Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Sve njihove „pobede“
Komentar dana

Sve njihove „pobede“

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
nedelja, 10. maj 2009.

Verovatno je bilo logičnije da datum na koji je Treći rajh najzad priznao kapitulaciju bude proglašen Danom mira ili Danom slobode. Pogotovo što mu je prethodilo šest najsurovijih godina u istoriji, tokom kojih je Drugi svetski rat besneo celom planetom i odneo desetine miliona života. Ljudima je, posle takvog krvoprolića, valjda bilo preko glave pobeda i poraza, borbi uopšte. Očekivalo bi se da su im, od konačnog trijumfa, važniji bili mir i sloboda koje je taj trijumf doneo. Ali, 8. maj u zapadnoevropskoj javnosti, a 9. maj po sovjetskom/ruskom računanju vremena, već više od šest decenija obeležava se kao Dan pobede.

Što je izabran i opšteprihvaćen baš taj izraz, nikoga ne bi trebalo da čudi niti buni. Državama koje su slomile Hitlera očigledno je bilo više stalo do toga da ih pokolenja pamte kao pobednike, nego kao oslobodioce ili mirotvorce. Iz razumljivih razloga: istorija nikada nije bila toliko naklonjena oslobodiocima i mirotvorcima, koliko pobednicima.

Štaviše, istorija obožava pobednike! Čovečanstvo može da vam oprosti pokolje, pustošenja, genocide, laži i prevare, ali ne i poraze. Trijumf je, u političkom i društvenom smislu, mnogo moćniji afrodizijak od ma kog ideala. Kako onda zameriti savezničkim ideolozima što su, odmah po bezuslovnoj predaji nemačke vojske, proglasili Dan pobede?!

Taj afrodizijak jednako omamljuje i danas, 64 godine kasnije, pa se sa savezničkim pobednicima poistovećuju mnogi koji nisu bili ni rođeni kada su nemački generali Alfred Jodl i Vilhelm Kajtel potpisali kapitulaciju (prvi zapadnim, a drugi sovjetskim snagama). A u tom poistovećivanju dešavaju se i teško svarljive neprimerenosti: predsednik Socijaldemokratske unije Žarko Korać je, povodom Dana pobede, rekao da „Srbija, nažalost, ne prihvata u potpunosti ideju antifašizma. To se vidi po tome što je danas paralelno u Sabornoj crkvi održan parastos Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, ljudima koji su radili za ideologiju koja je poražena“ – prenela je agencija „Beta“ Koraćevu izjavu od subote, 9. maja 2009. godine.

Dakle, prema Žarku Koraću, dimplomiranom psihologu i nekadašnjem potpredsedniku Vlade Srbije, ključna stvar je to što je fašizam „ideologija koja je poražena“. Ne što je to ideologija koja je sistematski istrebljivala Jevreje, Slovene, Rome i sve ostale narode koji ne pripadaju arijevskoj rasi. Ne što je to ideologija koja je pobila više ljudi za kraće vreme nego ijedna pre nje. Ne što je to ideologija koja je zavila u crno pola planete. Ne, prema Koraću, glavni greh fašizma kao ideologije je to što je izgubila rat!

Ne bi ova izjava bila ni upola tragična da je samo nedovoljno promišljena, ili pak izvučena iz konteksta. Ali, Korać je tom rečenicom upravo zadržao uveliko utvrđen kurs Druge Srbije, čiji je jedan od utemeljivača: po svaku cenu biti na pobedničkoj strani. Odnosno, po svaku cenu izbeći poraz.

Da li ste pročitali makar jednu izjavu ikoga iz Druge Srbije kojom nedvosmisleno osuđuje NATO agresiju na našu zemlju? Ili bilo koji od dva genocida koji je Hrvatska počinila nad Srbima u prošlom veku? Ili albansko nasilje na Kosmetu tokom osamdesetih godina, pa u protekloj deceniji, a posebno ono od 17. marta 2004? Ili sramotne presude Haškog tribunala? Ili medijsku manipulaciju Markalama?

