Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Prihvatanje aneksije BiH 1909. i priznanja tzv. Republike Kosovo 2013.
Kosovo i Metohija

Prihvatanje aneksije BiH 1909. i priznanja tzv. Republike Kosovo 2013.

PDF Štampa El. pošta
Velibor DŽomić   
subota, 18. maj 2013.

(Nedeljnik, 16.5.2013)

Često se, tokom poslednjih meseci, godina i decenije, s raznih nivoa i adresa otvaralo pitanje zahteva Vladi Srbije da de fakto ili de jure prizna nezavisnost takozvane Republike Kosovo. U tim raspravama su iznošeni različiti argumenti, a čitav proces je, kao i svaki sličan u istoriji, praćen različitim ulogama i ultimatumima velikih sila ili, kako je danas odomaćeno, takozvane međunarodne zajednice.

Nedavno je u jednoj novinskoj raspravi posebno analiziran ultimatum Austrougarske Kraljevini Srbiji od 1914. i upoređivan sa zahtevima Nemačke Republici Srbiji 2013. godine. Nakon potpisivanja i prihvatanja Prvog sporazuma o principima koji regulišu normalizaciju odnosa između Vlade Republike Srbije i takozvane Vlade Republike Kosovo ili, kolokvijalno - Briselskog sporazuma, mora se reći da postoji jedan, mnogo interesantniji i za ovo vreme i prilike na međunarodnom i unutrašnjem planu uporediviji primer kad je u pitanju današnja Srbija i njen odnos prema kosovsko-metohijskom pitanju. Reč je austrougarskoj aneksiji Bosne i Hercegovine od 1908. i odnosu Kraljevine Srbije prema tom činu.

Podsećanja radi, Austrougarska je 5. oktobra 1908. proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine i de jure je pripojila sebi. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, dakle trideset godina pre aneksije, propisano je da će dve "provincije Bosnu i Hercegovinu okupirati Austrougarska, koja će njima upravljati. Pošto Vlada Austrougarske ne želi da preuzme upravu u Novopazarskom sandžaku, koji se nalazi između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka do Mitrovice, u njemu će ostati otomanska uprava; ipak, da bi se obezbedilo održavanje novog političkog stanja, kao i sloboda i bezbednost saobraćaja, Austrougarskoj se ostavlja pravo da drži tu garnizone i da ima vojne i trgovačke puteve na čitavom prostoru ovog dela starog vilajeta Bosne. U tom smislu, Austrougarska i Turska će se sporazumeti o pojedinostima". Nesporno, dve tadašnje turske provincije, Bosna i Hercegovina, de jure su ostale u sastavu Turske, a de facto pod vlašću Austrougarske. Međusobni odnosi između Austrougarske i Turske su nakon Berlinskog kongresa regulisani kroz više protokola i konvencija.

Car Franjo Josif je proklamacijom od 5. oktobra 1908. naveo da je aneksiju izvršio kako bi "stanovništvu Bosne i Hercegovine u punoj meri bila priznata i garantovana građanska prava. Pored slobode ličnosti i veroispovesti, poštovanja neprikosnovenosti imovine, morala i običaja, prava domaćinstva i slobode štampe... neophodno je da se stave pod izričitu zakonsku zaštitu nezavisnost pravosuđa i prava na podnošenje peticija, kao i na okupljanje i udruživanje...".

Vlada Kraljevine Srbije pod predsedništvom Petra Velimirovića je 7. oktobra 1908. godine uputila Beču protestnu notu kojom je tražila povratak na stanje pre aneksije, odnosno na poštovanje čl. 25. Berlinskog ugovora. Već 24. oktobra 1908. Srbija i Crna Gora su zbog aneksione krize sklopile tajni ugovor kojim je predviđena čak i vojna saradnja radi zajedničke odbrane srpskih nacionalnih interesa.

U Srbiji je nakon aneksije izvršena mobilizacija, narodno nezadovoljstvo je kuljalo sa svake strane, organizovani su protesti, štampa je bila prepuna nacionalnih tekstova, antiaustrougarska propaganda je doživela vrhunac, a srpski rodoljubi su oformili Srpsku narodnu odbranu kao nacionalnu organizaciju koja je imala zadatak da pomogne okupiranom srpskom narodu u Bosni i Hercegovini. I u Crnoj Gori i u Bosni i u Hercegovini bila je identična situacija. Vlada Kraljevine Srbije je podržavala te aktivnosti i jasno artikulisala narodni stav.

I sve je to trajalo do 31. marta 1909, kad je Vlada Kraljevine Srbije pod predsedništvom Stojana Novakovića, inače osnivača tadašnje Srpske napredne stranke, promenila dotadašnju politiku, krenula putem nacionalne izdaje i napravila čin dostojan prezrenja - priznala je, mimo svog naroda, austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine!

Prema relevantnim istorijskim izvorima, notu o priznanju, koja je Carskoj i kraljevskoj vladi Austrougarske uručena preko srpskog poslanika u Beču 31. marta 1909, sačinili su i napisali predstavnici Britanije, Francuske, Italije i Rusije, a Srbija je prihvatila kao svoju. Isti je slučaj i s Prvim sporazumom koji je sačinila Ketrin Ešton 19. aprila 2013. godine. U noti Vlade Kraljevine Srbije od 1909. navedeno je:

"Srbija priznaje da nije bila povređena u svojim pravima svršenim činom koji je stvoren u Bosni i Hercegovini i da će se, prema tome, saobraziti onakvoj odluci kakve sile budu donele u pogledu čl. 25. Berlinskog ugovora. Odazivajući se savetima velikih sila, Srbija se angažuje, još odsad, da će napustiti držanje protestovanja i opozicije, koje je zauzimala prema aneksiji, od prošle jeseni, i angažuje se, sem toga, da će promeniti pravac svoje sadašnje politike prema Austrougarskoj, te ubuduće održavati s njom odnose dobrog susedstva. Prema tim izjavama, a verujući u miroljubive namere Austrougarske, Srbija će povratiti svoju vojsku u stanje u kome se nalazila u proleće 1908. godine u pogledu njene organizacije, dislokacije i brojnog stanja. Ona će razoružati i raspustiti dobrovoljce i čete, i sprečiće obrazovanje novih neregularnih jedinica na svojem zemljištu."

Neverovatna je istorijska podudarnost događaja od 31. marta 1909. i 22. aprila 2013. godine. Evo samo nekoliko paralela: 1909 - prekršen Berlinski ugovor, a 2013. - prekršena Rezolucija br. 1244 Ujedinjenih nacija;  1909 - primljena obaveza raspuštanja vojnih jedinica u Kraljevini Srbiji, a 2013 - primljena obaveza "ukidanja paralelnih", odnosno legalnih institucija Republike Srbije na Kosovu i Metohiji; 1909 - u glavnoj ulozi Srpska napredna stranka i koncentraciona vlada na čelu sa Stojanom Novakovićem, a 2013 - u glavnoj ulozi Srpska napredna stranka i koaliciona vlada na čelu s Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vučićem; 1909 - Kraljevini Srbiji je prećeno ratom, a 2013 - Republici Srbiji se preti glađu i prekidom investicija; 1909 - Vlada Kraljevine Srbije je priznala tuđu, nelegalnu, jednostrano proglašenu austrougarsku vlast na svojoj istorijskoj teritoriji, a 2013 - Vlada Republike Srbije je priznala tuđu, nelegalnu i jednostranu proglašenu šiptarsku vlast na Kosovu i Metohiji kao svojoj istorijskoj teritoriji; 1909 - Vlada Kraljevine Srbija se i formalno odrekla Bosne i Hercegovine, a 2013 - Vlada Republike Srbije se i formalno odrekla Kosova i Metohije; 1909 - notu o priznanju aneksije Bosne i Hercegovine su Kraljevini Srbiji napisali predstavnici velikih sila, a 2013 - Evropske unije. Postoji i jedna razlika - 1909. je i Rusija bila za aneksiju i Srbijino priznanje tog jednostranog čina, a 2013 - Rusija je protiv priznanja takozvane Republike Kosovo i uzalud hrabri Vladu Republike Srbije da ne čini to što čini.

Ne treba zaboraviti ni istorijski podatak da je Stojan Novaković 1882. godine kao ministar prosvete i crkvenih dela za vreme kralja Milana Obrenovića, radi vođenja antisrpske, antiruske i austrofilske politike, svrgao tadašnjeg Mitropolita Beogradskog Mihaila (Jovanovića) i druge vladike u Srbiji, i prvi put u istoriji Srpske Crkve uveo takozvanu nekanonsku jerarhiju na čelu s Teodosijem Mraovićem. Takvo nekanonsko i neredovno stanje potrajalo je sve do 1890. godine.

Kakva je pouka i poruka današnjim generacijama iz izdajničkog i sramnog akta Vlade Stojana Novakovića od 31. marta 1909. godine? Srbija se nije spasla od ratnog pohoda Austrougarske koji je usledio pet godina kasnije, ali se obrukala žrtvovanjem svoje jednorodne i jednoverne braće u Bosni i Hercegovini i njihove predaje Austrougarima. Ostaje da se vide, iako se već kao strašne naslućuju posledice Dačić-Vučićevog takozvanog Briselskog sporazuma.

Iz ovog istorijskog primera se ne samo potvrđuje da je, kako su Latini govorili, istorija učiteljica života, nego i da se istorija ponavlja. I danas se ponavlja, i to mnogo surovije nego 1909. godine. Pobedonosni put Kraljevine Srbije je, nakon sramnih akata Stojana Novakovića započeo povratkom Nikole Pašića na čelo Vlade Kraljevine Srbije 11. oktobra 1909. godine. Na tom putu Pašić je oslobodio Kosovo i Metohiju, da bi danas, tačno vek kasnije, ono ponovo bilo žrtvovano.

Današnji beogradski vlastodršci, ako imaju savesti i obraza, kao i brige o svome mestu u istoriji ovog naroda, treba da znaju da srpska istorija ne slavi Stojana Novakovića nego Nikolu Pašića!

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner