Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovsko pitanje nije rješeno
Kosovo i Metohija

Kosovsko pitanje nije rješeno

PDF Štampa El. pošta
Jovan Mirić   
nedelja, 13. jun 2010.

Dr. Jovan Mirić, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti je već desetak godina u prijevremenoj, bolje rečeno prinudnoj mirovini. Ali, to ne znači da „miruje“. Naprotiv, kako sam kaže, nikada nije više radio. Od 12 knjiga koje je objavio, četiri je napisao nakon umirovljenja (Demokracija i ekskomunikacija: prilozi istraživanju hrvatske političke kulture, 1999., Zločin i kazna: politološko-pravni ogledi o ratu, zločinu, krivnji i oprostu 2002., Sumrak intelekta: politikološko- pravni i kulturološki ogledi 2006., Kosovo i druge teme 2010.).

Upravo ova poslednja nedavno objavljena knjiga bila je povod da zamolimo profesora Mirića za razgovor za „Novu srpsku političku misao“. Naš sugovornik rado se odazvao pristajući da odgovori i na neka pitanja koja nisu usko vezana uz problem Kosova.

Prije samog razgovora jedna napomena: profesor Mirić je zasigurno jedan od rijetkih mislilaca sa ovih naših prostora koji je pokazao da iskazi društvene znanosti ne dolaze uvijek post festum. Usuđujem se reći da danas nema tako oštre kritike kao što je profesor Mirić postavio određene teze prije 25 godina. Kao što je za studente profesora Mirića knjiga Sistem i kriza bila i ostala obilježje jednog vremena, tako je za sve one koji su prilici da danas čitaju Mirićeve stavove o Kosovu pružena jedinstvena prilika da provjere svoje znanje. Da se razumijemo: oko tema i situacija koje su teške i složene iznimna prednost je posjedovanje posebne vrste komunikacijskog šarma koga, moram priznati, profesoru Miriću niti malo ne nedostaje.

NSPM: Profesore Miriću, što vas je motiviralo da objavite knjigu o Kosovu?

Mirić: Motivirale su me zabluda, bahatost i političko licemjerje koje nas okružuje. Kosovo je već godinama krizno, veoma konfliktno područje i žarište s dalekosežnim implikacijama, ne samo za srpsko-albanske odnose nego i za odnose na jugoistoku Evrope, pa i šire. Kosovsko pitanje ne samo da nije riješeno, ono nije ozbiljno ni stavljeno na dnevni red. To što danas imamo, to nije rješenje nego politički provizorij uspostavljen silom. A ono što se silom uspostavi mora se silom i održavati. To svakako ne može biti rješenje problema nego proizvođenje novih problema.

Ne znam da li me je motivirala ili revoltirala i neshvatljiva i zabrinjavajuća lakoća s kojom se u Hrvatskoj apsolvira problem Kosova. Ovdje nije riječ samo o političkoj pragmatici nego i o elementarnom nepoznavanju povijesnih činjenica i ignoriranju temeljnih načela međunarodnog prava i odnosa, među narodima i državama. Takva ignorancija ne može proći bez ozbiljnih posljedica za odnose između Srbije i Hrvatske, između Srba i Hrvata. U Hrvatskoj se o Kosovu ne zna ništa ili se zna veoma malo, a to što se zna to je fragmentarno i ideološki iskrivljeno. U Hrvatskoj o Kosvu nije posljednjih 20 godina objavljen gotovo ni jedan teorijski relevantan i historijski fundiran tekst! Hrvatski znanstveno-teorijski pogon, prije svega povjesničari, politolozi i pravnici djeluju uz sasvim rijetke iznimke, kao apologetski servis dnevne politike, dirigirane velikom batinom Velikog Brata i nešto manjom njezinog poslušnika Evropske unije.

NSPM: Vi tvrdite da se na Kosovu desio paradigmatski slučaj stigmatiziranja i okrivljavanja žrtve. Što to znači i kako je to bilo moguće?

Mirić: To se dijelom događa zbog nepoznavanja elementarnih povijesnih činjenica i kontroverznih zbivanja na ovim prostorima. Na neznanju niče korov manipulacije, ideologizacije i mržnje. Veoma uvjerljiv primjer za verifikaciju ove teze je Kosovo. Godinama, pa i desetljećima bili smo izvrgnuti ciljanoj propagandi o Albancima kao žrtvama i Srbima kao krivcima za njihova stradanja. Stradanje i protjerivanje Srba s Kosova posve je ignorirano, a oni rijetki koji su se usudili o tome progovoriti proskribirani su i osuđivani kao velikosrpski nacionalnosti. Tu je KPJ (SKJ) preuzela isti propagandno-politički obrazac kojim se koristila Austro-Ugarska i Kominterna. Zahvaljujući odnosima u Jugoslaviji prema problemu Kosova, a prije svega odnosima Hrvatske i Slovenije, a onda i žestokoj stranoj propagandi kojoj je pogonsko gorivo i legitimitet dao i sam Slobodan Milošević, na Kosovu se doista dogodio slučaj „okrivljavanja žrtve“ (Blaming the Victim): Tamo najveće stradalnike Srbe Svijet optužuje i drastično kažnjava zbog stradanja Albanaca!

NSPM: Nemate baš visoko mišljenje o društvenoj znanosti i njezinom doprinosu spoznaji i rješavanju socijalnih i političkih konflikata. Čini mi se da prihvaćate tezu poznatoga hrvatskog publiciste Veselka Tenžere (formuliranu još davno u feljtonu „Putovanje s periferije“) da je „ovakva prostitucija znanosti moguća jedino u muklom kulturnom prostoru, u sklerotiziranoj sferi javnosti i u uvjetima kritičkog bankrota“. Je li se u tom pogledu nešto bitno promijenilo o vremenu promptne demokratizacije postkomunističkih zemalja?

Mirić: Mnogo toga se promijenilo ali, nažalost, nagore. Razlozi za bankrot kritičkog mišljenja su se umnožili. Ti su razlozi, ako tako možemo reći, interne i eksterne naravi. Na ruševinama nekada zajedničke države stvorene su posebne nacionalne države. Mnogi su te države dočekali kao nacionalne svetinje, a svetinje nisu tu da ih kritikujemo, već da im se klanjamo. Nije važno kakva je to država, važno je da je tu i da je naša. U vremenu divinizacije nacionalne države, koja još traje, jedan je hrvatski intelektualac izjavio da je kritika onoga što se događa u vlastitoj zemlji i vlastitom narodu nacionalna izdaja i „samosramoćenje“. To mutatis-mutandis vrijedi i za druge države i nacionalne zajednice u okruženju. Stvaranjem nacionalnih država otvorile su se nove mogućnosti lagodnog zbrinjavanja materijalne egzistencije, što je mnoge intelektualce dodatno motiviralo da, zaogrnuti nacionalnim barjacima potraže uhljebljenje u zavjetrini vlasti. To je ozbiljan razlog da kritičku misao zamijeni sluganstvo i politička apologija. Izostanak kritike vlastitoga višestruko se kompenzira kritikom i sramoćenjem drugoga. Ti drugi nisu oni koji su nam daleki, to su oni koji su blizo i koji su nam nepodnošljivo slični. Oni daleki drugi, to su oni pred kojima smo „manji od makova zrna“, oni koji nam određuju mjeru samostalnosti, suverenosti (uključujući i državne granice), slobode i kritičnosti.

NSPM: Vjerovatno mislite, kako ste već rekli, na veliku batinu Velikog Brata i nešto manju Evropske unije. Ako EU sluša Velikog Brata, iskušanom metodom „mrkve i batine“, ne odriče li se Evropa vrijednosti na kojima je utemeljena, historijskih, političkih, juridičkih, kulturnih. Kakva je u takvim uvjetima perspektiva EU i posebno zemalja europskog jugoistoka, kako onih koje su članice EU, tako i onih koje su na putu da to postanu?

Mirić: Htio bih reći, nadajući se da me nitko neće optužiti za evro(po)centrizam, da je Evropa kolijevka zapadne kulture i civilizacije, što podrazumjeva i političku kulturu, posebno kulturu demokracije. Ideja i praksa demokracije preživjela je stoljeća i milenije najrazličitijih promjena društvenih poredaka i političkih sistema.

Amerikanci se ponašaju kao da su oni izmislili demokraciju i dobili historijski mandat da je nameću drugima, ako je potrebno „ognjem i mačem“. Današnje generacije američkih političara zaboravljaju da su se njihovi očevi utemeljitelji nadahnjivali evropskom političkom filozofijom i idejama prosvjetiteljstva. Te su ideje ugrađene ne samo u Deklaraciju o nezavisnosti, nego i u druge političko-konstitucijske akte SAD-a. Oni također zaboravljaju nosive ideje radikalnog društvenog obrata: da se sistemi privilegija i sile zamijene sistemima prava. Nažalost to počinje zaboravljati i Evropa otkad je pod američkim patronatom. Paradoksalno je i za odnose u Evropskoj uniji i obeshrabrujuće da je upravo Evropa nasilnom secesijom Kosova (pod dirigentskom palicom SAD-a) i njegovim nelegalnim i nelegitimnim priznanjem, prekršila temeljni princip na kome je sama uspostavljena – princip prava i pravnosti. Evropa je u ovoj fazi procesa integracije prije svega pravna tvorevina, dakle na pravu i pravnim pravilima što ih je sama prihvatila organiziran način funkcioniranja i opstojnosti zajednice. Ako se taj princip dovede u pitanje ili se bude proizvoljno i selektivno primjenjivao, onda takva zajednica nije moguća.

Ali, kako to već biva jedan paradoks povlači za sobom drugi. Zoran primjer za ovu tezu nalazimo u odnosu EU prema Srbiji. EU je kao posebnu vrijednost svog zajedništva isticala očuvanja granica i nacionalnog identiteta svojih članica. Na primjeru Srbije ignoriraju se temeljni principi i kriteriji: Srbiji se kao uvjet postavlja zahtjev da se odrekne Kosova kao integralnog dijela svoga državnog teritorija i bitnih odrednica svoga identiteta – povijesnih, kulturnih, duhovnih kako bi mogla postati punopravna članica Evropske unije! Ovo logički i teorijski konzistentno pokazuje Bogdana Koljević u svome članku „Kosovo i Evropska unija: pitanje identiteta i demokracije“, objavljenog u „Novoj srpskoj političkoj misli“ 1-2/2008.

Ovdje nije u pitanju samo perspektiva zemalja evropskog jugoistoka, nego i sudbina same EU.

NSPM: Razmišljajući o perspektivi EU neki govore o „evropskom ustavnom patriotizmu“ i nacijama koje će udružene u „zajednicu nacija“ gubiti svoja nacionalna obilježja. Kakvo je Vaše mišljenje o takvim očekivanjima?

Mirić: Dok postoji historijska svijest naroda o vlastitom identitetu, EU ne može biti neki Melting pot u kojem bi se postojeći identiteti pretapali u nešto drugo. Ne postoji ni empirijska ni teorijska građa na osnovi koje bismo mogli izvoditi pouzdane zaključke. Mi još ne možemo odgovoriti ni što je to evropska državnost, ni što je to evropsko političko građanstvo, ni što je to evropski ustavni patriotizam. Sve te kategorije evropski narodi koji se pridružuju Uniji nose na svojim leđima poput puževih kućica. Ova metafora naravno ne može sve pokriti. Ti narodi sve to nose u svome mentalitetu, svojoj kolektivnoj svijesti, svojoj općoj i političkoj kulturi, svojoj religiji i duhovnosti. Jednom su novinari upitali De Gola kako je to upravljati Francuzima. „Gospode Bože“, odgovorio je, „tko uopće može upravljati narodom koji je u stanju da od običnog kravljeg mlijeka napravi 400 vrsta sira!“ Da bi Evropa mnogima bila dom i domovina, tamo im mora biti bolje i sigurnije. Svi i u svemu moraju biti ravnopravni. Je li to moguće i što to znači, pokazat će vrijeme.

NSPM: Mnoge su opasnosti koje vrebaju takvu jednu, do sada u svijetu nepoznatu asocijaciju kao što je EU. Može li se, na primjer aktualna kriza u Grčkoj, vezana za enormno zaduženje, ili slične krize u drugim državama članicama EU, ugroziti tu asocijaciju. Hoće li u drugim slučajevima Evropa odrešiti kesu kao što je to učinila prema Grčkoj i sanirati situaciju sa stotine milijardi eura?

Mirić: Činjenica što je EU tako promptno osigurala toliko milijardi eura za saniranje sloma grčkih financija ne znači samo spašavanje Grčke, već prije svega spašavanje evropske valute, a to znači i Evropske unije. Ali pitanje je da li će stotinu milijardi eura spasiti Grčku. Moglo bi se dogoditi da Grčka bude najprije isključena iz euro zone, a onda i iz EU. Grubo rečeno, trule se jabuke moraju odstraniti, kako i ostale ne bi zahvatila trulež! Budu li se stvari tako razvijale, nikakvi sentimenti ni sjećanje na antičku kulturu neće zaustaviti ove procese. A što bi to značilo za budućnost EU, to nitko sa sigurnošću ne može reći.

NSPM: Predlažem da se vratimo osnovnoj temi našeg razgovora, a to je Kosovo. Vi ste već istakli da problem Kosova nije riješen, štoviše, da nije ozbiljno ni stavljen na agendu međunarodne zajednice. Ima li šanse da SAD ublaže svoj rigidni stav i da odustanu od nasilnog i jednostranog rješavanja kosovskog problema?

Mirić: Dokle god Amerikanci Albaniju i Kosovo budu smatrali isključivo svojim strategijskim posjedom i interesom, oni će onemogućiti svaki međunarodni ili bilateralni dogovor i konsenzus o političkom rješenju problema Kosova.

NSPM: Znači li to da će profuturo rješenje svakog problema, a ne samo kosovskog, zavisiti isključivo od interesa i volje Sjedinjenih Američkih Država. Je li se tu nešto promijenilo od vremena kada su SAD kao apsolutna sila o svemu odlučivale?

Mirić: Mnogo se toga promijenilo i mijenja se, brže nego što to Amerikanci mogu shvatiti. Nakon rušenja bipolarne strukture moći (prije svega destrukcijom Sovjetskog Saveza) SAD su, praktično, bile jedina supersila, a to znači apsolutna i univerzalna moć. Tu je svemoć pratila bahatost i samovolja, što je na uvjerljiv i brutalan način demonstrirano agresijom na Srbiju i nasilnim oduzimanjem Kosova kao integralnog dijela srpskog državnog teritorija. Posredovanja i razgovori o rješavanju kosovskog pitanja bili su samo farsa. Kada se i otvorila kakva – takva mogućnost dogovora (kao što je bio slučaj u Rambujeu), Amerikanci su to onemogućili. Čini se da ubuduće to neće moći biti tako, ili će biti moguće sve manje. Odnosi snaga u Svijetu već su danas drukčiji, a sutra će biti bitno drukčiji. Američka svemoć i njezina globalna hegemonija u nepovratnoj su destrukciji. To će svakako imati posljedice za globalne odnose, a onda i za rješavanje pojedinih regionalnih i nacionalnih problema, kao što je to Kosovo.

NSPM: Ali, što je danas realno moguće i kako vi vidite trajno rješenje kosovskog problema?

Mirić: Teško je naći problem koji je toliko podijelio međunarodnu zajednicu kao što je to problem Kosova! To govori o najmanje dvije stvari: da se međunarodna zajednica mora ozbiljnije i bez odlaganja involvirati u rješavanje toga problema i da se on ne može riješiti nasiljem samo nekih članica te zajednice.

Kosovsko je pitanje daleko od rješenja. Ono je u pat poziciji. Niti je moguć povratak na staro i vraćanje Kosova u sastav Srbije (to bi bila veća tragedija od postojećeg stanja), a niti je moguće rješenje po američkom receptu – nasiljem i iznudom. Ne nazire se kraj, možda tek kraj početka. I sam glavni tajnik UN-a Ban Ki Mun, nekoliko je puta izjavio da bi za konačno rješenje kosovskog pitanja bila nužna nova runda pregovora.

O sudbini Kosova od 1999. ne odlučuju više ni Srbi ni Albanci, nego samoproglašeni gospodari iz Brisela i Vašingtona. A neće biti trajnog rješenja dok glavni akteri pregovora ne budu Srbi i Albanci. I to, notta bene ne Srbi s Kosova i Albanci s Kosova, nego država Srbija i država Albanija. To se danas može činiti utopijom, ali već sutra postat će realnost.

Višestruko iskustvo suživota na Kosovu nije dalo bogzna kakve rezultate. Ta su razdoblja više obilježili sukobi, netrpeljivosti, nasilja, progoni, odmazde i protuodmazde, nego razumijevanje, mir i tolerancija. Svi pokušaji da se tu nešto promijeni, nisu dali rezultate. Često i zato što su terapije za ozdravljenje bile gore i od same bolesti. Moralo je doći do kirurških zahvata, do rezova. Tko može tvrditi da je ovaj rez koji je učinjen nasilnim odvajanjem Kosova od Srbije onaj pravi, spasonosni „zlatni rez“? Iz kakvog povijesnog iskustva, iz kakve politike, političke kulture i političke psihologije se izvodi zaključak kako Albanci nisu mogli i ne mogu živjeti sa Srbima u Srbiji, ali će Srbi moći mirno i harmonično živjeti s Albancima na Kosovu!

To su naivne, ali i opasne zablude i utopije. Svaki je rez bolan, ali na Kosovu se mora učiniti još jedan rez. Ne nasilno, ne brzopleto i nepromišljeno. Srbija ne smije odustati. Ona se ne smije pomiriti s gubitkom Kosova. U tome ustrajavanju Srbija ne može tražiti povratak Kosova u granice Srbije, ni u kakvim političkim aranžmanima i ni u kakvom preustroju državnog poretka. U tome smislu treba se pomiriti s političkom realnošću da je Kosovo za Srbiju izgubljeno. S onu stranu nasilja koje je Zapad učinio prema Srbiji nasilnim odvajanjem Kosova, postoji nešto što je trajnije i što treba respektitrati: Albanci ne žele živjeti u Srbiji. Oni to nisu željeli i ne žele bez obzira na oblik političkog poretka i državnog ustrojstva.

Srpska kolektivna memorija, povijest, kultura, duhovnost, koje su bitno suodređene Kosovom, i svime onim što ono znači u svijesti Srba, nosit će traumu zbog gubitka Kosova. Ta bi trauma bila značajno umanjena ako bi dio Kosova ostao u granicama Srbije. Za razliku od gubitka Kosova, dioba Kosova značajno bi rasteretila kolektivne psihološke traume srpskog naroda i političke tenzije koje se na njima grade.

Ako doista postoji nešto takvo kao što je međunarodna zajednica, kojoj je stalo do mira i harmoniziranja odnosa među narodima i državama na Balkanu, onda o navedenim činjenicama mora voditi računa.

NSPM: Autori i zagovornici sadašnjeg rješenja suprotstavljaju se svakom prekrajanju granica jer bi to, po njima, dovelo do novih revandikacija Albanaca za pripajanjem Kosovu, odnosno Albaniji drugih dijelova balkanskih država na kojima žive Albanci (Srbija, Crna Gora, Makedonija, Grčka). Što biste odgovorili na takva upozorenja, bolje rečeno prijetnje?

Mirić: Takva su upozorenja i obrana postojećeg stanja stupidna jer je upravo postojeće stanje uspostavljeno silom neodrživo. Tu se ne radi ni o kakvom prekrajanju granica, jer je Kosovo i povijesno i temeljem Rezolucije UN-a 1244 integralni dio Srbije.

Treba tražiti takvo rješenje koje će buduće odnose u ovoj regiji, posebno, naravno, odnose između Srba i Albanaca, što manje opterećivati. Kada kažem odnose između Srba i Albanaca, mislim prije svega odnose između Srbije i Albanije.

Sadašnje rješenje je neodrživo jer je jednostrano i iznuđeno nasiljem. Na koncu, ono je nepravdeno. Jedino pravedeno i trajno održivo rješenje je dioba Kosova.

Ako se moćnim krojačima svijeta čini normalnim, čak poželjnim i pravednim, da se jednoj nacionalnoj manjini dopusti, da oduzme dio teritorija državi većinske nacije u kojoj živi i da od toga dijela napravi svoju posebnu državu, zašto bi im se činilo nenormalnim, neprihvatljivim i nepravednim da pripadnici većinske nacije i države zahtijevaju ostanak u toj (svojoj matičnoj državi) s dijelom teritorija na kojem čine većinu? Pet općina na sjeveru Kosova sa srpskom etničkom većinom čini tek 12% teritorija Kosova. Ima li išta prirodnije nego da se taj dio teritorija „vrati“ državi matične nacije, dakle, državi kojoj je i do sada pripadalo.

Ako se nešto moglo naučiti iz povijesti albansko-srpskih odnosa na Kosovu, onda je to trajna težnja kosovskih Albanaca, ne da prave svoju državu na Kosovu, nego da se pripoje Albaniji. Već prema prilikama i mogućim rizicima ti su zahtjevi različito formulirani (autonomija, republika, ujedinjenje s Albanijom).

Bez obzira na sadašnje otpore (u Srbiji, Kosovu i dijelu međunarodne zajednice) ideji o podjeli Kosova te priključenju albanskog dijela Albaniji, ta je ideja sasvim legitimna i vodi mirnom i trajnom rješenju kosovskog problema. Ali o tome se, kao što sam rekao, moraju dogovoriti Srbija i Albanija.

Nije realno očekivati da u skorije vrijeme dođe do pregovora između Srbije i Albanije oko konačnog rješenja problema Kosova. Pretpostavka za takve pregovore je političko osvještavanje svih aktera (aktualnih i potencijalnih), posebno onih u Srbiji, Albaniji i Kosovu, da bez takvih pregovora nema trajnog rješenja kosovskog problema. Srbija u međuvremenu mora intenzivirati svoje aktivnosti kako bi diplomatsko-pravnim sredstvima osporila sadašnje rješenje nametnuto silom.

NSPM: Jedan od načina takvog osporavanja je i zahtjev Srbije UN-u da Međunarodni sud pravde u Hagu ispita legalnost nasilne secesije Kosova i njegova međunarodnog priznanja. Možemo li, profesore Miriću, očekivati da će mišljenje ovog suda, o zahtjevu Srbije, promijeniti neke stavove u dijelu međunarodne zajednice i da će to ubrzati rješavanje problema Kosova?

Mirić: Poznato je da je rasprava pred tim sudom završena. Indikativno je da se u toj raspravi pojavila i Hrvatska i to na strani Kosova! Ne iznenađuje nas da Hrvatska tim činom za nekoga „odrađuje posao“, ali nas iznenađuje argumentacija kojom je branila svoj stav. Iako su Hrvatsku pred međunarodnim sudom navodno, predstavljali stručnjaci za međunarodno pravo, njihov nastup bio je ponižavajući i za pravo i za politiku i za zemlju koju su predstavljali. Ključni argument bile su im izjave predsjednika Mesića (usput rečeno posve neutemeljene) da je Kosovo po Ustavu SFRJ iz 1974. bilo konstitutivni faktor federacije, pa se, poput drugih republika, moglo odcijepiti od Jugoslavije.

A što se tiče vašeg pitanja što možemo očekivati od odluke (mišljenja) spomenutog suda, to je teško reći. Prije svega teško je reći kakva će ta odluka biti. Ja premalo znam da bih mogao sa sigurnošću tvrditi koliko je taj sud politički instrument, a koliko pravosudna institucija koja sudi na temelju međunarodnih normi i zakona. Ako je to pravosudna institucija onda nema nikakve sumnje da sud secesiju Kosova i njegovo međunarodno priznanje mora proglasiti ilegalnim, samovoljnim i nasilnim činom. Takva odluka imala bi stanoviti moralni učinak i bila bi satisfakcija Srbiji. Iako odluka suda nije obvezujuća, možda bi donekle obeshrabrila one države koje su se kolebale da li priznati Kosovo ili ne. No, kakva god odluka bila ona neće bitno utjecati na rješavanje problema Kosova.

NSPM: Neće li Srbija u slučaju nepovoljne odluke suda, biti izložena još većim pritiscima i ucjenama Vašingtona i Brisela da prizna Kosovo?

Mirić: Teško je reći što bi to bili veći pritisci, jer je Srbija pod permanentnim pritiscima. Možda su ti pritisci u zadnje vrijeme nešto suptilniji, ali oni time nisu oslabili. Tako se, primjerice, Srbiju nastoji privoliti da se pridruži inicijativi kako bi UN povukao vlastitu rezoluciju 1244! U svakom slučaju zanimljive igre. Važno je da nisu ratne.

(Razgovor vodila Vesna Ivanović)