Normalno da niste. Jer, da se bilo kojim od ovih povoda pobunila, Druga Srbija stala bi na srpsku stranu, koju duboko prezire kao gubitničku, a suprotstavila se američkoj/zapadnoevropskoj strani, koje se iz dubine duše plaši kao pobedničke.

Vrlo rado jurišnici Druge Srbije predstavljaju sebe kao hrabre borce protiv totalitarizma, šovinizma, klerofašizma... Ali, gde im je bila ta hrabrost krajem osamdesetih, kad je Slobodan Milošević delovao kao najmoćnija politička snaga na jugoslovenskim prostorima, sa kojom će Zapad morati da sarađuje, a ne da se sukobljava?! Zašto su protiv Miloševićevog režima počeli da galame godinama kasnije, tek kad je Zapad u jugoslovenskoj drami pronašao druge miljenike – Tuđmana i Izetbegovića?

Mada bremenito nedoslednostima, delovanje Druge Srbije je po tom pitanju fanatično istrajno: uvek su uz snažnije. Tito im je miliji od Draže, jer je pobedio u građanskom ratu. Tuđman im je manje kriv od Martića, jer je Hrvatska ipak savladala Kninsku krajinu. Haradinaj i Čeku su im manji zločinci od Vladimira Lazarevića i Nebojše Pavkovića, jer imaju neuporedivo jača „leđa“ u vidu Bajdena, Holbruka i Olbrajtove. Klinton će im vazda biti ispravniji od Miloševića, jer Klintonu niko nije smeo da uvede sankcije. Na pamet im ne bi palo da tuže londonski „San“ zbog onog ozloglašenog naslova „Bombardujte ih kao pse“, ili Martija Ahtisarija zbog niza uvreda koje je izrekao na račun Srba (ili Miška Vukovića, u krajnjem slučaju). Ali, zato je tu Dobrica Ćosić...

Za Drugu Srbiju, nije samo 9. maj Dan pobede. I 24. mart 1999, i 5. avgust 1995, i 17. mart 2004, i 17. februar 2008. godine, sve su to za njih dani pobede. Opasni su upravo zato što su, većinom, iskreno ubeđeni da su izbegli poraz samim tim što su izabrali jaču stranu. Kukavički instinkt, na nesreću karakterističan za neke savremene srpske „intelektualce“, neumorno ih vodi ka „pobednicima“.

Šta onda preostaje njihovom iskonskom, jedinom pravom protivniku – nacionalno osvešćenoj Srbiji, koju su proglasili fašističkom ne da bi je ideološki ponizili, već da bi je, shodno Koraćevoj izjavi, predstavili kao gubitničku? Imamo li i mi, koje užasava sve ono što Druga Srbija priča i radi, pravo da slavimo 9. maj?

Naravno da imamo. Čak mnogo više nego oni. Upravo zato što tugujemo zbog Kosmeta, Krajine, Kravice, Grdelice... Samo onaj koji odbija da ćuti o srpskim stradanjima, ko ne zatvara oči pred monstruoznom ideologijom Tuđmana, Izetbegovića i Klintona, može iskreno da slavi poraz Hitlerove monstruozne ideologije.

Iza Srba je serija poraza, što vojnih, što političkih, što diplomatskih, što medijskih, što ekonomskih. Posle brojnih tragedija koje su nas snašle u poslednje dve decenije, kao narod smo onemoćali i skoro potpuno izgubili sposobnost samoodbrane. Ali, nikako ne bismo smeli da Drugoj Srbiji dopustimo još jedan bezobrazluk: svojatanje 9. maja, Dana pobede. Pobede za koju je srpski narod, kao i za mnoge ranije, položio stotine hiljada života. Ako savremena Srbija, kao što veli Korać, zaista ne prihvata u potpunosti ideju antifašizma, to je samo zato što jedan, sve glasniji deo srpske „elite“, ne pokazuje nimalo poštovanja ni za ranije, ni za skorašnje srpske žrtve.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner