Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Dva jedanaesta septembra i zašto je prvi u temeljima drugog
Komentar dana

Dva jedanaesta septembra i zašto je prvi u temeljima drugog

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 11. septembar 2019.

Istorijski datumi služe za sećanje, ali i za nauk.

Na današnji dan general Augusto Pinoče izvršio je puč i svrgao demokratski izabranog predsednika Čilea Salvadora Aljendea, uz svesrdnu podršku i aplauze Vašingtona.

Danas se često čuju komentari "i neka je, spasao je Čile od komunjara".

Globalni hegemon imao je decenije da nam objasni kako "Aljende nije valjao za svoj narod"; kao što nam danas objašnjavaju kako ne valjaju Maduro, Asad, Rohani, ili Kim. U Venecueli danas aplaudiraju i navijaju za sličan razvoj događaja kao u Čileu 1973. I spremaju novog Pinočea.

Živimo u ciničnom svetu u kome globalne siledžije nameću orvelovsku fleksibilnost etičkog rečnika, čiji je glavni cilj da uvek pravda njihovo nasilništvo, i nasilništvo njihovih satrapa. Njihovo je dobro — rečima Trasimaha iz prve knjige Platonove Države — „ono što služi jačem“ (τὸ τοῦ κρείττονος συμφέρον), i uopšte ih ne zanima ih dubinska paradoksalnost tog stava.

Kao posledicu imamo današnju Srbiju, već 30 godina na „poslovnom kraju“ američke batine, u kojoj sve češće gledamo groteskno usvajanje ovog brendiranog američkog utilitarizma. Ljudi su sebe ubedili ne samo da „cilj opravdava sredstvo“, nego da cilj siledžije opravdava siledžijstvo. Ovde nije reč samo o Slučajnim SrbimaTM i autošovinistima, već i o sasvim dobronamernim, inteligentnim, i obrazovanim srpskim patriotama, koji su interiorizovali američke interese kao moralnu vertikalu i tačku oslonca u odnosu na koju se sve u svetu okreće i vrti.

„To je normalno“, „a šta su očekivali“, „naravno da Amerika gleda svoje interese“, „šta nas briga za nekog komunjaru iz Latinske Amerike“ itd., sve su to argumenti koje sve češće slušamo u našoj javnosti. I mali je korak od „to je normalno“ do „to je moralno“ (što je, uzgred budi rečeno i glavna tačka spora tradicionalista sa LGBT aktivistima).

Ako američka imperijalistička/neokolonijalna hegemonija možda i jeste nešto uobičajeno od vremena Delskog saveza naovamo, da bismo je nazvali normalnom potrebna je ipak određena doza normativnosti, to jest — moralnog odobravanja. A upravo to je nešto što oni nikada i ni od koga ne treba da dobiju, ponajmanje od Srba.

Zato je svrgavanje Salvadora Aljendea važniji 11. septembar od terorističkih napada na Njujork i Vašington. Zato što ovaj prvi 11. septembar stoji u korenu drugog.

Jer ako „cilj opradava sredstvo“, a „postupke vrednujemo po posledicama“, koliko je na kraju balade (zanemarimo trenutak notornu činjenicu i osnovni problem konsekvencijlizma da balada nema kraj) bila moralna i opravdana američka podrška mudžahedinima u Avganistanu? Ili drugim rečima, ako su pravda i dobro „ono što služi jačem“, da li je onda uspostavljanje, obučavanje, i finansiranje Al-Kaide (ili „Islamske države“) „služilo jačem“ kada su počeli da ginu američki državljani i saveznici na Bliskom Istoku, i da padaju zgrade u Njujorku i Vašingtonu? Uostalom, da li je i sovjetska intervencija u Avganistanu „služila jačem“ kada je desetak godina kasnije propala država koja ju je sprovela, i konsekvencijalistička ideologija „svetske revolucije“ kojom se ona tom prilikom rukovodila?

Priča o „dva 11. septembra“ je stoga divan empirijsko-istorijski prilog Platonovom argumentu protiv gore navedene Trasimahove teze. Da bi „jači“ mogao da zna šta mu služi, a šta mu ne služi, trebalo bi prvo da zna šta je dobro, a onda da se u skladu sa tim i ponaša.

Dobro nikada nije izašlo „iz zla“. Siledžijski puč protiv Aljendea uz podršku SAD nije bio nikakav blagoslov za narod koji je „oslobođen od komunjara“. Američka geopolitika u Avganistanu donela im je pobedu u Hladnom ratu, ali i jedan od najtraumatičnijih događaja u celoj nacionalnoj istoriji.

Ovo danas veoma dobro razumeju Srbi, koji dan-danas uživaju blagodati jednog drugog prevrata koji su finansirale i podržale SAD, a u kome je svrgnut „režim koji nije valjao za narod“. Građani Libije, Iraka, i Avganistana to razumeju, verovatno, još bolje, jer je američka batina kod njih radila znatno brutalnije.

Ovo je verovatno jasno i građanima Sirije i Venecuele, koji su se danas podelili na one koji odbijaju da neko drugi — makar to bio i globalni hegemon — odlučuje šta je dobro za njih, i na one koji se nadaju da će „služeći jačem“ i za njih izaći neko „dobro“. 11. septembar je dan kada se podsećamo da takvo „dobro“ nikada ne izađe na dobro ni za koga.

Kao narod koji je već imao mnogo prilike da okusi slatko-kisele plodove konsekvencijalističke etike, ali i kao narod koji je zbog svoje istorijske i geopolitičke principijelnosti možda i najviše stradao u Evropi, Srbi imaju moralnu obavezu da se prema ovim događajima postavljaju časno i ljudski.

U poređenju sa polukolonijama i kolonijama u Africi, Aziji, i na Bliskom Istoku, mi smo „još dobro i prošli“, i tu nema previše prostora za kuknjavu. Takođe, nema ni iluzija da smo mi nekakva vojna i politička „sila u Evropi". Na uzroke i posledice, na „sredstva“ i „ciljeve“ ne možemo uticati.

Jedina sila kojom mi kao narod raspolažemo jeste sila pravde i pravičnosti, jedina snaga koju imamo je snaga da stvari nazovemo svojim imenom, dobro dobrim, a zlo zlom. Naši preci su tu privilegiju skupo platili, i mi nemamo pravo da je prodamo. To je ono u čemu smo jaki. I to je ono po čemu nas u svetu prepoznaju i cene.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner