Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Kakva je vizija potrebna Srbiji
Kuda ide Srbija

Kakva je vizija potrebna Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Goran Sečujski   
utorak, 20. avgust 2013.

Gospodin Lazar Krstić će najverovatnije zamrznuti radni odnos u američkoj kompaniji McKinsey & Company, jer će uskoro preuzeti rukovodeću poziciju u srpskom Ministarstvu finansija. Pomenuta kompanija pruža usluge konsaltinga iz oblasti menadžmenta globalnim kompanijama, vladama i institucijama širom sveta, te ne čudi jedna od prvih izjava gospodina Krstića, u kojoj je primetan uticaj rada u ovoj globalnoj konsultantskoj kući. Naime, izjavio je da će njegov prvi zadatak biti definisanje vizije Srbije, a potom i konkretnih mera za oporavak srpskih finansija i posledično srpske privrede.

Klasičan strategijski menadžment na delu.

U poslovnom svetu, najuspešnije kompanije (i države) su one koje imaju jasnu i jednostavnu viziju. One su definisale skup vrednosti, aspiracija i ciljeva kojim teže i koji su prožeti kroz svaki aspekt njihovog poslovanja. Vizija ih izdvaja od konkurencije, zapravo to je ono zbog čega ih poštuju – zaposleni, klijenti, akcionari, konkurencija, država.

Gospodin Krstić je u svojoj pomenutoj izjavi izrekao jednu istinu –Srbija nema viziju. U poslednjih dvadeset godina Srbija je bila jedinstvena u svetu kao država čiji su ugled, uticaj i standardi pali najniže spram nekadašnjih.

Pa zar nam je trebalo dvadeset godina, stotine hiljada onih koji su napustili Srbiju, jer su tamo daleko bolje prihvaćeni nego u svojoj domovini, zar je trebalo toliko izgubljenih generacija, nažalost i života, da tek sada priznamo da Srbija nema viziju, da lutamo poput svemirskog otpada u Zemljinoj orbiti?

Šta bi nam na sve to rekli u kompaniji McKinsey & Company, odakle sa pozicije saradnika na mesto ministra finansija dolazi gospodin Lazar Krstić? U najmanju ruku, da smo krajnje neefikasni, da smo izgubili mnogo vremena, da ne znamo čime raspolažemo, da ne cenimo ono što imamo i da ne znamo ništa od toga da iskoristimo, kako bi svima u Srbiji bilo bolje (a ne samo pojedincima, kako je to do sada bio slučaj).

Šta nam je onda dalje činiti?

Na prvom mestu, Srbija mora da izgradi sistem u kome će se rad ceniti, a radna etika i inicijativa razvijati kod dece od najranijeg razdoblja. To je sistem u kojem će oni kojima ništa nije teško biti zbog toga privilegovani, a ne kažnjeni i marginalizovani, u kojem će se vrednovati i koristiti potencijali svih generacija. Rad mora biti shvaćen i promovisan kao ultimativna vrednost koja može i mora povući društvo napred, društvo koje mora prihvatiti činjenicu da mu ništa ne sme biti teško.

Porodica u tome ima veliku ulogu. Ona mora da bude temelj moralnog, vrednosnog i ekonomskog života. U porodici se na decu prenosi svest o solidarnosti, preduzetništvu, štednji novca i resursa. Nema ni društva, ni države, ni privrede bez zdrave, solidarne i odgovorne porodice.

Dalje, obrazovni sistem Srbije mora da bude modernizovan i fleksibilniji, usmeren ka inovativnosti i u koordinaciji sa tržištem rada, kao i da se što ranije počne sa sticanjem praktičnog znanja. U osnovne škole potrebno je uvesti predmete koji se bave radnom etikom, preduzetništvom, ali i osnovama finansija, jer je finansijska inteligencija - donošenje finansijskih odluka u skladu sa životnim opredeljenjima - iako potpuno zapostavljena, veoma važna u savremenom životu svakog pojedinca, ali i privrede i društva u celini.

Znanje treba da ima centralnu ulogu u savremenoj srpskoj ekonomiji (ekonomija znanja). Potrebno je sprečiti dalje opadanje broja registrovanih patenata, stimulisati privrednike da primenjuju rešenja domaćih naučnika i inovatora, povećati ulaganja u istraživanje i razvoj, jačati veze između domaćih naučnika i privrednika sa naučnicima i privrednicima u dijaspori.

Potrebno je definisati prioritetne privredne delatnosti koje u relativno kraćem roku mogu doprineti rastu izvoza i BDP-a. Jedna od tih delatnosti je energetika, koja je trenutno simbol neracionalnosti, mahinacija, pljačke i rasipništva. Kapitalnim ulaganjima u energetski sektor, Srbija može vrlo brzo od energetski slabe i zavisne zemlje da preraste u regionalnog lidera u proizvodnji i trgovini energentima.

Zahvaljujući geografskom položaju i klimatskim uslovima, Srbija je već sada lider u proizvodnji pojedinih biljnih kultura, ali je kod pojedinih, zbog nebrige, nezainteresovanosti, sujete i uskih interesa izgubila bitku sa bolje organizovanom konkurencijom. Poljoprivredu treba razvijati paralelno sa prehrambenom industrijom. Potrebno je vratiti nekadašnji sjaj i ugled zadrugarstvu, čime bi se doprinelo i sprečavanju dalje depopulacije ruralnih sredina.

Bezbednost, efikasnost i puna zaštita života, imovine i poseda preduslovi su za sve aspekte ekonomskog i društvenog razvoja. Srbija mora imati jake institucije otporne na sve pritiske, koje su sposobne da pobede korupciju i suprotstave se kriminalu.

Potrebno je očistiti politiku i učiniti je ponovo smislenom delatnošću kojom se bave pristojni ljudi. Potrebno je vratiti poverenje građana u politiku, političare i institucije, potrebno je vratiti ideju u politiku i stvoriti ozbiljnu političku elitu.

Samo takva politička elita može i mora preuzeti odgovornost za upravljanje državom, za kreiranje i sprovođenje vizije.

Da li je izjava mladog gospodina Lazara Krstića o viziji Srbije zapravo eho sadašnje političke elite u Srbiji ili je u pitanju njegov lični stav? Odnosno da li je sadašnja politička elita sposobna da definiše viziju koja bi ujedinila Srbiju, imajući u vidu aktere i dešavanja na političkoj sceni Srbije poslednje dve decenije?

Ne verujem ni u spremnost ni u sposobnost sadašnje političke elite i zato je izjava Lazara Krstića o potrebi definisanja vizije Srbije njegov lični stav, koji je odraz želje jednog mladog čoveka da pomogne svojoj zemlji, ali i logičan zaključak onoga koji se bavi menadžment konsaltingom.

Kakva je vizija potrebna Srbiji?

Lazar Krstić neće biti usamljen u Vladi Republike Srbije kada je u pitanju, pre svega, teorija o (strategijskom) menadžmentu. Njegov prvi šef, predsednik Vlade, nedavno se, gostujući u emisiji na jednoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom, hvalio kako proučava knjige Isaka Adižesa, jednog od najpoznatijih svetskih stručnjaka iz oblasti menadžmenta. Iako se premijer nije baš snašao u objašnjavanju voditeljki emisije ko je Isak Adižes i zašto je baš njega pomenuo pričajući o rekonstrukciji Vlade, čini mi se da ćemo u novoj-staroj Vladi imati žestoke debate o tome koju školu menadžmenta primeniti – naučnu, klasičnu, bihejviorističku i sl. A možda se Srbija pojavi kao studija slučaja u literaturi strategijskog menadžmenta.

Nastavljajući u istom duhu, u jednoj od najpoznatijih knjiga iz oblasti menadžmenta („Menadžment“, 1995, autora DŽejmsa Stonera, Edvarda Frimena i Danijela Gilberta) kratko i jasno je objašnjeno da se suština menadžmenta nalazi u ljudskim odnosima. Dakle, ljudi i odnosi među ljudima čine organizacije, sisteme, institucije...

Tako je i u politici. Ali u politici koja ima ideju, politici koja nije samo prazna ljuštura. Bez političke ideje nema ni političkih promena. Ni vizije Srbije.

Srbiji ne treba vizija koja će biti skup lepih želja, niti ona koja budućnost prikazuje idealnom. Srbiji treba vizija koja je utemeljena u stvarnosti, našim vrednostima i kulturi. Ona treba da odslikava poželjnu budućnost, koja će da inspiriše i vodi celu Srbiju, ali i da nas spaja sa drugim narodima i državama.

Takvu viziju mogu da razrade i sprovedu samo oni koji prevazilaze podele koje su nam nametane prethodnih dvadeset godina, koji će hrabro određivati prave prioritete i uspešno rešavati prava pitanja, koji drže otvorena vrata za nova pitanja i nove ljude. To jest, to su oni kojima ništa nije teško.

Autor je član Gradskog veća Novog Sada zadužen za privredu i jedan od osnivača Treće Srbije