Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > O navijanju, objektivnosti, kritici i režimskom „patriotizmu“
Kolumne Đorđa Vukadinovića

O navijanju, objektivnosti, kritici i režimskom „patriotizmu“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
sreda, 25. jun 2014.

Fudbalske sudije i politički analitičari često se izlažu primedbama da su „navijači“ i „neobjektivni“. Pri čemu se iza takve kritike najčešće krije činjenica da onaj ko tu primedbu o neobjektivnosti iznosi, zapravo, bilo iz strasti ili interesa, navija za drugu, to jest, protivničku stranu. Zato nam se, valjda, tako često i čini da sportske sudije redovno navijaju za naše protivnike, a veoma retko da su naklonjeni nama. Stoga sam rešio da se ovom, samo naizgled, „lakom“ i šaljivom problematikom pozabavim na par – nadam se – plastičnih i razumljivih primera.

Kada nema nas, na svetskim prvenstvima i ostalim velikim sportskim priredbama navijam uglavnom za Ruse. Ali nemam nikakav problem da priznam da, objektivno govoreći, Kapelova Rusija na ovom svetskom prvenstvu (govorim o prva dva kola) igra izuzetno loše, gotovo sramotno, traljavo i bez žara. Za razliku od, na primer, srčanih Amerikanaca, koji se, iako tehnički i individualno ne baš savršeni, izuzetno trude, sjajno bore i funkcionišu kao tim. I neću zbog tog priznanja da postanem nikakav „prevtač“, nego samo pokušavam da objektivno razlikujem svoje simpatije od objektivne realnosti.

Kada na prvenstvu nema ni nas ni Rusa, kao manje-više svaki prosečni Srbin, navijam za braću afrikance (naročito Kamerun i Gance) i, naravno, Brazil (pa onda ostale latinoamerikance). S druge strane, priznajem da, pomalo po principu „crkavanja komšijske krave“, uglavnom navijam protiv Hrvatske (i to pokušavam da pravdam time da su i oni, na različite načine navijali protiv nas, čak i onda dok smo bili ista zemlja). Ali, svejedno, bez obzira na ovu dvostruku motivaciju, prilično sam siguran da su Hrvati bili objektivno oštećeni u meču sa domaćinom i, za razliku od ovog poslednjeg fijaska protiv Meksika, koji sam toplo pozdravio, nisam se radovao tom njihovom nezasluženom porazu u prvoj utakmici. 

Dalje: Ja volim da se sudija Mažić, naš jedini predstavnik na Svetskom prvenstvu, pokaže u najboljem svetlu. Ali, uprkos tom lokalpatriotizmu, ne mogu se oteti utisku da je u svom prvom nastupu na SP objektivno oštetio –  da ne kažem, upropastio – Portugalce protiv Nemačke, svirajući im sumnjiv penal i dodelivši još sumnjiviji crveni karton Pepeu, koji, u principu, jeste grešnik i kavgadžija, ali je u konkretnom slučaju samo naseo na glumu i provokaciju nemačkog igrača. Da i ne govorimo o tome da osnovano sumnjam da je oštetio i Irance protiv Argentine, ne dosudivši u njihovu korist penal koji je u najmanju ruku bio jednak, ako ne i ozbiljniji nego onaj koji je poklonio Nemcima. (Čini se da je i naš sudija naučio lekciju koju je konačno prihvatila i naša politička „elita“ – treba ići niz dlaku i ne valja se previše zamerati velikima.)   

Od malih nogu navijam za Crvenu zvezdu, čak i u košarci, gde to (čast Duciju i Moki Slavniću) zaista nije bilo jednostavno i lako, s obzirom da su na drugoj strani stajali asovi poput Kićanovića, Dalipagića, Divca ili Saleta Đorđevića. Ali, bez obzira na to endemsko „zvezdaštvo“ (koje, opet, ne bi smelo ići u fanatizam, mržnju ili supstitut za religiju), ne mogu da ne budem impresioniran time kako su Partizan, Vujošević i mlađani Bogdan Bogdanović („u inat“) osvojili najnoviju košarkašku titulu, doduše, prilično devalviranu „jadranskom ligom“ i sveopštim survavanjem ovog, nekad najtrofejnijeg nacionalnog sporta. (Ali to je već druga priča.)

Svoj tim, svoja zemlja, majka ili dete ne vole se zato što su najbolji i najlepši – već zato što su moji. Ali ta ljubav, ako je prava, to jest, zdrava, obavezno uključuje i dozu kritičnosti prema tome kako se ti predmeti naše simpatije ponašaju i u šta se pretvaraju.  

Naravno, to što je neko objektivan i pokušava da bude pravedan, ne znači automatski i da je u pravu. Možda ja nešto ne vidim dobro i možda se ne razumem dovoljno u materiju o kojoj je reč. A da i ne govorimo o onome što je naprosto stvar procene, ukusa ili uverenja.

Hoću reći, postoje nejasne situacije u životu, sportu ili politici, koje se mogu tumačiti i ovako i onako, i kada do izražaja dolazi tzv. „slobodno sudijsko uverenje“, odnosno, mogućnost da se tas za nijansu nagne na neku stranu, a čaša protumači kao „polu-puna“ ili „polu-prazna“. I ako se u toj situaciji razlikujemo, ne mora da znači da je bilo ko pristrasan, nedobronameran ili nekompetentan. No, to su izuzeci. Stvari su najčešće prilično jasne, nego ih samo iz interesnih ili navijačkih razloga mute i zamagljuju. Jedna od takvih jasnih stvari jeste i priča sa aktuelnom srpskom vladom i njenom „politikom“ – sve je jasno, očigledno, mračno i zastrašujuće. Ali neki, što iz zaslepljenosti, što iz interesa, i dalje pokušavaju da pričaju bajke o njenom („skrivenom“ i „lukavom“) patriotizmu i poštenju.

Na primer, ja bih želeo da verujem vlasti, oličenoj u premijeru Vučiću, kada kaže da „ni gospodin Šarić ni gospodin Čume neće upravljati vladom Srbije“. Ali šta da radimo kada baš deluje kao da upravljaju, odnosno, da su izjave „gospodina Šarića“, rastelaljene preko uslužnih tabloida, poslužile kao okidač za obračun i smene u policijskom vrhu?!

U opštem interesu je da Srbija bude normalna zemlja. Ali, može li, objektivno gledano, biti normalna zemlja ona u kojoj se celo jutro apokaliptički najavljuje kako je u  toku sastanak predsednika vlade i ministra unutrašnjih poslova sa predsednikom države, nakon kojeg će se „predsednik obratiti naciji“ – a onda predsednik izađe i glasom kao da objavljuje rat ili kapitulaciju izjavi kako je „potrebno da se nastave reforme u policiji“ i da na ključnim mestima treba da sede „odgovorni ljudi“?! A lažna neizvesnost se prolongira do predveče, kada premijer, još dramatičnijim glasom, saopšti ono što su svi tabloidi objavili i najavili još toga jutra, odnosno, prethodne večeri.

Može li biti normalna zemlja u kojoj prvi čovek vlade, dok mu ministar i direktor policije stoje kao fikusi iza leđa, smenjuje policijski vrh, kojeg je pre toga pohvalio („ne vole oni Milovića više od mene, ne sumnjam u Milovićevo poštenje“) i grdi novinare što ne smeju da pišu o izvesnom Kosmajcu sa Zvezdare? I još, povrh svega, namerno ili iz gluposti, tim histeričnim nastupom faktički obavesti dotičnog da što pre, kako zna i ume, zbriše iz Srbije – što je ovaj, razume se, smesta i učinio.        

Ja iskreno želim da se srpska ekonomija stabilizuje i krene napred. Ali  nije stabilizacija – već nešto upravo suprotno tome – kada se budžetski deficit povećava, poreski prihod smanjuje, a državni dug raste. I kada se vlast sprema da taj negativni bilans krpi prodajom poslednjih preostalih profitabilnih resursa kao što su Telekom, EPS, aerodrom i Dunav osiguranje.

Ja ne verujem u magični efekat „stranih investicija“ i bliži sam konceptu „u se, i u svoje kljuse“, to jest, oslanjanju na državu i sopstvene snage. Međutim, zaista ne mogu biti protiv ako neki ugledni investitor, pod povoljnim uslovima i bez „zadnjih namera“, dođe i uloži, na primer, par milijardi dolara u projekt „Beograd na vodi“. Ali, zar zaista neko može da veruje da će šeik ili bilo ko drugi graditi vavilonske stambeno-poslovne kule po Beogradu, kada već i sada milioni kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora zvrje prazni, neprodati i neizdati?

I konačno, mada bi se primeri mogli nabrajati unegogled, pored najbolje volje, ne mogu da verujem u bajku o „lukavom patriotizmu“ koja se tendenciozno plasira iz nekih krugova režimskih i „DB-patriota“, a koji se (taj režimski „patriotizam“) manifestuje time što „priznajemo suverenitet Ukrajine, ali nećemo Rusiji da uvodimo sankcije“. Dok se, sa druge strane, zavodi lična diktatura, najsramnije izdaje Kosovo, sprovodi Briselski sporazum, izbegava nedvosmisleno izjašnjavanje o Južnom toku i intenzivira „evropski put“, na kojem neminovno mora doći do punog priznanja kosovske nezavisnosti i do redukcije odnosa sa Rusijom – i još koječega drugog.

Znam da će mnogi sada pohrliti da kažu kako autor „navija“ protiv aktualne vlasti ili Vučića lično (pri čemu između ta dva pojma više gotovo da i nema razlike) i pokušati da skrenu raspravu na sporedne teme. No, poenta je da se razgovara o tome šta od navedenog nije tačno, a ne šta se krije „iza“, i ko koga voli ili ne voli. Zato sam i pravio ovu malu sportsko-autobiografsku ekskurziju. Nije problem imati stav, opredeljenje, simpatiju ili antipatiju – ali treba suditi na osnovu činjenica, logike i zdravog razuma. A upravo to, realnost, činjenice, logika i zdrav razum, jesu najveći protivnici, ili, bolje reći, glavni „svedoci saradnici“ protiv aktuelne srpske vlasti i njenog glavnog nosioca.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner