Komentar dana | |||
Zašto? |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 25. april 2009. | |
Ne znam zašto mi je ova scena došla u misao dok pod utiskom jučerašnjeg pomena nastradalima RTS-a tokom NATO bombardovanja pokušavam da nekom svojom skromnom spoznajom doprinesem pravičnom odgovoru i kolektivnom olakšanju na bolno pitanje „Zašto?“ – uklesano u kamenu ispred zgrade RTS-a i u skamenjenim srcima živih, koje samo bol može toliko da skameni... Nekoliko dana pre bombardovanja govorilo se da će RTS biti bombardovan, kao – uostalom – i mostovi... Da li je narod imao intuiciju koja nije odmakla dalje od intuicije ili je imao preranu samosvest da smo toliko omrznuti da će i kolateralne greške biti „legalizovane“, pa ni oni koji su imali moći nisu imali snage da zadrže „stado“ u bezbednim jaslama... Tih dana se narod prepustio kolektivnom užitku u kome, razumljivo, čak i odlazak na onaj svet izgleda mnogo lepši, ako je za neku utehu... Sasvim ležerno ponašanje i onih koji su mogli da nešto učine, prilično ismevanje ljudi koji su prilikom bombardovanja hitali u skloništa, čuvanje mostova svojim telima, prkosno nošenje meta na svojim grudima, ostaće zabeleženo kao neki recidiv naučene hrabrosti generacija stasalih na balkanskoj istoriji, a bezbrižno odgojenih u nezamislivom okruženju da ikada rata može biti... Pa se ja, takva i nikakva, pitam: Zašto kolege iz CNN-a nisu objavile udarnu vest: „S.O.S. Reporterima CNN-a javljeno je da napustimo zgradu RTS-a, ostali su ljudi iz RTS-a u njoj!“ Zašto predsednik Jugoslavije kojoj rat nije bio objavljen (ako nije!) nije odmah podigao ruke u vis i podneo međunarodnom sudu žalbu za nelegalno bombardovanje zemlje? (U jednom komentaru na NSPM-u objavljeno je da je to uradio kasnije, jer je njegova supruga histerisala! Hvala njegovoj supruzi ako je tako!) Zašto odgovorni ljudi na pozicijama na RTS-u koji nisu imali nameru da dolaze na posao nisu dali ostavku kada je rat počeo? Zašto Amnesti internacional nije ranije objavio svoje mišljenje o NATO bombardovanju? Zašto? Ova moja nespretna pitanja, postavljena iz krajnje iskrenih namera, možda već imaju svoje „zato što“, možda su glupa, možda i ne postoje... Ali ja bih volela da 16 nepravično ubijenih zaposlenika RTS-a budu zapamćeni, ne samo kao radne i hrabre osobe, već i kao osobe koje su dale svoj život kao primer drugima da pre svega čuvaju svoj život. |