Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Srbija državno-pravnim sredstvima nije uspela da umiri Kosovo
Kosovo i Metohija

Srbija državno-pravnim sredstvima nije uspela da umiri Kosovo

PDF Štampa El. pošta
Holm Zundhausen   
četvrtak, 12. februar 2009.

– Balkanski prostor me je od prvog susreta sa njim fascinirao, to je bilo šezdesetih godina. Za mene on od te fascinacije nije ništa izgubio. Na svoj način on reprezentuje raznolikost Evrope. Ono što boli jeste činjenica da je upravo ta raznolikost nacionalistima trn u oku i da se već više od jednog veka bore protiv te različitosti. Slično se dešava i u mnogim delovima u svetu. A ludilu nema kraja. Ali nacionalizam ne može ljudima da utoli glad, ne štiti ih od bolesti i ne spasava ih od nemaštine. Naprotiv – kaže Holm Zundhausen, prominentni i najugledniji savremeni istoričar u Nemačkoj, autor knjige „Istorija Srbije od 19. do 21. veka” koja se nedavno pojavila na srpskom jeziku, ovako razmišlja danas o balkanskom prostoru i Srbiji posle gotovo četiri decenije bavljenja njima.

U intervjuu „Politici”, Zundhausen dodaje da „većina ljudi, svejedno da li u Srbiji, Bugarskoj ili Nemačkoj i Norveškoj, želi da živi u miru, nastoji da svoj život uobliči odgovorno i po svom nahođenju i u teškim vremenima im je potrebna perspektiva za budućnost koja im pruža nadu i daje snagu”.

– Ali nacionalisti im uskraćuju tu mogućnost. Oni to čine jer iz toga profitiraju – u materijalnom ili nematerijalnom smislu – ili to čine iz uverenja, jer su navikli da svet vide samo iz jednog ekstremno uskog ugla, reći će još za naš list autor „Istorije Srbije od 19. do 21. veka”, knjige koja je, dok se još čekalo na njeno objavljivanje, najavljivana kao intrigantna i zasigurno polemična.

U zaključku dela „Istorija Srbije od 19. do 21. veka” (izdavač beogradski „Clio”, prevod Tomislav Bekić) Holm Zundhausen kaže da mu je, posle toliko vremena bavljenja balkanskim prostorom i Srbijom, ona postajala sve više nejasna, protivrečna i uzbudljiva. Ali, i zaključuje da ono što je „Evropi” potrebno od Srbije to nisu navodni „junaci” iz prošlosti i sadašnjosti, nego pametne i smele glave koje je to društvo dalo, kao i bogata kulturna prošlost Srbije i Srba.

Holm Zundhausen (Berlin, 1942.) predaje istoriju jugoistočne Evrope na Institutu za istočnoevropske studije Slobodnog univerziteta u Berlinu i predsednik je Naučnog saveta Instituta za istočnoevropske studije u Minhenu. Napisao je niz, od stručne kritike vrlo dobro ocenjenih, knjiga koje se bave različitim temama sa ovog područja.

Koji period istorije Srbije smatrate najdemokratskijim i najprogresivnijim?

Pitanje je veoma kompleksno i na njega se ne može odgovoriti sa dve ili tri rečenice. Nisu mi toliko važni periodi, koliko ličnosti. U svakom periodu je bilo ljudi koji su dali veliki doprinos. Na primer, Dositej Obradović ili Vuk Karadžić, barem kako ja shvatam Vuka Karadžića: ne kao nacionalistu (koji u mojim očima to nije ni bio), nego kao srpskog pandana nemačkoj braći Grim. Ali i u bliskoj prošlosti, devedesetih godina, čitav niz odvažnih ličnosti suprotstavile su se dominantnom raspoloženju i zbog toga su bili, i jesu, napadani. Njima pripadaju moje simpatije i divljenje.

Koliko su poznati detalji začetka „đavoljeg kruga”, kako kažete u odnosima Srba i Albanaca posle Berlinskog kongresa? Šta kaže statistika o tome?

Statistike ili prikazivanja koja liče na statistiku o etničkoj pripadnosti ljudi u 19. veku u najvećoj meri su nepouzdani. Opisi putopisaca, etnografa ili izveštaji predstavnika vlada iz poslednjih decenija 19. i prvih decenija 20. veka toliko su nacionalno obojeni, da se s tim naučno malo može išta početi. Odgovori na pitanje kome „pripada” određena teritorija su krajnje mnogoznačni i protivrečni. Ponekad se poziva na pravo na samoopredeljenje naroda, koje se u drugim slučajevima ignoriše, pa se poziva na „istorijska prava”, koja se takođe onda u drugim slučajevima ignorišu, te na važnost faktičnog činjeničnog stanja (ko vlada jednom teritorijom), dok se važnost takvog činjeničnog stanja u drugim slučajevima smatra irelevantnim (ili se smatra „nepravdom”). A onda opet parola glasi „Balkan balkanskim narodima”, ali ako bi se konkretno radilo o tome kome određena teritorija treba da pripada, tada bi bio isključen jedan ili drugi balkanski narod. To su uradile velike sile. I to su uradili predstavnici država Balkana. Bilo bi vreme da se s tim prestane.

Na osnovu čega zaključujete da su „mitovi i legende u enormnom obliku prodrli u istoriografiju o Srbiji i Srbima” i da se to, u određenim situacijama, oseća i danas?

Mitovi su u svim evropskim nacijama u 19. veku i u prvoj polovini 20. veka odigrali istaknutu – vrlo često destruktivnu – ulogu. Naročito u delovima Evrope gde su pisani i drugi izvori za srednji vek i za rano novo doba ostali sačuvani u veoma ograničenom obimu, taj nedostatak izvora koji se podvrgavaju naučnim istraživanjima zamenili su usmena predanja i mitovi. Ali, usmena predanja nisu nikakav naučno upotrebljiv izvor za rekonstrukciju prošlosti, a naročito zbog toga što je usmeno predanje tokom 19. veka „nacionalizovano” i na taj način „falsifikovano”. Posle Drugog svetskog rata u mnogim zemljama Evrope započelo se sa razgraničavanjem i razlikovanjem mita od nauke. Nemački mit o Hermanu Čeruskeru, odnosno o bici u Teutoburškoj šumi je, međutim, samo još duhovna vrednost i deo obrazovanja, iako je mit delimično zaista istorijski (jer bitka protiv Rimljana u 9. godini posle Hrista se po svemu što znamo stvarno odigrala). Ali, nijedan ozbiljan istoričar ne bi danas koristio taj mit kao osnovu naučne rekonstrukcije. I srpski istoričari su više puta raspravljali o mitovima, ali u mnogim glavama mitovi su još uvek zamena za istoriju.

Šta kažete na kritiku Dušana Batakovića da ste selektivno iščitavali skorašnju prošlost, odnosno da ste amnestirali titoizam kao pokretača raspada Jugoslavije?

Svako istorijsko predstavljanje je selektivno. To važi kako za moju „Istoriju Srbije” tako i za Batakovićeva dela. I Bataković radi selektivno. On posmatra sve događaje iz uže nacionalne perspektive. I zaista: san o „historie totale” ne može se realizovati. Ali, postoje velike razlike u pogledu selektivnih kriterijuma. Tu se Bataković i ja fundamentalno razlikujemo.

Da li se druga Jugoslavija raspala zbog titoizma i samo zbog titoizma (zbog titoizma, koji je u to vreme već odavno bio mrtav) ili zbog huškačkih tirada kao i maksimalističkih zahteva političara i intelektualaca – o tome bi se moglo i mora raspravljati.

Kako zaista vidite Srbiju u 21. veku? Bez Kosova? Mislite li da i Evropa ima duple aršine kada je reč o Srbiji?

Srbija nije jedina zemlja koja je izgubila teritoriju. Evropska istorija 20. veka puna je gubitaka – u teritorijama i u ljudstvu. Srpskoj politici od Balkanskih ratova nije uspelo da državno-pravnim sredstvima umiri Kosovo. Mnogi resursi su (uzalud) protraćeni da bi se postigao taj cilj. Srpsko društvo moglo se danas nalaziti u sasvim drugoj situaciji, da su se ti resursi drugačije upotrebili. „Evropa” želi da Srbiju vidi u svojoj sredini, jer je Srbiji mesto u Evropi. Ali za sve članice Evropske unije važi i to – a Srbija u tom pogledu ne bi bila izuzetak – da se konflikti iz prošlosti ne smeju prenositi u budućnost. Da je drugačije, budućnost ne bi bila nikakva budućnost. Neko je rekao – ne sećam se ko – da postoji duboka razlika između društava koja obožavaju prošlost i društava koja se trude da realizuju budućnost. Na početku 21. veka „duh palanke” je relikt prošlosti.

(Politika 06.02.2009)