Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Dlaka u jajetu
Komentar dana

Dlaka u jajetu

PDF Štampa El. pošta
Nenad Jevremović   
četvrtak, 11. jun 2009.

Od uvođenja višepartijskog sistema izbori su se uvek delili na republičke, odnosno „bitne“ i lokalne koji su obično išli uz ove prve, što bi naš narod rekao „pride“. Ne pamtim da je skoro bilo bitnijih „pride“ izbora do ovih lokalnih u Zemunu i Voždovcu. Naravno, čast Kosjeriću, ali oni iz nekog razloga ostadoše u senci. Još kada se tome doda da su svi stranački prvaci bili uključeni u kampanju svojih odbora (a pojedini su se pojavili posle skoro 15 godina) rezultat mora da dobije na značaju, ma koliko se to nekome sviđalo ili ne.

Ono što je obeležilo lokalne izbore jeste činjenica da su svi istakli i ponudili najbolje što su imali. Stranke na vlasti (gradskoj) su koristile pogodnosti uprave nad javnim preduzećima i budžet koji sigurno nije pravljen za iznenadnu reklamu tri verzije „mosta iz budućnosti“ koji bi spojio Zemun i Borču, ali to je pitanje demokratičnosti društva i političke korektnosti. Gradonačelnik Dragan Đilas je naredio otkaz direktorki Doma zdravlja, ne pitajući za razloge koji su doveli do tragedije. Ni na pamet mu nije palo da se politika uvukla i u domove zdravlja na štetu kvaliteta usluge, a takvom stanju je najviše kumovala upravo njegova stranka. Prošle godine, umrla je žena na kućnom pragu jer je dispečer hitne pomoći odbijao vapaje, naposletku je ostalo da Bog pomogne nesrećnici. Tada se nije našao pametan da reaguje i pritisne ministra. Moram priznati da gradonačelnik ima povećan osećaj za narodne muke u procesu izborne kampanje. Bolje ikad, no nikad. Isti virus osećajnosti zahvatio je i njegove koalicione partnere koji su renovirali više ulica u Zemunu za poslednja dva meseca nego što su to uradili za deset godina vladavine devedesetih. Živele narodne pare i javna preduzeća. Ništa novo, to isto bi radili i drugi da su imali mogućnost, rekao bi naš narod.

Što se opozicionih stranaka tiče, one su nastupile jedinstveno „kao opozicija devedesetih“. Verovatno su lokalni lideri smatrali da ponuda Nikolića o zajedničkom nastupu sa ciljem obaranja vlasti na najvišem nivou ne važi za lokalne izbore. Mada, uzimajući u obzir količinu sujete koja je prisutna u dve preostale u narodu manje popularne stranke, ni to nije za čuđenje. Utisak je da se napravio određeni pomak u načinu razmišljanja one koja je više demokratska (makar u nazivu). Svestan da ima vrlo oskudne resurse i skoro nikakvu šansu da se oporavi nekom reorganizacijom, predsednik gradskog odbora DSS, kandiduje zvučna imena za nosioce lista, sa izrazitim nastojanjem da se lokalni kadrovi što manje pojavljuju. A oni su u narodu popularni „skoro kao Hitler u Izraelu“, ali zna to Andreja Mladenović i da mu se ne kaže. Stoga me i čudi kako je moguće veličati uspeh DSS, na primer u Zemunu, kada ih je od propasti spasila mala izlaznost birača, koja inače pogoduje malim strankama. Moj utisak je da je Andreja Mladenović prekasno preuzeo kormilo gradskog odbora DSS, mada i sada nema uticaj da preseče sa praksom negativne selekcije nekada najperspektivnije opcije.

O načinu vođenja kampanje SRS najbolje govori činjenica da su za prvog isturenog u Zemunu, koji je njima najbitniji, izabrali Stevu Dragišića. Sa takvim kadrovskim rešenjem biračima se pokušalo predstaviti da stranka može prevazići odlazak prvih perjanica u „sopstvenu budućnost“. Skeptici bi rekli da je izbor Dragišića pokazatelj finansijskih problema stranke. Koliko se uspelo u kampanji pozivanja na prošlost govore rezultati SRS, a zemunski rezultat je verovatno i najbolje što bi mogli postići u celoj zemlji. Kada bi mogli vratiti vreme, a imati ova saznanja, sve glavešine iz Magistrata bi blanko podržale Tomu Nikolića. Sve jasnije se pokazuje da je SRS zapravo uništilo jednoumlje i neprihvatanje novih ideja i tendencija. Zenit ove stranke prošao je onog dana kada su odlučili da raskinu proces reformisanja u modernu konzervativnu opciju koji je započeo, sada već lider nove umerene desnice, Toma Nikolić.

Kada je reč o pobednicima ovih lokalnih izbora, trebalo bi se intelektualno napregnuti, pa naći „dlaku u jajetu“, odnosno ozbiljnu zamerku na rezultat SNS. Moglo bi se zapravo tvrditi da je zemunska pobeda i najveća pobeda Tome Nikolića u njegovoj karijeri koja će bitno odrediti njegovu sudbinu. Višeznačna pobeda koju je SNS ostvario ipak govori da na scenu stupa „gigant“ koji ne samo da ugrožava dojučerašnje saborce, već je i koaliciono potentan i već sada pobednički nastrojen. Mora se priznati da je to jedina stranka koja je na izbore izašla bez ikakvih kalkulacija sa namerom da pobedi. Možda bi, umesto intelektualnog napora da unize pobedu, ostali učesnici mogli nešto da nauče od pobede SNS. Nema tih veličina koje imaju tapiju na vlast i to bi svi trebalo da znaju. Nismo mnogo demokratske kulture usvojili ili se nje pridržavamo samo kada pobede oni koji sebe zovu demokratama.

Što se tiče slabe izlaznosti, činjenica je da je lokalna samouprava u gradu Beogradu maksimalno izgubila značaj i to bi bio prvi razlog slabe izlaznosti. Birači su svesni da je za većinu njihovih potreba nadležan grad Beograd. Potrebno je istaći da je slab odziv birača na lokalnim izborima uglavnom prisutan kada se oni održavaju odvojeno od republičkih i tu treba tražiti problem. Izgovor o „slaboj izlaznosti“ koji sada pojedine stranke koriste da bi opravdale svoj poraz podsećaju na priču o „lošem terenu“ kojom mali fudbalski kolektivi opravdavaju činjenicu da su nadigrani, kao da je protivnik igrao na Marsu.

Jer ko gubi ima puno pravo da se ljuti, a šta drugo...