Kolumne Đorđa Vukadinovića

Više od „parade“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 01. oktobar 2013.

Mislim da je vlast ispravno postupila zabranivši (i) ovogodišnju gej-paradu, kao i prateće protestne manifestacije organizovane povodom nje. Sumnjam da će se iko od njih zbog ove pohvale obradovati. Skeptičan sam prema motivima i prema obrazloženju. Ogorčen sam zbog atmosfere i veštački izazvane psihoze vanrednog stanja koja je danima proizvođena i u drugi plan gurala sve druge, stvarnije probleme i realnije brige. Ali odluka je u osnovi ispravna – čak i ako je doneta iz pogrešnih razloga i sa pogrešnim opravdanjem.

Ako je neko još uvek imao dilemu oko toga da u pozadini priče o „Paradi ponosa“ stoji politika i pritisak pojedinih uticajnih evropskih i gej-lobističkih krugova, više nema prava na iluziju. (Mada, pošteno govoreći, nije to imao već godinama.) Dovoljno je samo da baci pogled na preteće komentare organizatora i njihovih gostiju nakon otkazivanja „prajda“ (iako su se, a to gotovo niko ne pominje, čitavu nedelju dana u Beogradu mirno i uz maksimalnu medijsku pažnju i naklonost odvijali programi „prajd-festivala“). I Goran Miletić i Jelko Kacin i švedska ministarka za evropske poslove u svojim prvim izjavama nisu rekli kako će zabrana „parade ponosa“, recimo, otežati položaj pripadnika LBGT populacije u Srbiji (kao što, uostalom, i neće), nego su svo troje zlurado istakli kako će ta zabrana biti „navedena u izveštaju o napretku Srbije u evro-integracijama“ i da će ugroziti približavanje Srbije EU.

I to je suština političko-psihološkog čvora koji se u Srbiji već godinama oko gej-parade plete. Naime, i kod zagovornika i kod protivnika „prajda“, on se doživljava kao nešto mnogo više od manifestacije prava na vidljivost i ravnopravnost lokalne homoseksualne populacije. Za gorljive zastupnike, to je neka vrsta simboličkog trijumfa nad „Srbijom prošlosti“ i, kao što pre par godina reče jedan istaknuti gej aktivista, akt pobedničkog „zabijanja koplja“ i „obeležavanja teritorije“ u srcu naci(onali)stičkog Beograda. A za ogorčene protivnike „prajda“ to je, zapravo, nešto vrlo slično, samo gledano sa druge strane – simbol nacionalnog poraza i kulturne okupacije, odnosno, dovršetak procesa sveopšte devastacije, koji je počeo raspadom zemlje, NATO bombardovanjem, pljačkom državne imovine i proglašenjem nezavisnosti Kosova.

Naravno da ovdašnji homoseksualci nimalo nisu krivi – ili barem ne krivlji od ostatka populacije – za ovo nacionalno i državno propadanje. Ali su, svesno ili nesvesno, dozvolili pojedinim LBGT aktivistima da borba za njihova prava bude instrumentalizovana od strane nekih koji ne žele dobro ovoj zemlji i njenim žiteljima, bez obzira na njihova seksualna i politička opredeljenja.

Zato stvar sa „paradom“ u Beogradu ide teže i izgleda dramatičnije nego, na primer, u drugim delovima bivše SFRJ – poput Zagreba ili Podgorice. Jer tamo se radi samo o standardnoj inerciji i odijumu jednog dela konzervativne javnosti (neki desničarski krugovi, crkva i navijači) prema „pederima“ , dok se, iz gorenavedenih razloga, ta stvar u Srbiji pomalo doživljava kao pitanje života i smrti, ili, pak, vrhunac nacionalnog poniženja, koje sa LGBT populacijom ima malo ili nimalo veze, i koje onda u otporu Paradi angažuje čak i one koji sa homoseksualcima, njihovim pravima i manifestacijama, u principu, nemaju nikakav problem.

Prema našem istraživanju od pre godinu dana, a i nekoliko uzastopnih godina pre toga, održavanju Parade ponosa“ u Beogradu kategorički se protivi gotovo osamdeset odsto punoletnih građana Srbije, što je znatno veći procenat konsenzusa čak i u poređenju sa onim koji postoji po pitanju protivljenja nezavisnom Kosovu, ulasku u NATO ili presudama Haškom tribunala. Drugim rečima, otpor „gej-paradi“ i onome što ona u ovom trenutku simbolizuje u poraženoj i poniženoj Srbiji jedna je od nekoliko tačaka „nacionalnog konsenzusa“ – ma koliko to delovalo čudno i ma koliko da bi bilo bolje da i neke druge teme teme mogu barem upola toliko da motivišu i homogenizuju javno mnjenje.

I zato su fundamentalno pogrešne „utešne“ poruke kako, tobože, „to nigde nije bilo glatko“ i kako će, s vremenom, sve leći na svoje mesto. Neće. Jer se tu, uostalom, i ne radi primarno o ljudskim pravima i zaštiti jedne ugrožene manjinske grupe (koju štite i važeći zakoni i sve veći stepen tolerancije – ili bar opšte ravnodušnosti – prema različitim životnim stilovima), već o (ne)namernoj provokaciji nacionalno i socijalno frustrirane većine od strane nekolicine LGBT aktivista. I zato samo naizgled paradoksalan nalaz da se tolerancija prema homoseksualcima u srpskom društvu postepeno povećava, dok se stepen otpora prema gej-paradi realno ne smanjuje.  

U svakom slučaju, ovaj politički i kulturološki boj će se nastaviti i u narednim godinama. Ali bez imalo preterivanja može se reći da su, u ovom trenutku, ovakvim ishodom skoro svi bili zadovoljni.

Vlast je izbegla belaj na ulicama Beograda, plus su, po relativno nisku cenu, malo popravili svoj narušeni imidž u jednom delu patriotskog biračkog tela. Po principu, „jeste da malčice popuštamo oko Kosova, ali smo, kao što vidite, i dalje čvrsti oko Parade“. Uostalom, Mitrovica i Zvečan su daleko i, uz malo sreće i mnogo medijske blokade i medijskog spinovanja, većinska Srbija neće ni znati kakvu tužnu i nečasnu ulogu srpske vlasti već mesecima igraju na severu Kosova. Nasuprot tome, gej-parada i ulice Beograda su uvek u središtu medijske pažnje i tu se lako mogu izgubiti ili steći procenti koji život i vlast znače.

S druge strane, organizatori „Parade“ su dobili priliku da i sledećih godinu dana lamentiraju nad srpskim „primitivizmom i netolerancijom“. A plus su onom vanrednom i “spontano organizovanom“ noćnom šetnjom u pratnji policije „spasli obraz“ i opravdali svoje ovogodišnje donacije, te položili kamen temeljac za naredne grantove (jer je, eto, „u Srbiji otpor veoma jak, pa su potrebni dodatni napori“). 

S treće strane, patriotske organizacije su dobile iluziju da su snažnije i uticajnije nego što realno jesu (plus se još jednom u praksi pokazalo da kada relativno organizovano i zajednički nastupaju imaju mogućnost da zabrinu nosioce političke moći). A svi zajedno smo još desetak dana živeli u zaboravu pravih i ozbiljnih problema i tema koje nas čekaju ove jeseni i zime. Tom istom cilju je, uostalom, prethodnih meseci služila beskonačna priča o rekonstrukciji vlade. A u narednom periodu će, verujem, prostor koji su do juče zauzimale rekonstrukcija i parada ispuniti tema vanrednih izbora. I tako u krug. Do nove parade – ili do „prekida filma“.  

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner