Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Raskol – poslednje zlo?
Kolumne Slobodana Antonića

Raskol – poslednje zlo?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
subota, 20. novembar 2010.

Moje pokolenje je, do sada, videlo gotovo svako zlo: od raspada države, preko hiperinflacije i bombardovanja, do pretvaranja zemlje u (polu)koloniju. Toj kolekciji zala sada dodajemo najnovije – crkveni raskol.

Istoga dana kada je Sabor raščinio vl. Artemija, saborski jerarsi su, uveče, u Kolarčevoj zadužbini, prisustvovali duhovnoj akademiji ’’Budimo ljudi’’, povodom godišnjice od upokojenja patrijarha Pavla. Godinu dana nakon što je Crkva „dotakla nebo“ po ugledu i društvenoj moći (a sve zahvaljujući delu upravo tog, velikog, majušnog starca), od sveg Pavlovog zaveštanja ostale su samo ruine. I ne samo da se potrošio onaj ogromni kredit u narodu koji je ostavio Patrijarh. Crkva se za ovih godinu dana, kao u nekom filmu o vremeplovu, vratila u 1963. godinu.

Naši neprijatelji likuju i zadovoljno trljaju ruke. U novembru 2000. godine Srbija je imala tri velika autoriteta – Crkvu, Vojsku i Koštunicu. No ni jedan od njih nije bio pod kontrolom Imperije.

Tada je, naime, počeo raskol koji je trajao sledećih 35 godina. On je razdirao Crkvu sve dok patrijarh Pavle, 1998, nije sastavio dva pocepana krila. Sada smo, izgleda, ponovo tamo gde smo bili 1963. Ne znamo kakve će razmere dobiti ovaj raskol, koliko će trajati i sa kakvim posledicama. Ono što možemo da pretpostavimo jeste da će raskol verovatno rasti što se više bude insistiralo na Papinoj poseti 2013. godine (a bez prethodnog poklonjenja jasenovačkim velikomučenicima), kao što će ga gotovo zasigurno razgorevati i vlast tzv. države Kosovo, koja će svakako pokušati da raskol usmeri u stvaranje nekakve „Kosovske pravoslavne crkve“. Ali, ono što je već sada jasno jeste da će Crkva kao institucija, u svom društvenom delovanju biti, u narednih nekoliko godina (a možda i decenija), oslabljena i blokirana raskolničkim svađama, da će prilježni vernici postati još dublje i tragičnije podeljeni („ekumenisti“ protiv „zilota“), a da će najveći deo naroda zapasti u još veću malodušnost, razočaranost i čamotinju.

Naši neprijatelji likuju i zadovoljno trljaju ruke. U novembru 2000. godine Srbija je imala tri velika autoriteta – Crkvu, Vojsku i Koštunicu. No ni jedan od njih nije bio pod kontrolom Imperije. Zato je najpre Koštunica, do novembra 2001, jednom združenom medijsko-političkom akcijom, spušten sa 80 posto poverenja na 40 posto (da bi 2009. završio na 10 posto). Sa Vojskom je išlo već nešto teže. Obaranje njenog ugleda je zahtevalo mnogo zabirnutih saopštenja „civilno-vojnih NVO“ o korumpiranosti i skupoći vojske, mnogo brižljivog medijskog pokrivanja svakog ranjavanja ili povređivanja vojnika i mnogo novinarskih kolumni i tv priloga o „zločinima“ VJ po Kosovu, 1998-99. Ali, sve je to davalo nekako polovične rezultate. A onda je na čelo ministarstva vojske, u maju 2007, došao Dragan Šutanovac. Od tada, pa do danas, vojska je tako efikasno „reformisana“ i „demilitarizovana“, da sada kod naroda stoji otprilike u istom rangu kao i NUNS, Narodna biblioteka, ili neka druga slična institucija-marioneta.

Kad je nestala zaštita koju je blagodat jednog svetiteljskog života davala čitavoj Crkvi, gotovo odmah je započela javna svađa arhijereja, a sa njome i urušavanje ugleda i institucionalne snage SPC.

Najteže je ipak išlo sa Crkvom. Šta sve tu nije pokušano. Od stvaranja moralne panike zbog „crkvene pedofilije“, pa sve do „Blicovih“ čuvenih naslovnica „Popovi opljačkali banku!“ (sa ogromnom slikom srpskih monaha koji užurbano koračaju ulicom; tek iz teksta, zaturenog negde u unutrašnjim stranama, čitalac bi mogao da sazna da su pljačkaši zapravo bili samo prerušeni u kaluđere). Ipak, sve dok je bio živ dobri patrijarh Pavle te optužbe su se nekako odbijale o Crkvu – čak i one koje nisu bile bez ikakvog osnova (recimo, nesklad zaveta siromaštva sa luksuznim džipovima i raskošnim rezidencijama). Ali, kad je nestala zaštita koju je blagodat jednog svetiteljskog života davala čitavoj Crkvi, gotovo odmah je započela javna svađa arhijereja, a sa njome i urušavanje ugleda i institucionalne snage SPC. I upravo ovog novembra, 2010. godine, jedan službenik zadužen za Srbiju, u nekoj od agencija Imperije, mogao je da rezmira svoj desetogodišnji učinak: „Koštunica? Urađeno! Vojska? Urađeno! Crkva? Urađeno! Pa, možda je vreme da se povučem u penziju. Od još jedne države, napravio sam teritoriju“.

A nama, urođenicima sa te teritorije, preostalo je samo da gledamo šta nas je snašlo i šta sad da radimo. Srećom, božja blagodat je nešto što i dalje obitava u mnogom kliriku naše Crkve i što se ne može tek tako uništiti – ma kolimo da onaj demonski ćata i njegovi ovdašnji pomagači bili vešti i uporni. A da je neko ljudsko biće postalo dostojno blagodati Sv. Duha, najbolje se vidi po prisustvu ogromne ljubavi i smirenosti – upravo onakve kakvu smo sretali kod parijarha Pavla. Ako i mi, u svom srcu, imamo nešto od te ljubavi i smirenosti, lako ćemo, u našoj Crkvi, naći duhovnike bogate blagodaću. I preživećemo ovo čudo, i mi, i naša Crkva.

Vreme se jeste ubrzalo i ova današnja imperija sve brže slabi. Ali i takva, umiruća lešina još svakakva zla može da nanese unaokolo (pogovoto malim narodima).

Ali, kako ćemo uspeti politički da preživimo, to je već druga priča. Imperija jeste na umoru, ali ne možemo znati koliko će taj proces trajati. Rim je umirao vekovima. Vreme se jeste ubrzalo i ova današnja imperija sve brže slabi. Ali i takva, umiruća lešina još svakakva zla može da nanese unaokolo (pogovoto malim narodima). Možda je ovo poslednje zlo, dno posle kog će se naš pad pretvoriti u uzlet. Ali, dok je pad zavisio i od Imperije, i od nas, uzlet je samo naša stvar. Moramo se za njega pripremiti. Ovo je vreme razmišljanja, preispitivanja, pokajanja i učenja. Hoćemo li ga iskoristiti?

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner