Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Gavrilo Princip i sudbina
Kuda ide Srbija

Gavrilo Princip i sudbina

PDF Štampa El. pošta
Veselin Đuretić   
četvrtak, 26. jun 2014.

Braćo i sestre, dame i gospodo

Hvala organizatorima sabora što su mi omogućili da na ovom istorijskom stecištu junaka, zborištu slobode i dostojanstva, saopštim jednu kratku besedu u čast div-junaku Gavrilu Principu, čoveku koji se borio za oslobođenja svoga roda.

Kao što vidite, sam naziv ovog skupa „Gavrilo – Princip i Sudbina“ određen je na bazi pouka i poruka celokupne novovekovne srpske istorije, ispovesti našeg hoda po mukama, masovnim izginućima, žrtvovanjima više za druge nego za sebe. Zar o tome ne govori i ono što se danas zbiva pred našim očima, a upravo ovo naknadno saznanje određuje karakter moje besede; upravo me ono upućuje da pokažem put slobodarskog opredeljenja „Mlade Bosne“, srpsko-muslimansko-hrvatske organizacije, put njenih ideja od njihovog jugoslovenstva, unitarnog karaktera do današnjeg sumraka jugoslovenstva.

Srbi su dugo bezglavo tumarali i po balkanskim i po jugoistočnoevropskim prostorima, jer ih nije vodila jasno definisana nacionalna ideja, jer se nisu na vreme odredili onako kako ih je bio odredio njihov evropski genije Vuk S. Karadžić, kao „narod tri vjerska zakona“. Za razliku od njih, Nemci i Italijani su na manje srodnim etnojezičkim osnovama stvorili svoje nacije i države. Vuk nije bio velikosrbin, kako ga mnogi danas „prozivaju“, jer su njegove nalaze potvrdili i mnogi strani naučnici. Jedan od njih, profesor na Sorboni, Poljak Jozef Dobrovski, još sredinom 19. veka je utvrdio da je srpski jezik osnova svih slovenskih jezika. To je bilo opredeljenje „Mlade Bosne“, a ono se danas ogleda i u nekom komičnom smislu, jer svi postadosmo poliglote, svi od predškolskog uzrasta do starosti govorimo na četiri inozemna jezika, dok na petom nešto zamuckujemo. Zar nije istorijska činjenica da su Srbi svoje ime nosili u ranom srednjem veku, da su na srpskom jeziku napisane brojne njihove povelje.

Ubeđen sam da nije slučajno što su pripadnici „Mlade Bosne“ tražili ujedinjenje oko Srbije kao Pijemonta, jer je to značilo spajanje sa izvorištem, a početkom XX veka i sa junačkim slobodarskim uzorom i podsticajem. Upravo je takav pijemontsko-slobodarski uzor uzbudio neprijatelje Srpstva, Pravoslavlja i Slovenstva, pa su svi krenuli u akciju s ciljem da nas satru, da milione naše pod teškim okolnostima prevjerene braće odnarode

Ubeđen sam da nije slučajno što su pripadnici „Mlade Bosne“ tražili ujedinjenje oko Srbije kao Pijemonta, jer je to značilo spajanje sa izvorištem, a početkom XX veka i sa junačkim slobodarskim uzorom i podsticajem. Upravo je takav pijemontsko-slobodarski uzor uzbudio neprijatelje Srpstva, Pravoslavlja i Slovenstva, pa su svi krenuli u akciju s ciljem da nas satru, da milione naše pod teškim okolnostima prevjerene braće odnarode. Ovo kolo je vodio sam Vatikan, čije je apetite proširila i kriza Osmanskog carstva i prema muhamedanskim Srbima. Pod njegovim uticajem na srpsko etničko biće nastao je sindrom narcizma malih razlika, koji se u najnovije doba izražava u stvaranju surogatskih nacija koje se hrane ideologijom srbofobije, a to je postalo jedina odrednica njihovog identiteta. Da bi ovakve tvorevine postale istorijske, stare, od osnovnog etničkog bića otkidale su kulturnoistorijske komade, koje su se u novije doba naslanjale na neke revolucionarne projekcije bez tradicionalne podloge, koje su svoje samobitnosti gradile propagandistički, poštapajući se pri tome i svojim nacionalističkim bogovima bez duševnosti i kidišući na pravoslavnog Bogočoveka. Vi dobro znate kako je njihov „bog“ i na ovim prostorima upotrebljavan 1941-1945. godine i kako ga danas upotrebljavaju tamo preko Une.

Gavrilo Princip pripada svim Jugoslovenima, oni koji ga se danas odriču nisu Juosloveni nego ideologizatorske i politikantske magline, a oni u BiH su i zastiđe moralnosti i raspamećenosti, oni ne vide osnovnu istorijsku činjenicu, da je elitna družina „Mlade Bosne“ udarila na glavu austrougarsku posle bahatog ponašanja velikog prestolonaslednika. Istoričari znaju da su iza Principovog pucnja stajali i dublji razlozi, jer je srpsko-oslobodilački pokret, još od Karađorđevih vremena dovodio u pitanje dve velike strategije, germansku Drang nach Osten i vatikanske prozelitske namere terra missionis. Radi njihovog ostvarenja već su bila projektovana dva modela srpskog odnarođavanja, odnosno germanizacije: Ilirski pokret Ljudevita Gaja i „jugoslovenstvo“ biskupa Josipa Juraja Štrosmajera. Pošto su Srbi bili isuviše utemeljeni, na scenu je stupio hrvatski model Ante Starčevića, koji je pokušao da prevjerene Srbe rimokatolike utera u svoje kolo, i to svim sredstvima, uključujući i genocidna. Taj njegov plan suptilnije je nastavio Vatikan 1900. godine, kada je na zagrebačkoj biskupskoj konferenciji zatražio da se ubuduće svi Srbi rimokatolici određuju kao Hrvati. Do tada su se u BiH neki franjevački biskupi osećali Srbima. Posle 1900. godine naročito su bili aktivni fratri Dubrovnika, Dalmacije, Istre, Slavonije i Vojne granice. Primorcima nije više dozvoljeno ni da se stave pod kišobran svog SLOVINSTVA, kako su to dugo radili bežeći od hrvatizacije. Posle stvaranja Kraljevine SHS veliki vajar Ivan Meštrović je kralju Aleksandru često govorio da Hrvatska kao nacija zapravo i ne postoji, da su oni u oni u ogromnoj većini Srbi, ali da ima i dosta Italijana, Nemaca, Čeha, Jevreja itd.

Vidovdanski atentat Gavrila Principa i Beč i Berlin su primali bez mnogo uzbuđenja, ali su odmah u njemu našli povod za rat protiv Srbije, za koji su se intenzivno pripremali posle srpskih pobeda u balkanskim ratovima

Vidovdanski atentat Gavrila Principa i Beč i Berlin su primali bez mnogo uzbuđenja, ali su odmah u njemu našli povod za rat protiv Srbije, za koji su se intenzivno pripremali posle srpskih pobeda u balkanskim ratovima. Još je 1912. godine car Franjo Josif naredio je napad na Srbiju, ali je odustao zbog velikih protesta slovenskih naroda njegove carevine. Zbog pobune u Osiječkoj diviziji, na primer, tada je streljan svaki deseti borac. Veliki rat je odgovarao i Svetoj Stolici, jer je i ona bila nezadovoljna ovim srpskim pobedama, posebno onom nad Bugarskom, gde je već bila otvorila neki prozelitski mostobran prema jugoistoku.

***

Veličanstvene srpske pobede u Prvom svetskom ratu vrlo su ogorčile njihove neprijatelje, ali je usud bio to što Srbima ni njihovi saveznici nisu pomogli da jugoslovensku državu institucionalizuju u skladu i sa njihovim etnojezičkim principom naciona, čime su konvertitskim separatistima pomogli da je iznutra potkopaju. Pomoć razbijačima stigla je otuda odkuda je nisu očekivali, iz SSSR-a, iz zemlje koja posle boljševičkog prevrata 1917. godine nije bila ni pravoslavna ni slovenska. Srbi su odbacivani kao klasno-ideološki neprijatelji zbog toga što je tada kralj Aleksandar prihvatio desetine hiljada ruskih belogardejaca, koji su za boljševike bili neprijatelji prvog reda.

Srpski neprijatelji, i levi i desni, bili su naročito zadovoljni stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije). Sveta Stolica pre svih je požurila da pronađe katoličku zamenu za uništenu Austro-Ugarsku, vekovno uporište prema pravoslavnoj Rusiji. A nje posle boljševičkog prevrata više nije bilo. Zamenu je Vatikan našao u Hrvatima, pa je sve učinio radi homogenizacje ove fluidne zone.

Kralj nije mogao verovati da će separatisti, koristeći se jugoslovenstvom, nametnuti i ostvariti svoje uske regionalističko-nacionalne tvorevine, kakva je bila njihova preteča Banovina Hrvatska (1939), čiju trećinu su činile teritorije naseljene pravoslavnim Srbima

Žrtvujući srpstvo neutemeljenom jugoslovenstvu, unitarnom, u vidu parlamentarne nasledne monarhije, kako je ovaj model odredio Vidovdanski ustav iz 1921. godine, kralj Aleksandar je svoje zanose nametao svim srpskim političkim činiocima, učinio je sve da za ovu ideju privoli i Hrvate. Zbog ovakvog svog zanosa sprečio je lidera BiH i drugih muhamedanaca dr Mehmeda Spahu da njegove sledbenike reintegriše i resrbizuje na prirodan način. Naivan kralj hteo je da po svaku cenu izađe iz „šumadijskih opanaka“ da bi postao „jevropejac“. Ipak, posmatrajući njegov čin u širem smislu, bio je to i bizmarksistički put, ali Bizmark je iza sebe imao Pruse, a on izginule i izmučene Srbe, čiju su pobedu već nagrizali njihovi partijski politikanti i kabinetski učenjaci, od kojih su mnogi bili samo interpretatori interpretatora. Kraljevo jugoslovenstvo odgovaralo i idejama „Mlade Bosne jer je predviđalo da je jedino moguće konstruktivno okupljanje oko Srbije, koja je u zajedničku državu ugradila potoke krvi. Kralj nije mogao verovati da će separatisti, koristeći se jugoslovenstvom, nametnuti i ostvariti svoje uske regionalističko-nacionalne tvorevine, kakva je bila njihova preteča Banovina Hrvatska (1939), čiju trećinu su činile teritorije naseljene pravoslavnim Srbima. Na banovinskoj osnovi je 1941. godine nastala NDH, srpska klanica. Kralj Aleksandar, koji je objektivno sve ovo omogućio, na kraju je umesto nagrade dobio smrtnu kaznu u atentatu 1934. godine, i to od onih kojima je omogućio da na razvalinama njegovog dela nametnu svoje države. Nedavno sam saznao da je novac atentatorima uručio Josip Broz, koji ga je dobio u Beču od generalnog sekretara KPJ M. Gorkića. Očigledno je da je iza svega toga stajao Staljin.

Staljin i Kominterna su antisrpske predstave o jugoslovenskoj stvarnosti, dobijali iz raznih vatikanskih i hrvatskih krugova, ali od kominternovaca koji su bili nezadovoljni srpskim pobedama i nad njihovim zemljama.

Kremlj je i Hitlerov napad na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine tumačio opštom tehničkom odrednicom, iako je činjenica da je tada Treći rajh Srbe napao kao narod, dok je sve druge prihvatao u svoj okvir kao od strane Srba ugnjetane nacije

Sa takvim predstavama svi ovi krugovi su sačekali i Drugi svetski rat. Ono što sledi pokazaće da je u ovom ratu izvršeno i poništenje ideja „Mlade Bosne“, da je tada sumrak srpstva i jugoslovenstva pripreman i ostvarivan preko hrvatskih centara koje je personifikovao Josip Broz. Zahvaljujući ovim centrima po svetu su posejane mnoge propagandističke predstave „crne“ i „crvene internacionale“, koje su potom bile projektovane i na ratnu stvarnost 1941-1945. godine, i to preko staljinske Kominterne. Kremlj je i Hitlerov napad na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine tumačio opštom tehničkom odrednicom, iako je činjenica da je tada Treći rajh Srbe napao kao narod, dok je sve druge prihvatao u svoj okvir kao od strane Srba ugnjetane nacije. Staljinski doktrinari su i beogradski 27-martovski prevrat 1941. godine primili kao opštejugoslovenski čin, i zahvaljujući obmanama titovske KPJ i kao komunistički, iako je on u svojim dimenzijama bio srpski. Kada je na razvalinama Jugoslavije stvorena Nezavisna država Hrvatska (NDH), voljom Hitlera i Musolinija, i ova tvorevina je u Kremlju prihvatana kao hrvatsko ubežište od srpskog nacionalnog terora. Čak je bilo odlučeno da se i ona prizna, čak i da se stvori posebna KP NDH, ali do toga nije došlo zbog međusavezničkih razloga, jer je u Londonu već bila instalirana Jugoslovenska kraljevska vlada u kojoj je bilo i hrvatskih i slovenačkih ministara.

Preko Kominterninih glasila, kakvo je bila radio stanica „Slobodna Jugoslavija“, propagandnim putem Titov avnojevski federalizam postao je prihvatljiv i za velike saveznike, pa je na Teheranskoj konferenciji, krajem 1943. godine, partizanski komandant kao vođa snaga borbenosti dobio primat nad četničkim, koji je išao linijom pasivne rezistencije da bi spasao narod od okupatorskih represalija

Rat koji je usledio svrstao je sve Srbe, bez obzira na njihovu idejnopolitičku orijentaciju, na antifašističku stranu. Titovska KPJ zastupala je sa staljinsko-trockističkim naukom da ovaj svetski sukob treba iskoristiti za ostvarenje revolucije. Tito je zbog toga u maju 1941. godine napustio Zagreb, jer tamo nije imao šta da traži, jer su svi njegovi sunarodnici orno prihvatali hitlerovce i svoju NDH. Prešao je u Srbiju gde je otpor naroda okupatorima bio logičan, ali samo onaj koji uvažava date vojnopolitičke okolnosti. Ovakve okolnosti su uvažavali, kolaborater od nevolje, vrlo ugledni general Milan Nedić i proslavljeni vojvoda Kosta Pećanac. Njih je, ali na jedan drugi način, uvažavao i đeneral Draža Mihailović, komandant četnika-ravnogoraca... Komunistička partija nastupila je sa planom da srpsku ravnotežu protivrečnosti iskoristi radi provociranja rata Srba protiv Srba, s ciljem da bi pomoću svojih snaga, Srba rusofila (partizana) afirmisala svoju liniju borbe kao jedini pokret prave jugoslovenske orijentacije. Ova strategija je vodila ka uništenju srpskog pokreta jugoslovenske orijentacije, koji je personifikovao đeneral Mihailović, koji je preko modela trijalističkog federalizma ostvarivao etnojezički princip naciona. Preko Kominterninih glasila, kakvo je bila radio stanica „Slobodna Jugoslavija“, propagandnim putem Titov avnojevski federalizam postao je prihvatljiv i za velike saveznike, pa je na Teheranskoj konferenciji, krajem 1943. godine, partizanski komandant kao vođa snaga borbenosti dobio primat nad četničkim, koji je išao linijom pasivne rezistencije da bi spasao narod od okupatorskih represalija. Radilo se o staljinsko-titovskoj igri koju je prihvatio kao realnu politiku i britanski premijer Čerčil, potpuno ubeđen da time pomaže jugoslovenskog kralja i monarhiju. Čerčil je ovu svoju naivnost preneo na časnog američkog predsednika Ruzvelta, pa je ovaj odustao od namere da Hrvate kao genocidni narod stavi pod starateljstvo OUN.

Negde krajem 1942. godine partizanski odred koji je nosio naziv „Gavrilo Princip“ spalio je kuću Principove majke Marije, koja je bila kriva što je pod svoj krov pre toga primila borce Dinarske divizije vojvode Đujića. Starica je prizor nemo posmatrala, skrhana bolom za Gavrilom i novim za drugim sinom Nikolom, lekarom, kojeg joj godinu dana pre toga zaklaše ustaše

U toku ovih ratnih igara i manipulacija Srbi su ideološki deljeni i suprostavljani do isključivosti, u ime „politike bratstva i jedinstva“ i neke nove Jugoslavije, u ime Rusije, radnika i seljaka. Titovci su u tome uspeli, upravo na području Bosanske i Kninske krajine, jer su komandna mesta u srpskom partizanskom pokretu sve više zauzimali hrvatski komunisti, koji su radi privlačenja „zavedenih Hrvata“ umnogome ostavljali na miru NDH, a to je međusrpske sukobe dovodilo do usijanja. Navešću jedan primer koji ilustruje to srpsko ideologizatorsko stanje. Negde krajem 1942. godine partizanski odred koji je nosio naziv „Gavrilo Princip“ spalio je kuću Principove majke Marije, koja je bila kriva što je pod svoj krov pre toga primila borce Dinarske divizije vojvode Đujića. Starica je prizor nemo posmatrala, skrhana bolom za Gavrilom i novim za drugim sinom Nikolom, lekarom, kojeg joj godinu dana pre toga zaklaše ustaše. Dok je ojađena majka sedeći na jednoj klupici tugovala sa zgarišta njenog doma čuo se prkosni poj grahovskih devojaka: „Oj Grahovo Principovo krilo, ti si uvek samo srpsko bilo“.

***

U delu besede koji sledi pokazaću izuzetno antisrpski karakter titoizma, one činjenice koje pokazuju da je Tito sistematski potiskivao genocid nad Srbima, da bi i Vatikan i svoj narod oslobodio od odgovornosti, ali i da bi se stvarali uslovi da se u buduće pronađe neka srpsko-hrvatsko-muslimanska genocidna ravnoteža. Time treba objašnjavati i zagrebačku tužbu protiv Srbije upućenu Međunarodnom sudu pravde, time treba objašnjavati muslimanske optužbe koje se odnose na Republiku Srpsku. U ovu Titovu igru uključena je i Nemačka na poseban način.

Preko fratara Tito je skinuo odgovornost i sa „Hitlerovog pape“ Pija XII i sa njegovog doglavnika biskupa Alojzija Stepinca, iako su oni objektivno podržavali ustaše

Kako je Tito projektovao ovaj hrvatski put, rat 1941-1945. godine je završen kompromisom – ubice i žrtve su bile poravnane. Da bi zadovoljio Vatikan, ali i na određen način i novu Nemačku, sredinom maja 1945. godine u Zagrebu je pred oko 300 fratara za zločine optužio Pavelića, ali je dodao da je on umnogome bio nagnan od strane Trećeg rajha, a činjenica je da su se i Hitlerovi generali zgražali nad patologijom hrvatskih zločina. Preko fratara Tito je skinuo odgovornost i sa „Hitlerovog pape“ Pija XII i sa njegovog doglavnika biskupa Alojzija Stepinca, iako su oni objektivno podržavali ustaše. Hrvatsku državu pozdravilo je 12.873 fratara, od kojih su mnogi direktno učestvovali u pokoljima Srba, Jevreja i Cigana. Ovu su pozdravile i katoličke „časne sestre“, u logoru Jasrebarskom njihove žrtve bila su i deca (Vidi: Materijale Državne komisije za ratne zločine, AJ, K. 144)

Vatikan se za to Hrvatima odužio 1971. godine, kada je papa Pavle VI, posle razgovora sa Titom, dao drevnom Zavodu svetog Jeronima hrvatski predznak. Potom i 1991. godine, kada je priznao nezavisnu državu Hrvatsku, i druge na to naterao.

Da su i Nemci imali razloge da ne protestuju bez Brozovih podvala iz 1945. godine pokazuju rezultati razgovora Tita i kancelara Vili Branta održani 1972. godine, kada je sukcesor Trećeg rajha bio oslobođen od plaćanja ratnih reparacija

Da su i Nemci imali razloge da ne protestuju bez Brozovih podvala iz 1945. godine pokazuju rezultati razgovora Tita i kancelara Vili Branta održani 1972. godine, kada je sukcesor Trećeg rajha bio oslobođen od plaćanja ratnih reparacija, koje se procenjuju na hiljade milijardi USA dolara. Razlog za to je bio i hrvatski, jer su njihovim neplaćanjem kažnjeni Srbi, ali je i sprečeno da se posle rata demistifikuju razne obmane i kompromisi koji su izjednačavali srpsku žrtvu sa hrvatskim ubicom.

Broz Italijanima nije oprostio dug za zločine, naprotiv kaznio ih je verovatno zbog toga da bi se približio Dubrovčanima, Dalmatincima i Istranima, i time osudio Pavelićevo ustupanje pitomog primorja koje nikada nije bilo hrvatsko, ali je time reafirmisan vatikanski plan hrvatizacije. Tito je tako kaznio Italijane što su tokom rata spasavali Srbe, bekstvom u italijansku okupacionu zonu.

Mislim da je danas Republika Srpska, kojoj mnogi daju pijemontsku ulogu u srpstvu, obavezna da od Međunarodnog suda pravde zatraži da budu namireni svi ovi istorijski računi, uključujući i onaj, kompromisni sa Rimom.

***

Pošto se ovo veliko narodno sobranije posvećeno Gavrilu Principu održava na teritoriji dejtonske BiH, nalazim za shodno da odredim karakter nekih ratnih i posleratnih igara koje se svijaju oko tzv. „bosanskog trbuha“. Radi se o planu koji je nastao još u međuratno doba, da bi u Pavelićevo doba bio ostvarivan pomoću muslimana kao „Cvijeća hrvatskog naroda“, i to genocidnim putem. Cilj je bio da su putem genocidnog ogledanja muhamedanskih Srba protiv njihove matice, oni zasvagda otrgnu od svih korenova. Ovaj projekat je na svoj način obnovio Tito preko federalizacije BiH, ali je sistematski, potajno podsticao hrvatsko-muslimansku spregu, nastavak one ratne koja je bila projektovana i po kompartijskoj i po vojnoj liniji. Posle rata je Broz, videći da se većina muslimana odredila nacionalno srpski, stvorio muslimansku naciju sa velikim „M“, jedinu takvu u islamskom svetu, da bi preko nje stara hrvatsko-muslimanska koalicija bila intenzivirana, i to je potrajalo i tokom cele prve dve godine građanskog i verskog rata 1991-1995. godine, sve dok Hrvati nisu videli da njihovi partneri žele da budu samobitni. Onda je Tuđman zbog straha da bi Srbi mogli prisvojiti čitav „bosanski trbuh“ 1993/1994. godine, kidisao na partnere, ali je dobio batine. Ali, pošto ovaj projekat nije bio samo hrvatski nego pre svega vatikansko-američki, koalicija je obnovljena 1994. godine na sastanku u Vašingtonu, kada je ovim pulenima zapadne politike bilo zapoveđeno da se ponovo usaglase, opet uz obećavanje bogatih darova na srpski račun. Muslimani su tada na dar dobili nacionalno bošnjaštvo, ali i čvrsto obećanje da će biti ispunjeno obećanje koje su SAD početkom 1992. godine dale Aliji Izetbegoviću, da će dobiti unitarnu BiH. Otuda nastojanje da se pronađe izgovor koji bi Srbe proglasio genocidnim da bi američku zapovest morali prihvatiti. Glasina o genocidu u Srebrenici, gde se stvarno desio srpski zločin, ali kao odgovor na prethodne muslimanske u Podrinju i drugde, trebalo je da posluži ovom cilju. Ali pre svega cilju stvaranje velike katoličke Hrvatske, sa „bosanskim trbuhom“.

Dejtonske privilegije date Hrvatima, okupacija Vojne granice, proterivanje stotine hiljada pravoslavnih Srba prosto su mamile muslimane, preimenovane u Bošnjake, da se potpuno naslone na Hrvate

Dejtonske privilegije date Hrvatima, okupacija Vojne granice, proterivanje stotine hiljada pravoslavnih Srba prosto su mamile muslimane, preimenovane u Bošnjake, da se potpuno naslone na Hrvate. Toliko je njihove predvodnike nosila energija srbofobije da nisu videli šta ih na kraju očekuje, da preko usputne stanice federacije BiH budu podvrgnuti planskom prevjeravanju i odnarođavanju kojem su već bili podvrgnuti preostali Srbi u Hrvatskoj. Nisu videli ni osnovno, da njihovo nastojanje za unitarizacijom BiH nije ništa drugo nego nastojanje da u velikoj budućoj Hrvatskoj uključe i „bosanski trbuh“, pošto ga prethodno „očiste od Srba“.

Sve ove ideološko-politikanske ujdurme su staljinsko-kominternovskog karaktera, iza kojih su se nalazili razni navigatori. Tito je bio samo njihov izvršitelj u opštem smislu, ali i operacionalizator u posebnom, hrvatskom smislu. On je u ime neprirodnog, avnojevskog jugoslovenstva potisnuo i uništio srpski nacionalni pokret na evropskim principima zasnovanog jugoslovenstva, čime je bio isprovociran još jedan rat Srba protiv Srba. Njen epilog zbio se pri kraju rata i posle njega kada je uništen srpski gornji sloj društva. Tako je bio otvoren proces i svestrane fragmentacije i srpskih i jugoslovenskih zemalja, kako danas vidimo u korist tuđina.

Srbi su na ova nasilja morali odgovoriti nacionalno, ali nisu jer su ih predvodili mnogi učenici titovskih škola, kakav je bio i S. Milošević

Usledila je titovska diktatura u kojoj su srpske poslove obavljali mnogi anacionalni ideologizatori, umnogome iz donjih slojeva srpskog društva. I to stanje je potrajalo do početka 90-ih, kada je bio isprovociran novi građanski rat, koji je bio nastavak prethodnog, svetskog. Srbi su na ova nasilja morali odgovoriti nacionalno, ali nisu jer su ih predvodili mnogi učenici titovskih škola, kakav je bio i S. Milošević. Oni su se tada, 1992. godine povukli u ustavni okvir neke sužene Jugoslavije, Savezne Republike Jugoslavije, koja je proglašena kao zajednica dva naroda, Srba i Crnogoraca, iako se radilo o jednom narodu. Pokazivalo se da je ideološka svest kod Srba potiskivala tradicionalnu, istorijsku.

***

Ovu besedu privešću kraju postavljajući i sebi i vama još jedno bitno pitanje: Kako izaći iz ovog strašnog svestranog ćorsokaka, koji je Serviju sa britanskih karata iz kraja 19. veka, koja se 814. godine prostirala od Peloponeza do Moravske (dela Češke), sveo na neku Servijicu, koju zapadnjaci danas hoće da svedu na nekadašnji Beogradski pašaluk? Na javnoj sceni su dve srpske političke opcije: Jedna je članstvo u Evropskoj uniji bez alternative, druga je ruska alternativa ovom opredeljenju. Pitanje je, šta znači prvo - a šta drugo opredeljenje. Prvo se danas predstavlja kao srpsko, iako ono po suštini ne odgovara ni Srbima ni onima koji se osećaju Jugoslovenima; drugo je antiteza prvom, izvedena na osnovi pouka i poruka novovekovne istorije.

Posle beogradskog prevrata 2000. godine i stupanja na političku pozornicu srpskih zapadnjaka, prva opcija se ostvaruje uprkos svim opštim i posebnim okolnostima. Prvi korak ovog režima bio je hapšenje Slobodana Miloševića i njegovo izručenje Haškom tribunalu za ratne zločine, što je ispod svakog nacionalnog dostojanstva beogradskog političkog „kruga dvojke“. Preko ovog sramnog čina Zapad je objektivno oslobađan odgovornosti: i za uništenje RSK i za brojne zločine počinjene u BiH, i ona koja je predstavljala NATO agresija 1999. godine, prenosili su na teret srpskog i jugoslovenskog lidera, zbog navodno njegove nove velikosrpske politike. A činjenica je da je ovaj mogao odgovarati samo pred Srbima, upravo zbog toga što na nacionalne izazove hrvatskih, muslimanskih i albanskih separatista nije odgovorio nacionalno, snagom celokupnog naroda. Inkriminacije protiv Miloševića poslužile su Zapadu da dozvoli njegovoj Hrvatskoj da se na svojoj teritoriji ponaša na srednjovekovni način, uključujući i nova prevjeravanja i odnarođavanja Srba. Poslužile su one i Albancima da marta 2004. godine izvrše nove pogrome nad Srbima Kosova i Metohije, i da tu 2008. godine stvore svoju državu, i uz navigaciju SAD proglase svoju nezavisnu državu. Uglavnom je sva „američka Evropska unija“ to odmah priznala.

Posle beogradskog prevrata srpstvo je svođeno na srbijanstvo, čak ono sluganskog zapadnjačkog karaktera, koje je ugrožavalo i ostatak Srbije. Na tlu ovog ostatka kolo su poveli razni regionalisti i autonomaši, pokrenuli su mađarsko, sandžačko, čak i neko vlaško pitanje

Posle beogradskog prevrata srpstvo je svođeno na srbijanstvo, čak ono sluganskog zapadnjačkog karaktera, koje je ugrožavalo i ostatak Srbije. Na tlu ovog ostatka kolo su poveli razni regionalisti i autonomaši, pokrenuli su mađarsko, sandžačko, čak i neko vlaško pitanje. Potom je Beogradu naloženo da prihvati politiku pomirenja u vidu saradnje u regionu, što je značilo da treba da zasvagda prizna strašne svršene činove na srpskim razvalinama: da prizna otrgnuće RSK, da prizna odvajanje Crne Gore, te južne Srbije i Maćedonije od srpstva, da prihvati stvaranje unitarne BiH. U ime politike saradnje u regionu, Srbija je bila pritisnuta politikama ekonomskog protekcionizma u saradnji sa susedima, sa Hrvatskom i Slovenijom u prvom redu, bez odgovarajućeg reciprociteta. Bio je to nastavak iste one kraljevske međuratne politike, ali i one posleratne titovske.

Demokratstvujuće su pratili i mnogi nacionalistvujući, vlastoljupci kojima je Milošević više smetao zbog „autoritativne“ nego zbog nacionalne politike. Ovakvi su u znaku takvog nacionalno-anacionalnog stanja tumarali beogradskim ulicama

Ova srpska politika bila je umnogome sled međuratnog partokratorskog politiziranja, kada su se srpske jugoslovenstvujuće demokratske partije svađale sa onom koja je omogućila nasrtaje separatista. Bila je ona slična i onoj iz sredine 90-ih godina, kada se u Srbiji i Crnoj Gori politiziralo, dok su separatisti nastavljali Drugi svetski rat da bi postigli konačni cilj. Demokratstvujuće su pratili i mnogi nacionalistvujući, vlastoljupci kojima je Milošević više smetao zbog „autoritativne“ nego zbog nacionalne politike. Ovakvi su u znaku takvog nacionalno-anacionalnog stanja tumarali beogradskim ulicama. Ovi nisu videli srpstvo izvan srbijanstva. Tada je general Mladić, prilikom posete glavnom gradu tužno procvilio: „Oni se kupaju na Lidu i Adi ciganliji, a meni ginu vojnici.“

Ne samo sumrak srpskog naciona, koji danas prerasta u tmastu pomračinu, nego pre svega pouke i poruke celokupne novovekovne srpske istorije upućuju Srbe da umesto evropske alternative, umesto članstva u Evropskoj uniji prihvate realnu samo alternativu nacionalnog opstanka. A takva je danas ne samo carinska unija sa Ruskom Federacijom, nego i konfederalno jedinstvo sa njom, koje se preko Evroazijskog saveza pokazuje i kao potpuno komplementarna i etnička i ekonomska zajednica, ali i zajednica različitih civilizacija. Ona je i za Srbe i za bivše Srbe bila prihvatljiva i iz kulturno istorijskih i iz ekonomskih razloga.

Potrebno je, međutim, da se Srbi za takav put temeljno pripreme, da se Rusiji predstave na autentičan način koji ih sa njom spaja ali i da joj podnesu neke istorijske račune, a oni se svode oko po Srbe pogubnog staljinizma, koji je glavni vinovnik i njihovog današnjeg sumraka i nacionalnog ćorsokaka. Činjenica je da su u staljinsko-kominternovskim doktrinarskim kuhinjama spravljene gotovo sve projekcije koje su se završile razbijanjem srpstva i propašću Jugoslavije.

U Moskvi je nastao mit o velikosrpskom nacionalnom ugnjetavanju Hrvata, koji nije imao nikakve veze sa stvarnošću, naprotiv ratom osakaćena Srbija između dva svetska rata nije dostigla ni srednji prosek jugoslovenskog razvitka. Na osnovu ovakvih neistina u ratu su ostvarivane razne linije velikohrvatske politike

U Moskvi je nastao mit o velikosrpskom nacionalnom ugnjetavanju Hrvata, koji nije imao nikakve veze sa stvarnošću, naprotiv ratom osakaćena Srbija između dva svetska rata nije dostigla ni srednji prosek jugoslovenskog razvitka. Na osnovu ovakvih neistina u ratu su ostvarivane razne linije velikohrvatske politike. Na ovakvim osnovama delovao i Jeljcinov režim. On je pomogao američko-nemačkom i vatikanskom programu etničkog čišćenja RSK. Navodimo jedan primer iz početka 1995. godine, kada je ruski predstavnik Kerestedžijanac poslušao američkog „divljeg Bila“, Holbruka da od krajiških Srba zatraži da odmah prihvate „plan Z – 4“, a ovaj plan je Republiku Srpsku Krajinu svodio na trećinu površine i Srbima oduzimao izlazak na široki tok Dunava, a razlog je bio da se Rusija preko Srba ne pojavi na ovoj širokoj obali. Staljinska i poslestaljinska Rusija nije znala da su Baranja, Slavonija i Zapadni Srem naseljeni uglavnom pravoslavnim Srbima. Još manje da su Jadransko primorje naseljavali samo Srbi rimokatolici i Srbi pravoslavci.

I pored svega toga, Staljin i Kominterna su, verujući u srpsko nacionalno ugnjetavanje Albanaca, sačinili program koji je svetu srpsku zemlju predavao Albaniji

U Moskvi je nastao mit i o srpskom ugnjetavanju Albanaca na KiM, iako je činjenica da su između dva svetska rata zahvaljujući Srbima Albanci prešli put od vrlo primitivnog plemenstva do nekog građanskog društva, stvorili su i svoju političku partiju Gajret. Otvorene su i mnoge škole, uglavnom po njihovoj želji – verskog karaktera, u kojima je izvođena nastava na albanskom jeziku. I pored svega toga, Staljin i Kominterna su, verujući u srpsko nacionalno ugnjetavanje Albanaca, sačinili program koji je svetu srpsku zemlju predavao Albaniji. Program je 1947. godine bio usvojen prilikom razgovora Titovog izaslanika E. Kardelja sa Staljinom u Moskvi.

U Moskvi su najavljeni projekti o federalnoj Makedoniji, čak i jezik na osnovu dijalekata koji je ovu drevnu srpsku zemlju najviše udaljavao od srpstva. Na osnovu takvih obmana nastupao je i Vatikan, pa je 60-ih godina stvorena i makedonska pravoslavna crkva.

Kominternovci, iza kojih su se nesumnjivo nalazili neki vatikansko-hrvatski centri, tražili su i nezavisnu nesrpsku Crnu Goru, iako se radilo o „srpskoj Sparti“, koja se vekovima ponosila svojim srpskim junačkim legendama. Na osnovu takvih obmana Moskva je rezonovala i početkom XXI veka, pa ni prstom nije mrdnula, mada je i ovde na prevaru nametnuta nezavisna država. A svim istorijski pismenim ljudima je bilo jasno da se time odvaja Srbija od mora, da bi se onemogućila da se preko nje Rusija ne pojavi na Mediteranu.

Koliko je zbog dugog jednoumlja i nova Rusija bila obmanuta pokazaću na primeru jednog događaja s kraja prošlog i početkom ovoga veka. Povodom 50-godišnjice pobede nad fašizmom u Moskvi je odlikovan Tuđman, a 2005. godine i drugi hrvatski predsednik S. Mesić, stric predvodnika hitlerovsko-pavelićevskih jedinica kod Staljingrada, potpukovnika Marka Mesića

Novoj preporođenoj Rusiji, koju personifikuje Vladimir Vladimirovič Putin, trebalo je nekoliko godina da izađe iz mraka staljinističkih antisrpskih stereotipa, jer su oni već bili ušli u široku društvenu orbitu, u školske udžbenike svih nivoa. Koliko je zbog dugog jednoumlja i nova Rusija bila obmanuta pokazaću na primeru jednog događaja s kraja prošlog i početkom ovoga veka. Povodom 50-godišnjice pobede nad fašizmom u Moskvi je odlikovan Tuđman, a 2005. godine i drugi hrvatski predsednik S. Mesić, stric predvodnika hitlerovsko-pavelićevskih jedinica kod Staljingrada, potpukovnika Marka Mesića. Ovog ubicu srpske nejači 1941/42. godine, Staljin je na osnovu Titovog predloga, pred sam kraj rata postavio za komandanta jugoslovenske internacionalne brigade, koji je posle ulaska u Srbiju od srpskih nacionalista zatražio da mu priđu. Kada je general Nedić to saznao zajedno sa svojim saradnikom Dimitrijem Ljotićem napustio je Beograd da ne bi došli u sukob sa braćom Rusima. Ovaj čestiti srpski general je 1943. godine odbio Hitlerov predlog da jedan srpski odred uputi na Istočni front, uz obećanje firera da će cenzus za jednog ubijenog Nemca sto Srba biti smanjen na pedeset za jednog. On je tada fireru rekao da to ne može tražiti, jer oni se nikada neće boriti protiv Rusa.

Pojava Vladimira Vladimiroviča podigla je Srbe na noge. Jedan deo Srba prihvatio ga je kao oslobodioca, neki Srbi su tada verovali da je ova pojava i mitski nagoveštena još krajem 20. veka preko proračanstva jednog svetogorskog starca koji je kazivao da će uskoro na nebu Rusije zasijati sjajna zvezda, temeljno obnoviti Rusiju i Srbima reći: „Braćo, oprostite za sva zla koja ste zbog neruske Rusije pretrpeli. Recite šta je vaše i mi ćemo vam vratiti!“ Srbi su tada bili pritisnuti Jeljcinovom politikom koja je za njih bila više pogubna nego sve zapadne, jer su verovali u večitu Rusiju.

Putinu je bilo potrebno nekoliko godina da ispravi brod koji je bio pred potonućem. Da bi spoznao ko su Srbi nužno mu je bilo i da ukloni savetnike koji su bili učenici staljinskih učilišta

Međutim, srpska očekivanja nisu bila dugo ostvarena. Putinu je bilo potrebno nekoliko godina da ispravi brod koji je bio pred potonućem. Da bi spoznao ko su Srbi nužno mu je bilo i da ukloni savetnike koji su bili učenici staljinskih učilišta. Tada je Srbe pogodio još jedan usud u njihovom odnosu prema Rusiji, koji ih je sa njima ponovo sukobljavao: Rusija je početkom 20. veka ustajala i vraćala se sebi; Srbi su posle beogradskog puča 2000. godine bežali i od sebe i od Rusije i okretali se Zapadu. Išli su prema aždaji koja ih je skoro bila progutala.

Podvlačim da je moje plediranje za srpsko potpuno okretanje Rusiji, uveren sam, jedina alternativa nacionalnog opstanka. Ali to ne znači da tražim okretanje leđa Zapadu, jer svetosavski gledajući Srbi su odvajkada predstavljali most između Istoka i Zapada. Oni danas taj most mogu obnoviti naslanjajući se na projekcije zapadnog i Evroazijskog jedinstva.

***

Uveren sam da je to Rusija, a moje uverenje počiva i na činjenici da je ona i istorijski pozvana da Srbe prihvati, uz to i da namiri one dugove koji govore da je neruska Rusija Srbima nanela veliku istorijsku štetu. Upravo to oni danas ispaštaju

Današnja srpska nacionalna situacija je tragičnija, i nju je nemoguće prevazići bez spoljnog oslonca, a takav oslonac ne može biti Zapad, jer je on u odnosu prema Srbima već pokazao svoje pravo lice. Nužan je strategijski zaokret, onaj koji je i u kulturno istorijskom i u ekonomskom smislu komplementaran, uz to i onaj koji je u stanju da ih izvuče iz ovog ćorsokaka; čak i da pokrene šire reintegracione procese na prostoru razbijene Jugoslavije. Uveren sam da je to Rusija, a moje uverenje počiva i na činjenici da je ona i istorijski pozvana da Srbe prihvati, uz to i da namiri one dugove koji govore da je neruska Rusija Srbima nanela veliku istorijsku štetu. Upravo to oni danas ispaštaju. Potreban je ne vojno-politički savez sa njom nego konfederalno ujedinjenje, jer bi samo ono uklonilo nametnutne im razvaline.

Rusija je danas takva i u ideološkom i u tradicionalnom smislu, jer je doživela i državnu i društvenu katarzu posle skoro jednovekovnog lutanja u ime velikih ideja koje su krajem 20. veka dožiele razne subjektivističke deformacije.

Zar nije nelogično očekivati da će albanski uzurpatori srpske imovine svoj plen samovoljno ispustiti? Zar nije logično očekivati da će posle zajedničkog ulaska Srbije i Kosova u Uniju, albanski čobani napasati svoja stada i u portama srpskih svetinja?

Za srpsko organsko spajanje sa Rusijom dovoljan je samo kosovsko-metohijski problem, jer je ugrožena zemlja državnog i duhovnog identiteta, sa kojom je nemoguće praviti političke kompromise, radi se o „crvenoj liniji“ opstanka. Stoga sva aktuelna pregovaranja, uključujući i Briselski sporazum, pitanja su koja iziskuju politiku - biti ili ne biti. Aktuelna ideja o zajedničkom ulasku Srbije i Kosova u EU najviši je izraz srpske političke nezavisnosti i gluposti, jer nije logično očekivati da Kosovo posle ulaska u ovaj okvir neće dobiti podršku onih koji su već priznali njegovu nezavisnost. Zar nije nelogično očekivati da će albanski uzurpatori srpske imovine svoj plen samovoljno ispustiti? Zar nije logično očekivati da će posle zajedničkog ulaska Srbije i Kosova u Uniju, albanski čobani napasati svoja stada i u portama srpskih svetinja? Jedino za Srbe može biti prihvatljivo ono zajedničko stupanje u EU kome bi prethodile međunarodne garancije da su Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije, kao i međunarodna obaveza da će pre toga vratiti svu srpsku imovinu koju su uzurpirali.

Ako dođe do srpskog ujedinjenja sa Rusijom treba očevitati da će na KiM dovesti do spajanja legendi o Dimitriju Donskom i Lazaru Srpskom, do duhovnog i narodnosnog jedinstva Gračanice sa Kijevskom lavrom (kad ova izađe iz Galicijskog okruženja), Moskovske patrijaršije sa Pećaršijom, Dečana sa Pskovskim i Novgorodskim svetilištima. Tek tada će se čuti veseli glas pravoslavnih bogomolja od carskog Prizrena do Petropavlovska kamčatskog.

Pitomi primorci, koji su sebe nazivali opštim imenom Slavini, čijim su plavim Jadranom plovile lađe koje su nosile imena „Car Lazar“, „Miloš Obilić“, „Kraljević Marko“, „Braća Jugovići“, Dalmatinci čiji su slavni fudbalski klub „Hajduk“ 1911. godine osnovali rimokatolici i pravoslavci istog roda, dobro znaju ko su i šta im valja činiti

Ulazak Srbije u evroazijski okvir brzo će spojiti i srpske razvaline, one koje su nastale zbog nepostojanja autentične Rusije, pokrenuće se uskoro i reintegracioni procesi koji će u ovo kolo privući i jugoslovenske rimokatolike i muhamedance. Desiće se to onda kada i oni spoznaju pravi karakter evropskom unionizma. Jedna, za sada samo preko interneta plasirana molba Dalmatinskog narodnog pokreta da bude spojen sa krajiškim zaleđem, uz zahtev da u ovoj asocijaciji zvanični jezici budu srpski i italijanski, govori da je već prepoznata ona dimenzija Evropske unije koja male narode baca na svojoj periferiji, što ih pre ili kasnije vodi gubitku identiteta. Ova molba nije slučajna. Pitomi primorci, koji su sebe nazivali opštim imenom Slavini, čijim su plavim Jadranom plovile lađe koje su nosile imena „Car Lazar“, „Miloš Obilić“, „Kraljević Marko“, „Braća Jugovići“, Dalmatinci čiji su slavni fudbalski klub „Hajduk“ 1911. godine osnovali rimokatolici i pravoslavci istog roda, dobro znaju ko su i šta im valja činiti. Znaju oni i da je šahovnica koja se zajedno sa trikolorom pojavljuje na osnivačkom aktu, isti onaj simbol koji vidimo na polju grba cara Dušana.

Njihovo srpstvo na Jadranskom primorju trajalo je vekovima. Istakao je to u svojoj buli iz 1611. godine papa Pavle V. Možda navedena Dalmatinska inicijativa može biti početak procesa reintegracije celokupnog jugoslovenskog procesa, one koja bi dovela do stvaranja zajednice na etnojezičkoj osnovi.

***

Zaključujući ovu besedu želim da naglasim da su i Gavrilo Princip i „Mlada Bosna“ želeli sveslovensko jedinstvo, da ih je na taj put terala antislovenska germanska politika, da su ove njihove avangardističke ideje doživljavale zlu sudbinu, i to u dugom kontinuitetu, pod udarima raznih separatističkih, retrogadnih snaga, koje su i danas aktivne na mnogim našim političkim pozornicama.

Na samom kraju vratiću se na početak besede, na onaj prkosni poj grahovskih devojaka sa zgarišta rodne Principove kuće: Oj Grahovo Principovo krilo, ti si uvek samo srpsko bilo. Završiću i sa Kočićevim prkosom „Ko vas benda“ i sa Njegoševom porukom „Neka bude što biti ne može“.

(Beseda na Vidovdanskom umetničkom programu na Grahovu 2014,  u čast Gavrila Principa, pod nazivom „Gavrilo – Princip i Sudbina“)