Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Godina Prva, treći put – srpski „dan mrmota“ ili kako se rekonstruiše premijerov politički himen
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Godina Prva, treći put – srpski „dan mrmota“ ili kako se rekonstruiše premijerov politički himen

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
četvrtak, 19. mart 2015.

Po podacima Uprave za javni dug, 10. marta 2015. javni dug Srbije iznosio je oko 2.926 milijardi dinara, odnosno 24,2 milijarde evra, što je za čitavu milijardu evra više nego na kraju januara, kada je javni dug je bio 23,2 milijarde evra, odnosno 72,3 odsto bruto domaćeg proizvoda – iako je Zakonom o budžetskom sistemu učešće javnog duga ograničeno na 45 odsto BDP-a. Ali, što je još gore, i taj januarski rezultat je bio tačno za milijardu evra veći u odnosu na  novembar 2014. i za preko tri milijarde veći od bilansa od pre godinu dana.

Odmah uz ovu vest, tačnije, unutar nje, plasirani su i medijski oblozi tipa da „u 2015. dug više neće rasti“, da se „već u martu očekuje smanjenje za nekoliko desetina miliona“ i da je ovo povećanje „posledica kursnih razlika“, odnosno porasta vrednosti dolara u odnosu na evro itd. I tu sigurno ima neke istine. Kao što je bilo neke mrvice istine i u ranijem, od strane Premijera često navođenom opravdanju da se država zadužuje (ali, kako se ističe, „pod povoljnijim uslovima“), da bi pozajmljenim novcem vratila stare kredite koji dospevaju na naplatu, a koje su uzimale prethodne „neodgovorne vlade“. (Ali u tom slučaju, kao što je već primećeno, ukupni nivo duga bi ostao isti, ili bi se tek neznatno uvećao.)   

U svakom slučaju, bez obzira na opravdanja, ostaje činjenica da se za manje od tri godine naprednjačko-socijalističke vlade dug povećavao za, u proseku, oko tri milijarde evra godišnje i da je to apsolutno najintenzivniji tempo zaduživanja u srpskoj istoriji. No, taj „istorijski“ rezultat sigurno se neće naći na spisku bezbrojnih istorijskih uspeha kojima aktuelna vlast inače voli da se hvali.     

Interesantno je da se, na primer, redovno saopštava koliki je dug bio na kraju 2000. ili 2008, ali se, istovremeno, simptomatično izbegava i nikako ne ističe podatak koliki je dug bio i koliko je porastao od početka naprednjačke „revolucije“, tj. od sredine 2012. godine. Slično kao što se izbegava napraviti „saldo uspeha“ u politici prema KiM u protekle dve-tri godine, tj. od Briselskog sporazuma do danas.

Uopšte, čini se da aktuelna vlast ima sistemski problem sa istinom, činjenicama i brojkama i rešava ga u maniru i duhu dve poznate fraze: 1. „Utoliko gore po činjenice“ i 2. „Ko drukčije kaže – kleveće i laže“.

Tako se – kombinacijom prećutkivanja, ignorancije i bahatosti – tretiraju ekonomski rezultati, tako se tretira tema medijske (ne)slobode, kao i zamerke zbog demokratskog deficita i suženja prostora za argumentovanu kritiku vlasti.  Ne radi se tu o klasičnoj cenzuri (mada ne znači da nema i toga), već o čitavoj paleti sistematskog obeshrabrivanja kritičke javnosti. A jedan od najefikasnijih mehanizama u tom pogledu jeste agresivno i drsko ubeđivanje da je crno belo – i obrnuto – nakon čega pristojan svet obično diže ruke i povlači se iz jalove rasprave.

Ruku pod ruku sa tim ide i organizovano lansiranje sporednih ili besmislenih tema kao centralnih, pa se, u tom kontekstu, ovih dana pokušava inaugurisati analitička tema „godišnjica izbora i prva godina nove vlade“, iako je u pitanju zapravo treća godina jedne te iste – u međuvremenu dva puta rekonstruisane – Vučićeve vlasti. Uzgred, kad smo već kog tih prošlogodišnjih izbora, teško da je bilo besmislenijih i nelegitimnijih izbora u istoriji obnovljenog srpskog višestranačja. Raspisani su usred mandata vlade koju niko nije ugrožavao, i koja se hvalila odličnim rezultatima koje postiže i još boljim unutarkoalicionim odnosima koji u njoj vladaju, koja je imala komotnu većinu u parlamentu i koja je skladno funkcionisala pod nespornim vođstvom „Prvog Potpredsednika“ Aleksandra Vučića. Pa su ipak održani izbori na kojima je Vučić formalizovao svoju do tada neformalnu apsolutnu moć (ispada da su izbori održani samo zato da bi Vučić skinuo jedno „P“ iz svoje neformalne titule PPV-a, a Ivica Dačić postao „prvi potpredsednik“, ali je to, u njegovom slučaju, zvanje koje se više ne piše velikim slovima.)

Bilo kako bilo, iako Srbija troši poslednje mesece treće godine Vučićeve apsolutne vlasti, želi se veštački stvoriti i održati utisak kako je Vučićeva vlada večno „nova“ i „sveža“, i da, tako reći, sa novim političkim himenom, tek započinje svoj mandat i novi (politički) život, te da joj se, stoga, nipošto ne smeju knjižiti stari dugovi, prošle avanture, raniji neuspesi i ranije posejana, a neispunjena obećanja. Uostalom, evo nam se već smeši i nova „rekonstrukcija“, pa će političke rubrike, novinari i analitičari opet nekoliko meseci imati čime da se zamajavaju i dive „carevom novom odelu“.

Ostaje nam još samo da uvedemo novi kalendar i novo računanje vremena – revolucionarni kalendar, takoreći, sa SNS mesecima („gašić, „lončar“, stefanović“, „vulin“...) koji se vrte i gravitiraju oko svog sunca. A srpsko istorijsko vreme će da se deli na „ono pre i ono posle Vučića“. Doduše, s obzirom na nacionalnu i državnu štetu koju pravi i koju je već napravio, ovo poslednje možda i nije tako nelogično i besmisleno.   

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner