Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Inkluzija zdravog razuma
Komentar dana

Inkluzija zdravog razuma

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
nedelja, 14. novembar 2010.
Kao što je već postalo uobičajeno, svaka nova školska godina u Srbiji donosi još jedan problematični slučaj epskih razmera. Prošli put su to bile bliznakinje koje terorišu okolinu, a ovog puta to je opaki hiperaktivni šestak, strah i trepet jedne zemunske škole, u kojoj su učionice prošle nedelje opustele jer su uplašeni roditelji i deca odlučili da bojkotuju nastavu dok on ne prestane da seje užas po školskim hodnicima.

Naravno, nije sporno to što se deca i njihovi roditelji boje šta može da uradi dečak koji u školu donosi nož i preti da će ih iseckati. Problem je što svi oni zajedno, sa sve školskim kolektivom i vlastima, praktično ništa ne mogu da urade povodom ovog jednog dvanaestogodišnjaka i sličnih  „hiperaktivnih“ slučajeva koji, kada ne prete noževima – izbacuju drugu decu kroz prozor. Škola nema alternativu, pa ni za one koji za nju nisu ni spremni ni sposobni, a bogme je nisu ni zaslužili. Najvažnije je obrazovanje, i ako treba, u svakoj učionici, ma u svakoj klupi će sedeti psiholozi, pedagozi, policija, socijalni radnici, predstavnici nevladinih organizacija, pa i predstavnici EU, svi spremni da pomognu da se nastava održi i svako dete u Srbiji ostvari svoje pravo na „inkluziju“ i ostale trendi pojmove. Ruku na srce, ko bi od nas uopšte pristao da mu sneg ispred zgrade čisti neko ko ne zna kako se „lopata“ menja po padežima, ili da mu, ne daj bože, prozore pere neko ko ne zna šta je H2O. Uostalom, u svetloj budućnosti takve poslove umesto nas ionako će obavljati mašine, a mi ćemo svi biti „lideri“.. Šalu na stranu, lepo je truditi se da svako dete bude u školi, ali kada se oko toga trudi previše, na kraju, kao u ovoj zemunskoj priči, u školi ne bude nijedno.

Iz Ministarstva za rad i socijalna pitanja  prošle nedelje najavili su da ni sledeće godine neće moć da ostavre planiranu strategiju za podsticanje rađanja. Ništa čudno – budžet je tanak, a „potplaćivanje“ roditelja je jako skup posao – na kraju krajeva, gde piše koliko je tačno roditeljima dovoljno? Jeste da je troškova mnogo, i da nije lako kada treba iskeširati za pelene, kolica, auto-stolicu, uvoznu vakcinu, vrtić, zimovanja, letovanja, ekskurzije po inostranstvu, tenis, engleski i sve ono što danas spada u minimum uslova za normalan razvoj dečje psihe. Ali to je tek vrh ledenog brega – budući  roditelji moraju prvo da plate sebi studiranje, pa da nađu prostojan posao, pa kupe stan, kola.. Prosto, nema te države ni državnog budžeta koji mogu da idu u korak sa pomeranjima standarda i inflacijom „minimuma uslova“ za roditeljstvo.

Samo, ako su novac i standard preduslovi, kako su onda prethodne generacije mogle da priušte toliku decu, i zašto danas i najbogatije zemlje kubure sa natalitetom? Možda je ipak malo veći problem to što je imati decu postalo isuviše komplikovano i zahtevno. Za početak, nekada nije bila potrebna oružana pratnja da se ode do škole samo zato što „svako dete ima pravo na obrazovanje“. Nije bilo nužno plaćati ni 250 evra za rođendan trogodišnjaka u igraonici,a roditelji malo starije dece nisu morali da se zadužuju kako bi iskeširali za patike od 16.000 dinara bez kojih se ne sme među vršnjake. 

Naravno, nije teško samo pratiti trendove u trošenju para, teško je i vaspitavati decu progresivnim metodama, koje se uglavnom svode na to da grlite dete svaki put kada bi možda pre trebalo da ga žvajznete. To još nekako funkcioniše sa jednim, ali koja majka četvoro dece može da postigne da im sve objašnjava staloženim i ohrabrujućim glasom , i kada bi ona stigla išta drugo u životu da uradi? A tu su još i nagomilani savremeni strahovi zbog kojih roditelji neprestano drže decu na oku umesto da ih pošalju u park ili na pijacu i sami malo predahnu. Dakle, mnogo više nego u novcu, problem je u modernom pristupu roditeljstvu, koje, pod budnim okom stručnjaka i medija, postaje nemoguća misija i izvor stalne frustracije. Na kraju, onom jednom zarez nešto detetu po paru koje se u Srbiji danas rodi možda i jeste bolje – neće ukačiti meningitis zahvaljujući skupoj vakcini, bezbednije će se voziti jer sedi u auto-stolici i postaće svetski čovek zahvaljujući ekskurzijama po inostranstvu, ali onom drugom, trećem ili četvrtom koje se usled zahtevnosti roditeljstva nikada ne rode, i nije baš tako sjajno. Za njihovu inkluziju među rođene biće potrebno malo više zdravog razuma i malo manje otrcanih NVO fraza.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner