Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Ruska „kapitulacija“ u Libiji
Komentar dana

Ruska „kapitulacija“ u Libiji

PDF Štampa El. pošta
Nikola Turajlić   
ponedeljak, 28. mart 2011.

Nedavna rezolucija SB UN o zabrani letova i napada na civile u Libiji, usvojena zbog toga što Rusi i Kinezi nisu stavili veto na istu, izazvala je veliko razočaranje ne samo među srpskim već i ruskim, patriotski orijentisanim intelelektualcima.

Isto je okvalifikovano maltene kao ruska kapitulacija pred Imperijom, odnosno izdaja principa međunarodnog prava, koja se može „obiti o glavu“ i samoj Rusiji.

Da li je to baš tako kako na prvi pogled izgleda.

Moj odgovor glasi ne, jer pravi gazda Rusije Putin ne čini greške u vanjskoj politici, zbog toga što je isti suvereni prvak na svetskoj političkoj pozornici.

Osvrnuo bih se najpre na okolnosti u kojima je donesena predmetna rezolucija SB UN.

U toploj saharskoj zimi popadali su kao kruške sa grane imperijalni vazalni režimi u Egiptu i Tunisu na jednoj strani, a arhineprijatelj Gadafi je počeo „mleti“ svoje protivnike na drugoj strani.

Za Imperiju se postavilo pitanje verodostojnosti, odnosno čuvanja obraza, tako da je morala da interveniše bez obzira na cenu. Ovo su stavili na znanje kako Rusima tako i Kinezima i dali im mogućnost izbora između blaže rezolucije o zabrani letova i napada na civile, te pustinjske oluje koja bi iz vazduha (na brisanom prostoru) uništila sve Gadafijeve materijalne vojne resurse (kao u Iraku).

Siguran sam da su Rusi, pa i Kinezi ovo preneli Gadafiju i ponudili mu izbor između veta sa neograničenom saharskom olujom (kao većeg zla) i rezolucije koja ipak ograničava oružane aktivnosti Imperije (kao manjeg zla).

Gadafijev izbor (pogotovo po iračkom ratu) jeste bio izvestan, pa su potom Rusi i Kinezi izigravali neutralce u SB UN. Gadafi naravno napada rezoluciju SB UN, kako bi sačuvao obraz pred svojim pristalicama.

Identična situacija je bila sa napadom NATO na SRJ. Kako Milošević nije pristao na ultimatum Imperije, to je čak i Jeljcin stavio istoj na znanje da će Rusija uložiti veto i Milosrdni anđeo je stupio u akciju.

Ovo je jedino logično i moguće objašnjenje ruskog i kineskog stava pred SB, jer su davno prošla vremena kada su ovi morali postupati po diktatu Imperije. Radi uporedbe navodim da je slična situacija bila i sa Miloševićevom „pobedom“ nad NATO.

Imperija je preko Rusa ponudila Miloševiću izbor između uslovne kapitulacije i nastavka intenzivnog bombardovanja. Kumanovski sporazum (kapitulacija) jeste bio jedini mogući izbor Miloševićevog režima, a niko ni ne pomišlja da optužuje Ruse za izdaju.

Kako povodom rezolucije SB UN o zabrani letova i napadanja civila niko nema interesa za objašnjavanje stvarnih razloga njenog donošenja, to se prava istina ne može zasad pojaviti na svetlu dana.

S obzirom na to da pozicija Rusije i Kine da ne stave veto na rezoluciju predstavlja, u suštini, dalji udar na međunarodnim pravom garatovani suverenitet država i poraz rukovodstva Rusije i Kine u njegovoj obrani, to je trebalo isti na neki način opravdati i ublažiti, bez navođenja stvarnih razloga.

Kinezi se po svom starom običaju ni pred kim ne pravdaju, jer nemaju potrebu za tim.

Međutim u slučaju „poburene“ ruske patriotske inteligencije, Putin je zaključio da treba „odgovornost“ prebaciti na Dmitrija, „sina Mitra“ koji je samo „vezao konja, gđe je gazda kazao“.

Tako je isti iskazao svoju nesaglasnost sa rezolucijom, odnosno prekoračenjem rezolucije od strane Imperije i time ubio dve muhe.

Pored toga što je „oprao ruke“ pred Rusima, zon amajava Imperiju o tome da postoji sukob između njega i Medvedeva, koji „mudro“ šuti.

U zaključku bih naveo da se patrioti (jednako rusofili) nepotrebno osećaju još jednom izdani, te da ne misle kako je Gadafi prodan zbog nekih ruskih interesa. Putin je za Libiju izvukao maksimum mogućeg, a Gadafi je pristao na ovo kao najmanje zlo.

Verujem da će istorija pokazati da sam bio u pravu, jer je ovo jedino logično objašnjenje glasanja pred SB UN.

Poručio bih i rusofobima (jednako anglofili) da ne seire zbog pobede euroatlantskih prijatelja nad Rusijom, jer se radi o privremenoj Pirovoj pobedi na jednoj strani i trajnom porazu zbog očekivanog uspostavljanja islamističkog režima. Nešto slično kao podrška talibanima u Avganistanu.

Kako neko može shvatiti da pisac teksta apologizira Putina, dodajem da isti ima svoju Ahilovu petu u ruskoj ekonomiji i korupciji, što je mnogo veći problem nego neograničena geopolitička šahovska partija, koju igra sa nedoraslim imperijalnim igračima.