Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kvazidržavnost kao instrument hegemonije: slučaj Kosovo (I)
Kosovo i Metohija

Kvazidržavnost kao instrument hegemonije: slučaj Kosovo (I)

PDF Štampa El. pošta
Jelena Ponomarjova   
petak, 21. novembar 2008.

(Fond za stratešku kulturu, 14.11.2008)

Još sredinom HH veka ograničavanje državnog suvereniteta počelo je da se personifikuje u naddržavnim organizacijama, naročito u UN i Breton-Vud institutima, koji su prvi put u savremenoj epohi (i prvi put u svetskoj istoriji) «institucijalizovali ideju svetske vlade, koja ja zahvatila ceo svet» (Giovanni Arrighi). Podsetiću samo da „Bretton Woods system” (osnovan na Breton-Vud konferenciji, SAD, 1944. god.) predstavlja međunarodni sistem za organizaciju monetarnih odnosa i tržišne procene, te da je preteča organizacija kao što su Međunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj (IBRD) i Međunarodni monetarni fond (MMF). Od tada američki dolar postaje svetska valuta, uporedo sa zlatom. Ovo je bila prekretnica u istoriji kapitalizma. Od tada su novčanice američkog Federalnog rezervnog fonda bile konačno oslobođene realne ekonomije.

Pored uspostavljanja bloka svetskog poretka, SAD su tokom četrdeset godina pripremale teren da zamene UN u upravljanju svetskim sistemom. Međutim, čak i tako jakoj državi kao što su SAD, nedostaje materijalnih i ideoloških resursa koji su neophodni za ispunjavanje svetskih državnih funkcija unutar sistema koji se dinamično menja. Zato posmatramo dve međusobno povezane tendencije. Sa jedne strane, to je spremnost vladajućih grupa Zapada da se odreknu dela atributa državnosti koji su suštinski za nacionalni suverenitet, u cilju efikasnog delovanja preko nevladinih organizacija (EU, STO, NATO...). Sa druge strane, imamo stvaranje kvazidržava – političko-teritorijalnih prostora kojima se lako upravlja. Termin «kvazidržava» uveo je 1990. godine amerečki istraživač Robert DŽekson kako bi opisao države koje su dobile pravnu državnost sa svim formalnim atributima (grb, zastavu, himnu, ustav, vladu...) i koje su postale članice međudržavnog sistema, ali koje nisu bile u stanju da ispunjavaju neophodne državne funkcije koje su istorijski povezane sa državnošću. Kvazidržave nemaju suverenitet.

Kratka politička istorija kosovskog pitanja

Mnogi albanski naučnici objašnjavaju iredentističku aktivnost Albanaca istorijskom nepravdom, počinjenom prema njima na Berlinskom kongresu 1878. godine, posle čega je Srbima, Crnogorcima i Grcima bila dodeljena «etnički albanska teritorija» (Paskal Miljo).

Pretenzije prema teritorijama na kojima žive Albanci počele su aktivno da se ispoljavaju od druge polovine HIH veka, kada je Albanija bila samo geografski pojam. Svojevrstan odgovor na odluku Berlinskog kongresa bio je stvaranje «Prizrenske lige Albanaca» 10. juna 1878. godine u Prizrenu (Kosovo). Minimum političkog programa Prizrenske lige odnosio se, pre svega, na zaštitu svih teritorija koje naseljavaju Albanci, a koje su po odluci kongresa dodeljene susednim zemljama. Maksimum programa podrazumevao je ujedinjenje svih teritorija u autonomnu državu pod vlašću Otomanskog carstva.

Prizrenska liga postala je simbol velikoalbanskog raspoloženja. Nova zavojnica u razvoju albanskog nacionalizma povezana sa prvim Balkanskim ratom (1912. godina).

U oktobru 1912. godine, Srbija, Grčka, Bugarska i Crna Gora objavile su rat Otomanskom carstvu sa ciljem da povrate istorijske teritorije, koje su tada naseljavali etnički Albanci. Pri ovakvim okolnostima, Narodna skupština u Vlori, sa predstavnicima svih albanskih teritorija, proglasila je Albaniju slobodnom i nezavisnom. Na konferenciji u Londonu u drugoj polovini 1913. godine, konačno je bila priznata nezavisnost albanske države u okviru savremenih granica. Po mišljenju albanskih naučnika, odluka velikih država da se Srbiji pripoji Kosovo i Zapadna Makedonija, gde je albansko stanovništvo činilo apsolutnu većinu, kao i odluka o očuvanju provincije Kamerija u sastavu Grčke, predstavlja koren savremenih albanskih i kosovskih problema. Prema drugim izvorima, Albanci koji su tada živeli na tim «etničkim albanskim teritorijama» činili su samo 30% od ukupnog broja stanovništva.

Odmah nakon Londonske konferencije, kosovski Albanci su se usprotivili priključivanju njihove teritorije Srbiji. Početak Prvog svetskog rata, privremeno je bacio senku na istorijski sukob između Srba i Albanaca na Kosovu. Međutim, na kraju rata albansko, što znači i kosovsko pitanje, ponovo se zaoštrava: postojanje nezavisne albanske države bilo je opet dovedeno u sumnju. U periodu od 1918. i 1920. godine evropske kancelarije razrađivale su projekat za podelu Albanije između njenih suseda u cilju ponovnog uspostavljanja opšteevropskog balansa vlasti. Zasluga za to što se ovi projekti nisu realizovali, i što je Albanija postala član Lige naroda u decembru 1920. godine, ne pripada Albancima i njihovom protivljenju. Albansko pitanje je rešio (pre samo «zamrzao») predsednik SAD, Vudro Vilson, koji je u martu 1920. odbacio franko-britanski plan za podelu Albanije.

Stremeći očuvanju suvereniteta i teritorijalne celovitosti Albanije, albanski nacionalistički krugovi nisu zaboravili drugi važan zadatak – ujedinjenje Kosova i ostalih teritorija koje naseljavaju Albanci, a koje su ostale van granica. Prva privremena vlada Albanije nakon Prvog svetskog rata objavila je u svom programu i izjavama albanskih delegacija na Pariskoj mirovnoj konfereniji (1919. godine), da će njen prvi cilj biti traženje «prirodnih granica» Albanije. Ovakva pozicija odgovarala je spoljnopolitičkoj doktrini Vudroa Vilsona, poznatoj kao «14 tačaka» i objavljenoj 8. januara 1918. godine u Vašingtonu. Ovaj dokument prvi put u istoriji učvrstio je ne samo spoljnopolitičke prioritete SAD, već i njihovu dominantnu ulogu u svetskoj politici, svetskoj reformi. Albanskom pitanju, u stvari, bile su posvećene četiri tačke od ukupno četrnaest.

Vilsonova doktrina postavila je faktički tempiranu bombu na Balkanu. Uz neophodno intenziviranje nacionalnog faktora SAD ne bi potpomogla uspostavljanju kontrole samo na Balkanu, već i u Evropi i Maloj Aziji. Već 1918. godine, nadahnuti stavom Amerike, rukovodioci albanskog nacionalnog pokreta stvorili su Komitet za nacionalnu odbranu Kosova, čiji je osnovni cilj bio oslobađanje Kosova i njegovo ujedinjenje sa Albanijom.

Neprirodnost prve albanske države pokazala se poprilično brzo: 7. aprila 1939. godine Albanija je prestala da postoji. Vlada formirana u Tirani, ponudila je krunu Albanije italijanskom kralju Viktoru Emanuilu III. Posle invazije nemačke i italijanske vojske na Jugoslaviju (1941. godine) veliki deo kosovskih teritorija koje su naseljavali Albanci u Crnoj Gori i Makedoniji, bilo je uključeno u italijansku okupacionu zonu. Drugi deo kosovskih teritorija, uključujući Mitrovicu i Podujevo, ostao je pod nemačkom okupacijom, dok je jedan deo teritorija dat Bugarskoj. U avgustu 1941. godine, u skladu sa kraljevskim dekretom, koji je potpisao italijanski regent u Tirani, F. DŽakomoni, albanske teritorije u italijanskoj okupacionoj zoni u Crnoj Gori, Makedoniji i najvećim delom na Kosovu, predate su okupiranoj Albaniji, formirajući tako «Veliku Albaniju». Posle kapitulacije Bugarske, granice «Velike Albanije» bile su proširene do Skoplja i odatle duž linije Kumanovo – Preševo – Bujanovac. Upravo je tada prvi put upotrebljen termin «Velika Albanija». Posebnu pažnju privukla je činjenica da su «mnogi Albanci ujedinjenje sa fašističkim režimom smatrali manjim zlom u poređenju sa vladavinom Srba» (Paskal Miljo).

Pitanje ujedinjenja Kosova i ostalih teritorija koje naseljavaju etnički albanci unutar granica «Velike Albanije» aktivno se razmatralo na svim nivoima za vreme Drugog svetskog rata, ali na konferenciji na Jalti nije doneta nikakva odluka od strane savezničkih država (iako je jugoslovensko komunističko rukovodstvo u principu bilo spremno da razmotri pitanje ujedinjenja Kosova i Albanije). Raskid jugoslovensko-albanskih odnosa 1948. godine okončao je raspravu problema ujedinjenja na zvaničnom nivou, ali nije prekinuo proces evolucije albanske samospoznaje. Kosovo je i dalje bilo centar iredentističkog pokreta.

Već početkom šezdesetih godina HH veka ilegalni pokret za ujedinjenje poprimio je organizacionu formu. Adem Demaći je 1961. godine osnovao «Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca» čiji je glavni cilj bio oslobađanje albanskih provincija «pripojenih Jugoslaviji», i njihovo ujedinjenje sa Albanijom.

«Nadgledana nezavisnost»

Odbrojavanje savremene kosovske krize može da se računa od marta 1981. godine, kada su Albanci masovno izašli na ulice Prištine i ostalih gradova sa parolama «Kosovo - republika». Međutim, ovaj poziv nije bio ni originalan, ni nov, prvi put je mogao da se čuje na demonstracijama još 1968. godine. Upravo su masovni neredi sa kraja šezdesetih godina Kosovarima urodili plodom – Kosovo je, prema jugoslovenskom Ustavu iz 1974, godine dobilo neviđeno široka ovlašćenja, ustvari, sve atribute kvazidržavnosti. Zahtevi da se pokrajina pretvori u «sedmu republiku SFRJ» obeležili su početak ozbiljne političke i socijalno-ekonomske krize na nivou socijalističke federacije.

Bez obzira na to što se kosovsko pitanje u medijima i javnoj svesti interpretiralo, pre svega, kao ideološko i etnokonfesionalno, realno – to je bilo geopolitičko i ekonomsko pitanje. Demografska politika Albanaca, diskriminacija Srba i Crnogoraca, koja je rezultirala njihovim napuštanjem teritorije, samo je pomogla da se donesu najvažnija vojna i ekonomska rešenja, od strane vodećih država svetskog kapitalističkog sistema. Na primer, već 1981. godine, od 1451 lokacije, u 635 nije ostalo ni jednog Srbina, a do 1991. godine bilo je 10% Srba manje. Prema podacima međunarodnih organizacija, 2007. godine, od ukupno 2 miliona stanovnika, Albanci su činili 92 procenata, Srbi 5 procenata, ostalo nealbansko stanovništvo 3 procenta.

Zaoštravanje situacije u pokrajini formalno je povezano sa novim srpskim Ustavom iz septembra 1990. godine, prema kojem je bio ozbiljno smanjen nivo autonomije Kosova. Iste godine, 7. septembra, delegati raspuštene Skupštine (parlamenta) pokrajine, u potpunoj tajnosti, doneli su svoj ustav kojim se pokrajina proglašava za republiku. Srbija je ovaj korak jasno procenila kao antiustavni i preduzela sve odgovarajuće mere za zavođenje ustavnog poretka i očuvanje teritorijalne celovitosti: uvela je pojačane policijske snage, negde i vojne odrede. Kao odgovor na to, u pokrajini je pokrenuta kampanja građanske neposlušnosti, počele su da se organizuju i terorističke strukture, koje su se ujedinile sa Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK). Normalan život je, faktički, bio paralizovan sve do početka `90-ih godina, ali stvarna eskalacija secesionističkog pokreta počela je tek 1998. godine. Sukobi vojske OVK i srpske policije ličili su na prava ratna dejstva. Međutim, bez obzira na ozbiljna suprotstavljanja OVK, srpska vojska je u oktobru 1998. godine uspela da potisne oružane formacije prema granici sa Albanijom i da uspostavi ustavni poredak. Upravo od tog momenta, političko rukovodstvo na čelu sa Ibrahimom Rugovom počinje intenzivno da traga za spoljnom pomoći i vodi pregovore sa SAD i NATO za podršku secesiji.

Inscenirana predstava pod nazivom «pregovori u Rambujeu» imala je jasan cilj – da Srbija ne prihvati uslove Kontakt grupe za bivšu Jugoslaviju, tačnije otcepljenje Kosova. NATO vojska nije mogla da zauzme teritoriju pokrajine bez sankcija UN. Međutim, nepopustljivost Beograd po pitanju secesije, pokrivena na već testiran način – «kršenjem ljudskih prava», omogućila je NATO Savetu da postavi Miloševiću ultimatum: ili potpisivanje albanske varijante sporazuma, ili napad iz vazduha. Srbija nije pristala na odvajanje Kosova, i kao što je poznato, 24. marta 1999. godine, NATO vojska je, bez objave, započela rat protiv Savezne Republike Jugoslavije. Gradovi i sela u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu bili su varvarski bombardovani. Rat je ozakonio ulazak strane vojske na teritoriju suverene države, koja je na kraju pocepana.

Međutim, strano vojno prisustvo nije donelo pokrajini ni mir, ni bezbednost, ni ekonomsku stabilizaciju. Devet godina je u međunarodnim i evropskim strukturama razmatrano pitanje statusa pokrajine i standarda za poštovanje ljudskih prava po principu: «standardi pre statusa». Međutim, «ni jedan od osam standarda demokratskog društva», čije su uvođenje na Kosovo tražile UN, nije bio ispunjen:

- parlament i vlada Kosova nisu višenacionalni, a nalaze se pod kontrolom Albanaca:

- nealbanske opštine u pokrajini nisu zaštićene;

- strategija za ekonomsku i socijalnu rekonstrukciju nije određena;

- nealbanci nemaju mogućnost zaposlenja u preduzećima i organizacijama koje kontroliše kosovska vlada; ograničena je sloboda kretanja Srba, sprovedena je nezakonita privatizacija industrije na Kosovu;

- ograničena je upotreba srpskog jezika;

- pitanje povratka srpskih izbeglica se ne rešava;

- istorijski i kulturni spomenici oštećeni tokom albanskog napada u martu 2004. godine nisu obnovljeni;

- Zaštitni korpus Kosova pretvorio se u bazu za formiranje sopstvene vojske Kosova, što predstavlja direktno kršenje Rezolucije 1244 SB UN;

- kosovski albanski mediji podstiču međunacionalnu mržnju i antisrpsku histeriju.

Pošto «svetska zajednica» nije uspela da preokrene situaciju u regionu, ona prelazi na novu taktiku za regulisanje kosovske krize: «standardi i status istovremeno». Postojalo je mnogo rešenja za krizu, podsetiću samo na ona koja je ponudio američki Institut za mir, objavljena u decembru 2004. godine.

Neograničeni status međunarodnog protektorata: UNMIK i EU nastavljaju sa jačanjem autonomije Kosova, ali bez jasno određene konačne varijante statusa.

Kantonizacija / decentralizacija: Srpske enklave na Kosovu de facto dobijaju široka ovlašćenja, uz ozbiljan pritisak SAD na Albance u pregovaračkom procesu.

Slaba federacija: Beograd nominalno zadržava suverenitet nad Kosovom, a albanska administracija u pokrajini funkcioniše kao samostalna država, ali bez predstavnika u UN.

Zajednica (commonwealth): Beograd zadržava nominalni suverenitet, ali Kosovo dobija predstavništvo u UN.

Odgođena odluka statusa: Određivanje suvereniteta pomera se na odeđeni period (na primer tri godine).

Uslovna nezavisnost: Bez promena granica Kosovo nastavlja da se kreće prema nezavisnosti, u pokrajini se osnivaju demokratske procedure, obezbeđuju se prava nacionalnih manjina, Albanci odustaju od svakog pokušaja širenja svoje teritorije ili destabilizacije susednih regiona.

Nezavisnost u postojećim granicama: Kosovo postaje nezavisno, ali uz dogovoreni vremenski period. Zarad sprovođenja u delo ovog plana bila je neophodna velika angažovanost SAD, Rusije i Kine.

Nezavisnost sa podelom: Severne opštine (Zvečani, Zubin potok, Leposavić i Severna Mitrovica), kao i rudarsko metalurško hemijski kombinat «Trepča» odlaze Srbiji. Ostali deo Kosova smatra se nezavisnim.

Ovakav je bio izbor. Međutim, američka strana od početka kategorično se protivila «nezavisnosti sa podelom», sa čim su se složili i Albanci. Marti Ahtisari je napravio plan. Specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN predstavio je SB UN «Sveobuhvatan predlog za rešavanje statusa Kosova» 26. marta 2007. godine (Dokumentacija UN S/2007/168). Prema ovom dokumentu, «status Kosova trebalo je da predstavlja nadziranu nezavisnost (dodelila – E.P.) od strane međunarodne zajednice». Nije važno čak ni to da termin «kontrolisana nezavisnost» aktivno određuje fond u zapadnim medijima i utvrđuje se u javnoj svesti. Principijelna je izmena takvih fundamentalnih pravnih normi, osnovnih pojmova, zakona svetske zajednice, kako što su država, suverenitet, nezavisnost, nemešanje u unutrašnje stvari, separatizam, iredentizam itd.

Za manje od godinu dana, 17. februara 2008. godine, parlament Kosova objavljuje jednostranu nezavisnost i formiranje suverene države Republike Kosovo. Međutim, prema ustavu Srbije, parlament pokrajine nema neophodna ovlašćenja za odvajanje, i zato je objavljivanje nezavisnosti protivzakonito, i Kosovo kao i ranije ulazi u sastav Srbije kao autonomna pokrajina Kosovo i Metohija.1

Još je interesantnija priča u vezi sa pisanjem i usvajanjem ustava Kosova. Pisanje ovog ustava započeto je u Vašingtonu i Briselu pre tri godine. Izuzev ustava bivših kolonija, osnovni zakon nove evropske države predstavlja jedinstven slučaj za koji zapadne zemlje, ne samo da sufliraju politička dejstva, nego i sami pišu dokument. Čak je i originalni jezik ustava, koji se do potrebnog momenta držao u tajnosti, bio engleski. Tek nakon konačnog usaglašavanja između američkih i evropskih činovnika tekst je bio preveden na albanski i srpski jezik.

Kosovo je izmišljena država, i zato svih 60 strana teksta ustava pokrajine nema nikakvo značenje.

Već postoji dogovor da će, nakon stupanja ustava na snagu, na Kosovu započeti rad specijalna misija EU – EULEKS. Dve hiljade stručnjaka pomagaće Kosovarima oko formiranja ministarstava, uprava i administrativnih službi, tačnije, oni će ih učiti kako se radi. Zamena misije UN, Unmika za EULEKS može da se sprovede samo prema odluci SB UN, koji, kao što je poznato, još nije doneo odluku o kosovskom statusu. Osim toga, samo 46, od ukupno 192 države članice UN priznale su nezavisnost pokrajine. Ipak, u toku je aktivna priprema za sletanje «evropskog desanta».

Glavna figura koja kontroliše i određuje formiranje državnosti na Kosovu jeste Međunarodni civilni predstavnik (poput visokog predstavnika u BiH), koji ima «ovlašćenja u okviru oblasti implementacije prava, uključujući naročito sudske organe, policiju, pograničnu kontrolu, carinu, popravnu službu». On, takođe, postavlja Generalnog revizora, međunarodnog predstavnika u sastavu Saveta direktora Kosovskog fonda za štednju, generalnog direktora Carinske službe, direktora Poreske uprave, direktora trezora i izvršnog direktora Centralne bankarske uprave Kosova.

Dovoljne su samo ove činjenice da bi se potvrdilo uspostavljanje spoljne kontrole pokrajine, koja i jeste u biti kvazidržava.

(Jelena Georgijevna Ponomarjova – magistar političkih nauka, docent na katedri za uporednu politikologiju Moskovskog državnog intituta za međunarodne odnose)

 

Fusnote:

1 U prevodu sa srpskog jezika «Kosovo» znači «zemlja crnih drozdova», a «Metohija» - «crkvena zemlja» (srp. «kos» se prevodi kao «crni drozd», grč. «μετοχή» - crkvena parcela). Istorijski Albanci dele teritoriju Kosova na «zemlju Dukađina» (alb. Rrafshi i Dukagjinit) i «zemlju Kosova» (alb. Rrafshi i Kosovës), međutim, u političkom smislu koriste naziv «Kosovo» koji se odnosi na čitavu teritoriju Kosova i Metohije, s obzirom na to da se dvojni naziv aktivno počeo upotrebljavati za vreme podele istorijske oblasti između Srbije i Crne Gore nakon Balkanskih ratova (Kosovo Polje je pripalo Srbiji, a osnovni deo Metohije – Crnoj Gori). Srpska tradicija insistira na dvojnom imenovanju pokrajine, s obzirom na to da, prema srpskoj istoriografiji, istorijska oblast Kosova zahvata samo teritoriju Kosova Polja i okolnu zemlju, a Metohija obuhvata teritoriju koja se nalazi zapadno do granica sa Albanijom.

http://www.fondsk.ru/article.php?id=1743