dvor, što rukovodioci uzimaju luksuzne stanove, što su generali, naročito Crnogorci navalili na Dedinje i Senjak. Mi smo protiv buržoazije, za eksproprijaciju fabrika i zemlje od velikoposednika, ali nijednog trenutka nismo pomišljali da to što se oduzima od bogatih mi imamo pravo da prisvajamo. Međutim, od prvih dana slobode osetio se egoistički duh pobedništva, koji je davao pravo na mnoge privilegije i moralne prekršaje. O nasilju, tj. revolucionarnom teroru neću da govorim u ovom kontekstu. Ratno pobedništvo je stanje koje nosi najviše iskušenja i daje mogućnosti za najveće izdaje načela, i sebe, i svojih. Opirao sam se duhu pobedništva i zasnivao opoziciju sebi i novom poretku u kome su bile moguće ovakve pojave. Znao sam za tešku ratnu i okupacijsku dramu gradskog stanovništva i čitavog srpskog naroda, pa su me bolele nepravde i bahatost ratnih pobednika. 

Dakle, ratni pobednici su brzo shvatili šta im donosi vlast?

- Tito je u svemu bio naš učitelj, zajedno sa Politbiroom Komunističke partije. To rukovodstvo je direktivno prenosilo sadržaje i svojstva sovjetskog poretka u novu državu. Sovjetski Savez nam je bio uzor u svemu. Započela je nova emancipacija: „novi čovek“ je stavljen u police naših novih biblioteka. Pobedio je običan, „prirodan“ čovek ili kako marksisti kažu - „egoistični čovek“. „Mi više nismo partizani. Mi stvaramo državu, pa moramo drugačije da mislimo, radimo i živimo“, govorili su realisti. 

Zar nije odmah bilo očigledno da iza „Brozovog antifašizma” stoji prosta ideja o državnom prevratu? 

- Pored borbe protiv okupatora, cilj narodnooslobodilačke borbe bio je revolucionarna promena poretka i stvaranje novog socijalističkog društva. Bez obzira na to koliko sam bio kritičan prema Titu i njegovom ponašanju, ne sumnjam u njegov antifašizam. To za mene nije sporno. Ja sam se i divio njegovoj hrabrosti, odlučnosti i upornosti u borbi. Sporno je njegovo ponašanje kao pobednika, a podložno je kritici i njegovo vođenje rata, posebno ustanak u Srbiji sa napadom na gradove. Neoprostivo je bezmerno žrtvovanje boraca u Sremu i civila po zakonima okupatorske odmazde nad Srbima. A sama motivacija antifašističke oslobodilačke borbe meni nikako nije sporna. Tito je bio iskreni antifašist. 

Šta vi podrazumevate pod pojmom revolucionarna opozicija?

- Neću vam govoriti o frakcijskoj borbi u Kominterni u kojoj su i uz Titovo učešće, likvidirani elitni srpski komunisti – Jugosloveni na čelu sa prof. Simom Markovićem. Govoriću ono što su mislili i činili revolucionari u Srbiji posle zasnivanja vlasti KP. Prvi protivnik Titu u Srbiji, po mom mišljenju, bio je Sreten Žujović. Oni su bili rivali u Kominterni za vođstvo Partije. A Tito je Žujovića, uz pomoć Josipa Kopiniča, šefa sovjetske obaveštajne službe za Jugoslaviju, i drugih kominternovaca – Bugara, Italijana, Nemaca, vešto eliminisao. Žujović je toliko mrzeo Tita da se kao ministar finansija jugoslovenske vlade lako i poslušno opredelio za Staljinovu Rezoluciju IB 1948, bio uhapšen i posle mesec dana u zatvoru napisao vođstvu Partije pokajničko pismo. Tito ga je pustio iz apsa i postavio za šefa finansijske službe lista „Borba“. Taj Sreten Žujović je bio izuzetno drag, hrabar i moćan čovek. Sjajan govornik. Čuveni, neuhvatljivi ilegalac. U Drvaru je, po Rankovićevom naređenju, Tita puškomitraljezom isterao iz pećine da se ne preda Nemcima. Kada je penzionisan, Žujović je otišao u svoje selo na Kosmaj i umro pateći svoje poraze od Tita. 

Drugi veliki protivnik Titu, njegovoj tajnoj vezi sa Atlantskim paktom, izjavi DŽonu Fosteru Dalsu, ministru spoljnih poslova SAD, da je spreman da na strani Amerike i Zapada ratuje protiv Sovjetskog Saveza, nesaglasan sa Titovim antisrpskim postupcima i namerama - bio je dr Blagoje Nešković, španski borac, ratni sekretar Partije u Srbiji i prvi predsednik srpske vlade. Neobično snažna, autoritativna, hrabra, dostojanstvena ličnost s jakim srpskim osećanjima, ali nije bio antijugosloven. Čovek intelektualnog i moralnog podviga. Kada ga je Tito proterao iz partijskog i državnog vođstva, kao bivši predratni asistent na Katedri za anatomiju Medicinskog fakulteta, vratio se u mrtvačnicu Opšte bolnice da obnovi znanje iz anatomije i za nekoliko godina postao je profesor Medicinskog fakulteta i jedan od vodećih svetskih stručnjaka u oblasti onkologije. Umro je kao penzionisani profesor. Mnogo sam ga poštovao. Bili smo prijatelji. Od njega sam mnogo saznao o Titovoj ličnosti i kominternovcima.

Prvi jugoslovenski i srpski pisac koji se pobunio protiv privilegija Titove birokratije svojom „Jeretičkom pričom“ je Branko Ćopić. On je prvi antititoista u književnosti kome su se kasnije pridružili i značajni satiričari Vasa Popović, Erih Koš sa knjigom „Veliki mak“ i drugi.
Ali, pravu, revolucionarnu, pobunjeničku, prometejsku opoziciju staljinizmu i titoizmu u posleratnoj Evropi i Jugoslaviji, zasnovao je Milovan Đilas, rodonačelnik srpske antititoističke opozicije. Kao komunist, po rangu treći ili četvrti funkcioner Partije posle Tita, prvi je u Jugoslaviji javno govorio o slobodi, demokratiji, ravnopravnosti. Uman, svestrano darovit i hrabar, svom dušom bio je antibirokrata i antikonformist. Čovek rođen da bude vođa; kao revolucionar je i ideološki fanatik. Dok je bio Titov sledbenik s velikim uticajem, bio je i sa velikim zabludama i gresima, koje je javno priznao. Ideolog i odličan pisac, prvi čovek koji se u komunističkoj eliti posleratne Evrope oslobodio staljinizma, pisao je o demokratiji i sišao sa vlasti u ime slobodne misli. Po mom mišljenju, on je najveća figura srpske istorije druge polovine XX veka; jedini srpski političar toga doba sa svetskim značajem i ugledom.

Pri tom, najverniji Brozov vojnik? 

- Nekad je bio najverniji, pa onda i najveći protivnik. U vremenu 1953. i 1954. godine, bilo je veoma rizično i beznadežno boriti se za demokratiju i slobodu pod čizmom Josipa Broza, lukavog i talentovanog autokrate i beskompromisnog diktatora, što je upravo činio Đilas. Imao sam sreću da me Đilas uvrsti u svoj bliži krug oko časopisa „Nova misao“ u čijoj sam redakciji i ja bio. Cilj „Nove misli“ bio je da formuliše novu ideologiju demokratskog socijalizma. Međutim, ja sam u politici bio veći realista od svog vođe. Bio sam mlaki đilasovac. 

Šta je, u onom trenutku, konkretno značilo „mlaki đilasovac“? 

