Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Prvi antisrpski ustanak ili Drugosrbijanska kosovska kletva
Kosovo i Metohija

Prvi antisrpski ustanak ili Drugosrbijanska kosovska kletva

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
nedelja, 15. novembar 2009.

Od onih koji ne poštuju ni srpsku državu ni srpsku naciju, previše bi bilo očekivati da uvažavaju srpske padeže. Zato je u apelu kosmetskim Srbima da u nedelju 15. novembra izađu na lokalne izbore u pokrajini, koji je potpisalo 90 ovdašnjih manje-više javnih ličnosti (novinari, političari, reditelji, glumci, aktivisti nevladinih organizacija)[1], najmanje neobično to što počinje gramatičkom greškom. Prva rečenica apela, naime, glasi ovako: "Pozivamo srpsku zajednicu na Kosovu da učestvuje na izborima za lokalne organe vlasti, zakazane za 15. novembar 2009. godine". Trebalo bi da stoji "zakazanim za 15. novembar", ali dobro, takvi se propusti, što bi se reklo, događaju i u uglednijim porodicama. Ko radi, odnosno piše, tačnije apeluje, taj i greši, zar ne?!

Za razliku od gramatičke greške koja je jedva primetna i (verovatno) nenamerna, nacionalne uvrede u ovom apelu prosto bodu oči. A i razum. I sigurno su vrlo smišljeno plasirane, bez i najmanje proizvoljnosti ili slučajnosti. Čega sve nema u tih nekoliko pasusa! U do sada najradikalnijoj pobuni Druge Srbije protiv zvanične Srbije i njenih građana, kosmetski Srbi se pozivaju da iskoriste glasačko pravo i preuzmu "odgovornost za sopstvenu budućnost", umesto da, kao do sada, "istrajavaju na ignorisanju" koje je "nerazumno i neproduktivno", ali brutalni bezobrazluci o Srbiji i Srbima vrebaju iz svakog sloga ovog nevelikog teksta, čijim je autorima pošlo za rukom da na malom prostoru omalovaže proklamovanu državnu politiku, zaprete srpskoj zajednici na Kosmetu i ponize stradalnike iz Hrvatske.

Stvar je toliko opasna i ozbiljna, da ju je najlakše ilustrovati jednom prastarom šalom:

"Sinoć, kad sam išao kući, vidim na ulici kako neka trojica biju jednoga, a pošto sam vaspitan da uvek priskočim ljudima u nevolji, rešio sam da pomognem i – začas smo ga utepali."

Predizborni apel, kao i sve ostale aktivnosti Druge Srbije u vezi sa Kosmetom (ili ma kojim drugim srpskim pitanjem), neodoljivo podseća na ispovest "heroja" iz ovog vica, koji nesebično pomaže nasilnicima da dokrajče nekog mučenika. Sve one beskrajne priče o političkoj realnosti koju moramo da prihvatimo, u stvari su izgovor za stari, dobri kukavičluk: "Vidim ja da Vašington i Brisel otimaju Srbiji deo teritorije, a pošto sam vaspitan da uvek priskočim onima koji su u nevolji, rešio sam da pomognem i – začas smo proglasili nezavisnu državu."

Glasam da ne glasam

Sve i da nije reč o pokrajini iz koje je proterano više od 200.000 Srba, u kojoj je porušeno na desetine srpskih hramova i crkava, i u kojoj za poslednjih deset godina nije rasvetljeno nijedno od mnogobrojnih ubistava u kojima su žrtve bile srpske nacionalnosti, ovakva ideja – da neglasanje znači odbijanje da se sopstvena sudbina preuzme u svoje ruke – predstavljala bi nebulozu koja se protivi osnovnim principima demokratije. Jer, glasačko pravo podrazumeva i mogućnost neglasanja, koje u slučaju pojedinca može da bude shvaćeno kao puka nezainteresovanost za političke procese, ali ukoliko ga praktikuje neka veća grupacija, onda ono – neglasanje – neminovno nosi društveni značaj. Ako cela jedna zajednica ignoriše neke izbore, ona time, hotimice ili ne, šalje određenu poruku. Ne odbija, dakle, "odgovornost za sopstvenu budućnost", nego, baš naprotiv, posredno zahteva za sebe bolju sudbinu od one koju su joj namenile stranke, partije i udruženja koja se takmiče na izborima.

Tako su, barem, svi shvatali albansku zajednicu na Kosmetu, kada je ona tokom devedesetih bojkotovala izbore, ali i škole, sudove, administraciju i ostale oblike srpske državnosti. Za njihovo tadašnje "istrajavanje na ignorisanju", nezabeleženo u istoriji (ne samo da su uveliko pre početka oružanih sukoba bili razvili mrežu nelegalnih, paralelnih institucija, od fakulteta i "skupštine" pa do sportskih takmičenja, već im nije bilo strano ni da kolektivno glume trovanje gasom koji napada samo Albance), niko od ovih potpisnika nije tvrdio da je nerazumno i neproduktivno, već je isključiva krivica za ponašanje albanske zajednice svaljivana na režim Slobodana Miloševića – čitaj: srpsku državu.

Zamislite, takođe, šta bi se desilo kada bi neko uputio apel poput ovog, ali ovdašnjim Romima, koji zbog svog uglavnom katastrofalnog socijalnog položaja masovno ne koriste biračko pravo (pogotovo na lokalnim izborima). Kakva bi bila reakcija naše javnosti kada bi grupa "dobronamernih" ljudi pozvala Rome da izađu na neke naredne izbore, kako bi preuzeli "odgovornost za sopstvenu budućnost" i prestali da "istrajavaju na ignorisanju" koje je nerazumno i neproduktivno? Verovatno bi, s punim pravom, javnost bila ogorčena drskošću i neobzirom potpisnika takvog apela, koji vređa dostojanstvo romske manjine.

U horu sa Tačijem

U normalnim okolnostima, prema tome, ocenjivati nečije bojkotovanje izbora kao nerazumno i neproduktivno "istrajavanje na ignorisanju" jeste, u najmanju ruku, licemerje. Ali, u vezi sa predstojećim lokalnim izborima na Kosmetu ne postoje normalne okolnosti. Tu je ipak reč o najvećoj divljoj gradnji na svetu, koja se već deset godina bori za nelegalnu državnost, a u toj borbi je nedeljno glasanje ocenjeno kao ključan momenat. Zato je poziv kosmetskim Srbima da glasaju, upućen iz Beograda, mnogo opasniji i zlokobniji od pukog licemerja.

Hašim Tači i njegovi saradnici, uz bespoštednu pomoć Martija Ahtisarija i, za divno čudo, Stjepana Mesića, već godinu i po dana promovišu "Kosovu" kao državu "mladih Evropljana" u kojoj caruju multikulturalnost i tolerancija, što je opis u koji se nikako ne uklapaju neglasajući Srbi. Jer, kada jedan narod principijelno odbija da učestvuje u političkom životu, onda to i nije Diznilend od države kakvim je predstavljaju. A pogotovo što pripadnici tog naroda bojkotuju izbore zbog toga što im se već celu deceniju krše najosnovnija ljudska prava. Oni ne moraju da glume kako ih neko truje "antisrpskim gasom" – Srbe na Kosmetu zaista ubijaju, proteruju, maltretiraju i ponižavaju na svakom koraku. U odnosu na svakodnevicu prosečnog kosmetskog Srbina, život prosečnog Kurda u Turskoj izgleda kao nastavak "Seksa i grada". Štaviše, položaj kosmetskih Albanaca tokom devedesetih, koji je "međunarodnoj zajednici" poslužio kao izgovor za bombardovanje Srbije a zatim i zatiranje naše državnosti u pokrajini, nije bio ni izbliza ovoliko težak kao današnji položaj tamošnjih Srba. Iako belosvetski "humanisti" pokazuju neobično mnogo razumevanja za "odmazdu" Albanaca nad Srbima, koja nikako da prestane, činjenica je da većinski narod Kosmeta nije bio ni proganjan ni ubijan, barem do početka NATO agresije.

Kada je sve ovo uzeo u obzir, zvanični Beograd, čak i ovakav kakav je (priznao Euleks), nije mogao ništa drugo nego da preporuči Srbima da ne izađu na predstojeće lokalne izbore, koje je Hašim Tači najavio kao "najvažniji događaj nakon proglašenja nezavisnosti"[2]. Takva preporuka verovatno je bila potpuno suvišna, jer kosmetski Srbi nisu ni pokazivali ikakvu nameru da masovno izađu na birališta – štaviše, pre nepunih mesec dana doneli su u Beograd peticiju sa skoro 50.000 potpisa, kojom traže od srpskih vlasti da otkažu dalju saradnju sa Euleksom[3]; takvi ljudi sigurno neće učestvovati u nečemu čime Tači ojačava "nezavisnost". Niti će mišljenje promeniti zbog apela ispod kojeg stoji 90 njima potpuno nebitnih imena, od kojih će možda prepoznati neke reditelje koji su poslednji pristojan film napravili pre dvadesetak i kusur godina, ili jednu glumicu koja je igrala glavnu ulogu u najantisrpskijem filmu ikada snimljenom. Pre će biti da će ih takav predlog drugosrbijanskih aktivista samo dodatno učvrstiti u uverenju da bi ipak trebalo preskočiti nedeljno glasanje.

Potpisnici apela to savršeno dobro znaju. Zašto su, onda, objavili nešto za šta su svesni da može da ima samo kontraefekte?!

U horu i sa Mesićem

Pa, zato što apel i nije bio namenjen kosmetskim Srbima. Kao što su Miloševića i Šešelja mnogi svojevremeno optuživali da se iz haške sudnice, na posredan način, zapravo obraćaju glasačkom telu u Srbiji, tako i ovi apelaši, iako poruku nominalno šalju kosmetskim Srbima, u stvari ciljaju javnost ostatka Srbije. Toj javnosti stavljaju do znanja šta će se dogoditi preostalim Srbima na Kosmetu, ukoliko ovi ne prihvate "Kosovu" kao svoju državu, a Prištinu kao sedište... pardon, glavni grad:

"Podsećamo srpsku zajednicu na svojevremeni bojkot lokalnih izbora i organa vlasti u Hrvatskoj od strane hrvatskih Srba. Ugrožavajući sopstvene interese u lokalnim zajednicama oni su doveli u pitanje svoj opstanak u Hrvatskoj. Trebalo im je 15 godina da shvate tragične posledice takvih odluka i da preuzmu ličnu odgovornost za sopstvenu sudbinu", navedeno je u apelu.

Glasajte i sve će biti u redu, nemojte da glasate i proći ćete kao Srbi iz Hrvatske – to je nedvosmislena poruka apela, kojim je Druga Srbija prevazišla samu sebu. Već uveliko jedinstvena u svetu po tome što blagosilja svaki zločin počinjen nad svojim narodom, Druga Srbija u ovom apelu ide korak dalje, pa unapred odobrava zločin koji tek treba da se dogodi! I za koji će opravdanje biti to što Srbi nisu glasali na lokalnim izborima!

Da ne pričamo o tome što je, u istom pasusu, tragika Srba iz Hrvatske predstavljena tako da ove tri rečenice ispunjavaju sve uslove da budu proglašene govorom mržnje. Pritom, indikativno je da su autori apela naveli baš Srbe iz Hrvatske kao primer kojim plaše Srbe sa Kosmeta. Jer, upravo odlazeći hrvatski predsednik Stjepan Mesić poslednje dane svog mandata provodi lobirajući po celom svetu za priznavanje nezavisnosti "Kosove". Prema pisanju zagrebačke štampe, na priznavanje Kosova nagovarao i Vatikan, a prilike u kojima je "dobronamerno" savetovao Srbiji kako da se ponaša u vezi sa svojom južnom pokrajinom (ili Republikom Srpskom, kada smo već kod saveta), teško da se mogu izbrojati. Mesićeva neobično živahna diplomatska ofanziva oko Kosova može lako da pojasni otkud to da se krajinski prognanici pominju u apelu koji su potpisali neki od osvedočenih kroatofila.

Istorijski gledano, tužno je to što, 620 godina pošto je knez Lazar, prema narodnom predanju, prokleo svakog ko se ne bori na Kosovu, nekih 90 "intelektualaca" maltene proklinje svakog ko ne glasa na Kosovu. Zato ovaj "drugosrbijanski kosovski zavet" nije običan apel, niti samo još jedan čin u neprekinutom nizu njihovih aktivnosti protiv nacionalnih interesa. To je, da se ne lažemo, prvi antisrpski ustanak, zlokoban dokaz da nesrazmerno glasna "mala grupa intelektualaca", iako drhti pred Vašingtonom i Briselom, nimalo ne okleva da prkosi zvaničnom i većinskom Beogradu. Samim tim, to je najjasniji pokazatelj nemoći istog tog Beograda.

Ali, ne nužno i nemoći republičkog javnog tužioca. Zli jezici se pitaju gde je on nestao i zbog čega još nije reagovao? Kao da ne znaju da se čovek bavi neuporedivo značajnijim problemima – navijačkim grupama i duksericama!


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner