Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Jugoslavija i Jugosloveni
Kuda ide Srbija

Jugoslavija i Jugosloveni

PDF Štampa El. pošta
Duško Kovačević   
utorak, 03. avgust 2010.

Poslije dvije decenije ratova, međunacionalne i svakolike netrpeljivosti, prisni i prijateljski susreti Borisa Tadića i Iva Josipovića, predsjednika Srbije i Hrvatske, dvije, po mnogo čemu najznačajnije, stožerske i osovinske države ex-Ju prostora, uz predhodnicu u vidu policijske, privredne, kulturne i medijske saradnje (planiranje zajedničke željeznice, obnavljanje regionalne fudbalske lige, za što su se lično i javno založila dva popularna predsjednika) kao da najavljuju stvaranje još jedne Jugoslavije ili, preciznije rečeno, Ju-zone, u rasterećenijoj, labavijoj i zdravijoj formi u poređenju sa nekadašnjom SFRJ. Lijep povod da se osvrnemo na protok vremena kroz naša državotvorna lutanja, izgubljene ideale, nacionalne stranputice... iz kojih nismo izvukli pouku („socijalno učenje“).

Veličanstvena i tragična, kompleksna i konfuzna tema, istorijsko-socijalni traktat čiji izvori sežu u daleku prošlost, u staru slovensku “predestinaciju” i zajedničku postojbinu, pa sve do devetnaestog vijeka, Štrosmajera i Njegoša, ilirskog pokreta (idejnih kontura buduće Jugoslavije).

Čitav dvadeseti vijek, kada je i došlo do otjelotvorenja jugoslovenske integralističke ideje, možemo uopšteno rekapitulirati kroz dva suprotna procesa koja su se smjenjivala: konstrukcije i dekonstrukcije, gradnje i razgradnje. Sve ono što će spajati i privlačiti različite etnicitete: nacionalno, konfensionalno, kulturološko šarenilo, bogatstvo različitosti, već u sljedećem istorijskom trenutku biće razlog razdvajanja, traumatičnih resantimana, užasnih segregacija... Kao u hinduističkom konceptu univerzuma („velike godine“), princip ljubavi i mržnje, stvaranja i uništenja, vječitog kruga rađanja i smrti.

Ako i postoje utemeljene i racionalne teorije, vjerodostojni dokumenti koji nedvosmisleno dokazuju da je stvaranje, pa i urušavanje svake Jugoslavije (nazivana je „masonsko čedo“) inicirano iz međunarodnih centara moći, u zavisnosti od strateških interesa „velikih“, ipak je činjenica da je ta plemenita ideja inspirisala i zanosila južnoslovenske narode, kao i njihove najmarkantnije, vodeće ličnosti. Takođe, sticaj različitih okolnosti i raznorodnih potreba, često neiskrenih i pragmatičnih, koje su bitno uticale na neke države, odnosno lutajuće poludržavne teritorije, da pristupe jugoslovenskom ujedinjenju, nisu osujetile jasnu i široko rasprostranjenu zavodljivost i privlačnost koju je sa sobom i u sebi nosila, svaki put iznova, ideja jugoslovenstva.

Fenomen „pijemontstva“, međunacionalne konvergencije, u svojoj biti, nije samo izraz praktične, bezbjedonosne, ideološke ili ekonomske potrebe. Integracije u sebi nose i nešto fundamentalno, podsvjesno, introspektivno, ljudsko arhajsko, pa i ontološko. Naime, čovjek je nesiguran-nedovršeno, fragmentarno, podijeljeno biće i čitavo vrijeme svog trajanja on nagonski i instiktivno teži cijelini, nekom objedinjenju, upotpunovljenju, pa i nadnacionalnom ujedinjenju.

Ako želimo razumjeti ovu pojavu sabornog karaktera, ne smijemo zanemariti ni estetski faktor, koji i te kako učestvuje u emocionalnom konstituisanju nečega što zovemo pripadnost. Neke države, tako daleke i tuđe, volimo zbog njihove ljepote a kamoli svoju, koja je, bez pretjerivanja, bila jedna od najljepših u Evropi. Ali, da li je Jugoslavija, u suštini, bila naša država? U svakom slučaju, mnogo više nego što je to danas Crna Gora, razgrabljena i privatizovana od strane par porodica! Slično je i u ostalim krnjim državicama nastalim na razvalinama te lijepe i velike zemlje i tu treba tražiti razloge aktuelnog uskrsnuća jugoslovenstva, koje se nostalgično i spontano probija iz prašine bratoubilačkih ratova i besprizorne pljačke.

Bez obzira na to da li smo voljeli tu “vještačku državnu konstrukciju”, ipak, sa zakašnjenjem, shvatamo da su one najvrjednije „egzistencijalije“ (dobar standard, miran i harmoničan život, pravilan sistem vrijednosti, kulturna i građanska emancipacija...) zauvijek ostale samo u sjećanjima na „Jugu“ i da smo jedino tada živjeli, donekle, dostojanstveno. A, baš ono što se zamjeralo bivšoj državi a što je bilo meta kritike nekadašnjih disidentata, nešto od čega smo pobjegli u novu državnu formu (neprikosloveni vođa, hipnotički kult ličnosti, cenzura, privilegije povlašćenih pojedinaca...), upravo to što je komunističku državu činilo prokaženom i totalitarnom zajednicom, vratilo nam se u postjuguslovenskom, suženom ambijentu u još gorem obliku i u neuporedivo primitivnijoj i autističnijoj varijanti, uz patogenu metastazu kriminala, kiča i najnižeg prostakluka. Kriptokomunističke demagoge zamjenili smo mafijokratskim (kokainskim) bosovima a umjesto socrealističkog Andrića, Selimovića, Miljkovića, čitamo necenzurisanog i slobodoumnog Nikolaidisa ili Arsenijevića, da ne elaboriramo dalje tu „Nelagodnost u kulturi“. Da li sloboda nužno podrazumjeva i kvalitet?

Ali, kao što nas uči Protagora, „o svakoj stvari možemo reći dvije odredbe, jedna drugoj suprotne“ (Pro et Contra). Isto tako i Jugoslavija je imala svoju tamnu, sumornu stranu, iako nam sada iz ove perspektive, sa ove distance, izgleda bajkovito. U linearnom istorijskom hodu ništa se ne vraća i ta zemlja bila je odraz a i potreba tadašnjeg međunarodnog konteksta. Ona je nestala skupa sa blokovskom, dvopolarnom konstelacijom. Neko proklestvo kao da je bilo ugrađeno u njene temelje. Nikad nije zaživjela u punom i dugovječnom državnom kapacitetu, održavala se raspodjelom straha i nedemokratskom presijom militantnih režima uz permanentno potiskivanje nezadovoljstva.

U svakom slučaju, alternativa ili ozbiljna rekonstrukcija je bila prijeko potrebna. A, kada smo konačno dočekali i okusili tu nužnu alternativu, više nego jasno je zašto se sve češće, nostalgično i sjetno, sjećamo Jugoslavije.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner