Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Dva monstruma: Između iskonskog zla i tehnologije smrti
Komentar dana

Dva monstruma: Između iskonskog zla i tehnologije smrti

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
subota, 03. jul 2010.

O nekim stvarima nije umesno, pristojno, niti ukusno razgovarati. Neke teme su toliko zastrašujuće i grozne u svom sadržaju, da sama rasprava o njima budi ono najgore u nama, podstiče na nasilje, osvetu ili linč. Pa ipak, našu pažnju veoma često zaokupljaju krajnje morbidna pitanja o kojim, nažalost, ponekad i (koliko-toliko) civilizovani građani (koliko-toliko) civilizovanih zemalja moraju da razmišljaju. Tipično neprimereno i neukusno pitanje iz ovog dijapazona, inače veoma česta i zanimljiva misaona vežba među etičarima, jeste – šta predstavlja veće zlo, (logor kao što je) Jasenovac, ili (logor kao što je) Aušvic. Prvi predstavlja, kako su ga opisivali očevici (logoraši i nacistički emisari) „grotlo samog pakla“, u kome besne i divljaju ljudi koji su izgubili svaku vezu sa svojom ljudskosti, čije krvavo orgijanje i neshvatljivo okrutno mučenje, sakaćenje i ubijanje nemoćnih i nenaoružanih ljudi prevazilazi svako poimanje osobe koja sebe smatra duševno zdravom. Drugi, međutim, predstavlja „dobro podmazanu mašinu za uništavanje“, on je jedan besprekoran i do tančine proračunat sistem sredstava i ciljeva, hladno oružje u rukama jedne politike, koje njene zadatke ispunjava bespogovorno i sa zastrašujućom preciznošću (u procesu lišavajući života više od milion duša, koje bi se prvo ropskim radom iznurivali na smrt, da bi se zatim, profesionalno i bez emocija, povadili njihovi zubi, sortirala njihova odeća i imovina, i uopšte „iskoristilo“ sve što je od njih bilo „upotrebljivo“).

 

Paralelno sa ova dva simbola zla i ljudskog stradanja na pravdi Boga, postavlja se pitanje normativne moralne osude dvaju različitih zločinaca, čije su sudbine bile vezane za dva pomenuta logora – (fra) Tomislava Filipovića, i (dr) Jozefa Mengelea. Dok prvi predstavlja najstrašnije otelotvorenje đavoljeg besnila, kakvo se pojavljivalo s vremena na vreme u istoriji čovečanstva, ali koje je teško, upotebimo tu reč, „nadmašiti“, Mengele, prozvan „anđelom smrti“, svetski je sinonim za hladnog i proračunatog zločinca, bez saosećanja i savesti. Ko je od dvojice „gori“, a koja vrsta zločina je „strašnija“, teško je reći. Dok nas prvo verovatno više užasava plastičnošću i okrutnošću nasilja i „iskonskim zlom“ u sebi, drugo nas neuporedivo više ogorčava svojim „igranjem civilizovanošću“, izopačenim utilitarizmom i nečovečnom „racionalnošću“. Kako presuditi, ili još teže, kako svakog od ovih tipova zlikovca pravedno i zasluženo kazniti, veoma je teško pravno i etičko pitanje.

Sa tim pitanjem, nažalost, susrela se srpska javnost za samo nedelju dana, u kojoj su, jedni za drugim, uhapšeni čudovišni ubica i silovatelj osmogodišnje devojčice iz Starih Ledinaca, a zatim i grupa profesora, doktora i farmaceuta, optužena, ne samo za korupciju i primanje višemilionskog mita u radu pedijatrijskog odeljenja beogradskog Instituta za onkologiju, već i za moguće trovanje niza bolesne dece (i odraslih) neprimerenim lekovima (za račun farmako-kompanija koje su ih tim skupim lekovima , za svoj groš, snabdevale).

Epilog prve priče je poznat – komšije i sugrađani pokušali su da linčuju silovatelja i žandarmerija ga je jedva otela iz ruku gnevne rulje, da bi fotografija krvavog i isprebijanog čudovišta, koga nose dva maskirana žandarma, postala najomiljenija poslastica svih medija u zemlji, koji su u tom isprebijanom, okrvavljenom i izmučenom stvoru (čoveku?) videli ostvarenje nekakve pravde i zaslužene sudbine sa ono što je učinio. Treba imati na umu da je žuta štampa, poznata po krajnje eksplicitnom vokabularu kojim zasipa političare, sportiste, narodne pevače i sve koji im iz ovog ili onog razloga nisu po volji, primetno nije imala reči da izrazi ono što je osećala prema „monstrumu iz Starih Ledinaca“, pa je njeno zgražavanje i osuđivanje zvučalo krajnje jalovo i slabačko u poređenju sa tiradama koje prosipaju protiv ljudi koji su počinili daleko manje strašne stvari. Istovremeno, u osudi zločina i zločinca su se utrkivale javne ličnosti, a smišljanje „okrutne i neobične kazne“ za monstruma postalo je glavna javna tema u Srbiji (pa je ministar policije izjavio da „žali za smrtnom kaznom“), dok se  predsednica Skupštine – inače drugi čovek vrhovne vlasti u zemlji – navodno založila za fizičku kastraciju silovatelja (i njemu sličnih).

Ishod drugog hapšenja, međutim, nije poznat. Iako su u javnost procurele ništa manje potresne sudbine dece koja su stradala zbog „lekarske korupcije“, fenomena koji se obično posmatra kao benigno „tutkanje sto evra u džep“, i iako je javnost bila podjednako zgrožena, izostale su teške reči i neobične kazne, a jedan ministar (inače lekar po profesiji) požurio je zamoli javnost da „ne prenagljuje“ jer „proces istrage nije završen“, a u pitanju je bila „samo korupcija“.

„Samo korupcija“. U ovoj ojađenoj i opljačkanoj zemlji, te reči su možda imale smisla dok za njih nismo vezali mogućnost, ma makar i teoretsku mogućnost, da neko ubije naše dete za honorar od farmaceutske kompanije. Na tu pomisao, odmah smo se uozbiljili, a stvar je dobila novi zaokret. I šta to znači, „sačekajte kraj istrage“? Jesu li Ivica Dačić i Slavica Đukić- Dejanović sačekali psihijatrijsku ekspertizu pre nego što su se založili za smrt/sakaćenje zločinca? Imamo li mi pravo na isto u slučaju onih beskrajno bahatih, neizrecivo nemoralnih i nepristojno bogatih ljudi, koji se igraju sa našim životima i životima dece? Ili mislimo da su uhašena gospoda, pohapšeni profesori, lekari i inženjeri, milionske sume od farmaceutskih kompanija potegli da bi okačili reklamne plakate u svojim bolnicama, ili rekli neku lepu reč u javnosti o njihovim proizvodima? Neće biti. Šta su farmaceutske kompanije u stanju da urade, dobro je poznato svetskoj javnosti, kao što je poznato da oni milione ne razbacuju naokolo ni za šta.

Svojevremeno je američki filmadžija Majkl Mur, u svome legendarnom filmu Kuglanje za Kolombajn (Bowling for Columbine,2002) postavio pitanje direktoru rijaliti-serije Panduri (Cops) – „zašto korumpirane direktore kompanija ne bacaju krvave na pod i ne stavljaju im noge na leđa i cev na potiljak maskirani pripadnici žandarmerije, kada oni zemlji i planeti čine daleko više štete od pojedinačnih ubica, lopova i razbojnika?“ Imajući u vidu oštre izjave javnosti vezane za oba slučaja, vredi postaviti pitanje – gde je fotografija krvavih i izubijanih doktora koji su, zarad racionalnih ciljeva i ličnog bogaćenja, u najmanju ruku, sigurno doveli desetine u životnu opasnost? Zašto ih mediji, policija i ministri ne tretiraju isto? Verovatno zato što su u pitanju „ugledni članovi društva“, koji su sa mnogima sedeli za stolom, kao što se njihovi brojevi telefona nalaze u imenicima ne jednog državnog službenika – i obrnuto.

 
 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner