Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Srpska kosovska golgota – viđena očima jedne Ruskinje
Kosovo i Metohija

Srpska kosovska golgota – viđena očima jedne Ruskinje

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
subota, 14. mart 2009.

Primarni cilj ekipe ruske televizije RENTV – koja je u našoj južnoj pokrajini boravila baš u trenutku kada su albanski političari doneli nelegalni secesionistički akt – bio je rad na dokumentarnom filmu o srpskim žrtvama na Kosovu, ali i da snimi oštećene i razorene pravoslavne manastire, kao i život našeg napaćenog naroda u izolovanim enklavama. U ekipi ruske televizije bila je i Ina Delja, iz organizacije ruske dijaspore u Srbiji – Ruski talas.

Ta organizacija, u želji da pomogne širenju istine o Srbiji i stradanju srpskog naroda, rešila je da ponudi pomoć na terenu ruskim novinarskim ekipama i drugim grupama koje su išle na Kosovo. A sada, kada nas oslobađajućom presudom osumnjičenom za strašan zločin nad srpskim civilima, evroatlantski gospodari Kosova podsećaju da za zapadne propovednike ideologije ljudskih prava život pripadnika srpskog naroda ne znači ništa, svedočanstvo o stradanju kosovsko-metohijskih Srba jedne Ruskinje, može za nas da bude veoma korisno. Mislim da moramo da se setimo paklenog stradanja našeg naroda i da o njemu uporno ne samo govorimo, već i vičemo, onima koji se prave gluvi i nemi.

Neoplakani Goraždevac

Najstrašnija lokacija koju je ekipa posetila predstavlja selo Goraždevac. Bilo je i strašnijih zločina od onog koji se tamo desio, ali tu se radi o deci! Dok su se vrelog avgustovskog dana 2003. godine kupala u reci, napala ih je grupa albanskih terorista, i više njih ubila ili teško ranila. Mesto gde se zločin desio „i danas miriše na smrt, a pogled na preživelu, teško ranjenu decu, rađa osećanje tuge koje je teško uporediti sa bilo čime što sam ranije doživela“. No, Kosovo skriva još mnoge druge tragedije! Ubrzo se ispostavilo da erupciji sumornih emocija neće biti kraja, dok god se putuje krvlju natopljenom zemljom južne srpske pokrajine.

„Užas u očima majke kojoj su albanski teroristi prvo ubili jednu ćerku, a posle dok su išli na sahranu i drugu ćerku i muža – ništa nije manji nego kod dece iz Goraždevca“. Ne treba zaboraviti ni staricu, iz izolovane srpske enklave, koja već devet godina traži dvojicu sinova, ne želeći da veruje u ono što svi drugi znaju – da ih više nema među živima, jer teroristi su u njenom kraju ubili skoro sve srpske muškarce. I ni to nije kraj, sve rečeno je samo početak tužne priče o stradanju Srba na Kosovu.

Poslednja evropska geta

Oni Srbi koji su do sada preživeli pogrome i istrajali u nameri da nastave da žive na zemlji predaka – velikim delom su smešteni u geta. U nemogućnosti da im pruže punu zaštitu, a verovatno i bez volje da to stvarno učine, NATO snage u mnogim delovima Kosova pružaju Srbima utočište samo u malim zaštićenim zonama. To su mesto Štrpce, jedan kvart gradića Orahovac i još par naselja ili delova naselja. A za lokalne Srbe je toliko opasno da iz tih geta izađu, da se gradonačelnik srpskog dela Orahovca ni na par minuta nije usudio da pređe liniju razdvajanja za potrebe snimanja ekipe televizije RENTV.

Još gori je položaj par desetina preostalih Srba (od 40 hiljada pre okupacije) koji žive u glavnom gradu Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija – Prištini. Ti Srbi su smešteni u jednoj zgradi, a bez oružane pratnje ne mogu da odu ni da kupe hleb ili mleko. Tokom nemira i demonstracija, kada ne znaju da li će neko na njih da puca ili provali u zgradu – prištinski Srbi danima ne smeju da podignu ni roletne na prozorima, a kamoli da izađu na balkon. Što se tiče stanovnika „kontejnerskog grada“ – koji se nalazi pored Prištine – oni ni nemaju šta da spuste na svoje provizorne prozore. U pitanju su ljudi koje su u martu 2004. godine Albanci proterali i iz pojedinih enklava i geta, pri tome ubivši više njih. Martovski pogrom bila je poruka malobrojnim preostalim Srbima da nemaju šta da draže na prostoru „multietničkog“, „multikulturnog“ i „demokratskog“ Kosova, po evroatlantskim standardima!

Pošto u skučenim delovima Kosova gde su i posle tog strašnog progona Srbi ipak nastavili da žive, bukvalno više nije bilo ni prazne štale, a kamoli neprepunjene kuće – jedini spas je bio da se za martovske izbeglice nađe privremeni smeštaj. U tim okolnostima reagovala je vlada Ruske Federacije. Ministarstvo za vanredne prilike dopremilo je specijalne kontejnere namenjene smeštaju ljudi posle zemljotresa, poplava i drugih nesreća. Tako je nastao „kontejnerski grad“. Međutim, tragedija je što se privremeni smeštaj za njegove žitelje pretvorio u život bez budućnosti. Ne smeju da se vrate u svoje razorene kuće i da počnu da ih obnavljaju, a žive u stalnom strahu da ih ponovo ne zadesi pogrom. Pogotovo, što znaju da od kada Albanci misle da su dobili željenu nezavisnost, nemaju razloga da dokazuju svoju „toleranciju“ i da se uzdržavaju, čak i onoliko koliko su to ranije činili, od proterivanja i ubijanja preostalih Srba na Kosovu.

Gračanico, da si jabuka …

„Ipak, i pored svih kosovskih užasa, kad dođete do veličanstvenih manastira, kada vam se učini da na vas pada senka vekova, osetite se blaženo, pomislite kao da ste kroz nebesku kapiju izašli iz ove naše doline suza“, kaže Inna. A ekipa je za samo nekoliko dana obišla brojne kosovske pravoslavne manastire i svetinje, kako one aktivne tako i razorene. Boravila je u manastiru Zočište, Dečani, Banjska, Gračanica …., u Pećkoj patrijaršiji.

Kosovski manastiri su uglavnom zadužbine srpskih srednjovekovnih kraljeva, i skoro svi predstavljaju značajna arhitektonska i umetnička ostvarenja. Ipak, na članove ekipe najveći utisak ostavila je Gračanica. Manastir je posle NATO agresije, kada je tamo našao utočište raško-prizrenski episkop, pošto je bio prinuđen da napusti svoje dotadašnje središte grad Prizren, postao duhovno središte kosovsko-metohijskih Srba. Ponos manastira je čuvena crkva sa pet kubeta, koja je zbog svoje lepote postala uzor za izgradnju brojnih srpskih bogomolja. Izuzetne su i stare freske, delimično sačuvane do našeg vremena, a među njima se posebno ističu dela čuvenih solunskih slikara Mihajla i Evtihija (nastala do 1321. godine). „Posle obilaska napaćenog Kosova“, kaže moja sagovornica, „na svakog putnika namernika najveći utisak ostave scene Strašnog suda“. Srpski narod na Kosovu i Metohiji suočio se sa paklenim stradanjima, kakva gotovo da ljudska mašta i ne može da predstavi!

Mitrovački front

Koliko i prizori koje prikazuje spomenuta freska, bilo je strašno i iskustvo ekipe RENTV kada se samo jedan dan posle obilaska manastira Gračanica i donošenja akta o secesiji od strane kosovskih Albanaca (a tog dana je ekipa bila u Prištini) – našla na velikom mitingu Srba u Kosovskoj Mitrovici. Jedini deo Kosova gde Srbi sada predstavljaju većinsko i kompaktno nastanjeno stanovništvo – čin nekoliko opština na severu. Prirodni centar te oblasti je severni deo grada Mitrovica, deo odvojen rekom Ibar od južnih kvartova, gde većinsko stanovništvo čine Albanci.

Na severu „naslonjenom“ na ostatak Srbije, Srbi žive relativno slobodno i skoro kao da nisu odvojeni od slobodnog dela svoje zemlje. Otuda, na akt o secesiji odgovorili su masovnim protestima, a između njih i pripadnika policije UN, odnosno NATO snaga na Kosovu – umalo da nije došlo do sukoba. Međunarodna administracija na Kosovu, iako bi formalno morala da bude nezavisna od vlade SAD – u praksi to nije. Pa tako nastoji da malo po malo – uprkos rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN, koja garantuje teritorijalni integritet Srbije – uspostavi albansku vlast nad preostalim srpskim delovima Kosova, odnosno da pomogne privremenoj kosovskoj upravi da protivpravno preraste u državnu administraciju. Jasno je da takvo ponašanje lažnih mirotvoraca nije moglo da ne stvori tenzije kod Srba. Stanje je dodatno pogoršalo tzv. proglašenje nezavisnosti.

Ekipa RENTV našla se na „prvoj liniji fronta“, između agresivne policije i snaga NATO, i s druge strane gnevnih demonstranata. Rezultat je bio odličan materijal, ali je moglo da bude i nešto drugo – opasno po život. Na sreću sve se dobro završilo, a članovi tima su bili prijatno iznenađeni brojnim ruskim zastavama koje su, kao simbol prijateljstva prema Rusiji i ruskom narodu, nosili demonstranti. Uz to, kako je jedan od učesnika u protestima rekao: „Kad vidimo da se uz srpske vijore i ruske zastave, neka toplina nas obuzme; kao što dete oteto od svoje porodice ohrabri sama pomisao na majku, tako i nas postojanje velike slovenske i pravoslavne Rusije – koliko god da je daleko – obodri da istrajemo u svojoj borbi. Tim pre što znamo da Rusija, od kada je na njeno čelo došao Vladimir Putin, i od kada više ne kleči pred Amerikom, nije ravnodušna prema našem stradanju i da nastoji da nam pomogne“.

* * *

Ruska ekipa otišla je sa Kosova potrešena onim što je videla, ali i uz veru da će se uskoro srpske reke Drina, Morava i Ibar, spojiti sa ruskom Volgom, Lenom i Jenisejem, a kulturna, ekonomska i politička saradnja – i ona tople, svakodnevne, obična ljudska – između ruskog i srpskog naroda, ubrzo dostići razmere kakve zbog (negativnog) sticaja istorijskih okolnosti nikada ranije nisu postojale. I da će brzo dođi ne samo kraj stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, već i vreme za pravdu!

Vidimo, i dalje smo daleko od toga, ali i da sami dovoljno ne radimo da do pravde dođe. Nije dovoljno da se naša država, na miroljubiv način, bori za zaštitu teritorijalnog integriteta, i da nastoji da pomogne Srbima koji i dalje žive u našoj južnoj pokrajini, već mora i energično da radi na tome da svet u punom obimu sazna o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, i o razaranju hrišćanskih manastira i crkava. A čak i u onim zemljama u kojima imamo mogućnost da progovorimo o tim strahotama, mi to radimo tek povremeno, kratkog daha.

Istrajne aktivnosti na širenju istine o Kosovu i stradanju tamošnjeg srpskog naroda, u Rusiji, Belorusiji, Grčkoj, Rumuniji, Kipru, ne samo što bi pobudile javno mnenje tih zemalja, već bi i tamošnje vlade podstakle da se sa nama energičnije bore za elementarnu pravdu i pravo ugroženih ljudi na život. To, u većoj ili manjoj meri, ne bi ostalo bez odjeka i u onim zapadnim zemljama koje prema nama ne osećaju naročitu bliskost. S druge strane, dok delujemo samo odbrambeno, dok drugima prepuštamo inicijativu, ne možemo da očekujemo ni pravdu za naše postradale sunarodnike, a kamoli da nešto učinimo sa statusom Kosova i Metohije. Svaka pasivna politika, ma koliko privremeno davala i izvesne rezultate, dugoročno je osuđena na propast!

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner