Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Jubilej „Svedoka“ - hiljadu života jednog umiranja
Kuda ide Srbija

Jubilej „Svedoka“ - hiljadu života jednog umiranja

PDF Štampa El. pošta
Milan i Vladan Dinić   
sreda, 23. septembar 2015.

Uvaženi Čitaoče,

Izašao je i 1000. broj „Svedoka“!

 Za nas veliki jubilej.

Bez proslave, koktela za „hiljadu duša“, bez starleta i glamura, bez pompe i muzike, bez specijalnih TV emisija. Cak i kod prijatelja, gazdi tih TV-a, kod kojih je glavni urednik ovog lista vodio više stotina emisija. Takvo je vreme stiglo. Nisi uz „najbolju vlast na svetu i šire“, nisi ni za moju televiziju.

Ovaj, jubilarni po broju, radni, a vidite, ne i svečani „Svedok“ napravili smo najbolje što smo znali i umeli.

On nije na najboljem papiru, nema najmoderniji dizajn, nije ga uređivala nijedna popularna javna ličnost, nema „ekskluzivnih fotografija“ starleta i političara, ni transkripata, nema nijednog jedinog oglasa sem ponude knjiga u izdanju, mahom naše kuće i naših ličnih prijatelja, nema „ispeglanih“ fotografija i tekstova i virtuelne Srbije.

Nakon što pročitate neke od rubrika u ovom, ali i svakom drugom broju „Svedoka“ neće vam biti bolje! Nećete svet gledati ružičastim naočarima, nećete dobiti kesice Nes kafe, kupone za supermarket, nećete pročitati nova obećanja o svetloj budućnosti... Nećete znati šta je bilo na Farmi, u Velikom bratu, Parovima, Maldivima...

Mi iz „Svedoka“ nismo toliko „evropski“ da dobijamo donacije od EU fondova i zapadnih NVO; nismo toliko „demokratski“ da bi za naša pitanja redovno bili dostupni predstavnici vlasti (ma ko bio u njoj) i ambasadori; nismo toliko „povezani“ da bi dobili novac iz državnih i međunarodnih projekata („projektno finansiranje“); nismo toliko „pošteni“ da nam se ne zna vlasnik i izvor finansiranja; nismo toliko „nezavisni“ pa da nam dodeljuju silne nagrade, nismo toliko „objektivni“ da bi nas zvali na prelistavanja štampe i u političke emisije... Ne, nismo toliko „uticajni“ da bi imali silne oglase...

Ne – „Svedok“ nije nezavistan, nije nekontrolisan, nije slobodan, nije objektivan, nije nepristrasan, nije demokratski, nije evropski, nije patriotski, građanski, nacionalni, nije srpski...

To su svi drugi listovi.

  I svaka im čast na tome.

„Svedok“ je, evo – oko 20 godina, bio i ostao list opozicije! Ko god je bio na vlasti: ili nas je pljuvao, pokušavao da zabrani, ili kritikovao, ili se pravio da nas ignoriše. Naravno, kada se iz vlasti pređe u opoziciju, druga je priča. Zapravo, uvek ista priča!

U Srbiji je, nažalost, uvek više razuma, pameti i kritičke svesti bilo u opoziciji nego kad se dođe na vlast, ma ko god bio u njoj. Uostalom, to može biti jedan od uzroka zašto živimo stalno u pričama o budućnosti, pljujemo prošlost i činimo sve samo da se ne suočimo sa sadašnjošću.

Što se „Svedoka“ tiče, naš cilj je da tekstovima i analizama damo što precizniju sliku o sadašnjosti. Jer, u njoj živimo!

„Svedok“ je list čitalaca koji žele da saznaju nešto drugačije od onoga što se svuda plasira i sugeriše, da ne kažemo – čime se ispira mozak... A upravo tim vestima kojima nas obasipaju od jutra do sutra potrebna je ozbiljna analiza da bi stvari bile predstavljene onako kakve one jesu. Najčešće u nijansama crnog.

Za 20 godina nismo promenili ni vlasnika, ni glavnog urednika. Još važnije – nismo nikada krili te podatke! Uostalom, jedini smo list koji je objavio kompletan izveštaj o pritisku na medije u vreme vladavine DS, kada su svi ovi „objektivni“, „demokratski“ i „evropski“ mediji ćutali.

Nismo slepo verovali ni u zvaničnu verziju ubistva Zorana Đinđića, ni u bajke o svetloj budućnosti svake crveno-crne, DOS-ove, „žute“ ili ove „napredne“ vlasti.

Mi nismo ćutali ni tada, ni kada su mediji 1999. bili slepi za kolone prognanih sa Kosova pritisnule sve puteve po Srbiji, ni uoči 5. oktobra... Jedini smo list bili koji je objavio izveštaj sa brojnim slikama sa sahrane o ubistvu Slavka Ćuruvije! Drugi, od kojih mnogi danas, na Uskrs i godišnjicu Slavkove smrti drže visokoumne, demokratsko-srceparajuće govore... tada su bili uz skute tadašnje vlasti i ondašnjeg ministra informisanja.

Nismo slepo verovali ni u zvaničnu verziju ubistva Zorana Đinđića (i sad sumnjamo, a sumnja je uostalom pokretač svega), ni u bajke o svetloj budućnosti svake crveno-crne, DOS-ove, „žute“ ili ove „napredne“ vlasti.

 Veliku zahvalnost dugujemo brojnim saradnicima u ovih hiljadu brojeva. „Svedok“ je uvek nastojao da bude prostor za one koji su spremni da iznesu stav/ideju i to potkrepe argumentima, imenom i prezimenom, a ne „našim izvorima“, „ekipama“ i izmišljenim inicijalima. Iznosili smo i branili stavove. Otvoreno i direktno. Kada smo grešili – to smo priznali.

Svesni tragične situacije u kojoj se Srbija već godinama nalazi, kao nacionalno odgovoran list, uvek smo nastojali da podstaknemo debatu o tome šta i kako da se učini da svima koji vole ovu zemlju i žive u njoj bude bolje. Neki su to rado prihvatali i na stranicama „Svedoka“ o tome pisali... Ali, mnogi (posebno iz takozvane intelektualne elite) od toga su bežali jer im nije išlo uz tezgaroške projekte po raznim evropskim NVO, a brojnima je to – nacionalno – u „Svedoku“ smetalo...

Kao što vidite, na stranicama ovog 1000. broja „Svedoka“ govore oni koji su nekada bili na vlasti i koji su se i te kako ljutili na ono što smo pisali.

Kao što vidite, na stranicama ovog 1000. broja „Svedoka“ govore oni koji su nekada bili na vlasti i koji su se i te kako ljutili na ono što smo pisali.

Kada je jedan političar, do pre koju godinu jako visoki funkcioner, poslao poruku našem novinaru kritikujući „Svedok“ kako ga tobože hapsi naslovom teksta, naš odgovor je bio: „Mi nikoga ne hapsimo već se vi hapsite međusobno. Mi prenosimo informacije i dajemo analizu. A kad sve ovo prođe, jedino ćete kod nas moći da govorite“.

I, tako je i bilo.

Ne samo za njega, već i za mnoge druge.

Naša uređivačka politika je jednostavna i skupa:

1. Što ne želimo sebi, ne činimo drugome;

2. Svako ima pravo da kritikuje i bude kritikovan – komentar je slobodan, činjenice su svetinja.

Skupoća ovakvog pristupa je u tome što do oglasa dolazimo teško, odnosno nikako, i što nas tretiraju kao nekakve čudake koji uporno „teraju svoju priču“ u umreženom sistemu klanova, dilova, ulizištva i poltronizma.

Doduše, nije sve ni do političara. Što kaže jedan veliki privrednik: „Kako da se oglasim kod tebe kad stalno pljuješ vlast, ko god da je u njoj. To mi lično i ne smeta. I treba da kritikujete! Ali, ako ti dam oglas neće biti dobro za mene!“

I, možda je taj čovek u pravu...

Možda bi pametniji svih ovih hiljadu brojeva, hiljadu nedelja, sedam hiljada dana, 168.000 sati i skoro 20 godina dali za jedan dan – dan kada je odštampan prvi primerak ovog lista, 3. maja 1996. - i umesto u novine, otišli u neki unosan kriminogeni biznis, ili u strančarenje, estradu...

Da bi se radilo ovo što mi radimo i kako radimo, mora da postoji vera u nešto što je veće od punog stomaka i dalje od zadnjice. 

Sve ovo što smo prošli za oko 20 proteklih godina izlaženja, od Miloševićevog do demokratskog mraka, od fizičkih pretnji do ekonomskih ucena – preživeli smo deleći sudbinu naših čitalaca i ljudi u Srbiji. I jako dobro, iz svog iskustva, znamo da se u Srbiji novine manje čitaju ne samo zato što većina voli vlast danas Vučića/juče Tadića, što vole Velikog brata, Farmu, Parove, Maldive… već zato što su mleko i hleb važniji.

Da bi se radilo ovo što mi radimo i kako radimo, mora da postoji vera u nešto što je veće od punog stomaka i dalje od zadnjice. Ili, mislite, što i nama ponekad padne na pamet, da smo – mazohisti? Moguće!

Verujemo, ipak, da će jednog dana neko ko bude želeo da sagleda šta se u Srbiji stvarno dešavalo u proteklih dvadeset godina moći da u stranicama 1000 do sada odštampanih brojeva „Svedoka“ pronađe priloge za istoriju koja je daleko od one marketinški uvijene koju pišu pobednici, bilo ovi domaći ili strani.

Zato: ako vam je do istine – čitajte „Svedok“. 

(Svedok)