Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Ono što Srbija može
Kuda ide Srbija

Ono što Srbija može

PDF Štampa El. pošta
Jovo Bakić   
sreda, 04. februar 2009.
Politika, 04.02.2009. 
Kada se danas razmišlja o budućnosti odnosa na „slovenskom jugu“, ne može se pobeći od prošlosti tih odnosa i stalne prerade iste. Kada se imanje deli, nastaju često svađe oko međa koje dobijaju nekad sudski, a nekad i tragični epilog. U slučaju SFRJ, rezultat je tragičan. Sveukupno, na području bivše Jugoslavije poginulo je i nestalo oko 130.000 ljudi, a više stotina hiljada je naterano u trajno izbeglištvo, dok je oko tri miliona ljudi bilo u nekom periodu tokom devedesetih u izbegličkom statusu. Visoki brojevi, iako su znatno niži od propagandno korišćenih tokom ratova i posle njih za jugoslovensko nasleđe (nažalost i dan-danas), neminovno teško opterećuju odnose među državama naslednicama.

Nacionalistička priroda ratova za jugoslovensko nasleđe, gde se slovenačko vođstvo borilo za nezavisnost nacionalne države od SFRJ, srpsko za hegemoniju u većoj ili manjoj Jugoslaviji ili za što veću Srbiju sa što manjim udelom nesrba u njoj, hrvatsko za što veću od SFRJ nezavisnu nacionalnu državu sa što manjim udelom Srba u njoj, Bošnjaci za hegemoniju u od SFRJ nezavisnoj BiH, i Albanci za od Srbije nezavisno Kosovo sa što manje Srba – odredila je i posleratnu borbu za hegemoniju na južnoslovenskim prostorima. Jedine dve države naslednice SFRJ koje su kadre da ostvare hegemoniju jesu Hrvatska, pobednica u ratovima za jugoslovensko nasleđe, i Srbija kao, iako poražena, najmnogoljudnija država naslednica.

Bošnjaci se javljaju kao ratni i poratni saveznik Hrvatske zato što su u ratu najviše stradali od Srba, a Republika Srpska se opaža kao stalna pretnja opstanku BiH. U paničnoj želji da se očuva BiH, kao izuzetak od trijumfa nacionalističkog načela na prostoru SFRJ, neretko se traži (Haris Silajdžić) ukidanje Srpske kao „genocidne tvorevine“, a Bošnjacima se pripisuje monopol na žrtvu, jer su navodno „žrtve velikosrpskog nacionalizma i genocida“. Hrvatskoj, pak, odgovara ovakav stav, pošto i ona želi da se predstavi „žrtvom velikosrpskog nacionalizma“, što se lakše postiže „švercovanjem“ uz BiH. Ovoj igri poslužile su i tužbe Međunarodnom sudu u Hagu, baš kao i Međunarodni sud za ratne zločine u istom gradu.

No, dok prvi sud sudi u skladu sa pravdom i pravom, drugi je pod neposrednim uticajem SAD, koje iz svojih imperijalnih interesa podržavaju hegemoniju Hrvatske na slovenskom jugu, a Turske i Albanaca (na Kosovu i u Albaniji) na celom Balkanu.

Razume se, ovakvo stanje stvarnih međudržavnih i međunacionalnih odnosa na prostoru bivše Jugoslavije, uz mešanje najmoćnije sile na planeti, ne pogoduje razvijanju dobrosusedstva i razvoju privrede i društava na ovim područjima. Imajući u vidu pomenuti zloćudni uticaj najveće imperijalne sile, teško je očekivati da će se uslovi promeniti nabolje dok se ne promeni ravnoteža snaga na globalnom nivou.

Ipak, ono što Srbija može da uradi u njoj sasvim nenaklonjenim okolnostima jeste sledeće: vođenje što mudrije politike koja se oslanja na diplomatiju, kulturu i podsticanje privrednog razvoja, a nikako ne na silu; usmeravanje državnog broda prema EU u koju treba što pre stići; spremanje vojske za buduće neprilike koje će verovatno nastupiti ukoliko se dramatičnije promeni trenutna ravnoteža snaga; iskrena težnja ka miru u regionu, uz podržavanje nezavisne BiH i u njenom okviru suverene Srpske Republike; uspostavljanje što bližih odnosa sa Crnom Gorom i Makedonijom, s kojima se nije ratovalo i gde postoje brojne porodične veze, te uzajamni privredni i politički interesi; uspostavljanje bliskih odnosa sa Slovenijom, a naročito sa nenacionalističkim i antidesničarskim strankama; davanje do znanja Hrvatskoj da u Srbiji ima partnera za saradnju na ravnopravnim osnovama, bez ikakve želje da se hegemonija nametne ili da se trpi.

Naposletku, mudrost politike se ogleda i u tome koliko ona uvažava stvarnost, tj. realnu moć rivala i sebe samoga. Srbija je izgubljenim ratom 1999. protiv NATO-a de facto izgubila mogućnost da vlada većim delom teritorije Kosova na kojoj Albanci imaju većinu i nema snage da tu teritoriju vrati pod svoj suverenitet. Podrška NATO-a albanskom nacionalizmu Srbiju ostavlja bez mnogo izbora. Albancima treba staviti do znanja da u Srbiji nemaju neprijatelja, a težnje za njihovom hegemonijom moraju se motriti budnim okom, pošto se demografska snaga katkad da pretočiti u političku moć. Srbija treba tiho da radi na svom jačanju, pridobijajući kulturnom i privrednom proizvodnjom simpatije suseda, EU, i šireg okruženja.

Sociolog, asistent na Filozofskom fakultetu u Beogradu