Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kvazidržava ali stvarno
Kosovo i Metohija

Kvazidržava ali stvarno

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
ponedeljak, 08. mart 2010.

Poslednjih smo se dana, u vezi sa našom južnom pokrajinom, bavili izjavama. Napadali smo i hvalili Vuka Jeremića, koji je rekao ništa do ono što je, već dovoljno dugo da su mogli da zapamte i vrapci na granama, zvanični stav Republike Srbije, koja će onoga trenutka kada taj stav promeni, bez obzira na stanje „na terenu“ – prestati da bude država. Oni koji su u njegovom „ispadu“ u Budimpešti videli novu nadu ili se specijalno razočarali kao da nisu bili ovde poslednjih godina. Zanimljivo je, međutim, da smo se nešto manje i opreznije bavili Kušnerovim, pa recimo, savetima predsedniku Tadiću a opet u vezi sa stavom Srbije prema Kosovu kako se god ono predstavljalo, i od svega toga najmanje eventualnim Tadićevim prvim susretom sa Sejdijuom u Sloveniji.

Dok vatrene patriote sumnjiče ministra Jeremića da samo priča gluposti kako bi nas zavarao dok predsednik Tadić sa svoje strane sprema jednu drugu stvar (a to je naravno izdaja Kosova), a vatreni protivnici vatrenih patriota sumnjiče pak predsednika Tadića da zamajava evropejski nastrojenu javnost dok zapravo ministar Jeremić radi posao oko jedne druge izdaje a koja će ovde biti izdaja evrposkog bezalternativnog puta – na pravom i oko pravog Kosova dešava se jedna treća stvar.

Kosovo u stvarnom svetu nije država. Ali nije ni srpska pokrajina. Kosovo nema uspostavljene institucije sistema. Živi od donacija. Celokupan narod Kosova nenaviknut je na funkcionisanje unutar sistema ukoliko se to funkcionisanje ne odigrava u okvirima prilagođenim deci u obdaništu ili licima sa posebnim potrebama. Kao manjina koja je u Srbiji tretirana na poseban način, Albanci su naviknuti da na jedan određen način budu zbrinuti od strane države, koja im je naravno išla na živce i prema kojoj su imali odnos kao prema nekom nametnutom staratelju – ali koji donosi ručak, sprema krevet i ujutru tera da se ide u školu. Jugoslaviju a kasnije Srbiju sada je zamenila međunarodna zajednica, Kosovo se gradi, neka mesta zaista deluju impresivno (ne po lepoti nego po očiglednosti jednog ogromnog novca koji je ovde ušao) naizgled – Kosovo postaje država.

To, međutim, nije ni blizu istine. Dobijaju se sredstva iz fondova, albanski klinci uče engleski i zaista ne znaju srpski, Priština je puna restorana koji divno izgledaju, u kafićima se služi odličan espreso i sve izgleda kao u onom spotu Sači & Sači gde neki mladi lepi ljudi slažu one lego kockice. Kosovo je država sa reklame, napravljena je brzo kao što deca od lego kockica naprave grad. Ono što se ne vidi golim okom, ali što znaju i Beograd i Priština jeste to da taj grad od lego kockica ne može da stvori infrastrukturu, da tamo nema propisa (ima, prepisanih iz udžbenika koje su doneli evropski službenici, ali to jednostavno ne radi), da tamo vladu izigravaju bivši OVK pregalnici koji su poterali intelektualce ako nisu bili u službi šumskih političara, da u toj vladi sedi nekoliko Srba koji služe za dekoraciju i na jednakom su, ako ne i nižem, civilizacijskom stupnju od bivših oslobodilaca jer su oslobodioce u međuvremenu vodili u svet da ih nauče kako se priča pred kamerama i ovi su nekako zapamtili ono nekoliko svetu ugodnih floskula koje treba ponavljati.

Šta zapravo znače sve one rečenice koje našim zvaničnicima upućuju zapadni zvaničnici a koje se odnose na „relaksaciju odnosa“, „dobrosusedstvo“ i ostalo? Znače da koliko god jednom delu sveta bilo važno (a nije mu to najbitnija stvar iako nama tako deluje) da zaživi projekat države Kosovo – to jednostavno neće biti moguće bez Srbije. Ne bez Srba sa Kosova, nego bez Republike Srbije koja je, povukavši se sa Kosova '99, na tom mestu ipak ostavila ono što nije mogla poneti vojska koja je napuštala položaj, ni policija koja je poskidala uniforme – a to su ostaci jednog državnog sistema koji uključuje sve.

Na jedan ironičan način međunarodna zajednica sada radi sa kosovskim Albancima isto ono što je do ratova u bivšoj Jugoslaviji sa njima radio Broz. Od Republike Srbije očekuje se (zahteva tačnije) da u tome učestvuje, da preuzme na sebe deo odgovornosti za razvoj nove državice koja još uvek to nije postala i koja to bez pomoći Srbije po svoj prilici ne može ni da postane.

Ovde je status o kojem se najviše priča zapravo manje bitan od jedne nemogućnosti, nepotencijalnosti Kosova da ostvari bilo kakvu nezavisnost, osim ukoliko se nezavisnost ne ogleda u tome da ste izdržavano lice novog umesto starog staratelja.

Srbi sa Kosova u ovoj priči ne predstavljaju, nažalost, nikakav politički subjekat. Deluju poput raštrkane vojske, kojoj je negde u kolektivnom sećanju ostao urezan cilj a to je da je Kosovo Srbija, ali koja ne može da se sakupi na gomilu jer su joj komandatni kao pijani, svaki ide svojim putem i ne primećuje da ga više niko ne prati. Narod, građani Kosova srpske nacionalnosti više ne gledaju ni u jednog srpsko – kosovskog političara, ne gledaju ni ka Beogradu i polako počinju da gledaju ka Prištini. Priština im ne nudi ništa, sem da s vremena na vreme prisustvuju nekoj priredbi u vidu dekoracije. Povratnici postoje, slikaju ih za televizuju, ali povratnika je malo a onih koji odustaju i odlaze je sve više.

Beograd je taj koji mora da povede računa o Srbima na Kosovu i Beograd je taj koji mora da ojača srpske opštine. Ne one koje međunarodna zajednica naziva „paralelnim“, bez obzira na to što ova formulacija nije fer jer bi paralelnim trebalo nazivati instucije Kosova kao samoproglašene države koja to još uvek nije. Ovo nije zadatak niti odluka koju bi trebalo da donose pojedinačno kosovski Srbi sa svojim liderima koji svaki čas menjaju pravac i sami dezorijentisani, nego je odluka koju bi trebalo da donese država Srbija.

Onaj Srbin koji prvi sedne da pregovara sa Albancem na drugoj strani stola sasvim sigurno će jedno vreme biti meta histeričnog napada patriota za veleizdaju ali kada se napad histerije stiša, kao što se uvek stiša, ostaće dve konkretne stvari. Srbi na Kosovu dobiće prostor da stvaraju svoje institucije ovaj put međunarodno priznate, a Srbi kojima Kosovo deluje kao kamen oko vrata Srbije na putu evropskih integracija imaće utisak da je taj kamen, ako ne baš nestao, ono bar lakši za koju tonu.

Za to vreme možda čak srpska zajednica na Kosovu i ojača dovoljno da se osposobi da se stara sama o sebi, uz konsultacije sa Beogradom a u saradnji sa Prištinom. Status Kosova će, šta god bila odluka MSP, još dugo biti status kvo. Šta god ovaj sud odlučio, Srbija neće priznati samoproglašenu nezavisnost, a Kosovo i njegovi saveznici se neće odreći svog skupog projekta.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner