Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Duboko smo zabrinuti zbog najava političara o „konačnom rešenju“ pitanja Kosova, kao i sve većom kriminalizacijom političkog života na KiM
Kosovo i Metohija

Duboko smo zabrinuti zbog najava političara o „konačnom rešenju“ pitanja Kosova, kao i sve većom kriminalizacijom političkog života na KiM

PDF Štampa El. pošta
Vladika Teodosije   
sreda, 25. jul 2018.

Duboko smo zabrinuti zbog sve češćih politički i moralno neodgovornih izjava političara sa obe strane koji govore o „konačnom rešenju“ pitanja Kosova u kontekstu „teritorijalne podele“ i „razgraničenja Srba i Albanaca“. Da li to znači da ćemo doći u situaciju da većina kosovsko-metohijskih Srba koji žive južno od reke Ibra treba da se iseli iz svojih domova i napusti svoje najvažnije svetinje – Pećku Patrijaršiju, Dečane, Gračanicu, Prizren? Da li to znači da se sloboda i prava ljudi, koji nisu mogli da biraju u kome će se narodu i veri roditi, mogu rešiti samo teritorijalnim razgraničenjem i stvaranjem etnički kompaktnih teritorija? – sadrži deo apela episkopa raško-prizrenskog Teodosija povodom izjava o podeli Kosova. Vladika posebno apeluje na međunarodne predstavnike – da jasno i nedvosmisleno zaštite sve one koji su opredeljeni da žive na Kosovu i da ne dozvole takva rešenja koja bi dovela do njihovog egzodusa, već da više učine na zaštiti njihovih prava. „U protivnom, kao i svaka druga razmena teritorija u istoriji i ova bi dovela do masovnog iseljavanja civilnog stanovništva, stradanja vekovima stare duhovne i kulturne baštine našeg naroda i nanela bi nenadoknadivu štetu svima“. Iz ove eparhije podsećaju da su i ranije činili napore da se izbegne nasilno rešavanje problema i ističu – ovo je poziv pre svega na odgovoran i transparentan nastavak dijaloga. Eparhiju zabrinjava i „sve veća kriminalizacija političkog života kojim vladaju plemenski klanovi pod imenom političkih partija i gde se interesi pojedinaca postavljaju iznad interesa građana“. „To nije put ka Evropi za bilo koje društvo na Zapadnom Balkanu, već put ka daljoj izolaciji, bedi i odsustvu perspektive za mlade ljude koji zaslužuju bolji život“ – zaključuje se. Apel prenosimo u celosti.

Kao Episkop raško-prizrenski i arhipastir pravoslavnih vernika na prostorima Kosova, Metohije i Raške oblasti, sa ogromnom pastirskom i moralnom odgovornošću, osećam potrebu da iznesem najdublju zabrinutost povodom niza političkih izjava o Kosovu i Metohiji u poslednje vreme, koje u naša srca unose sve veću neizvesnost i zebnju. Već punih dvadeset godina naša Eparhija uz podršku Patrijarha i otačastvenih arhijereja, kao i materijalnu podršku Vlade Republike Srbije i drugih dobrotvora, kako domaćih, tako i stranih, ulaže velike napore da omogući normalan život naše Crkve, obnovu naših porušenih svetinja i podstakne povratak naših prognanih vernika, kao i ostanak onih koji danas žive na ovim prostorima. Podstaknut tom brigom, a povodom tekućeg dijaloga Beograda i Prištine u Briselu, Sveti Arhijerejski Sabor SPC izneo je jasan, jedinstven i nedvosmislen stav u svojoj poruci od 10. maja 2018. godine.

Poznato je javnosti da je naša Eparhija uz podršku cele SPC još i pre oružanog konflikta na Kosovu i Metohiji činila velike napore da se izbegne nasilno rešavanje postojećih problema. Učestvovali smo u nizu dijaloga sa međunarodnim zvaničnicima i predstavnicima kosovskih Albanaca, i pre i nakon oružanog sukoba 1998-1999, a sve u cilju da posvedočimo evanđelski stav Crkve da treba da budemo svedoci mira Hristovog među ljudima. U manastiru Dečani za vreme rata primali smo i štitili izbeglice, kako Srbe, tako i Albance, Rome i druge, podižući glas protiv nasilja nad nevinim civilima, bez obzira na njihovo etničko i versko poreklo. Nakon oružanog sukoba, naša Eparhija je bila aktivni učesnik u međuetničkom dijalogu i u saradnji sa međunarodnim predstavnicima, i ulagala je velike napore da se zaštite narod i svetinje. Nažalost, i pored toga oko 200.000 naših ljudi su proterani u vremenu „međunarodno garantovanog mira“, mnoga sela i groblja su opustošena, a 150 crkava je porušeno. Ali i tada nismo odustali od dijaloga i pod okriljem Saveta Evrope obnovili smo od 2005. godine više naših crkava i manastira, kao i Bogosloviju Sv. Kirila i Metodija u Prizrenu. Na poziv države Srbije, 2008. godine smo učestvovali u pregovorima u Beču gde smo dogovorili važne principe za zaštitu i opstanak našeg naroda i svetinja na Kosovu i Metohiji.

Sa ovakvim opredeljenjem za dijalog i mirno rešavanje svih sporova, podržali smo i početak briselskog dijaloga između Beograda i Prištine o tehničkim pitanjima sa nadom da će se postići korisni dogovori koji treba da olakšaju život svih naroda na ovom prostoru, zaštite naše svetinje, imovinu, identitet, ljudska prava i slobode, posebno ugroženog srpskog naroda. Zato smo duboko zabrinuti zbog sve češćih politički i moralno neodgovornih izjava političara sa obe strane koji govore o „konačnom rešenju“ u kontekstu „teritorijalne podele“ i „razgraničenja Srba i Albanaca“. Ovakve izjave u našem vernom narodu, a i šire u regionu i svetu izazivaju zabrinutost i nespokojstvo. Da li to znači da ćemo doći u situaciju da većina kosovsko-metohijskih Srba koji žive južno od reke Ibra treba da se iseli iz svojih domova i napusti svoje najvažnije svetinje – Pećku Patrijaršiju, Dečane, Gračanicu, Prizren? Da li to znači da se sloboda i prava ljudi, koji nisu mogli da biraju u kome će se narodu i veri roditi, mogu rešiti samo teritorijalnim razgraničenjem i stvaranjem etnički kompaktnih teritorija?  Očigledno je da ovakav princip, koji je uostalom doveo do stradanja mnogih nevinih ljudi tokom ratova u raspadu bivše Jugoslavije 90-tih godina, predstavlja kontinuiranu pretnju miru i stabilnosti, i to ne samo u regionu Zapadnog Balkana. On bi stvorio i dodatni presedan za nove separatizme u Evropi i širom sveta i doveo do čitave lančane reakcije krvoprolića, stradanja i proterivanja civilnog stanovništva, samo zato što bi se, nakon dogovora političara, mnogi našli na „pogrešnoj strani“ linije razgraničenja. 

Zato kao Episkop, ali pre svega kao hrišćanin i čovek, koji je najveći deo svog života sa sveštenstvom i monaštvom proživeo na Kosovu i Metohiji, apelujem na političare, kako u Beogradu tako i u Prištini, ali i na međunarodne posrednike u dijalogu i druge zvaničnike da se rešavanje svih pitanja na Kosovu i Metohiji mora i sme tražiti samo u funkciji očuvanja mira, sigurnosti svih građana, posebno nevećinskih etničkih i verskih zajednica, očuvanju njihove duhovne i kulturne baštine, istorijskog identiteta, ljudskih i verskih sloboda. Pozivanje na podelu kao „najbolji model“ zanemaruje čitav niz suštinski važnih pitanja kao što su: sloboda povratka raseljenih, rešavanje pitanja nestalih, zaštita imovinskih prava, obezbeđivanje adekvatnog zdravstva i školstva, verskih i ljudskih prava, koja moraju biti garantovana i na nivou zakona, ali i svakog dogovora koji bude postignut.

Ovakav stav naše Crkve ne znači poziv na tzv. zamrznuti konflikt, jer je naša Crkva protiv svakog konflikta. Ovo je poziv pre svega na odgovoran i transparentan nastavak dijaloga, koji treba da se vrati u okvire koji će biti u funkciji stabilnosti regiona i evropskog kontinenta i u skladu sa svim relevantnim međunarodnim poveljama i standardima, među kojima je posebno važna Rezolucija 1244 SBUN. U protivnom, kao i svaka druga razmena teritorija u istoriji i ova bi dovela do masovnog iseljavanja civilnog stanovništva, stradanja vekovima stare duhovne i kulturne baštine našeg naroda i nanela bi nenadoknadivu štetu svima. Pitamo se da li nam je to potrebno sada u 21. veku, i da li postoje oni koji bi imali istorijske i moralne ,,hrabrosti’’ da dovedu do egzodusa i nesreće desetina hiljada nevinih ljudi koji su uspeli da opstanu kao svoji na svome dvadeset godina nakon oružanog sukoba.

Gotovo svakodnevne medijske izjave sa kojima se susrećemo unose zabrinutost i neizvesnost među naš narod i ne doprinose stabilnosti i mirnoj budućnosti. Upravo zahvaljujući takvim izjavama sve je više Srba koji se u strahu odlučuju na prodaju svoje imovine, umesto da se upravo ti ljudi ohrabre da opstanu na svojim ognjištima. Iako nam je danas teško, prvenstveno treba sa verom u Boga i njegovu pomoć da sačuvamo sve ono što su nam naši prethodnici ostavili u nasleđe.

Posebno apelujem na međunarodne predstavnike na Kosovu i Metohiji i širom sveta da jasno i nedvosmisleno zaštite sve one koji su opredeljeni da ovde žive i da ne dozvole takva rešenja koja bi dovela do njihovog egzodusa, već da više učine na zaštiti njihovih prava. Posebno bih pomenuo slučaj upornog odbijanja kosovskih institucija da sprovedu odluke Ustavnog suda Kosova o dečanskoj zemlji i skandaloznu odluku vlade u Prištini da jedan lokalni put od 10 kilometara prepravi u međunarodni tranzitni put, i to neposredno pred vratima najznačajnijeg UNESCO spomenika i manastira iz 14. veka, protivno njihovim postojećim zakonima, ali i standardima UNESCO. Učestali napadi na Srbe, koji po pravilu ostaju bez pronalaženja počinilaca, gotovo svakodnevne pljačke i drugi vidovi etničke diskriminacije, nisu put koji će doneti sreću nikome, pa ni kosovskim Albancima. Bez vladavine prava i poštovanja sloboda svih građana, bez obzira na njihovo etničko poreklo, nijedno društvo neće imati bolje budućnosti. 

Nas na Kosovu i Metohiji zabrinjava i sve veća kriminalizacija političkog života kojim vladaju plemenski klanovi pod imenom političkih partija i gde se interesi pojedinaca postavljaju iznad interesa građana. To nije put ka Evropi za bilo koje društvo na Zapadnom Balkanu, već put ka daljoj izolaciji, bedi i odsustvu perspektive za mlade ljude koji zaslužuju bolji život. Sve učestalije korišćenje nacionalističke retorike kojom se prikrivaju kriminalne radnje, tužno je i žalosno, što naročito obeshrabruje mlade ljude. 

Moleći se Bogu, iskreno verujemo da ovaj naš pastirski apel neće ostati „glas vapijućeg u pustinji“, već da će biti podsticaj za pronalaženje pravednog rešenja svima koji su preuzeli tešku političku odgovornost za budućnost Kosova i Metohije i naše živote.