Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Pogled s naše strane limesa
Kuda ide Srbija

Pogled s naše strane limesa

PDF Štampa El. pošta
Branimir Marković   
četvrtak, 22. oktobar 2009.

Srpska nacija spada u tzv etnički koncept. Dakle jedan jasan etnos je u njenoj osnovi.

komentar na tekst “Nacionalizam umesto srpstva“ u NSPM

 Vrlo je naivno i pojednostavljeno smatrati da su Sloveni došli iz neke sredine, zatekli drugu sredinu, koju su uništili, pa su sad ovde. Sloveni se, verovatno, jesu pomešali sa stanovništvom koje su ovde zatekli. Međutim, ko su ti starosedeoci bili? To je ono što ne znamo, a po nametnutom automatizmu razmišljamo "Znamo, to su bili Rimljani", a bez dokaza. Ili fraza "Sloveni zatiču romanizovano stanovništvo". A šta je "romanizovano stanovništvo"? Kojim jezikom govore? Koju kulturu imaju?

Dr Đorđe Janković, arheolog

Gotovo svi se (bar u ovom „delu javnosti“) slažu da je „... nacionalna država prebrzo i olako proglašena za nešto prevaziđeno i otposlata u ropotarnicu istorije“[1] i o potrebi „da se rasprava o nacionalnim interesima vodi otvoreno i bez predrasuda“[2]. Nacija se, međutim, prihvata „zdravo za gotovo“, promišljanje „prirode“ srpske nacije se uporno ne događa. Srpski, u institucijama dobro uhlebljeni, mudraci smatrali su, još od „godina raspleta“, da će država i nacija nakon raspada/očuvanja eSeFeRJota biti „re-konstruisani“ sami po sebi. Srbi su državotvoran narod, lakonski su objašnjavali, za razliku od Hrvata i Slovenaca. Dvadesetak godina kasnije, kad će reprezentacija Srbije u fudbalu, najviše zahvaljujući Milu Đukanoviću, tek prvi put ići na svetsko prvenstvo pod svojim imenom (a Hrvatska je odavno bila treća na svetu), vidimo kako su se ove „ekspertske“ projekcije ostvarile.

Konstituisanje nacije, koje se očigledno ne događa samo po sebi, (bi trebalo da) podrazumeva konsenzus oko osnovnih pitanja, na koji dobrovoljno pristaju svi građani države(jer u suprotnom ne bi bio konsenzus). Jasno je da je princip nacionalizma suprotan od, u Srbiji aktuelnog kulturalizma, koji prihvatanje (samo)proklamovanih, uglavnom vrlo proizvoljnih, identitetskih određenja nameće ljudima pod pretnjom ekstradikcije iz korpusa naroda i nacije. Imaju li naizgled suprotstavljeni (j)evropejski i srbistički kulturalizam dublje utemeljenje od onoga koji nam sugerišu intelektualci i političari perceptivne svesti[3]?

Takođe „samo po sebi“ prihvaćeno je da su Srbi etnički „tip“ nacije, suprotan od građanskog (američko-francuskog) modela, jedan (srpski) narod je „u osnovi“ nacije. Razmislimo koliko je ovaj postulat saglasan sa tradicijom i „fakticitetom“ srpskog naroda .

Do druge polovine 20. veka Nemci su bili prototip „etničke“ nacije. Nemački narod je nastao od germanskih plemena koja su ostala izvan granica Rimskog carstva u uslovima surovog međusobnog istrebljivanja varvara u kojem je ratna pobeda i osvajanje najčešće značilo i fizički nestanak poraženog naroda, što (oprostite mi na cinizmu) nije bilo teško (i bez „tehnologije“ Aušvica) u tada retko i slabo nastanjenim predelima. Na teritoriji zapadnog rimskog carstva u raspadu, Germani su postepeno uvodili poredak plave krvi umesto rimske zajednice slobodnih građana (u koju naravno robovi nisu spadali). Porobljeni narodi su postajali potlačeni staleži – kmetovi i zanatlije, a Germani (Franci, Burgundi, Normani i sl.) – plemstvo po krvi. Došlo je do povezivanja socijalnog položaja sa etničkim identitetom.

Nemački narod se konstituisao definitivno u okviru Svetog Rimskog carstva nemačke narodnosti (Das Heilige Römische Reich Deutscher Nation, Sacrum Romanum Imperium Nationis Germanicae) – prvog Rajha, papinskog surogata pravog Rimskog carstva (iz istih krugova pogrdno nazvanog „Vizant“). Prvi Rajh je trajao 900 godina (od 962. do 1806), dok ga Napoleon nije ukinuo u ime građanskog carstva. Građanski koncept i društvo načelno jednakih šansi i prava Rimskog i Napoleonovog carstva sasvim je suprotan etnocentrizmu i zacementiranoj socijalno-etničkoj stratifikaciji društva Rajha. Ako ste u dilemi „kojem su se Srbi privoleli carstvu“, pogledajte boje na srpskoj zastavi, a srpski grb (rimskog carstva) možda pruža odgovor na pitanje zašto.

Obrazac „urođenih“ privilegija i doživotne „sudbinske“ neravnopravnosti pojedinih slojeva stanovništva i etničkih grupa (i sopstvene ekskluzivnosti) teško da je u tradiciji naroda integrisanih u današnje Srbe – starih Slovena i zatečenog „romanizovanog“ i neromanizovanog stanovništva Rimskog carstva. Naizgled se u tragovima nalazi jedino kod današnjih Srba koji najviše drže do „krvne“ čistote i pamćenja svog porekla i rodoslova – pripadnika crnogorskih, brdskih i (u manjoj meri) hercegovačkih plemena. Međutim i u njihovim rodoslovima neki od rođene braće rodonačelnici su arbanaskih (Oto i Kraso npr.) a ostali (Vaso, Pipo i Ozro npr.) srpskih plemena[4]. Obavezno se pominju i neki drugi stari narodi koji su nestali (Riđani, „psoglavi“) ili su asimilovani u novo pleme (Ašani i Šekulari u Vasojeviće npr.). Čak i u ovako mitologizovanoj plemenskoj genezi malo šta je ostalo od „etničke čistote“.

„Germanoliki“ mit o plemićkom poreklu i fantomskim seobama sa Kosova i iz Hercegovine u današnju Crnu Goru po kojem rodonačelnici plemena nisu obični seljaci već su navodno plemići izbegli posle kosovske bitke u bespuća Crne Gore koji su zavladali zatečenim stanovništvom i nametnuli im svoj identitet, naučno je opovrgnut. Crnogorska država (preko koje se obnovio i učvrstio srpski identitet i ponovo raširilo pravoslavlje[5]) je nastajala tako što su cetinjske vladike „vraćale u staru veru“ jedno po jedno brdsko pleme i nekada i grubom silom razbijali upravo plemensko ustrojstvo i običaje. Moćna opozicija danas gotovo nepostojećem nacionalizmu na tragu ove tradicije i dalje je plemenski partikularizam i mitomanija trendovski preobučena u „kulturalizam Srpstva“. Za ljubitelje istorijskih „zanimljivosti“ nije iznenađenje što je germanolika verzija etnogeneza najraširenija baš na teritoriji nekadašnje prve srpske kraljevine, koja je i nastala pobunom (izdajom?) protiv Rimskog carstva („Vizantije“) u savezništvu sa baš Normanima[6].

„Etnička čistota“ susedne mlađe srpske države još je „nedvosmislenija“. Nastala na istim principima integracije (srpski – sabornosti)[7] protiv partikularizama kao i Crna Gora cetinjskih vladika, imala je zbog „objektivnih uslova“ nešto lakši „posao“ pa je i rezultat bio uspešniji. Naime, dok su cetinjske vladike ratovale i sa poturicama (pretečama današnje partio i NVOkratije – oni, a ne muslimani, su tema „genocidnog“ Gorskog vijenca) i Srbima fanatičnim muslimanima (pandanu današnjih kulturalista) i sa plemenskim veličinama (često i sasvim direktnih predaka današnjih etnocentrista) u ratovima i seobama sasvim proređenoj Šumadiji nije bilo „takvijeh“, pa je kneževina Srbija slobodno mogla da proglasi da ulaskom na teritoriju Srbije čovek postaje slobodan. Ovo je rezultiralo useljavanjem hiljada i hiljada slobodoljubivih. U Srbiji je 1846. živelo 825.000 ljudi a posle 1903. čak 3 miliona. Bilo je i znatnih teritorijalnih proširenja, ali samo njima se ne može objasniti toliki demografski bum (a ni srpske majke nisu rađale baš dvadesetoro). Od momenta kad je nepismeni knez Miloš motkom (da ne opisujemo kakvom) rasterao svoje saborce – vođe ustanka – kad su zahtevali da sada oni postanu spahije umesto Turaka (a Srbi ostanu raja), Srbija je postala zajednicaslobodnih ljudi, prva „u regionu“.

Koliko su ovi useljenici (a i „zatečeno“ stanovništvo) bili „etnički čisti“? Znatan broj doseljen je baš iz Crne Gore i Hercegovine. Njihova „krvna zrnca“ smo već raščlanili. U srpsku naciju su se dobrovoljno integrisali svi Grci, Vlasi i mnoge druge manje grupe na ovim prostorima (Šopi i sl.). Pojedinačno i pripadnici najrazličitijih naroda – Nemci, Istrijani[8], Slovenci, Italijani, Hrvati... Izraz „dobrovoljna integracija“ u suštini je pleonazam jer nasilna ne postoji (postoji nasilna asimilacija). Kod Vlaha (severnih i južnih – Cincara) je zamena svog etničkog partikulariteta srpskim nacionalnim (državotvornim) bila gotovo programskog karaktera. Nemerljive su zasluge brojnih Vlaha za stvaranje srpske države i kreiranje i konstituisanje srpske nacije. Makedonski pravac širenja države, koji su protivnici – Srbi katolici iz primorja, nazivali „makedonska utvara“[9], umnogome su baš Cincari „lobirali“. Ovaj narod je paradigmatičan, jer je do genocida (koji su izvršili Albanci), živeći izolovan od većeg uticaja miletske (protokulturalističke) segregacije društva Otomanske imperije u velikom gradu Moskopolju u brdima današnje Albanije, gotovo konzervirao rimsko („vizantijsko“) društvo i shvatanja. Oni sebe i zovu Aromuni. Ime označava kontinuitet sa civilizacijom Rima, kao što i Romania, zemlja današnjih Rumuna sa kojima Aromune pogrešno povezuju, znači prosto zemlja Rimljana. Kao što je upravnik evropskog dela Otomanske imperije nosio titulu Rimski beglerbeg (u iskrivljenoj verziji Rumelijski), kao što su „Vizantijci“ sebe znali kao Rimljane (a ne Romeje, kao nešto drugo od Rimljana, kako još uvek uče naša deca).

Ovi narodi su se baš kao i crpski, za razliku od germanskih, „formirali“ unutar limesa (granica Rimskog carstva) gde su vladali (bar donekle) zakoni i poredak. Dozvola ili poziv za trajno naseljavanje rimskog cara unutar limesa značilo je da više nisu varvari – da su postali Rimljani i svakako da zatečene građane Rima (Romane, „romanizirano stanovništvo“, Grke, razne neimenovane starosedeoce izgubljene u istoriji) u najmanju ruku bar ne smeju da ubijaju. Stari narodi koji su „nestali“ očigledno nisu mogli nestati poput varvara koje su Germani istrebili ili proterali. Moglo bi se bez patetike reći da su nastavili da žive u genima (arhivu iskustava i znanja predaka) današnjih Srba, Rumuna, Italijana, Francuza, Grka, Engleza i ostalih naroda u koje su se integrisali, što belodano i naučno egzaktno pokazuju najnovija genetska istraživanja. Etnogeneza Nemaca morala je biti drukčija od etnogeneze Srba i ostalih Rimljana.

Pogledajmo kako ostali potomci građana Rima uče svoju decu o nacionalnom identitetu i istoriji. Mali Rumuni uče da su potomci i Dačana i kolona – penzionisanih rimskih vojnika (od kojih su preuzeli ime države i naroda (i većinu ličnih imena koje dan danas nose Lucijani, (H)adrijani, Trajani, Cezari...) i Slovena. Slave i baštine i cara Trajana i dačkog kralja Burebistu koji se borio protiv njega. Bugari uče (a i mi o njima) da su mešavina Slovena, turkmenskog naroda koji im je dao ime i starosedelaca Tračana. Komplikovani miks iz koga su nastali današnji Grci (Krićani, Mikenjani, Trojanci, Pelazgi, Dorani, Jonjani...) uči ceo svet čitajući Ilijadu i grčke mitove. Sami Grci najviše forsiraju kulturu (istočno) Rimskog perioda njihove istorije. A „tu“ je još i period helenističkog „melting pota“. Italijani, iako su uzeli ime po poludivljim italskim plemenima, baštine i etrursku, i rimsku, i civilizaciju južne Italije (Magna Greciae)[10], ali i kulturu svih kneževina kojima su vladale germanske dinastije i normansku kraljevinu Siciliju.

Prosto je neverovatno da su u takvom okruženju jedino Srbi, Hrvati i Albanci „monoetničke“ nacije. Za kavkaski narod Albance, koji su doseljeni tek 1042.[11] donekle je opravdano što su usvojili takav pogled, jer su u „Rimskom komonveltu“ i to uglavnom u najzabitijim delovima srpskih država, živeli znatno kraće od suseda. Hrvati su pak, od vremena kneza Branimira (preciznije od 8. VI 879. godine kad je papa Ivan VIII pismeno blagoslovio hrvatski narod i državu) koji je zbacio legitimnog vladara Zdeslava – vazala „Vizantije“ i „vratio“ svoj narod u katoličku crkvu, u savezu sa Rajhom, pa je germanocentrični pogled na svet njihove inteligencije (ne brkati ih sa najvećim umovima Srba katolika, baštinika kontinuiteta mediteranskih civilizacija) lako objašnjiv. Zvanična povijest Hrvata kontinuirana je i savršeno u skladu sa istorijom nemačkog – „rimskog“ komonvelta na koji svode celu evropsku civilizaciju.

Zahvaljujući pedantnom metodološki besprekornom insistiranju na izvorima, tj. postojećoj arhivskoj građi i spomenicima, a to su samo oni malobrojni dostupni ili „pretekli“ od uništavanja osvajača, zvanična istorija Srba, kakvu naša deca i dalje uče, zbir je povremenih retkih gotovo čudesnih događaja i ličnosti van svakog šireg civilizacijskog konteksta, između kojih se skoro ništa „nacionalno“ (osim hajduka i izgladnelih pljačkaša begovskih ovaca) ne događa. Za vreme ove „hibernacije“ Srba traje istorija moćnih imperija u čijem razvoju Srbi „nemaju“ nikakvog udela iako su bili podanici tih država. Srpska istorija, identitet i tradicija kao da je predstavljena iz vizure pomenutog „konkurentskog“ komonvelta kome ne pripadamo. Kao da sami sebe gledamo tuđim očima osobe kojoj smo neznanci. Pominju se gotovo isključivo ličnosti i događaji koji su u nekom kontekstu i relacijama sa papinskim Rajhom i njegovim saveznicima. A budući da Rimsko carstvo „nije“ s one strane limesa sa koje je istorijski bilo, istorija i tradicija „orijentalnih despotija“ južno od limesa se ne izučava. Ili se menja izvorni kontekst, kao u slučaju Mletačke republike koja je kroz (na zapadu zaista) „mračni“ srednji vek održala kontinuitet rimskog građanskog ustrojstva, kulture, čak i arhitekture. Zato nije ni čudo što ne učimo ništa o Srbima „famozne mape“ iz doba Karla velikog, o arhontima do odmetnutih Vojislavljevića, pa se „ništa ne događa“ do „papinog kralja“ Stefana Prvovenčanog, pa „ništa“ do Karađorđa.

Kako li samo „ponosan“ može biti („drugo“)Srbin koji doslovno „proguta“ u procesu institucionalne socijalizacije ovako serviranu istoriju. Ili („prvo“) Srbin – prkosni „barbarogenije“?!

U Engleskoj, naši rođaci po keltskoj liniji, svoju čeljad (child) uče na („sasvim“) drugačiji način. Ličnosti iz engleske istorije su i druidi poput čarobnjaka Merlina (Kelti) i kralj Artur (Artorius, sin Rimljanina i sam bivši legionar) koji je u savezništvu sa Piktima, kao vođa romanizovanih Britanaca bio u ratu protiv osvajača Saksonaca koji su dali potonje engleske kraljeve. Njih su nasledili (takođe osvajači) Normani, podanici francuskog kralja, koji su tek u 14. veku prestali da govore francuski na dvoru i uveli engleski kao zvaničan jezik. Šta bi ostalo od engleskog ponosa i tradicije kad bi ih formatirali na „srpski“ način? Kad bi romanizovane Britance tretirali kao mi „Rimljane“ i „Mlečane“, Saksonske osvajače kao mi Turke i srpske muslimane, a Normanske kao Austrijance i odnarođene srpske katolike? A „njihove“ Ilire i Kelte kao mi „naše“ i ostale starosedeoce od kojih smo „povukli“ većinu gena? A tek iseljene američke protestante kao mi srpsku muslimansku dijasporu u Turskoj?

Očigledno je da je „istina sasvim drukčija“od one koju usvajamo u procesu socijalizacije kroz institucije (deklarativno) srpskih država. Pre će biti da naši preci kontinuirano daju civilizacijski doprinos svakom društvu država u kojima su živeli. Do neuspele opsade Beča 1683. nakon čega prvi put delovi srpskog naroda ulaze u Rajh, postoji gotovo neprekinut kontinuitet – „državotvorna vertikala“ srpskog naroda (ako možemo tako da se izrazimo po analogiji sa sada pomodnim izrazom „duhovna vertikala“) između Rima, srpskih srednjovekovnih nezavisnih država računajući i Dubrovačku opštinu, Mletačke republike i Otomanskog carstva (u kojima su Srbi bili „visoki dužnosnici“ a srpski jezik diplomatije i elite). Srpska revolucija, Crna Gora cetinjskih vladika i borba srpskog građanskog staleža u Austriji čiji je rezultat Ujedinjena Vojvodina Srpska nisu čuda nepismenog naroda ni neobjašnjivi ekscesi, već rezultat tog kontinuiteta. Zajedničko svim državama do Austrije u kojima su Srbi živeli je mogućnost svakog stanovnika bez obzira na etničko poreklo, da učestvuje u upravljanju državom i napreduje u skladu sa svojim sposobnostima[12]. Štaviše, načelna ravnodušnost prema etničkom poreklu. Svrstavanja u etničko-staleške torove (npr. Srbi – vojnici, šajkaši i graničari, Hrvati – kmetovi i plemići) i sprečavanja re-konstituisanja nacija, odnosno zajednice (u jednini) svih slobodnih građana, Srbi iskušavaju tek ulaskom u Rajh (Habzburšku monarhiju) što traje i tokom Jugoslavija, nastavljača takvog ustrojstva. Nažalost, i u sadašnjim (multi)kulturalističkim srpskim državama (u Srbiji sa 20 nacionalnih saveta davno integrisanih etničkih grupa) nastavlja se isti koncept. No, premalo je to vremena da bi se Srbi „dresirali“ da prihvate sistem vrednosti i načela suprotna onima „na koje su navikli“ preko hiljadu godina. Na gore se teško navići.

Ko kaže da je „naš“ obrazovni sistem neefikasan kad i dalje većina smatra, činjenicama uprkos, da su Srbi „etnička“ nacija. Poslednja, jer su čak i savremeni Nemci napustili taj koncept. Vreme je da svoj nacionalni identitet upodobimo sopstvenoj (pre)bogatoj tradiciji.


[2] Isto

[4] Marko Miljanov je o tome pisao: „... pleme Beriško se s Kučima blizika drže ... Druga plemena arbanačka blizu Skadra, Kastrati i Šabljani, i oni su neka blizika sa Kučima ... Naode se po krvi blizika: pleme Ocko u Arbaniju, plemena Čevsko i Pipersko u Crnu Goru i Brda. Klimenti u Arbaniju i Ceklinjani u Crnu Goru na 'ode se blizika, ali s manje izjašnjenja,....“ Po jednom albanskom predanju, Leka Dukađin je imao sina Nikolu od kojega potiču Miriditi i Šaljani, i sina Bijelog Pavla od kojega vode porijeklo Bjelopavlići i Gašani.

[5] Još 1610. plemena Bjelopavlića, Pipera, Bratonožića i Kuča bili su katolici. U 17. veku dolazilo je do prevođenja katoličkog stanovništva Crne Gore u pravoslavlje pod vođstvom cetinjskog vladike Ruvima, savremenika patrijarha Pajsija Janjevca. Tada su postali pravoslavni plemena Kuča, Drekalovića, Bratonožića i Pipera.

[6] Drugi srpski kralj čak ima normansko ime Bodin.

[7] „Samo sloga Srbina spasava“

[8] Preporučujem dokumentarac Nikole Lorencina o doseljavanju njegovih predaka.

[9] Dubrovčanin Lujo Vojnović

[10] Južna Italija (najveći grad Neapoli, Novigrad – Napulj) od ranog antičkog doba nastanjena Grcima, sve do 11. veka bila je pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha, a ne rimskog pape.

[11] Arheolog Đorđe Janković: „Prvi pomeni plemena Arbana zapadno od Ohrida sredinom XI stoleća podudaraju se sa nekim nalazima nakita iz istovremenih grobova, koji odudaraju od uobičajenih nalaza Jugoistočne Evrope, što ukazuje da pripadaju nekom doseljenom narodu.“

[12] Samo u periodu od 1543. do 1612. Srbija je doprinela vođenju Otomanskog carstva s 13 velikih vezira, sedam njihovih zamenika, 23 vezira, osam admirala (kapudin-paša), brojnim guvernerima provincija i s bezbroj velikih defterdara (šefova finansija) i najviših administrativnih službenika.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner