Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Frljićev "Đinđić", ili o smislu besmisla
Komentar dana

Frljićev "Đinđić", ili o smislu besmisla

PDF Štampa El. pošta
Olga Stojanović   
četvrtak, 06. septembar 2012.

Izgleda da je sve besmisleno. Pre svega, besmisleno je ubiti premijera, jer se time ubija samo čovek, ali ne i smisao koji taj čovek daje okruženju. Zatim, besmisleno je komentarisati takav istorijski čin na raznolike načine, od konfesionalnih do medijalnih, preko lokalnih i mundijalnih. Takođe je besmisleno komentarisati komentare, jer je komentar komentara dvosmislen kao i sam komentar koji je komentarisan. Besmisleno je, uprkos pijetetu prema bilo kome i bilo čemu, živeti u post-memoriji, u nekoj vrsti “vanrednog stanja” duha i politike. Besmisleno je imati sledbenike, ako si već nažalost mrtav, jer bi sledstveno i oni mogli biti mrtvi. Besmisleno je i imati ljute protivnike koji se jednako ostrašćuju nad smrću kao i nad životom, jer to vodi samo u gubljenje istorijskog vremena , jednako pogubno kao kad Žorž Bataj kaže da je “nikotin erotika pluća”...

Besmisleno je, dakle, ubiti, komentarisati i istraživati po bezobalnom prostoru moguće pozadine. Pozadina, svakako, postoji. Uvek. Ali, ona je po definiciji bekgraund čina jer je i relevantna istorija sačinjena sve od samih pozadina, a što se tiče lokacije “napred” – tu se samo gine!

Na ovu temu nedavno se u beogradskom pozorištu Atelje 212 dogodila predstava “Đinđić” kao projekat hrvatskog kontroverznog reditelja Olivera Frljića, premijerno izvedena s početka predizborne ćutnje za predsedničke izbore, čije rezultate sada znamo. Ali ih tada nismo znali.

Predstava je izvedena, najugledniji kritičari su se odmah oglasili, arbitar Ivan Medenica među prvima, upotrebivši u podnaslovu veoma duhovito i samo za odabrane reč “OFRLjE”, što se asocijativno dovodi u vezu sa poštovanim prezimenom reditelja Frljića.

Skladištenje leševa, pljuvanje srpske zastave, kostimografska rešenja za ubice u odorama sveštenstva i mnoge druge konkluzije o odnosu zbilje i ambalaže stvarnosti - samo su deo ovog u zamisli totalnog političkog pozorišta koje korespondira sa spoljašnošću više nego sa unutrašnjošću pozorišnih pouka i poruka. Čini se da je publika na premijeri bila inherentni deo ove predstave, kao probrani auditorijum ideje o zasluženom srpskom mazohizmu čije će iskupljenje ishoditi isključivo iz optužbe kojoj i pravosuđe osporava beskraj, ali umetnički projekat izgleda ne! Dramaturški kuriozitet je i scensko saslušanje realnog lika, po imenu i prezimenu Vojislav Koštunica, koji je u delu javnosti koju predvodi ugledni advokat Srđa Popović (prisutan na premijeri) prozvan za arbitražu pozadine ubistva Zorana Đinđića. Niti su ovi redovi jadikovka nad zlosrećnom sudbinom Vojislava Koštunice, možda dužnog na političkoj sceni, ali svakako nedužnog na Frljićevoj teatarskoj, niti je ovo žaoka na uglednog advokata Popovića koji zapravo samo radi svoj posao.

Ovo je samo predlog u pokušaju duhovit da osoba Vojislav Koštunica uzme advokata za istraživanje pozadine njegovog političko-scenskog ubistva, što se ne mora nužno odnositi na autora projekta Frljića! Možda je o svemu, zapravo, odlučivao neki scenski radnik, inspicijent ili sufler. Nikad se ne zna, jer je teatar kolektivni čin.

Kako god, kada je politički teatar, da ne kažemo pamflet, jer je to osporila Borka Pavićević, sasvim totalan – zašto u publiku na premijeru, pod najbezbednijom stražom, nisu dovedeni iz CZ-a Legija i Zmija uz izvinjenje da ne mogu prisustvovati koktelu?!

Izvan svakog nacionalističkog prosedea, naročito na polju kulturne saradnje, tvrdim da u Zagrebu, u bilo kom teatru predstavu o Tuđmanu ne bi mogao režirati ni jedan srpski reditelj. Niti bi takvom nemogućem bila dopuštena kakva etičko-estetička replika na Jasenovac!

Sigurno je da treba da budemo otvoreni za političko pozorište do njegovih krajnjih konsekvenci, ali tada kada dobijemo početnu konsekvencu stvarnog demokratskog i polemičkog društva. Kada budemo zaista postupali onako kako smo postupili prema Krležinoj izložbi u Beogradu. I najzad, želim eksplicitno da naglasim kako ovaj napis ne stoji ni u kakvoj vezi sa mogućom smenom Kokana Mladenovića, direktora ovog uglednog pozorišta, niti sa peticijama za i protiv. To je dnevna politika i uvek bih se, makar i pomoću vetrenjača, borila s potpisom da neko ne ode! Kao i sa istovetno ličnim potpisom da neko dođe. Smisao besmisla je u tome što ništa ne osmišljava, već sve obesmišljava.