Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Otimačina, pljačka i teror - kratki istorijat kosovskog problema
Kosovo i Metohija

Otimačina, pljačka i teror - kratki istorijat kosovskog problema

PDF Štampa El. pošta
Rade S. N. Rajić   
utorak, 22. januar 2013.

Kako Kosovo pored prostornog, sadrži i nosi duboko istorijsko, duhovno, etičko i kulturno značenje, to je za naš narod, ili bar njegov najveći deo, neprihvatljiva varijanta otimanja tog dela državne teritorije uz davanje državnog legitimiteta stvorenog na vekovnoj otimačini, pljačkama i teroru o čemu ima izuzetno mnogo dokaza.

Albansko nasilje i teror nad Srbima počeli su pre oko 400 godina. U srednjem veku do Kosovske bitke, na prostorima Kosova i Metohije živeli su isključivo Srbi činivši tada oko 98% stanovništva. Ostalih 2% su drugi narodi od kojih se Arnauti vrlo retko spominju. Veoma su opasna uveravanja da Šiptari kao narod na Kosovu oduvek žive.  To se mora uporno uz navedene istorijske dokaze javno demantovati. Tek primanje islama krajem 16. i početkom 17. veka obezbedilo im je da se kao muslimani nesmetano šire i razbijaju kompaktne srpske etničke prostore. Najčešće su to činili putem pljačke i otimačine.

Prva najezda Albanaca na ove prostore usledila je krajem 17. i početkom 18. veka, odnosno posle sloma i povlačenja austrougarske vojske u njenom pokušaju proterivanja Turaka sa Balkanskog poluostrva. Kako je u tom ratu na strani austrougarske učestvovao veliki deo Srba, a da bi izbegli teror i odmazde, usledila je poznata seoba 1690. godine. Turska je tada vešto iskoristila pljačkaške sklonosti albanskih plemena, podstičući ih na osvetu nad preostalim srpskim narodom. S druge strane, Turci i Albanci su uz pretnje fizičkog istrebljenja našeg naroda, nasilno nametali islam i s vremenom u visokom procentu, poarnaućivali Srbe na Kosovu. (Najveći broj, odnosno oko tri četvrtine današnjih Šiptara na Kosovu su srpskog etničkog korena. Stari im znaju kada su im njihovi primili islam i arnaućenje, i koje su im krsne slave bile. Te podatke ističe Branislav Nušić kao srpski diplomata dok je službavao na Kosovu kada je ono bilo pod turskom vlašću.)

Drugi znatan priliv Albanaca i naseljavanje Kosova i Metohije traje u poslednjim decenijama 19. i prvoj 20. veka. Naime, u težnji da ojača i islamizira te prostore, Turska je podsticala na doseljavanje Albance iz centralne Albanije uslovljavajući to primanjem islama. (Tako je na primer, 1892. godine sa teritorije Kosova pored ostalog zapisan i sledeći podatak: „Vučitrn je mala varoš; broji do 500 kuća, od kojih najviše 200 srpskih; broji do 3000 stanovnika, od kojih je većina Arnauta, koji su poznati kao najveći razbojnici i siledžije na Kosovu. Na vučitrnskim arnautima najlepše se može poznati da su to stari i pravi Srbi. Oni svi nose srpska imena, a među ostalima imenima, postoji među njima još i ime Obilić.“ Slični podaci su dati za Prizren i Mitrovicu.)

Treći talas njihovog naseljavanja, nasilja i terora usledio je uz podršku Musolinijeve fašističke Italije na planu albanizacije Kosova i Metohije i stvaranja Velike Albanije. Tada je pobijeno preko 10.000, i proterano oko 100.000 Srba. Nakon toga se na njihova imanja po nekim procenama doselilo više od 100.000 Albanaca.

Četvrti priliv i politička afirmacija albanskog stanovništva bili su u periodu komunističke jugoslovenske vlasti koja je po tehnologiji vladanja u uslovima viševerske i višenacionalne države napadala i temeljno razbijala najveći, odnosno srpski narod. (Po istoj komunističkoj matrici to je učinjeno sa Rusima u SSSR). Ona je zabranila povratak Srbima omogućavajući Albancima nova doseljavalja. Ujedno je tolerisala njihovo nasilje i ojađivanje srpskog naroda. (Računa se da je nakon Drugog svetskog rata na „divlje“ i uz prećutnu saglasnost doseljeno oko 300.000 Albanaca.)

Peti udar albanskog nasilja i terora nad srpskim narodom, njegovim svetinjama i imovinom, izvršen je nakon Kumanovskog sporazuma i donošenja Rezolucije Ujedinjenih nacija 1244. Tužne slike stradanja preostalih Srba na Kosovu i Metohiji stajale su pred nezainteresovanim očima KFOR-a i svetske javnosti. (U to vreme doseljen je priličan broj Albanaca iz njihove države.)

Svo to četvorovekovno istorijsko nasilje, obogaćeno otimačinama i pljačkama, osvedočeno progonima, a potvrđeno sistematskim terorom i nasilnim poarnaućivanjem Srba, uz satanizaciju srpskog naroda i izvrtanje istorijskih činjenica od strane Zapada, dobija promociju i pomoć stvaranju nezavisne države „Kosovo republjik“. Kako naš narod da razume i prihvati takav paradoksalni odnos, ili interes i ciljeve dela svetske politike i njihovih moćnika da jednom vekovnom trendu otimanja, pljački, nasilja i terora nad Srbima, nude ništa manje nego šiptarski državni legitimitet na Kosovu i Metohiji? Pitanja je mnogo, a zadiru u problematiku sistematskog genocida koji se vršio nad Srbima tokom 20.veka. Posle svega preživljenog na ovoj balkanskoj vetrometini, istorija nas kao nikad pre žestokim argumentima opominje za aktuelno i buduće vreme.