- Nisam verovao u ostvarivost njegovih ideja u jugoslovenskom društvu toga doba. Pošto su saznali da sam često prakticistički protivrečio Đilasu, dok je hodajući u klubu „Borbe“ izlagao demokratske i liberalne ideje (on je uvek mislio i govorio šetajući), čim je otvorena Đilasova kriza, pozvali su me u redakciju „Borbe“ Moma Marković, glavni urednik i Dragi Stamenković, organizacioni sekretar KP Srbije i zahtevali da ideološki, člankom u „Borbi“ napadnem Đilasa. Odlučno sam to odbio i toga dana Đilasa demonstrativno pozvao na ručak koji je on prihvatio. Nas dvojica sa Borom Drenovcem, najdoslednijim i najčasnijim đilasovcem, krenuli smo iz „Borbe“ pešice, ka mom stanu u Ulici kralja Milutina, a Đilas je kod „Londona“ stao: „To što idemo kod tebe na ručak, nije pametno. U ime moje, zahvali se drugarici Božici na spremljenom ručku. Sada idi kući, a ja ću svojoj.“ Moje ubeđivanje nije uspelo. 

Naravno, posle Đilasovog fatalnog plenuma, januara 1954. danima sam saslušavan od partijske komisije za „đilasovštinu“. Nekako sam se sa dostojanstvom održao na nogama, jer sam već bio popularan pisac romana „Daleko je sunce“, a napisao sam i „Korene“. O tome sam, kao što znate, više rekao u „Piščevim zapisima“.

Kako danas gledate na Siminu 9a, tzv. kuću jeresi? Je li bila zaista za titoizam ugrožavajući centar drugačije misli? Ili samo ventil u diktaturi ili nešto treće?

- Bio sam jedan od istaknutih posetilaca Simine 9a. Skupina te sobe čija se vrata nisu zaključavala bila je embrion intelektualne opozicije u Beogradu. Moji vršnjaci, većina su bili borci u Narodnooslobodilačkoj vojsci, studenti razočarani moralnim posrnućima nekih komunista, političkim greškama i nepravdama nove „narodne vlasti“, ogorčeni na sistem privilegija i socijalne razlike koje je u novoj državi tvorio funkcionerski krug oko Tita. Na takvo stanje je burno reagovano u Siminoj 9a. Bili su to daroviti intelektualci, da ih ne nabrajam, učinio sam to u „Prijateljima“, svi su postali značajni umetnici, naučnici, akademici. Nije tu bilo nikog iz klasičnih buržoaskih, antikomunističkih i četničkih redova. Bili su razočarani idealisti. I vodile su se danonoćne rasprave o nezadovoljstvima novom vlašću, projektovao se idealan poredak, idealno novo društvo kao u ruskim romanima. Izginuli smo raspravljajući o „socijalističkom realizmu“. U knjizi „Mića Popović, vreme, prijatelji“ pisao sam i o Siminoj 9a. 

To vreme vas je odredilo?

- Da. Čitav moj javni život, sva moja aktivnost može da se formuliše rečenicom: čovek u sudaru i sukobu sa realnošću sveta. I kao čovek i kao pisac, do današnjeg dana, ono što je ostalo od mene, u sudaru je sa realnošću. Ostao sam skeptik i opozicionar i umreću kao skeptik i opozicionar. Ne verujem da će ikada na zemlji nastati vlast kako je ja zamišljam – čovečna, pravedna, prosvećena. 

Nije li utopističko takvo razmišljanje?

- Naravno da je utopističko. Bez utopizma ja ne bih imao nijednu viziju sveta. Utopizam je najlepše osećanje u čoveku: sneva se ideal, teži se dalekom idealu. Nada je ontološka energija utopije. A šta je u čoveku lepše i sadržajnije od nade? To mom životu i svačijem životu daje smisao iznad realnosti i banalnosti svakodnevice. Taj viši smisao, iako nije ostvariv, projektuje se kao ideal za koji vredi živeti, patiti, stradati, biti i srećan i nesrećan. 

Nisam siguran da su moje ideje uvek bile ostvarive. Proricati zla vremena, neuspehe i poraze, što sam ja činio, nije bilo najteže u tiraniji laži. Znao sam oduvek da je smislena i čovečna ona politika koja se zalaže za opšte dobro. Uspešna politika je, razume se, kada dela u sferi mogućeg. Politika ma koliko motivisana velikim idealima, ako nije ostvariva, neuspešna je. Znam da je u mojim prospektima budućnosti, u mom opozicionarstvu bilo i mnogo iluzija; kao opozicionar i disident nekada sam mislio da od titoizma nema goreg poretka; sada, uviđam: ima! Ali, kao pisac, iluzija se ne odričem. Iluzije pripadaju duhovnoj matrici čovekovoj i njegovom srcu; onom paskalovskom srcu koje ima svoju logiku. Jadno je, nakazno je, sve u životu pretvoriti u korisno. Više volim one životne sadržaje koji ne staju u novac i koji ne mogu da se kupe.

Nalazite da su dva najznačajnija događaja u istorijskom bitisanju srpskog naroda u „brionskoj monarhiji”: politička likvidacija Aleksandra Rankovića 1966. i brionski ustav 1974? 

- Tako je. Dobar deo, da ne kažem većina srpskog naroda doživela je Titovo rušenje Rankovića ne kao pad dugogodišnjeg šefa Službe državne bezbednosti koji je ugrozio Titov intimni život i nekoga ko je bio „kočnica samoupravljanja“, nego kao Titovo i Kardeljevo rušenje Srbina i Jugoslovena, zato što je branio federaciju Jugoslavije. Njegovo rušenje dolazi posle političke likvidacije Blagoja Neškovića i Đilasa. A posle Neškovića, Tito šezdesetih godina tera u penziju najbolje srpske generale Pavla Jakšića, Radivoja Jovanovića Bradonju, Sredoja Uroševića i druge sposobne Srbe.
A brionski ustav 1974. je razbio Srbiju na tri dela i tzv. užu Srbiju stavio, može se reći, u podređen položaj u odnosu na pokrajinu Vojvodinu i pokrajinu Kosovo, koja je imala i elemente državnosti. Od tada - diskriminatorskom politikom prema Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i albanskim terorom na KiM, većina srpskog naroda u Titovoj Jugoslaviji oseća se neravnopravno i poniženo. Nastaje spontana narodna opozicija na osećanjima antisrpstva u Titovoj Jugoslaviji. Međutim, ta narodna opozicija titoizmu najavljivana je povratkom na potisnute tradicije - lumpovanjem uz Marš na Drinu, slavljenjem Božića i pravoslavne Nove godine, starim srpskim pesmama na svadbama i proslavama... Iz takvog opšteg nezadovoljstva, iz osećanja izneverenosti i obmanutosti, nastao je i režim Slobodana Miloševića i političke stranke Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića. Toj srpskoj političkoj trijadi isto je kolektivno psihološko i političko stanje srpskog naroda pred velike poraze, a bez ideja i ljudi da se porazi izbegnu. 

Nije li razlog tom zatiranju uloge srpske opozicije baš činjenica koju spominjete u „Piščevim zapisima“, to što se srpska kritička antititoistička inteligencija najupornije borila za demokratsku Jugoslaviju, zbog čega je pre rušenja Jugoslavije imenovan i krivac za to – Srbija

- Iz svega što sam vam do sada rekao, možete zaključiti da srpska opozicija nije bila ideološki homogena. Ona je imala i levičare i desničare. Levičari, bivši komunisti, marksisti, odnosno, Praksis grupa, sve do osamdesetih godina su Jugosloveni. I ja sam se zalagao za održanje Jugoslavije, ali ustavno i politički temeljno reformisane. Već sredinom šezdesetih predviđao sam propast te heterogene države koju je Titova birokratska kamarila iz republika svim sredstvima dezintegrisala. U većini republika, komunističke partije imale su jaku nacionalnu i nacionalističku matricu već osnivanjem od Kominterne 1935. Zato su one bile komunističke partije sa Centralnim komitetom, a srpska je imala pokrajinski komitet. Srpski komunisti su trajno traumatizovani kominternovskom ideologijom koja je Srbe kao većinski narod tretirala kao hegemoniste i tlačitelje jugoslovenskih naroda. Sa tim „praroditeljskim grehom“ srpski komunisti su redukovali i potiskivali srpstvo, identifikovali se sa jugoslovenstvom, skoro svagda spremni na žrtvovanje srpskih interesa nekom jugoslovenskom ili nacionalno-republičkom zahtevu. Oni najpametniji komunisti su bili nemi, ilegalni Titovi protivnici; prezirali su monarhistički i brionski stil vladavine i ponašanja. Možete li da zamislite ljude koji su na vlasti i u neposrednoj Titovoj blizini, a u duši protivnici režima i doživotnog predsednika? Posle Titovog rušenja Neškovića, Đilasa i Rankovića, oni su odlučili da poslušnički, disciplinovano čekaju Titovu smrt, pa da tad postave životna pitanja svog naroda i Jugoslavije. Nisu svoj trenutak dočekali. Kašnjenje je kob srpske politike; odsustvo hrabrosti srpskih komunista jeste njihova samonegacija. A neki su meko pali kao „liberali“.
A vi? Jeste li uspeli da se „razračunate“ sa svojim jugoslovenstvom?
- Iskreno da vam kažem, često sam podlegao očajanju. Valjda je zapamćen dijalog Tadića, Markovića i Ćosića, sa vođstvom slovenačke opozicije u Ljubljani, 1986. u restoranu „Mrak“. Ovom užem porazu srpskog jugoslovenstva treba dodati i veliki poraz srpskog jugoslovenstva izražen u javnom dijalogu slovenačkih i srpskih intelektualaca koji smo organizovali Predrag Palavestra i ja, u Ljubljani i Beogradu, 1987. o čemu sam, takođe, pisao u knjizi „Srpsko pitanje I“. Iako sam bio duboko nezadovoljan Jugoslavijom, ja sam se sve do 1988. zalagao za njeno temeljno reformisanje i referendumsku proveru da li narodi žele da žive u toj državi, jer sam slutio tragičan rasplet, predviđao međunacionalne i građanske ratove, ofanzivu hrvatskog ustaštva i nove genocidne progone Srba iz Hrvatske i Bosne. To se i dogodilo. Trijumfalizam Zapada, zasnovan na vlastitim kratkoročnim interesima, po tradicionalnom stereotipu, podržao je secesiju Hrvatske, Slovenije, Makedonije, BiH, a Srbiju je proglasio krivcem za razbijanje Jugoslavije, iako se najupornije i zabludno borila za njen opstanak. U istorijskom zbivanju ne treba zaboraviti ulogu plitkoumne politike vladajućeg srpskog režima. Za veliki preokret nacionalne politike Srbija nije imala političare, političku volju, spoljnog saveznika.

Da li je tačno da ste 1969. ili 1970. hteli da pokrenete časopis „Jugoslavija“?

- Tačno je. Milorad Ekmečić me je, nedavno, podsetio na to. Časopis „Jugoslavija“ sam pokušao da pokrenem 1970. Putovao sam u Sarajevo da se o tom dogovorim sa mojim prijateljima Mešom Selimovićem i Miloradom Ekmečićem. Ljuba Tadić, Sveta Stojanović i ja želeli smo da Meša Selimović bude glavni urednik „Jugoslavije“. On je to s oduševljenjem prihvatio. U redakciji su trebali da budu Milorad Ekmečić, Gajo Petrović i Rudi Supek. Omela nas je ideološka kampanja Partije protiv Meše u Sarajevu i mene i nekih istoričara u Beogradu. 

Kako, sa istorijskom distancom, gledate na projekat „demokratizacije Jugoslavije“? Ne čini li vam se da demokratija nije moguća u višenacionalnim društvima?

- Vrlo je teško dosledno realizovati demokratiju u višenacionalnim društvima. Tu postoje mnogi psihološki napori, tenzije, jezik, rezidualne energije kao prepreke harmonizaciji života. Međutim, ne treba se odreći kulturnih i drugih etničkih različitosti koje bogate duhovni i socijalni život svake zemlje. Slobodom, istorijskom istinom i međusobnom tolerancijom mogu se pacifikovati pamćenja zle prošlosti i dobrim zakonima obezbediti prava svim građanima. 

Postoji i savremeni tabu manjine, kao manipulativni i remetilački činilac realne ravnopravnosti. Prava nacionalnih manjina se na našem prostoru sa velikim naporima ostvaruju, jer etnocentrizmi i nacionalizmi imanentno narastaju oslanjajući se na matice. Uzimam za primer aktuelne zahteve Mađara, Rumuna, Bošnjaka, koji nisu samo demokratski... Prava nacionalnih manjina je američka imperijalistička ideologija instrumentalizovala u kodeksu ljudskih prava u ime kojih i NATO ratuje. I to je važan momenat u razmatranju problematike prava nacionalnih manjina. 

A konkretniji odgovor na vaše pitanje bi mogao da glasi: Jugoslavija je bila država sa suprotstavljenim nacionalnim ideologijama i antagonizovanim religijama. Njen opstanak nisu želeli ni Hrvati ni Slovenci ni Bosanci-muslimani, a o Albancima da ne govorim. Ona nije mogla da bude zemlja ravnopravnosti. U poslednjim decenijama postojala je na devizi antisrpske koalicije „Slaba Srbija – jaka Jugoslavija“. Trajala je i ratna deviza „bratstvo-jedinstvo“, ali iza te devize, koja je ideološka i deklarativna, tinjali su rezidualna mržnja i nepoverenje, zasnovani u ratovima, pre svega na pamćenju genocida nad Srbima.

Jugoslavija nije propala samo što su dejstvovale ove centrifugalne sile, što je razarana separatističkim energijama. Ona je propala i zato što više nije bila u interesima Evrope. Propašću Sovjetskog Saveza, Evropa, pogotovu centralni deo, Nemačka, ne samo da nije imala interes za opstanak Jugoslavije, nego se na izvestan način revanširala za poraz u Drugom svetskom ratu rasturanjem višenacionalnih država koje su stvorene na teritoriji Austro-ugarske monarhije. Razume se, tu je srbofobija vrlo važan faktor uz nemački ekonomski potencijal koji je ministar Genšer uspešno realizovao Mastrihtskim sporazumom. Naravno, to se radilo i uz ideološku pomoć Vatikana. Razloga za takav odnos Evrope prema Jugoslaviji ima mnogo i o njima treba istoričari da raspravljaju. 

Ipak, oni koji su činili srpsku opoziciju titoizmu u političkom životu Srbije osnovali su SPS, DS, a vi ste bili predsednik Jugoslavije. Vili Brant vam je 1989. ponudio da osnujete socijaldemokratsku stranku, ali niste hteli...
- Rekao sam vam da srpska antititoistička opozicija nije bila ideološki jedinstvena. Stranke sa antikomunističkom i četničkom osnovom legalizovale su ideologiju građanskog rata. Suprotno, partizansku ideologiju zastupala je SPS, ali u konzervativnoj i titoizovanoj varijanti, pa je obnovljena ideološka konfrontacija građanskog rata postala matrica političkog života Srbije do dana današnjeg. I sve dok se sasvim ne ukine ideološka matrica građanskog rata u Srbiji, ne može da se zasnuje nova politička kultura. Kad me je Vili Brant pozvao oktobra 1989. u Beč da mi da instrukcije za osnivanje socijaldemokratske stranke, završavao sam roman „Vernik“ i nisam bio spreman da se odreknem književničkog zanata. Nisam želeo da pripadam nijednoj političkoj stranci. Želeo sam da ostanem slobodan, nezavisan pisac.

Ipak ste 1992. postali predsednik SRJ?

- Dužnost predsednika SR Jugoslavije prihvatio sam isključivo iz patriotskih razloga. Želeo sam da se borim za okončanje rata u Hrvatskoj i BiH, da delam na oslobođenju zemlje od međunarodnih sankcija, da evolucijom, demokratskim izborima promenim Titov i Miloševićev poredak. Želeo sam da zasnujem novu državnu i nacionalnu politiku istorijskog i demokratskog kompromisa. Želeo sam da rešavam albansko-srpske antagonizme podelom Kosova i Metohije, kompromisom istorijskog i etničkog prava. Želeo sam... I nisam uspeo. Nisam imao partiju. Nisam imao podršku opozicije, sem delimično DS-a, lično Ljube Tadića, Mićunovića, Đinđića i nekoliko prijatelja – Tanasija Mladenovića, Žike Stojkovića, Svete Stojanovića, Nikše Stipčevića, Pavla Ivića, Trive Inđića, Slobodana Borisavljevića, Slavoljuba Đukića, Gojka Đoga, Dejana Boškovića, Miroslava Pantića, Aleksandra Despića...

Bili ste general bez vojske?

- Tako je. Raspisao sam izbore na kojima sam želeo smenu Miloševića i nagovarao ga da se povuče. Međutim, pobedili su Milošević i Šešelj. I taj događaj daje nam pravo da govorimo i o odgovornosti naroda za svoju potonju sudbinu. Milošević i Šešelj su me posle nekoliko meseci, na ličnu sreću, parlamentarnim pučem smenili. Zašto? Zato što sam „kršio Ustav“, kako kažu. Zato što sam im bio politički protivnik, što sam činio za zemlju više nego što treba da čini predsednik po Ustavu, uspostavljao aktivni, potpuno novi odnos sa svetom. Zato što sam zastupao realističku koncepciju rešavanja srpskog nacionalnog pitanja. 

Ostalo je upamćeno da vas je Milošević predložio za predsednika, iako je to prvo učinio DŽordž Buš, predsednik SAD?

- Tako je. DŽordž Buš Stariji poslao je ličnog izaslanika Helen Delić-Bentli. Došla je vojnim avionom da me ubedi da prihvatim dužnost predsednika SRJ, Milošević da se povuče, a vladu da sastavi Mićunović sa Draškovićem. Uslovio sam Bušov predlog skidanjem sankcija Srbiji i Crnoj Gori i zahtevom da se Amerika angažuje u demokratskom rešavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj i BiH. Milošević je odbio Bušov zahtev da podnese ostavku, a predsednik Amerike je zaćutao. Istovremeno, italijanska vlada dala je nalog ambasadoru Serđu Ventu da me ubedi da se prihvatim dužnosti predsednika SRJ. Predsednik spoljnopolitičkog odbora italijanskog senata tršćanski profesor Arduino Anjeli, prijatelj Nikše Stipčevića, došao je u Beograd da mi u ime italijanske vlade da podršku da prihvatim dužnost predsednika. Anjeli, Stipčević, Sveta Stojanović, Svetlana Stipčević, ubeđivali su me u mojoj kući do dva po ponoći da prihvatim tu nezahvalnu dužnost. Anjeli je tvrdio da ću imati podršku i nekih evropskih vlada. Kada me je ujutro pozvao Milošević i pitao da li sam se predomislio, odgovorio sam: „Prihvatam dužnost predsednika.“ Dakle, uz masovnu podršku iz Beograda, Niša, Vršca, Anjeli je bio poslednji odlučujući činilac. Nisu to, međutim, bili jedini spoljni činioci koji su verovali da mogu da promenim državnu politiku SRJ i normalizujem odnose sa svetom. Jednog dana ispričaću čitav istorijat moje kandidature za predsednika Jugoslavije koji je starijeg datuma. Milošević me je predložio kada je shvatio da ja mogu imati i podršku Zapada pa je u tu kombinaciju uveo i Milana Panića. O tome danas neistinito piše Miloševićev ministar Vladislav Jovanović. 

Da se vratimo, opet, malo dalje u istoriju. Posle pada Aleksandra Rankovića (1966), doneta je 1967. „Deklaracija o hrvatskom jeziku“, koja je, kako rekoste, bila „izraz duboke političke krize tadašnje Jugoslavije i krah nacionalne politike njene birokratske oligarhije“. Deklaraciji se suprotstavio iz Beograda „Predlog za razmišljanje“, koji su sačinili Borislav Mihajlović Mihiz, Zoran Gavrilović, Antonije Isaković, Vojislav Đurić, Nikša Stipčević, Petar DŽadžić... Definisali ste ga, međutim, kao „nesrećni okršaj pisaca“, nedomišljen i improvizovan. Zašto?

- Zato što sam smatrao da Srbi treba da odlože tu direktnu konfrontaciju sa Hrvatima, jer je Tito jedva čekao da za srpsko-hrvatski spor, koji je tinjao od osnivanja Jugoslavije i vodio njenom raspadu, optuži Srbiju. Srbi će posle Titove smrti i Memorandumom SANU biti optuženi za raspad Jugoslavije sa željom da stvore veliku Srbiju, što se već nekoliko godina dokazuje i sudi u Haškom tribunalu. Odnos prema „Predlogu za razmišljanje“, uopšteno govoreći, bio je moj taktički potez. Danas nisam spreman da ga generalno i u potpunosti branim, jer su taj predlog potpisali pametni ljudi i moji prijatelji.

Tri su vas ključna događaja dovela do pred sam izlazak iz SKJ – pad Đilasa 1954, pad Rankovića 1966. (kada ste se jedini suprotstavili Brozu) i vaš govor na Plenumu CK SK Srbije 29. marta 1968, kada ste kritikovali nacionalnu politiku SK i osudili albanski teror nad Srbima na Kosovu i Metohiji, što je podržala politička javnost Srbije. U SKJ ostajete i pošto ste pronašli prisluškivač ispod ormana u kući u Grockoj. Iz partije izlazite formalno 1. maja 1971. Zašto ne pre?

- Praktično sam napustio partiju maja 1968, ali sam nekom namerom partijskog vođstva Srbije i Beograda ostao na evidenciji, kako se to govorilo, do 1. maja 1971. Što se mene tiče, to apsolutno nema nikakav značaj. 

Negde ste napisali da je „porazan ishod vaših književnih prijateljstava“ – Oskar Davičo vas je odbacio posle Brionskog plenuma, Marko Ristić posle 14. plenuma CK SK Srbije, kada ste osuđeni kao nacionalista, a Krleža na Osmom kongresu SKJ 1964. kada ste se posvađali zbog, kako kažete, njegovog „drastičnog smanjivanja broja ubijenih Srba u Jasenovcu“. 

- O nekim prijateljima pisao sam u knjizi „Prijatelji“. Ne bih hteo da govorim ništa protiv mrtvih prijatelja.

Koliko su se, ipak, razlozi za srpsko-hrvatske antagonizme promenili do danas?

- Razlozi za hrvatsko-srpske sporove ne samo da se nisu promenili, nego su se od „Bljeska“ i „Oluje“ uvećali antisrpskom politikom hrvatske vlade i šovinizmom hrvatskog društva. Naravno, rat je osnova šovinizma. I srpskog. Pozitivne promene mogu da nastanu samo kada Hrvatska bude ispunila evropske standarde nacionalnih i građanskih prava manjina i obaveze prema prognanim Srbima; odnosno kada prestane, ako može ikada da prestane, diskriminacija ostatka Srba u Hrvatskoj. A ta diskriminacija je toliko drastična da nema primera na evropsko-azijskom prostoru. Tamo su ćirilica i ekavsko pismo takav prestup koji se kažnjava, prezire i progoni kao kanibalizam. Hrvatska je jedina zemlja, pored Kosova, u kojoj su posle Drugog svetskog rata spaljivane knjige. U Hrvatskoj je spaljeno tri i po miliona knjiga štampanih ćirilicom ili latinicom, ali u Beogradu. Na primer, roman Ranka Marinkovića „Kiklop“, štampan u Prosveti, takođe je spaljen, zato što je štampan u Prosveti. 
Konformistička srpska inteligencija u ime jugoslovenstva neće da zna te činjenice. Nju ne uzbuđuje što je pre dvadesetak godina spaljeno oko tri i po miliona knjiga i što su uništeni skoro svi spomenici i ustanove srpske kulture u Hrvatskoj. To je isto urađeno na Kosovu i Metohiji, sve su srpske biblioteke spaljene. Tamo su moje knjige prvo streljane na trgovima, pa onda spaljivane uz veselje domaće albanske publike. Istu sudbinu je imao i Ivo Andrić na Kosovu i u BiH. Demokratska Evropa i civilizovana Amerika neće da vide taj nacistički varvarizam svojih štićenika. 

Početkom sedamdesetih, Srpska književna zadruga preuzima glavnu ulogu u kulturnoj politici Srba. Međutim, u Savezu komunista, upravu SKZ čiji ste bili predsednik, vlast je obeležila kao opozicionu političku stranku i naravno - nacionalističku. Vi ste, međutim, ubrzo podneli ostavku na mesto predsednika SKZ?

- Srpska književna zadruga, čiji sam bio predsednik, bila je prvi pluralistički intelektualni forum u Srbiji. Stvoren je da se posveti temeljnom i modernom prosvećivanju naroda i očuvanju duhovnog jedinstva srpskog naroda, bez obzira na republičke granice. U upravi SKZ bili su marksisti i antimarksisti, komunisti i antikomunisti, umetnici i ekonomisti, privrednici i slobodni intelektualci. Čudesan forum! Danas je nezamislivo da tolike razlike postoje na jednom mestu a da se dela za isti cilj. Političari i stranke nemaju snage da stvore pluralistički forum, nego feudalno partikularizuju državu i vlast.

Tito, Kardelj i ljudi u SK videli su u nama, kako kažete, političku opoziciju samoupravnom socijalizmu. I nisu mnogo pogrešili. Zašto sam podneo ostavku? Kada su nas „liberali“ iz vođstva SK Srbije pritisnuli i počeli da ucenjuju pojedine članove Upravnog odbora, podneo sam ostavku jer nisam hteo da doprinesem obezvređenju i gašenju značajne kulturne ustanove, a sve je bilo spremno za njeno obeznačenje. Na to je bilo spremno „liberalističko“ vođstvo Srbije, koje su predvodili Marko Nikezić i Latinka Perović sa Gradskim komitetom koji su činili Bora Pavlović, sadašnji advokat Rajko Danilović, Milan Milutinović i čitav GK. Uostalom, i o tome sam odavno opširno pisao u „Srpskom pitanju 1“ i u „Piščevim zapisima“.

U „Zapisima“ pominjete „Leskovački slučaj“ koji su SKS i partijska štampa oštro napali kao negiranje osnovne platforme SK u kulturi i osporavanje samoupravljanja. Tvrdili ste da je „ugrožen kontinuitet socijalističke revolucije korenitom izmenom njenih ciljeva i ideala“. Šta nam još možete reći o tom „ideološkom skandalu“ oktobra 1967. godine?

- „Leskovački slučaj“ je prvi organizovani nastup socijalističke opozicije titoizmu u Srbiji. To je avangardni nastup kritičke inteligencije Srbije. Bilo je to 13. oktobra 1967, u Leskovcu u organizaciji redakcije leskovačkog časopisa „Naše stvaranje“, čiju su redakciju činili: Dušan Stošić, Nikolaj Timčenko, Tomislav Cvetković i drugi. Na tom sastanku, posvećenom kulturnoj politici i putevima razvoja u kulturi učestvovali su: Mihailo Marković, Ljuba Tadić, Nikola Milošević, Sveta Stojanović, Trivo Inđić, Miladin Životić, Dragoljub Mićunović, Steva Majstorović, Nikolaj Timčenko, Dušan Stošić, ja i nekoliko intelektualaca iz Srbije i Leskovca. Prosto smo se nadmetali u kritici stanja društva, politike i kulture u Srbiji. Negirana je u celini kulturna politika u platformi SK; naglašena je uloga intelektualne elite u razvoju kulture i društva. Vođstvo SKS reagovalo je žestokom ideološkom kampanjom partijskim komisijama i kaznama. Trivo Inđić kao sekretar Komisije za prosvetu, nauku i kulturu CK SK Srbije odmah je najuren sa posla i dugo godina se „snalazio“ bez zaposlenja. Inđić se u opozicionim aktivnostima pridružio grupi profesora sa Filozofskog fakulteta, koje je vlast kasnije prognala sa Univerziteta. A mene je kao učesnika „Leskovačkog slučaja“ CK SK Srbije nagradio titulom „anarholiberalna perjanica“, valjda zato što je Kardelj u to vreme opoziciju titoizmu nazvao anarholiberalizmom kao ideologijom Zapada.

Posle studentskog protesta 1968. SK je progonio Mihaila Markovića, Ljubomira Tadića, Zagorku Golubović, Svetozara Stojanovića, Miladina Životića, Dragoljuba Mićunovića, Trivu Inđića, Nebojšu Popova. Govorili ste da ste intelektualna porodica progonjenih ljudi. Njih osmoro i vi. Kako gledate na put kojim su oni krenuli devedesetih?

- Ta naša „intelektualna zajednica“ kao celina nije izdržala istorijsku krizu Jugoslavije i iskušenja devedesetih, ali se neko jezgro sačuvalo kao prijateljska grupa. Iskreno da kažem, žalim što sam se od nekih udaljio i što su se oni od mene udaljili, pa danas javno nastupamo kao idejni protivnici. Čini mi se da sličnu sudbinu imaju sve „intelektualne porodice“ nastale u Evropi u vremenu studentskih nemira 1968.

Pored vas, postojale su i druge intelektualne grupe? 

- Da. Javni centar opozicione aktivnosti u osamdesetim bilo je Udruženje književnika Srbije, čuvena Francuska 7. Njene tribine su svakog petka okupljale stotine i stotine opoziciono raspoloženih građana – pisaca, slikara, profesora, intelektualaca. Beograd je u poslednjim decenijama titoizma bio prosto izukrštan intelektualnim tribinama na kojima se kritički mislilo i govorilo, zalagalo za demokratska prava, građansku i nacionalnu ravnopravnost. Slede ga Novi Sad i drugi veliki gradovi u Srbiji. Da pomenem samo neke izuzetno aktivne: profesora Nikolu Miloševića, eruditu i vrsnog govornika, Kostu Čavoškog, principijelnog i borbenog antititoistu, strasne i hrabre protivnike Tita - Tanasija Mladenovića, Antonija Isakovića, Borislava Mihajlovića Mihiza, Žiku Stojkovića, Miroslava Egerića, Miću Popovića, Matiju Bećkovića, Skendera Kulenovića, Pavla Ivića, Ljubišu Rakića, Lazara Trifunovića, Duška Radovića, Branu Crnčevića, Dragoslava Mihajlovića, Zorana Đinđića, Miodraga Perišića, Vojislava Koštunicu, Andriju Gamsa, Rašu Smiljanića, Vojislava Lubardu, Gojka Nikoliša, Slobodana Rakitića, Zorana Gavrilovića, Vladu Mijanovića, Miću Milića, Pavluška i Jelku Imširović, Dušana Stošića, Zorana Gluščevića... Neustrašivi Rajko Đurić, novinar iz Kaluđerice, bio je godinama moja veza sa pobunjenim Srbima sa Kosova i Metohije... Da tu stanem, sa osećanjem greha što ne mogu da pomenem mnoge iz mog zavičaja i čitave Srbije sa kojima sam održavao veze i koji su mi davali podršku.

U to vreme nije bilo značajnijeg književnog, filozofskog i sociološkog skupa na kome se nije govorilo kritički o poretku, branila sloboda stvaralaštva, demokratska prava koja je ograničavao SK i tzv. samoupravna vlast iza koje je stajao brionski monarh.

Ne treba zaboraviti ni poluilegalne simpozijume filozofa, sociologa, pisaca u Vrnjačkoj Banji, na Divčibarama, Tari. Ili opozicione uloge Književnih novina, Književne reči, časopisa Gledišta i Dela zastupnika modernizma i naravno, ne samo njih. Veliku ulogu kritičara Titovog poretka imali su Institut društvenih nauka i ugledni profesori Beogradskog univerziteta, Atelje 212 i druge umetničke pozornice

Kakav je bio domet konkretnih akcija beogradske opozicije?

- Smatram izuzetno značajnim peticije protiv ozakonjenja „verbalnog delikta“ i uvođenja „moralno-političke podobnosti“ kao uslova za zaposlenje. Pisali smo te peticije sedamdesetih i potpisivali su ih najhrabriji. Ne mogu da se setim protiv čega smo svi protestovali, ali smo često protestovali zbog politike i odluka državnih i partijskih foruma. Posebno želim da istaknem peticiju protiv albanskog terora, a za odbranu ljudskih i građanskih prava Srba na KiM koju sam ja pisao 1983, a potpisalo je više od sto intelektualaca, među njima i dva generala Gojko Nikoliš i Danilo Lekić, što je zapanjilo birokratsku i vojnu oligarhiju SK. 

Imamo razloga da se ne čudimo zašto su „nova opozicija“ i današnji borci za ljudska i svakojaka prava u „kohabitaciji“ sa kriptotitoistima tako uspešno zaboravili da je u Beogradu i u Srbiji dve i po decenije aktivno, borbeno, načelno dejstvovala antititoistička opozicija, najjača u Jugoslaviji. Ali nadam se da će iduće godine mlađim naraštajima biti već nešto više poznato iz istorije opozicije u Titovoj Jugoslaviji, kada budu objavljene dokumentarne knjige o časopisu Javnost i o Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja. Javnost će prirediti Ana Ćosić, istoričar književnosti, iz moje arhive i nešto iz arhive Ljube Tadića i živih učesnika redakcije.
Bili ste odgovorni urednik, a profesor Tadić glavni urednik „Javnosti“?
- Da, ja sam bio određen za apsu, a Ljuba je bio odgovoran za kvalitet tekstova. Još nešto. Pored ove aktivnosti o kojoj sam govorio, postoji vrlo važna opoziciona aktivnost – naša otvorena pisma partijskim i državnim forumima i funkcionerima. U mojoj arhivi postoji fascikla koju je moja žena sačuvala pod naslovom: „Pisma vlastima bez odgovora“. Pisao ih je i Tasa Mladenović, Ljuba Tadić i drugi. Slao sam ih i umnožavao i ona su se čitala po čitavoj Srbiji. Ne objavljujem ih zato što moja ćerka smatra da ta pisma mogu imati samo istorijsku vrednost. 

Postojao je opozicionar čije ime sam dužan s pijetetom da spomenem. Pukovnik Radisav Filipović pisao je opoziciona otvorena pisma i proteste državnim i partijskim forumima i slao ih na stotine adresa po čitavoj Jugoslaviji. I ta su se pisma širila i čitala kao leci. Filipović je bio institucija. Pisac, štampar, distributer... Jedinstvena pojava toga doba.

Časopis „Filozofija“ zabranjen je zbog vašeg članka „Procesi presude i naivna pitanja“ u kome ste branili Mihajla Đurića, profesora Pravnog fakulteta, kome je tada počelo suđenje za delo neprijateljske propagande – kritika amandmana i projekta Ustava 1974. A branili ste i studente Mađare iz Novog Sada. Međutim, vi ste se suprotstavili i progonu hrvatskih nacionalista maspokovaca, koji su bili po zatvorima. 

- Jesam. Osećao sam ljudsku dužnost da branim pravo na slobodnu misao. 
Osamdesetih su zbog Slobodnog univerziteta nastavljena hapšenja?
- Slobodni univerzitet ilegalno su organizovali profesori prognani sa Filozofskog fakulteta. Oni su i držali predavanja. Broj slušalaca je zavisio od veličine stana predavača. Kad sam ja bio predavač, bilo je 42 učesnika. Imao sam veliki stan. Vrlo veliku ulogu su tu imali šezdesetosmaši Vlada Mijanović, Mića Milić, Imširović i drugi koji su organizovali tzv. jaslice za manje grupe studenata. Može se reći da je jezgro srpske mlade inteligencije bilo prožeto kritičkim duhom i pobunom protiv titoizma tokom sedamdesetih i osamdesetih prošlog veka.

Jedno od čuvenih hapšenja na „Slobodnom univerzitetu“ bilo je u stanu Dragomira Olujića 21. aprila 1984. kada je Milovan Đilas trebalo da održi predavanje o nacionalnom pitanju. SDB je uhapsila 28 slušalaca. Trebalo je i vi tu da budete, kao i Ljubomir Tadić, Mihailo Marković, Sveta Stojanović?
- Neposredno pred odlazak na Đilasovo predavanje, Sveta Stojanović nas je obavestio, ne znam kako je to saznao, da ćemo biti uhapšeni, pa smo se mi od Bajlonijeve pijace, u čijoj blizini se nalazio stan Dragomira Olujića, gde je bilo predavanje, uputili ka Zvezdari, pa svojim kućama.

Osnovali ste prvo Humanitarni odbor za odbranu uhapšenih studenata, potom Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja, po hapšenju šestorice (Imširović, Mijanović, Milić, Bojanić i Jovanović) i Vojislava Šešelja u Sarajevu. Hteli ste da to bude jugoslovenski odbor. Pridružili su vam se, u početku, Rudi Supek i Taras Kermauner. Ipak, odbor je ostao beogradski?

- Našu beogradsku težnju za jugoslovenskim komitetom od hrvatske inteligencije niko sem Rudija Supeka nije hteo da podrži. Hrvatska opozicija je u celini, sem uske Praksis grupe, bila, nažalost, nacionalistička, antijugoslovenska. Isto tako se ponašala i slovenačka opozicija i inteligencija. Slovenačka, nasuprot zagrebačkoj, odnosno, tačnije rečeno, ljubljanska, bila je spremna da formira odbor od 13 članova koji bi partikularno, od slučaja do slučaja, samo sarađivao sa beogradskim odborom. Taras Kermauner, koji je bio inicijator osnivanja slovenačkog odbora i koji je sa mnom i Rudijem Supekom potpisao osnivačko pismo, saopštio mi je to u Zagrebu. Uslovnu saradnju nisam prihvatio. Naš sastanak je održan u kući Rudija Supeka i u jednoj kafani; vrlo bolan i za Rudija, i za Tarasa, i za mene. Vratio sam se u Beograd i sa prijateljima novembra 1984. osnovao Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja od 21 člana, među njima 13 članova SANU. Mogli smo imati Odbor i od 40 članova, ali je takav odbor teško organizovati, nismo imali prostorije. Radili smo u ateljeu Miće Popovića u potkrovlju SANU. Predsedavao sam odboru, dok je postojao do 1988/89. kad počinje osnivanje političkih stranaka u Srbiji i Jugoslaviji. Postoji bogata dokumentarna građa o delatnosti Odbora, čuvamo je ja, Kosta Čavoški, Ivan Janković. Iduće godine će verovatno izaći knjiga o Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja, u Službenom glasniku. Želeo bih da je sačini Kosta Čavoški koji je sa mnom pisao osnivački dokument Odbora.

I časopis „Javnost“ koji ste pokušali da osnujete sa Ljubomirom Tadićem, posvećen je jugoslovenskoj reformi?

- To je jedini časopis u srpskoj kulturi koji je zabranjen pre no što se pojavio. Pokazaće se da programska platforma Javnosti predstavlja najsadržajniji i najznačajniji dokument srpske antititoističke opozicije. A ideje u toj platformi imaju i danas inspirativnu ulogu u reformisanju Srbije, njene kulture, nacionalne i državne politike.

U „Piščevim zapisima“ objavili ste izveštaje slovenačkog DB-a koji vas je pratio osamdesetih, kao i hrvatski i srpski DB. Po jednom od tih izveštaja, u Parizu ste se jula 1986. zalagali za granice velike Srbije. Kažete da nikada takve „političke gluposti“ niste govorili, a da je cilj proturanja neistina bilo kompromitovanje srpske opozicije, kao i u slučaju Memoranduma SANU?
- U vašem pitanju se sadrži i odgovor. A što se tiče policije, mene je policija pratila sa velikom preciznošću. Ona je potpuno kontrolisala moje susrete i razgovore. Kažu pozvani da imam najobimniji policijski dosije u Srbiji. Time se, naravno, ne hvalim. To sramoti društvo, sramoti možda i neke moje prijatelje. Dva puta sam odbio da vidim svoj dosije. Prvi put kada sam postao predsednik SR Jugoslavije, policija mi ga je ponudila na uvid. Odbio sam da čitam policijske papire. Drugi put mi je Dušan Mihajlović kao ministar, prijateljski ponudio da vidim dosije. U njegovom kabinetu, doneli su mi gomilu hartije visoku metar, ja sam to pogledao i rekao: „Vratite to odakle ste doneli, ne zanima me.“ Nisam hteo da razgrćem po tom đubretu. 
Kako ste, onda, došli do tih izveštaja hrvatske i slovenačke SDB?
- Neko iz mog predsedničkog kabineta, neću ime da kažem, posle mog smenjivanja, dostavio mi je oko 150 izveštaja SDB Hrvatske i Slovenije slate službama bezbednosti Jugoslavije i Srbije. Neke izveštaje o mom neprijateljskom delovanju objavila je moja ćerka u trećoj knjizi Piščevih zapisa. Neke. Ti izveštaji uglavnom verno prepričavaju moje opozicionarsko delovanje. Naročito su slovenački policajci precizni. Ali, taj „sastanak sa nekim emigrantom u Parizu“, na koji me podsećate, a koji je slovenačka služba „zabeležila“ - to je zaista provokatorska izmišljotina, jer Velike Srbije nikad nije bilo, niti će biti ni u jednoj varijanti mojih ideja. 

Kako to da nikad niste uhapšeni? Objavljeno je da je u Centralnom zatvoru bila spremna ćelija za vas, Stane Dolanc je naredio hapšenje, ali niste uhapšeni. 

- Samo prividno može da zbuni činjenica zašto nisam, kao državni neprijatelj broj 2, hapšen. Đilas je bio broj 1, a krajem sedme decenije i do kraja Titove vlasti imao sam titulu i državnog neprijatelja broj 1. A nisam hapšen. Objasniću. Najpre, mene je branila armija od nekoliko stotina hiljada čitalaca mojih romana. Hapsili su i terali u zatvor prodavce mojih knjiga u Bosni, Zaječaru, Knjaževcu, Prištini... Neki nesretnici su po nekoliko meseci odležali apsu zbog prodaje mojih knjiga. Znam za dva slučaja kada je trebalo da mi sude i oteraju na robiju. 

Prve robije me je spasao Marko Nikezić, tadašnji predsednik SKS, koji mi je posle odlaska iz politike ispričao kako je jednog jutra u kabinet ušao ministar unutrašnjih poslova Slavko Zečević i rekao da je napisan nalog za moje hapšenje. Nikezić mu je rekao da Ćosića ne smemo da uhapsimo dok se ne posavetujemo sa Titom. Nikezić priča: „Odem ja kod Tita i kažem mu da je SDB odlučila da uhapsi Dobricu Ćosića. Tito ćuti. Ja kažem: Druže predsedniče, on je vrlo popularan kod inteligencije, boraca i naroda. Tito ćuti. Ja, uplašen neuspehom intervencije, počinjem da uveličavam tvoj značaj i posledice koje bismo imali od tvog hapšenja. On ćuti. Onda ja pomenem Đilasa – Ćosić bi postao drugi Đilas, a vi znate kolike probleme na Zapadu imamo sa Đilasom. Tito tada naljućeno vikne: Pa onemogućite ga, boga mu! Razumeo sam. Pozvao sam Zečevića, rekao da te ne hapse i preneo mu Titove instrukcije.“
I nisam bio uhapšen, ali sam ušao u pojačanu kontrolu, praćenje i ideološke napade na moje knjige. 

Drugi put trebalo je da budem uhapšen 1974, što sam na nekom divčibarskom simpozijumu samoupravni socijalizam nazvao antistaljinistički staljinizam ili potrošački staljinizam, a Tita Zevsom; dao sam i intervju engleskoj televiziji, što ih je posebno zabolelo. Ministar unutrašnjih poslova, ne sećam se imena, potpisao je nalog za hapšenje, okružni javni tužilac Malešev napisao je tužbu i zahtevao, kako mi je povereno, dve do tri godine zatvora. Tada je Tito bio na nekoj turneji. Zamenjivao ga je Kardelj. Ministar unutrašnjih poslova i predsednik srpskog CK SK Tihomir Vlaškalić odu kod Kardelja da ga obaveste o odluci o mom hapšenju. A on ih upitao: „Jeste li vi, drugovi, čuli današnje vesti?“ „Jesmo“, odgovorili su. „Pa, mogli ste čuti i da je danas na frankfurtski aerodrom sleteo avion sa proteranim Solženjicinom. Svet bruji o tom događaju. I sada mi treba od Ćosića da napravimo novog Solženjicina. Šta će nam ta glavobolja? On je darovit pisac i ne možemo mu romane zabraniti, ali ga treba oštro ideološki kritikovati i ne puštati u javni život.“

Tako je i bilo. To je najkraća priča o mom nerobijaškom disidentstvu. Titov režim je bio visoko pragmatičan i vodio je mnogo računa o javnom mnjenju Zapada. Tito je imao jaku ambiciju da ga na Zapadu smatraju humanim i liberalnim komunistom. I uspeo je u tom. Posle Golog otoka uzdržavao se od hapšenja protivnika. 

Tito je posle velike krize u Hrvatskoj i političke likvidacije vođstva SK Hrvatske koje je bilo na čelu Maspoka, odmah udario na srpsko rukovodstvo zbog „oportunizam prema neprijateljima samoupravnog socijalizma i nacionalistima“?

- Tito je vodio politiku hrvatsko-srpske simetrije u borbi protiv neprijatelja poretka. Nije želeo da batinu koju je upotrebio protiv „svojih“, ne upotrebi i protiv Srba. Time je želeo da ostavi utisak objektivnog vođe koji sudi „ni po babu ni po stričevima“. Međutim, i Hrvati i Srbi su dobro znali da je Tito diktator koji ne trpi neposlušnost a iz redova Maspoka čule su se i neprijatne reči protiv „Starog“. Ali su ta događanja u temeljima potresla Jugoslaviju.

Kako ocenjujete uzroke i posledice Titove likvidacije srpskih liberala u jesen 1972? 

- U vašem i mom pokušaju da naznačimo najopštija zbivanja, ideje i ljude koji su činili ideološku i političku opoziciju titoizmu ozbiljnu pažnju zaslužuje „slom srpskih liberala 1972.“ kako je novinar i publicista Slavoljub Đukić uopšteno i tačno označio taj veliki politički potres u Srbiji. Marko Nikezić je bio najsposobniji i najobrazovaniji funkcioner SK Srbije čiji je predsednik bio, ako tačno pamtim, tri godine. Bio je tih i oprezan politički reformator, po tipu najbliži začetku „evrokomunističkog pokreta“ koji je predvodio italijanski komunist Berlinguer. Nikezićevo vreme odlikuju polet srpske privrede, ali i represije u kulturi: progon rukovodstva SKZ, progon „crnog talasa“ u filmu, ideološka kampanja protiv profesora Filozofskog fakulteta, Književnih novina, Prosvete, Ježa, suđenje studentima učesnicima u pobuni 1968, zabrana časopisa, knjiga, pozorišnih predstava... Taj pametni i obrazovani komunist, svojom emancipacijom, sve do povlačenja sa dužnosti predsednika CK SK Srbije, nije se u sebi oslobodio boljševičkog sindroma: generalni sekretar partije, odnosno predsednik u jugoslovenskom slučaju, mora biti u pravu i kad nije u pravu. Marko Nikezić i saradnici i pored podrške nekih eminentnih srpskih komunista, nisu izdržali Titovu žestoku samovolju i tipično staljinističku kritiku. Ubeđeni u zaludnost otpora Titovom autoritetu, možda i uplašeni progonom, Nikezić i najbliži saradnici dali su ostavke u SK i povukli su se u duboku anonimnost. Marko Nikezić je postao vrstan vajar. 

Šta je najteža posledica sloma liberala u Srbiji?

- Najteža posledica je „seča velikih direktora“ koje je Kardelj ideološki okvalifikovao kao „tehnomenadžere“ i neprijatelje samoupravljanja. Progonom 42 direktora, najvećih i najuspešnijih privrednih preduzeća, srpska privreda je obezglavljena i nikad se nije oporavila. Ali, time se nije okončao „slom srpskih liberala“. Titovi ljudi u Srbiji nastavili su da čiste SK, državnu upravu, institucije od „liberala“, pa je po jednom kazivanju u Srbiji bilo uklonjeno iz političkog ekonomskog, privrednog i kulturnog života oko 3.500 kadrova. Ta drakonska kazna oslabila je ljudski potencijal Srbije, pa je pravoverni i dogmatski titoizovan Miloš Minić, tada ministar spoljnih poslova Jugoslavije, otišao kod Tita i ubedljivo ga upozorio na opasnost slabljenja potencijala Srbije zahtevajući da se zaustavi dalji progon srpskih „liberala“. Tito ga je, kažu, poslušao, zahtevajući pojačanu borbu protiv nacionalista i „beogradske čaršije“ tj. opozicije. Sintagma „beogradska čaršija“ Krležin je književni termin koji je Tito često koristio. Ja sam ga od Krleže slušao na našim večerama u Mažestiku. 

Memorandum SANU je proglašen manifestom velike Srbije, srpskim Majn kampfom, nacrtom rata i etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji. Tako je ostalo do danas.

- To je veliki politički incident i ružan događaj u vladavini nesrećnog Ivana Stambolića. To je događaj koji su inspirisali SDB i Stipe Šuvar a vrlo verovatno i neke strane službe. Šuvar je, sa drugovima, zaključio da se u Srbiji vodi kompromisna politika prema neprijateljima poretka i izazvao strah Ivana Stambolića kao predsednika srpske partije i države, što odlučnije ne goni srpske opozicionare i nacionaliste koje je Šuvar u „Beloj knjizi“ imenovao godinu-dve dana pre Memoranduma. Ta „Bela knjiga“ imala je, kako se sećam, oko 212 popisanih neprijatelja i nacionalista na spisku, a od toga je oko 180 bilo Srba i Beograđana. U atmosferi dejstva jake antisrpske koalicije, srpsko rukovodstvo je bilo vrlo pritešnjeno takvom politikom i plašilo se optužbi Zagreba, Sarajeva, Ljubljane za oportunizam. Onako tradicionalno komunistički i jugoslovenski, na svaki hrvatski i politički pritisak, srpsko rukovodstvo je odgovaralo gonjenjem nacionalista, odnosno „neprijatelja samoupravnog socijalizma i druga Tita“. Tako se i dogodilo sa Memorandumom. Policija, Šuvar i antisrpska koalicija procenili su, tj. odlučili su da je nacrt Memoranduma „antijugoslovenski dokument“, a to je naljutilo i uplašilo Stambolića. On je sa Gradskim komitetom SK pokrenuo veliku kampanju i proglasio od policije ukraden nacrt Memoranduma neprijateljskim i antijugoslovenskim, pa je čak zabranio i proslavu stogodišnjice SANU. Na taj jubilej su bile pozvane ugledne akademije iz čitave Evrope. Mi smo se silno obrukali. 

Memorandum tj. nacrt Memoranduma koji je, kako rekoh, ukrala policija i objavila u štampi, branila je čitava Akademija; samo četiri člana bila su protiv i saglasni sa Stambolićem i partijom. Mi u Akademiji smo duboko ubeđeni da je nacrt Memoranduma pokušaj naučno-kritičke analize jugoslovenske stvarnosti koja je ušla u duboku ekonomsku i političku krizu. On nije antijugoslovenski, naprotiv, pokušavao je da kritikom nesocijalističkih sadržaja, nacionalne neravnopravnosti i predlozima za reforme spase Jugoslaviju od predstojeće propasti. Partijsku kritiku Memoranduma prihvatila je jugoslovenska, kasnije i svetska srbofobija. Taj papir, koji nijedan pametan čovek ne može da pročita onako kako ga tumače antisrpski mediji i kako se tumači u optužnici Haškog tribunala, poneo je titulu srpskog Majn kampfa, kojim se „nacifikovala Srbija“, kako danas govori domaća politička posluga nekih inostranih kancelarija.
Otišlo se i dalje u falsifikovanju tog dokumenta, pa su mene proglasili tvorcem Memoranduma. I danas se u hrvatskim, slovenačkim ili muslimanskim, pa i nekim inostranim novinama može pročitati „Ćosićev Memorandum“, iako nisam bio ni predlagač ni član Odbora koji je pisao Memorandum. 

Kako danas gledate na sudbinu intelektualaca koji su, bez suđenja, streljani 1944?

- Naravno da osuđujem svako ubistvo bez sudske presude. Ne znam koliko je intelektualaca streljano u Beogradu bez suđenja, ali sam sklon uverenju da su četnici u Srbiji zaklali više intelektualaca nego što su ih partizani ubili posle oslobođenja Beograda i Srbije 1944. Jeste li, na primer, čuli da su četnici u Jagodini januara 1944. zaklali 42 intelektualca?

Ali to ne može biti opravdanje...

- ...Naravno da to ne opravdava partizane. Hoću da kažem da je u građanskom ratu svirepo uništavana srpska inteligencija. Danas se govori samo o beogradskoj inteligenciji, a zaboravlja se i neće da se zna, koliko su učitelja i učiteljica, studenata i đaka poklali četnici po Srbiji. Samo zato što su osumnjičeni kao rusofili, simpatizeri partizanskog pokreta; čak, prosto što su čitali knjige, jer se četnički pokret, porazno primitivan u svojoj masi, plašio školovanih i mislećih ljudi. To navodim samo kao činjenice nesreće koja se dogodila srpskoj inteligenciji. A šta da kažemo koliko je intelektualaca ubijeno u Specijalnoj policiji, na Banjici, Sajmištu, u nemačkim logorima?

Ovo društvo već ima dve decenije iskustva sa konceptom zapadne demokratije. Opozicija je, to su sad shvatili manje-više svi, drugi tim u istoj igri. Da li pomišljate da je vaš pogled na tu političku ulogu pomalo idealistički, a očekivanja nerealna? 

- Saglasan sam sa vašom konstatacijom, posebno sa stanjem i ulogom sadašnje srpske opozicije. Ona je, u celini, izraz primitivne, birokratske, vlastoljubne srpske politike; „partajske“ politike, kako davno napisa Slobodan Jovanović. O svim srpskim strankama mislim negativno. One su liderske, autokratske; u njihovim redovima je mnogo ljudi koji žele da se dočepaju vlasti koja im postaje unosno zanimanje bez adekvatnog znanja, bez društvene i nacionalne odgovornosti. Danas je u Srbiji lakše postati ministar no završiti fakultet.

A o zapadnoj demokratiji koja se zakonito preobrazila u novi totalitarizam odavno mislim negativno. Najznačajniji intelektualci zapadnjačke civilizacije istoričari, politikolozi, filozofi, ekonomisti, umetnici, izrekli su porazne ocene o neoliberalnom, korporativnom kapitalizmu i njegovoj demokratiji. I u Srbiji postoji bar desetak eminentnih intelektualaca koji znalački i kritički pišu o slomu globalističkog, finansijskog kapitalizma. Čitam ih s odobravanjem uviđajući neke svoje zablude koje sam zastupao kao aktivista antititoističke opozicije. Čovečanstvo nesumnjivo napreduje u nauci, tehnologiji i tehnici, a nazaduje u duhovnosti, moralu, humanim vrednostima, slobodi i dostojanstvu ličnosti. Sasvim je očigledno da je gospodar sveta postao novac. Gospodar sveta je svemoćan, a kad je on u krizi, što se danas zbiva, u krizi je sve što je od njega nastalo i što od njega zavisi.

Zora Latinović

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner