Komentar dana | |||
Predsjednik predsjedništva |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 10. jul 2009. | |
Našem prostoru je inače suđeno da bude velika kovačnica politikoloških pojmova. Devedesetih je u BiH na scenu prvi put stupila danas uobičajena „demokratizacija“, a „balkanizacija“ je već odavno postala bauk kojim prozapadni političari u Centralnoj Africi plaše građane pred izbore. A šta bi bila „dekosovizacija“? Na prvu loptu, reklo bi se da se radi o „uspostavljanju pune državnosti mlade kosovske demokratije pod nadzorom međunarodnih institucija“, kojim bi se iz Srbije definitivno odstranilo Kosovo, čime bi se ona de-kosovizovala (na hrvatskom „dekosovizirala“). Prekaljeni poznavalac prekog srpskog mentaliteta, Mesić je ipak pre mislio na nešto drugo – naime na odsecanje glave velikosrpskom šovinizmu, eliminaciji onoga što Srbe, opšteprihvaćeno, čini nepredvidljivim, agresivnim i opasnim. „Dekosovizacija“ se, dakle, odnosi na čupanje Kosovskog mita iz grudi svakog pojedinačnog Srbina, i usađivanje na njegovom mestu, verovatno, tolerancije prema manjinskim zajednicama i ljubavi prema demokratiji i ljudskim pravima, koja mu sada toliko nedostaje. Dekosovizacija je prosto denacifikacija prilagođena biću srpskog naroda, koje Mesić, kao poslednji Predsednik predsedništva utopijskog jugoslovenskog raja, razorenog upravo mahnitanjem povampirenih srpskih „kosovskih strasti“, zna daleko bolje od neiskusnih lustratora iz Brisela i Vašingtona. Upravo zato hrvatski predsednik predstavlja svojevrsnu ikonu među „poštenom inteligencijom“ (druge) Srbije – daleko više od sada već penzionisanog premijera Sanadera, koji je, za razliku od ovog, izbegavao da istočnim komšijama očitava bukvicu, dok je po srpskom narodu pljuvao isključivo „za internu upotrebu“, prilikom različitih „bojovničkih obljetnica“ i „blagdana domovinske zahvalnosti“. Slušaoci Mesićevog predavanja iz Srbije, verovatno zato što još nisu „dekosovizirani“, sa negodovanjem su napustili predavanje, smatrajući ono što su čuli neumesnim i diplomatski krajnje nepristojnim mešanjem u unutrašnja pitanja suverene države. Oni koji su ostali, mogli su, ipak, naučiti bar dve stvari. Prvo, „suverenih država“ i „unutrašnjih pitanja“ unutar novog svetskog i evropskog poretka odavno nema, i samo je pitanje kada će svako od njih da se suoči sa „nekim svojim Mesićem“, koji će pozivati na neophodne „dekatalonizacije“, „deflamanizacije“ ili „detirolizacije“, a samom predsedniku poručiti, upravo tonom kojim se on obraćao Borisu Tadiću, da je Hrvatima krajnje vreme da se „deistrizuju“, „debaranjizuju“ ili „dedalmatinizuju“. Novim kovanicama nikada kraja, takva su vremena došla... Ali drugi, još važniji nauk, nije politički, već pov(ij)esni – a to je da „stara politička ljubav zaborava nema“. Položaj poslednjeg Predsednika predsedništva one divne, multikulturalne, multietničke i tolerantne (Titove) Jugoslavije, uništene velikosrpskim agresorom, proganja Mesića kao sudbina. Za njega nema „unutrašnjih pitanja“ Srbije ili BiH, ne zato što ga je poneo demokratizatorski mandat koji su mu dodelili Amerikanci kada su '95. rešili njegov unutrašnji problem spoljašnjeg srpskog neprijatelja, već zato što on sebe vidi kao nosioca kontinuiteta političkog autoriteta CK i Predsedništva. Kao lučonoši jugoslavenskog jedinstva, Mesiću su granice lijepe mu domovine, posle svega, ipak, pretesne. |