Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Biramo li slobodu ili bekstvo od slobode
Kuda ide Srbija

Biramo li slobodu ili bekstvo od slobode

PDF Štampa El. pošta
Tatjana Milošević   
nedelja, 29. april 2012.

Da li su predstojeći izbori 6. maja 2012. zaista istorijski? Mislim da jesu. I to ne iz ekonomskih razloga, koji se obično navode kao presudni. Naime, prema istraživanju koje je objavio Ekonomist, 80% građana Srbije nezadovoljno je i ljuto, 77% se oseća bespomoćno i beznadežno, a 60% je u depresiji. U ne tako davnoj prošlosti, devedesetih, pod sankcijama, kada su nam plate bile po dve, tri marke, beznađe nije bilo toliko, a Milošević nije imao problema da dobije izbore.

Šta je ono što bitno razlikuje situaciju iz 1993. i 2012? Godine 1993. besneo je rat na teritoriji Jugoslavije, koju su Srbi još uvek smatrali svojom otadžbinom. U taj rat, verovalo se i u Srbiji, ušlo se da bi se spasla zemlja, životi ljudi, dostojanstvo, pravda i sloboda.

Da bi odbranio svoje pravo na postojanje na Kosovu i Metohiji, u Hercegovini, Bosni i Krajinama, srpski narod je pristao na glad, ali ne i na poniženje.

U čemu je razlika između gladi 1993. i 2012? Razlika je ogromna, tog 5. oktobra, to je već sasvim očigledno, okupirano je Kosovo, ali je i perfidno utrt put marša kroz institucije kulture i obrazovanja politici Druge Srbije. Srbije, kojoj su Srbi za sva svoja stradanja sami krivi. Od 5. oktobra slušamo da smo sve svoje nesreće sami izazvali. Politika koju je dinastija Karađorđevića vodila između dva svetska rata kriva je za stradanje Srba u Jasenovcu (o stradanju Srba, Jevreja i Cigana u Jasenovcu ne može se govoriti kao o genocidu, jer nijedan ustaški zločinac posle Drugog svetskog rata nije osuđen za genocid nad ovim narodima). Za bombardovanje 6. aprila kriv je narod koji je 27. marta izašao na ulice Beograda i poništio pakt s Hitlerom.

Za bombardovanje 1999. kriv je Milošević, a ne 19 zemalja NATO alijanse koje su bez odluke Saveta bezbednosti UN napale suverenu zemlju, koja je od terorista branila svoju teritoriju.

Nemam nameru da na bilo koji način rehabilitujem ili aboliram Miloševića za greške koje je nesumnjivo počinio. Ali ni da poštedim bilo koga ko je bio na vlasti ili opoziciji od 2000. do danas. Petog oktobra, pod parolom oslobađanja naroda od diktature Miloševića, okupirana je Srbija. Da, baš tako, okupirana je cela Srbija. Srpske civilne žrtve, i pre čuvene izjave Ejupa Ganića, bile su u postpetooktobarskoj Srbiji tabu tema.

U srpskom parlamentu je doneta deklaracija o Srebrenici, dok za deklaraciju o srpskim žrtvama nije bilo većine. Nikada deklaracijom nije osuđen progon nekoliko stotina hiljada Srba iz Hrvatske. Ne, i za to je bio kriv dogovor  Miloševića i Tuđmana. Ni danas se u Hrvatskoj za pisanje grafita "Srbe na vrbe", ne odgovara. A i zašto bi kada je, nekoliko godina unazad, sva Hrvatska bila ispisana ovim grafitima, a da za to tada nije ni podizana optužnica. Ni presuda generalu Gotovini za "udruženi zločinački poduhvat" u kome je učestvovao vrh hrvatske države ( na čelu sa Tuđmanom), nije dozvolila srpskim vlastima da u parlamentu osude progon i zločine nad Srbima 1995.

Nema toga što okupatorske vlasti posle 2000. godine nisu učinile na ruženju sopstvenog naroda. Narod je sve trpeo i skoro počinjao da veruje da je sam kriv za svoju nesreću. Kada se učinilo da je sve gotovo, i srpski narod ophrvan krivicom poverovao da stvarno mora ispaštati, klupko pred nama se odmotalo. Postalo je sasvim očigledno, iako se vešto prikrivalo drugim temama, da nam "međunarodna zajednica" iako smo pristali na sve njene ultimatume, neće "u našem interesu, opet" dozvoliti održavanje izbora na Kosovu i Metohiji. Tačnije, za sada su zabranjeni samo lokalni izbori. Rezultate lokalnih izbora neće, kako nam je obznanio Oliver Ivanović, priznati Srbija, ako ih kosovski Srbi, i pored toga što ugrožavaju njihovu bezbednost, ipak održe.

Postojanje legitimnih predstavnika Srba na Kosovu neće priznati država koja je izbore raspisala, oni bi značili postojanje srpskih institucija na Kosovu. Neodržavanje lokalnih izbora, uz ponižavajuće u

slove OEBS-a za održavanje parlamentarnih i predsedničkih izbora (zastave Srbije mogu biti samo unutar prostorija u kojima bi se izbori održavali) može se desiti da odluči sve izbore. Kosovo je ipak ključ izbora. Početak i kraj. Ključ koji niko ne pominje, o kome se ćuti, a kojim će Srbi " ako ih ovde još ima" otključati vrata slobode. Verujem u svoj narod. Verujem da je bio naivan deset godina, ali sada je pređena crvena linija, Srbi se, kao nikada u svojoj istoriji, neće odreći slobode. Ovu činjenicu previđaju i pozicija i opozicija.

Nećemo više bežati od slobode. Borićemo se, dok nas ima, za istinu o nama. Jesmo, branili smo ognjišta, jesmo zbog toga i ubijali, jesmo, činili smo zločine. Ali bio je rat, i na drugoj strani bilo je, draga Druga Srbijo, i mudžahedina i ustaša.

Zato uzmimo na ovim izborima slobodu u svoje ruke. Razvlastimo one koji su nas obeščastili i vaskrsnimo časnu i pravednu Srbiju.

Samo ta i takva Srbija može da sklapa ili ne sklapa saveze sa onim zemljama koje je ne uslovljavaju, ne komadaju, i žele da sarađuju sa nama u obostranom interesu. Samo uspravljena Srbija može doneti boljitak svima koji u njoj žive. Priča da ćemo bez Evrope gladovati je danas samo spin odnarođene elite.

Ovo je glavna razlika izbora1993. i 2012. Izborom 1993. izabrali smo slobodu, a 2012. političari nam nude sve osim slobode.

Budimo realni tražimo nemoguće. Tražimo slobodu i pravo na dostojanstven život. Zato pred listićem zastanite i zaokružite onu stranku  čija politika, pre svega, to obećava.