Kolumne Đorđa Vukadinovića

Dan državnosti

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 16. februar 2010.

Još od početka januara svako novo zahlađenje doživljavam kao poslednje u ovoj sezoni, i to mi pomaže da ga lakše podnesem. U to me, jednim delom, uveravaju vremenske prognoze, ali još više moja želja da tako bude. U međuvremenu je bilo više razočarenja i nekoliko novih ledenih talasa, ali svaki od njih me samo još dodatno učvrsti u uverenju da je to verovatno poslednji i da se zimi bliži kraj.

U svakom slučaju, sada znam, to jest, bolje razumem mehanizam zbog kojeg nam vladajući političari i ekonomisti svaki čas obećavaju izlazak iz ekonomske krize, skori ulazak u Evropsku uniju i uvek iznova „vidljivo svetlo na kraju tunela“. Slušajući njih, mi, takoreći, u krizi nikada nismo ni bili. Naime, najpre smo, sve do jeseni 2008. verovali da će nas kriza zaobići i da će, šta više, predstavljati našu razvojnu šansu. A onda su, već od januara 2009. govorili da je „najgore iza nas“ i da “od druge polovine godine“ sledi oporavak. Pravde radi, treba reći da mnogo bolje nije ni u drugim, starijim i razvijenijim demokratskim državama. Ali je tamo makar više alternativnih načina informisanja i opozicija i mediji, ipak, malčice bolje rade svoj posao.

Negde malo poraste bruto društveni proizvod, negde se, pak, uspori njegov pad, negde se malo „smanji procenat porasta nezaposlenosti“, a negde „živne investiciona aktivnost“. Dovoljno da se narodu pred očima mahne procentima i grafikonima rasta koji treba da prikriju žalosnu činjenicu da će se živeti teže i da se realne plate i penzije još zadugo neće vratiti na pređašnji nivo. Racionalno gledano, to je bez veze. Obmanjuju nas i – srpski rečeno – lažu. Ali to ipak ima određeni sedativni efekat na širu populaciju. Naravno, u krajnjem ishodu to vodi u anomiju i sveopšte nepoverenje u institucije, demokratiju i ono što nam mediji i političari govore i pišu. Ali na kraći rok radi posao. A na duge staze? Pa, ili ćemo se već navići, tj. zaboraviti kako je bilo i ko je šta obećavao. Ili makar, kada se i dok se građani osveste, oni koji sadašnje bajke i šarene laže pričaju već neće biti na funkcijama.

Pa šta je tu novo? Naravno ništa. Osim što je državni praznik i što je hladno, pa neke stvari prosto više bole, više upadaju u oči i više iritiraju.

Na primer, ružne i otužne scene u manastiru Gračanica i uopšte mnogo toga što se u poslednje vreme, a naročito nakon upokojenja patrijarha Pavla, kuva i zbiva oko SPC i među njenim arhijerejima. (Da mi je do toga, mogao bih sada likovati što se, eto, uveliko ostvaruju moje bojazni i upozorenja izrečena na ovim istim stranicama neposredno nakon Pavlovog ispraćaja.) Sigurno u svemu ovome što se zbiva u Crkvi i u Eparhiji raško-prizrenskoj ima mnogo tipično domaće (srpske, balkanske) gluposti, nesnalaženja, inata, sujete i ambicije, i taj lokalni faktor zaista nikada ne treba potceniti. Ali priznajem da se ne mogu oteti utisku da je u ovom konkretnom slučaju, bogme, i neki spoljni „đavo“ ozbiljno umešao svoje prste.

Isto tako, nikako mi ne ide mi u glavu da bilo ko ovde može ozbiljno da izgovara, a još manje da veruje u floskulu o Srbiji kao „regionalnom lideru“, u trenutku dok nam u „regionu“ odbijaju crvene Interpolove poternice, i to ne samo za Tačijem, Čekuom i ostalim kosovskim političkim i kriminalnim „prvacima“ (na šta smo već izgleda navikli i oguglali), nego čak i za međunarodno osvedočenim kriminalcima i narko-dilerima. Koji se, recimo, ovih dana u Crnoj Gori, prema potrebi, rutinski puštaju na slobodu ili zato što nisu, ili zato jesu crnogorski državljani. Ali ta i takva Crna Gora za dobar deo (srpskih!?) medija i političara, kao i za deo tzv. međunarodne zajednice, godinama je predstavljala svetao uzor i ideal kojem bi i Srbija i njene vlasti trebalo da teže na svom „evro-atlantskom“ putu. A Đukanovićeva metamorfoza od „komuniste i nacionaliste“ u „demokratu“ slavljena gotovo isto kao i ona Mesićeva. Pogodite zašto!?

Konačno, načelnik Generalštaba, inače, po svemu sudeći, pristojan čovek i častan vojnik, ovih dana samo što na uši ne provrišti da je vojska protiv potpunog ukidanja vojne obaveze („Vojnički rečeno, ja to ne bih ukinuo“) i da je to učinio samo mali broj zemalja u regionu, uključujući i one koji imaju profesionalizovaniju vojsku i daleko manje bezbednosne izazove od nas (Politika, nedelja, 14. februar). Ali to nikoga ne zanima, a načelnik, očigledno, ne može i ne sme mnogo više od onoga što je već rekao. Srpska javnost je preplavljena panelima tipa „Za i protiv NATO“, „Hajde da razgovaramo o NATO“, „Mi volimo NATO – NATO voli nas“. Ne znam – mada, osnovano sumnjam – da li je i koliko panela održano na temu treba li ili ne treba Srbija da ukida vojnu obavezu. Ali znam da je već godinama, ne računajući povremene nesreće, glavna vest i najvažnija medijska poruka vezana za vojsku i njene aktivnosti ona da smo „spremni za slanje naših borbenih jedinica u misije u inostranstvu“.

Načelnik generalštaba možda zna, a možda i ne zna za Hobsbaumovu misao da su opšta vojna obaveza i sistem obaveznog opšteg obrazovanja stvorili ono što danas zovemo modernom nacionalnom državom i demokratijom. Ali sasvim sam siguran da to veoma dobro znaju i i te kako imaju na umu oni koji u Srbiji već godinama ova dva sistema – skupa sa onim ekonomskim – razaraju i „reformišu“.

Jer ova zima će ipak uskoro proći. Ali kriza može – i ne mora. A pogotovo, plašim se, ne mora i, zapravo, samo od sebe, sugurno neće proći niti prestati ovo grozno i permanentno urušavanje nacionalne države, njenog dostojanstva, njenih interesa i njenog identiteta. O državi se mora voditi računa svakodnevno, a ne samo za praznike i u predizbornim kampanjama. Dakle, i kada se formira budžet, i kada se kroje regioni, i kada se donosi statut Vojvodine i kada se usvaja rezolucija o Srebrenici. Inače uskoro bukvalno nećemo imati šta da slavimo.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner