Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Neophodan kontakt između Beograda i Prištine
Kosovo i Metohija

Neophodan kontakt između Beograda i Prištine

PDF Štampa El. pošta
Rada Trajković   
sreda, 28. april 2010.
Zalagali ste se za decentralizaciju po Ahtisarijevom planu. Taj proces još uvek nije završen, mnogi srpski lideri sa teritorije KiM su i dalje žestoko protiv njega. Šta vi danas mislite? Da li ste zadovoljni onim što je do sada učinjeno i da li biste nam objasnili šta je zapravo suština ove decentralizacije?

Mogu da kažem da nisam nezadovoljna ovim što smo mi, kao srpska zajednica na KiM do sada postigli . Mislim da smo iznenadili i međunarodnu zajednicu i liderstvo u Prištini pošto su Srbi ovog puta počeli da se ponašaju na jedan drugačiji način od onog kako smo se do sada ponašali na prostorima bivše Jugoslavije. Kao rezultat te promenjene strategije, mi smo dobili te svoje opštine. Nažalost, rezultati novembarskih izbora koje je raspisala vlada iz Prištine nisu onakvi kakvi sam želela da budu. Mi smo postigli da Gračanica, Klokot i Ranilug budu naše, srpske opštine, ali smo ipak izgubili Novo Brdo, a ostvarili polovičan uspeh u Štrpcu. Mogli smo da dobijemo više, ali i ovo što smo dobili rezultat je jake kampanje koju smo vodili a kojom smo, ponoviću, veoma iznenadili i Albance i međunarodnu zajednicu pa i Beograd.

Sa kakvim problemima se suočavaju nove srpske opštine sada?

Ova post-izborna dešavanja i problemi kojima se mi danas bavimo su nešto što se moglo predvideti i što sam ja lično znala da će se dešavati. Albansko liderstvo opstruiše i pokušava da onemogući funkcionalnost novostvornenih opština. Očigledno je da će Priština pokušati da uspori prenos nadležnosti, da odloži upis zemljišta u katastarske knjige i legalizaciju objekata izgrađenih na teritoriji naših opština. Takođe, Priština usporava proces razgraničenja opštine Priština i Gračanica. Legalizacija i prenos vlasništva su veoma važni za nas, na primer, da zemljište „Ratara“ bude u nadežnosti opštine Gračanica i da svi objekti koji se tu nalaze: škole, bolnice, i ti silni objekti izgrađeni pored autoputa Priština - Skoplje budu legalizovani u skladu sa pravilima novoformirane opštine Gračanica i da budu stavljeni pod njenu nadležnost. To su važni procesi, a Priština ih je usporavala koliko je god to moguće, i da nije došlo do pritiska od strane međunarodne zajednice, mi bismo bili u jednom stanju nedefinisanih prostora novih srpskih opština.

Kako po vašem mišljenju funkcionišu te nove srpske opštinske vlasti?

Za mene je jako tužna činjenica da su nove opštinske strukture uglavom smeštene u ugostiteljskim objektima ili drugim improvizovanim prostorima. To govori da oni koji su organizovali ove izbore nisu pripremili nikakvu infrastrukturu za naše učešće na izborima i da smo ih mi svojim izlaskom na izbore zaista iznenadili. Ipak, bez obzira na to, odgovornost za dalju funkcionalnost tih opština imaju Srbi. Stoga bi Beograd morao na jedan transparentniji način da pomogne tim opštinama, recimo kroz podršku ljudskog resursa. Kada to kažem mislim na ohrabrivanje intelektualaca koji poznaju pojedine ključne oblasti (kao npr. katastarska i institucionalna pravila lokalne samouprave) da učestvuju u radu novih opština. Mislim da bi bilo veoma loše da novostvorene opštine nemaju kadrovske resurse neophodne za uspostavljanje opštinske institucionalne vlasti u novostvorenim srpskim opštinama.

Da li ste zadovoljni novoizabranim predsednicima opština, mnogi se žale na njihov rad i svašta im se pripisuje?

Naša država, nažalost, na početku nije podržala izlazak Srba na lokalne izbore. Ipak mislim da bi sada, bez obzira na njen početni stav, srpska država trebalo da pomogne tim ljudima kako bi oni mogli da izgrade temelj jedne ozbiljne i funkcionalne opštine koja će omogućiti Srbima koji su ostali u tim opštinama da u njima i opstanu. U tom smislu ne treba, bez obzira na objektivne ili manje objektive razloge koje svi mi imamo, da u mnogo čemu kritikujemo te predsednike opština. Sve nas treba da opredeljuje želja za stvaranjem i jačanjem tih opština, i treba im pomoći da svi zajedno uspostavimo institucije, posebno institucije koje su u funkciji zaštite sopstvenog naroda. Mislim da nećemo imati koristi od toga da, sabotirajući te ljude koji su sada na čelu opština, zapravo sabotiramo naše sopstvene institucije. Treba da im pomognemo, a sa druge strane ja očekujem da će i oni želeti tu pomoć.

Postoji ta priča da se jug Kosmeta već gotovo integrisao, dok se na severu to ne može desiti. Pominje se čak i asimilacija. Da li se jug integrisao u prištinski sistem i da li postoji tendencija da bude asimilovan?

Asimilacija podrazumeva i prihvatanje albanskih vrednosti, a to bi u nekom segmentu trebalo da znači da mi, Srbi južno od Ibra, prihvatamo da je jedan Jašari heroj. Treba da znamo da niko od nas nije spreman da se odrekne ni Gazimestana ni naših manastira, ni našeg identiteta, jezika, pisma, istorije... Integracija ne može da ode u asimilaciju. Upravo stvaranje i čuvanje institucija koje su u funkciji očuvanja srpskog identiteta podrazumeva integraciju, ali integraciju sa vrlo jasnim i ozbiljno uspostavljenim principima koji podrazumevaju pre svega opstanak Srba kroz nešto što je koegzistencija, kroz nešto što je suživot, jer je to, na kraju, jedina šansa da opstanemo na prostiru Kosova i Metohije.

Šta mislite da će biti na severu, odbačena je strategija Pitera Fejta,a ipak otvaraju se neka tela, poput Evropske kuće, šta se zapravo dešava i šta očekujete da će se desiti?

Ne mislim da je sever bio institucionalno vezan za Beograd na način na koji bismo ga prepoznali kao prostor punog suvereniteta Srbije, jer to prosto ne odgovara činjenicama. Već 11 godina sever je nedefinisan prostor, sa strateški značajnom pozicijom, teritorijalno pripojen Srbiji. Taj prostor je bitan jer se na njemu nalaze i obrazovne institucije, koje su od vitalnog značaja za opstanak Srba. Sve ostale strukture, sem obrazovnih i zdravstvenih, su pod međunarodnom kontrolom, preko bezbedonsonih, pa do nekih novih nivoa pravosudnih struktura koje će sada biti uspostavljane od strane Euleksa. Ali ne bih bila sigurna u konstatacije da je plan Pitera Fejta nekakav plan vlade iz Prištine. Tačnije mislim da je to bio plan međunarodne zajednice, a sve sa željom da se pokaže da sever ne može da se odvoji od Kosova. Albansko liderstvo i inistutucije se postavljaju tako da im sve odrađuje međunarodna zajednica, tako da oni ne čineći praktično ništa dobiju jedan završen posao. Šta će biti? Ja mislim da je najbolje da dođe do onoga što bi ipak želela većina Srba sa Kosova, a to je da ipak sever uspostavi neki nivo institucionalnih veza sa Prištinom, zbog svega što se nalazi južno od Ibra, zbog naših ljudi i zbog naših manastira. Da uspostavi veze naravno, u onoj meri u kojoj bi nam svima to olakšalo i relaksiralo život.

Postoji, međutim, i ta priča o podeli Kosova koja se često pokreće sa različitih mesta, da li mislite da do te podele može da dođe i da li jug strahuje od toga da će sever da „ode“'?

Postoje političari, neki veoma aktuelni, koji sve otvorenije pominjiu razmenu teritorija. Pominju podelu Kosova i Metohije kao nekakvo rešenje, i za sada nude Preševo, a bojim se da će u sledećoj fazi nuditi i Bujanovac. Mislim da je taj etnički pristup teritorijama loš i veoma problematičan za budućnost naše države Srbije. I mene ta veoma jaka priča, te snažne parole kako ćemo se mi opredeliti za Kosovo a ne za EU, podseća na priču koja treba da izoluje Srbiju i povrati je u vreme devedesetih, pre nego što suštinski može da promeni stanje stvari ili da predstavlja nekakvu pretnju međunarodnoj zajednici. I još nešto - mi moramo da se podsetimo priče koju svi mi sa Kosova i Metohije vrlo dobro znamo: kada je reč o ulasku u EU, jedna veoma bitna, neophodna stvar su podaci o stanovništvu, koje je Srbija prikazala kada je pripremala kandidaturu za ulazak u EU. Tom prilikom je Republika Srbija, za vreme vlade Vojislava Koštunice, iz svog popisa za tu priliku isključila stanovnike Kosova i Metohije. Mi smo tada tražili da Srbija ubaci i KiM ali naša vlast je to odbila i to je sada zvanični dokument. Svi mi koji razgovaramo sa međunarodnom zajednicom znamo za taj dokument. Sa druge strane, pristanak na podelu Kosova i promenu granica jeste implicitno i ekplicitno priznavanje teritorije južno od Ibra kao nezavisnog Kosova.

Kakav utiska imate o Albanskim političarima na Kosovu, da li vam neki od njih ulivaju izvesno poverenje kao da se sa njima može razgovarati, i da li vas neki od njih plaše, s obzirom da su u toj prištinskoj vlasti još uvek neki ratni političari?

U kosovkim institucijama se nalaze i dominiraju ljudi iz ilegale. To su ljudi uz čija imena se pominju ubijanja, mržnja, kriminal... Ti ljudi su učestvovali u ratu protiv srpske države i naroda sa ciljem da proteraju Srbe, i sve srpske institucije, njihov je projekat bio projekat etnički čistog Kosova i bilo bi potrebno da zaista mnogo toga urade pa da Srbi poveruju da oni sada stvarno hoće da rade na opstanku, povratku ljudi i imovine, da su to odjednom postali neki ljudi koji su spremni na poštovanje dogovora... Albanski narod je, sa druge strane, prevazišao svoju političku elitu po tom pitanju, i taj narod prihvata Srbe na način koji podrazumeva toleranciju i razumevanje, kao što je i srpski narod mnogo više relaksiran u tim odnosima nego što je to slučaj sa političarima. Albanski narod zapravo više radi na relaksaciji odnosa u svakodnevnom životu, nego što to rade njihovi lideri. Čak su i ovi izdvojeni incidenti koji se dešavaju, više odraz delovanja određenih službi i pojedinih partija koje hoće da destabilizuju Srbe i koje rade na projektu daljeg iseljavanja. Postoje sada i neki mladi lideri iz Prištine koji razumeju i spremni su na suživot, ali veliko je pitanje da li će oni uspeti da se profilišu. Vlast u Prištini ima kontrolu medija, obaveštajne službe su instalirane u institucijama i time je gotovo sasvim onemogućena ozbiljna demokratska alternativa. Recimo, na prošlim izborima rezultati Vetona Surojia bili su potpuno poražavajući, a on bi mogao da predstavlja neku albansku političku alternativu koja bi imala sluha za potrebe Srba.

A srpsko liderstvo? Kakav utisak imate o srpskim političarima u svemu tome?

Nikada nijedno liderstvo Srba na Kosovu nije moglo da ostvari to, da se odavde donose odluke koje su u korist opstanka Srba, jer je srpske kosovske lidere oduvek stvarao, favorizovao a zatim kompromitovao Beograd. Politička elita iz Beograda oduvek je koristila Kosovo i Metohiju za svoje partijske i političke ciljeve. Pojedini političari iz Beograda, tako, verovatno nikada ne bi seli za sto sa Kondolizom Rajs ili sada sa Hilari Klinton, da nisu preuzeli monopol nad rešavanjem problema Kosova i sudbine Srba na toj teritoriji, iako možda nikada nisu došli na Kosovo i ne poznaju ni etničku ni kulturološku strukturu ovdašnjeg prostora. Ali oni bavljenjem ovim potanjem stiču poene i nisu spremni da žrtvuju te poene. I onda se radi na diskreditovanju i devastaciji svih srpskih lidera na Kosovu i Metohiji. A ima tu vrlo jakih lidera, čiji uticaj je prevazilazio značaj njihovih stranaka na Kosovu, ljudi koji su na određen način prepoznatljivi, individualno veoma različito opredeljeni (što je legitimno i to ne treba napadati) ali svi su oni bez nekog većeg konkretnog uticaja. To će biti tako sve dok Beograd ne prihvati da je potrebno dopustiti značajniju ulogu Srba sa Kosova i Metohije, jer je ona, ako se hoće pravo rešenje, ipak neophodna.

Vidite li neke mlade, nove srpske potencijalne lidere na Kosovu?

Mi moramo da znamo da je svuda iskusno liderstvo na vlasti, i da gotovo ne postoji država, i da nema samita EU gde dolaze potpuno mladi ljudi, nego ljudi koji razumeju politiku i koji nisu toliko neiskusni da bi pravili greške na štetu svog naroda. Preterana priča o forsiranju mladih lidera je više jedna priča gde bi ti lideri opet bili deo manipulacije političkih krugova, bilo kosovskih, međunarodnih ili beogradskih.

Kako bi trebalo da izgleda politika Srba na Kosvu? Imate li neki predlog?

Sve to je tek u nekoj fazi stvaranja, i svi bi trebalo da podržimo stvaranje jedne prave zajednice srpskih opština, koja je preporučena čak i nekim međunarodnim dokumentima. Tu mislim na zajednicu koja bi bila formirana od naših realnih opština. S obzirom na to da mi nećemo priznati nezavisno Kosovo i da Srbi sa Kosova neće da budu deo ambasada Kosova, mi samim tim isključujemo sebe iz mogućnosti da budemo međunarodno prisustni i iznosimo probleme i upoznajemo međunarodne činioce sa problemom Srba na Kosovu. Stoga, bilo bi dobro da Srbi rade na nečemu što bi bilo stvaranje sopstvenog srednjeg nivoa vlasti, što podrazumeva stvaranje zajednice srpskih opština kao institucije koja bi bila međunarodno prihvaćena i međunarodno prisutna i koja bi na određen način institucionalo legalizovala Srbe na prostoru Kosova i Metohije.

Mislite na opštine koje su definisane decentralizacijom iz Prištine međunarodno priznate a ne one, takozvane paralelne opštine kao što je recimo opština Peć (koja ne postoji kao srpska, već je smeštena u Goraždevcu) ili opština Priština koja je zapravo u Gračanici?

Ti ljudi iz naših takozvanih paralelnih institucija bi mogli da budu, i trebalo bi da budu od pomoći našim novim opštinama. Trebalo bi da postoji možda čak i netransparentna ali ipak saradnja između svih tih opština, kako bismo pozicionirali barem te priznate opštine na međunarodnom planu i omogućili im da zaista profunkcionišu na dobrobit Srba koji su ostali na Kosovu i Metohiji, kao i onih povratnika, ili onih koji će se možda jednog dana vratiti.

Kakva je onda po vašem mišnjenju dalja sudbina tih naših opština koje međunarodna zajednca definiše kao paralelne?

Ne znam da li mislite da predsednik opštine Priština koji ne može slobodno da funkcioniše na teritoriji Prištine i da ima u svom sastavu i stanovnike Albance, ima budućnost? Ta realnost jeste nažalost surova, ali budućnost tih naših institucija je, rekla bih, za ovaj istorijski trenutak potpuno jasna. I Kralj je formirao vladu u egzilu, pa je na kraju ipak priznao realnost. To je nažalost realnost koju mi u ovom trenutku ne možemo da promenimo

Da li to onda ipak znači da srpske institucije nestaju sa Kosova?

Mi smo Kumanovskim sporazumom prihvatili da te institucije nestanu, kada je država prihvatila njihovo povlačenje sa Kosova i Metohije, i suštinski tim potpisom priznala da su se te srpske institucije prema Albancima ophodile diskriminatorski. Ali, ma šta ko mislio, važno je da što pre dođe do nekakvog kontakta rukovodstva iz Beograda i institucija iz Prištine. Smanjuje se broj snaga Kfora na Kosovu i Metohiji, i do kraja januara sledeće godine će ostaće ih jedva 2500. To normalno za sve nas predstavlja nesigurnost. Razgovor Prištine i Beograda o načinu demilitarizacije ili neke normalizacije stanja na Kosovu, i to što brže, ide u korist srpskoj državi. A ukoliko država Srbija nastavi ovu nesaradnju ona će izgubiti i ekonomski, a i ostale vidove monopola i taj će se prostor polako otuđivati od Srbije i okretati drugim regionalnim državama. Beograd će time praktično da natera Srbe da se integrišu u to Kosovo, a ja se bojim da bi u tom slučaju ljudi odlazili sa Kosova mnogo brže i to kako bi uticaj Republike Srbije na Kosovu i Metohiji slabio. Ukoliko nema te saradnje, misleći na tehničku saradnju na nivou ministara, Kosovo će biti prostor gde će Srbi sve teže i teže opstajati. Ne smemo zaboraviti da uticaj Srbije na Kosovu jedino može da se povrati kroz opstanak stanovništva i kroz jačanje naše zajednice, i kroz očuvanje i snaženje ekonomske saradnje. Nažalost, mi ne možemo da povratimo naš uticaj kroz državne institucije, osim ako ne ubrzamo naš ulazak u nadnacionalne institucije, kao sto je Evropska unija i bezbedonosne institucije koje su već prisutne na Kosovu.

Da li postoji objektivna opasnost da Albanci na neki način prisvoje srpsku baštinu na Kosovu, falsifikujući istoriju i nazivajući je nekakvom „kosovskom istorijom“?

Prisustvo naše Srpske pravoslavne crkve je izuzetno važno za opstanak Srba na teritoriji Kosova i Metohije. Stoga je od krucijalnog značaja za našu stabilnost, posvećenost našeg monaštva i aktivno učešće institucija crkve i patrijarha na Kosovu. Postoji ozbiljna tendencija da se naša crkva na Kosovu i Metohiji preobrati u nekakvu kosovsku baštinu, da se naši manastiri proglase nekakvim kosovskim kulturnim spomenicima. Jedan od elemenata državnosti je svakako i kulturna baština a Albanci na Kosovu nemaju tu vrstu istorijskog uporišta, osim ostataka otomanske baštine, koju zanemaruju i čiji su spomenici zapušteni, i srpske, koju su uništavali a sada pokušavaju da je prisvoje. Stoga mislim da naša SPC treba da bude što prisutnija i na samom Kosovu i Metohiji ali i na svim međunarodnim i regionalnim verskim susretima i da se što više govori o ovom problemu. Naravno, u ovom procesu nam je veoma značajan nastavak saradnje sa UNESKO.

(Razgovor vodila Ana Radmilović)