Kolumne Slobodana Antonića

Simbol za nešto drugo

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
sreda, 19. mart 2008.

Prijateljica iz SAD mi piše: „Ovih dana gledam `You Tube` i naiđem na neka saopštenja naše vlade. Kako sam bila umorna, skinula sam naočare da malo odmorim oči, i onako zamagljeno, vidim – naši političari izašli pred novinare, ali u Beloj kući! Gledam, čudim se šta ovi rade – još pričaju na srpskom? Stavim naočare da bolje vidim, kad ono: nije Bela kuća nego naša vlada, ali izgleda isto. Tamno plava zavesa sa belim slovima i crtežom zgrade srpske vlade. Slova, boje, govornica, čitava ikonografija, potpuno američke! Znate, u svetu simbola, to nisu nevažne stvari”.

Ovo jeste svet simbola. I takav izbor znamenja srpske vlade nije slučajan. Taj znak je postavljen u doba Đinđića. Sam Đinđić dugo nije smatran ljubimcem administracije SAD. Vladan Batić u knjizi „Dve Srbije” tvrdi da je, pre 5. oktobra, miljenik „nekih Amerikanaca iz tima zaduženog za Srbiju” bio Slobodan Vuksanović. Posle Vuksanovićevog poraza u DS-u, veli Batić, „američka administracija (...) je tražila nekog drugog. Jedno vreme njihov favorit je bio Vuk Obradović” (str. 20). Ipak, kada je Đinđić, januara 2001, postao premijer, iako je smatrano da je bliži Nemačkoj, kao znak za srpsku vladu nije uzeo onaj iz Bona. Uzeo je onaj iz Vašingtona.

Taj znak zadržan je i u doba obe Koštuničine vlade. Ni to nije bilo slučajno. Bio je to pokazatelj visoke privlačne snage koju SAD imaju za srpsku elitu. Istina, Koštunica je promenio naglasak u politici kabineta, usmerivši se na Kosovo. Ali uostalom, on je uglavnom zadržao kontinuitet sa Đinđićem. Zadržavanje znaka za vladu bio je simbolički pokazatelj tog kontinuiteta.

Treba imati u vidu još i ovo. Koštunica je, među srpskim političarima, bio „temeljniji Amerikanac” od bilo koga drugog. Ostali su bili amerikanofili više zbog američke moći, novca, pa i kulture. Koštunica je, međutim, bio dobar poznavalac temeljnih vrednosti američke političke filozofije. On je, tokom osamdesetih, preveo „Federalističke spise” očeva-osnivača SAD Hamiltona, Medisona i DŽeja. Napisao je nadahnuti pogovor za knjigu „O revoluciji”, Hane Arent, koja hvali Američku revoluciju i republikanski duh Amerike. Objavio je i studiju o Tokvilovom delu „Demokratija u Americi”, znamenitom po afirmaciji američkog društva i demokratije.

Takva usmerenost na američku društvenu misao mogla se, tih godina, primetiti i kod drugih opozicionih intelektualaca – od Koste Čavoškog, preko Svetozara Stojanovića, do Mihaila Markovića. Svi su oni često boravili u SAD ili pisali o Americi. Da je neko tada trebalo da predvidi stranačku budućnost postkomunističke Srbije, verovatno bi je video kao nadmetanje dve amerikanofilske stranke – leve, koju bi predvodili, recimo, Marković i Stojanović, i desne, na čijem čelu bi, na primer, bili Koštunica i Čavoški.

To amerikanofilstvo bilo je poprilično duboko i sa punim uverenjem u vrednost američkog ideala slobode. Ono se, istina, počelo ozbiljnije kruniti već tokom devedesetih. Ali, nakon 5. oktobra, izgledalo je da su svi nesporazumi razrešeni. Zato je i postavljanje onakvog znaka bilo doživljeno kao savezništvo u zastupanju temeljnih vrednosti.

Sa 17. februarom, međutim, sve se promenilo. Većina političke klase i većina inteligencije u Srbiji danas loše misli o SAD. Smatra se kao dokaz nejake inteligencije (ili pak jake amoralnosti) ako se hvali bilo koji aspekt američke politike. Čak i klasične američke vrednosti, od slobode do vladavine prava, vide se kao izdane upravo od strane američke elite. Oni ovdašnji usamljeni glasovi koji Srbima savetuju da odustanu od ma kakvog protivljenja SAD, kao razloge navode isključivo „realizam” i „pragmatizam” – što će reći snagu sile – a ne bilo kakvu moralnu ili političku superiornost američkog stanovišta.

I tako, posle svih zbivanja iz 1995, 1999. i 2008, SAD nemaju mnogo iskrenih prijatelja u Srbiji. Istina, postoje glasnogovornici, postoje sledbenici. Ali, nema prijatelja, nema onih koji veruju da nas spajaju iste vrednosti. Nekada su prijatelji SAD u Srbiji delili američke ideale slobode i demokratije. Danas „prijatelji” SAD u Srbiji uglavnom dele američki novac. Ima neke simbolike u tome. Oduševljeni prevodilac „Federalističkih spisa” i komentator „Demokratije u Americi” danas je za američku administraciju samo „tvrdokorni srpski nacionalista”. Naprotiv, političar koji je u ovdašnji rečnik vratio izraz „gvozdena metla” danas je za Vašington „mladi i dinamični, prozapadni političar”. Opet, ima neke simbolike u tome.

Ta simbolika se vidi i po diskusiji oko znaka vlade. On više nije simbol zajedničkih stremljenja. Za mnoge u Srbiji on je sada znak za nešto drugo. Za jedne, simbol pogrešnih nada, za druge, čak, simbol okupacije. Nešto će morati da se promeni: američka politika na Balkanu ili taj znak. Prvo se beznadežno sporo menja. Zato ne bi trebalo da nas začudi: nakon 11. maja, prva konferencija za novinare nove vlade možda bude održana ispod potpuno novog znaka.

 

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner