Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Političko-istorijski okvir srpske tragedije
Kuda ide Srbija

Političko-istorijski okvir srpske tragedije

PDF Štampa El. pošta
Veselin Đuretić   
ponedeljak, 07. decembar 2009.
(Rusko-srpski odnosi u dvadesetom veku u znaku velikih obmana i nesporazuma koji još traju[1])

Putinovski preporođena Rusija u poziciji je da krene novim putem u postavljanju i rešavanju problema na području prethodne Jugoslavije

Obraćajući se za pomoć Rusiji, mnogi Srbi – danas satanizovani i razbijeni, dovedeni do egzistencijalnog ponora – čine isto ono što su činili vekovima, videći u Majci Rusiji jedinog spasioca. Rade isto ono što su njihovi autentični predstavnici radili u osmanlijska vremena, ono što su činili pritisnuti Austro-Ugarskom i vatikanskom prozelitskom politikom (koja ih je prepolovila), isto ono što su radili u vreme Musolinijeve i Hitlerove diktature. U doba tzv. komunističke diktature Rusije više nije bilo, pa su Srbi doživljavali nova satiranja i egzoduse. U zadnjoj deceniji 20. veka i početkom 21. veka najstrašnija su bila proterivanja Srba, prvo iz Republike Srpske Krajine, potom sa Svete srpske zemlje Kosova i Metohije (KiM). Zapadno odvajanje Crne Gore (“Srpske Sparte”) dovela je sve Srbe do jauka.

Nekada zbog svojih problema, zbog udara na nju sa strane, Rusija nije mogla da Srbima pritekne u pomoć u dvadesetom veku zbog svojih socijalno-revolucionarnih zanosa, koji su potiskivali i veliku rusku tradiciju i rusku uzornu pravoslavnu duhovnost i duševnost. Sledeći Rusiju i kada ona to više nije bila, Srbi su u naše vreme doživeli tragediju, koja još uvek traje.

Uvodne napomene

Srbi su vekovima živeli boreći se za opstanak. Braneći se od raznih napadača objektivno su branili i Rusiju. U toku ovih borbi sužavan je njihov životni prostor. Istraživačka konstatacija Vuka Karadžića ”Srbi svi i svuda” odgovarala je etničkoj situaciji na Balkanu i u delu jugoistočne Evrope. Na evropskoj karti iz 814. SERVIA se prostire od Peloponeza do današnje Slovenije – na karti iz 900. ide kao mešovito stanovništvo i do Austrije i Lombardije, potvrđujući da je prastara odrednica VENDI označena u toponimima Vien (Vena-Beč) i Venecija, zasnovana na dokumentima. Neki istraživači imenuju i stare Dačane kao Slovene, a stare Ilire kao “Srbo-Ilire”. Francuski naučnik Siprijan Rober, npr. piše: “Nije li jasno da ime Srbin upravo isto tako kao i ime Vend označava celu Slovensku rasu... Poreklo svih Slovena je od Ilira-Srba“ (“Svet Slovena”, Pariz, 1852). U osamnaestom veku carski savetnik na Dvoru, vrlo obrazovani austrijski istraživač (potom kancelar) Fon Beterštajn, Srbe vidi kao većinsku populaciju ne samo na Balkanu, nego i u Donjoj Panoniji (Vojvodini), Gornjoj Panoniji (Mađarskoj), Transilvaniji (Erdelju), Banatu, uključujući i rumunski deo. Do istih zaključaka došao je i Srbin Sava Tekelija, koji je zbog zahteva da se obnovi srpsko carstvo umro u austrijskom zatvoru.

Proces sužavanja srpskog etničkog prostora trajao je vekovima. Najšire razmere doživljavao je u toku islamizacije koja se obično završavala turcizacijom, potom, u novije doba, i albanizacijom. Nekada su ne samo Kosovo i Metohija (KiM) nego i Albanija bile slovenske (srpske) zemlje. (Vidi npr. A.M. Seliščev, Slavjanskie nasleniя v Albanii, Sofiя 1931). Samo deo islamizovanih Srba zadržao je svoje etnojezičko jedinstvo sa maticom (u Bosni i Hercegovini, Raškoj oblasti, KiM, Crnoj Gori i Makedoniji). Drugi srpski usud bio je masovno nasilno pokatoličenje, koje seže od vremena Velike šizme 1054. godine, što je vodilo njihovoj latinizaciji, u srednjem veku germanizaciji, i – u najnovije doba – hrvatizaciji. Hrvatizacija je postala intenzivna od sredine 19. veka, ali su tek od 1900, od Biskupske konferencije u Zagrebu, svi Srbi rimokatolici preimenovani u Hrvate. Tada ih je na prostoru današnje Hrvatske bilo dva-tri puta više od onih koji su od ranije bili prihvatili hrvatstvo. Etničkih Hrvata, po jeziku kajkavaca, bilo je vrlo malo.

Veliki srpski usud bila je njihova pozicija u makazama velikih politika, između Zapada – koji ih je odbacivao kao pravoslavno “rusko uporište”, i Rusije koja neretko nije shvatila fenomenologiju te srpske pozicije – taj neobuzdani karakter naroda koji se vekovima odupirao Turskoj, koji je posle Prvog ustanka 1804, Karađorđeve revolucije, bio toliko borbeno homogenizovan da bi, da je Rusija znala to stanje duha i da se na njega oslonila, i Konstantinopolj i moreuzi kojima je težila odavno bili u njenim rukama.

Elaboracija koja sledi ima za cilj da se Rusiji ponude bitno drugačiji putevi u politici prema Balkanu, ne samo prema Srbima, nego i prema bivšoj Jugoslaviji. Slede ideje koje su protivteža zapadnim nasilnim improvizacijama, ideje koje srpski narod mogu spasti od potpunog uništenja.

“Neodgovorni” sklad katoličko-klerikalističkih i kominternovsko-sovjetskih sa hrvatskim i dr. separatistima s ciljem razbijanja Jugoslavije

Jugoslovenska država formirana decembra 1918. kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), od 1929. kao Kraljevina Jugoslavija, bila je plod srpskih oslobodilačkih pobeda u balkanskim i Prvom svetskom ratu. Atentat u Sarajevu bio je samo povod za ovaj rat. Car Nikolaj ІІ nije u njega ušao samo zbog Srba, nego i u skladu sa opredeljenjem usvojenim na carskom dvoru 1879, kao i zbog dogovora sa Engleskom i Francuskom 1907. Ušao je, međutim, pre vremena jer je 1907. bilo dogovoreno da se Rusija za otpor germanskom   Drang Nach Osten-u pripremi do 1919. godine. Srbi, dakle, nisu bili odgovorni za Prvi svetski rat, kako su to devedesetih godina prošlog veka “u horu” blebetali zapadni satanizatori Srba, bezrazložno im pripisujući odgovornost i za Prvi svetski rat, kako je govorio i A. Kozirjev.

U prvom svetskom ratu protiv Srba pravoslavaca ogledali su se, bežeći od etničkog stabla, Srbi rimokatolici i Srbi muhamedanci – prvi da bi se tim putem podvrgli hrvatizaciji, drugi da bi se za taj put pripremili. Bratoubilačka krv bila je “sirovina” ovog “socijalnog inžinjeringa” – svojevrsno ogledanje frojdovskog “kompleksa malih rastajanja”.

Srbi su novu državu prihvatili kao zajedničku vrednost i jedini su joj podređivali sve svoje nacionalne ciljeve. Odbili su ponude Londonskog ugovora (1915) koji im je garantovao srpsku državu koja je uključivala i njihove rimokatolike i muhamedance. Jugoslovenstvu su podredili i unutrašnje organizovanje, dok su oni koje su se svojom voljom otrgli iz okvira stranih imperija vođenih Vatikanom, samo nastavili svoje uskonacionalne politike, i to na srpski račun. Pomoć im je posle 1917. stigla otuda od kuda se nisu nadali, od Sovjetske države, iako je ona za njih bila samo pravoslavna bastilja. Ova pomoć je stizala preko Kominterne i njenih sekcija.

Srbe su staljinisti odbacivali zbog toplog prijema oko 70.000 ruskih belogardista, kojima su ovi davali i mogućnost za vojno organizovanje. Ova bela emigracija je nameravala da na ruski presto dovede kralja Aleksandra Karađorđevića. Tada je “crvena Moskva” ozbiljno prihvatila i austrougarske floskule o “velikosrpskoj hegemoniji i nacionalnom ugnjetavanju”, upravo kao i vatikanska ispostava u Zagrebu, hrvatska katolička akcija. I KPJ je bila u funkciji operacionalizacije ovih podvala, pa je zajedno sa hrvatskim i albanskim ekstremnim separatistima povela borbu protiv jugoslovenske države kao “tamnice naroda”. I na Šiptare (Albance) tada se u SSSR gledalo kao na “žrtve srpskog ugnjetavanja “, iako je činjenica da su oni uživali sva građanska prava, iako je činjenica   da je Kralj Aleksandar odbio tursku ponudu da ih masovno preseli, jer je Turska dobro znala kakve su zločine počinili nad Srbima (vidi: Ivan Levin, Nacionalniй vapros b meždivoenoй Evrope, Moskva 1934). Srpsku odbranu niko nije slušao, iako Srbi u zajedničkoj državi nisu dostigli ni srednji nivo ekonomskog razvitka. Iako je Srbija u ratu bila potpuno razorena.

Sovjetski dogmatici nastupili su sa simetrijom “velikorusko samodržavlje jednako velikosrpska hegemonija”, mešajući i etničke i političke činjenice. Nisu videli osnovnu “simetriju” – da su svi antisrbi (zajedno sa “revolucionarnim” Srbima), sledeći Lenjinov nacionalni koncept razbijali opštu etnojezičku celinu. Ali je Lenjinova federalizacija Ruskog Carstva bila destruktivna i u drugom smislu, jer je razbijala slovensko stablo, dok je neke, neruske nekonstituisane polu-feudalne etnikume, odvraćala od rusifikacije na uzvišenoj civilizacijskoj osnovi i okretala ih raznim oblicima retrogradnosti.

U Jugoslaviji je Lenjinov (Staljinov) model koji je nosila KPJ išao na ruku katoličkim projekcijama razbijanja države. U vreme nastajanja ovog modela Crna Gora je bila srpska, tako su se osećali i njeni katolici i muhamedanci. Srpska je bila i Makedonija (Stara Srbija), ali je kominternovsko antisrpstvo odvojilo od ruske matice vardarski deo Makedonije, pirinski je prepušten Bugarima, a jegejski Grcima. Slovenci su pripadali jezičkoj grupi zapadnih Slovena, kao i etnički Hrvati. I jedni i drugi su do sredine 19. veka bili samo malobrojni kajkavci i čakavci. Od sredine ovog veka počinje hrvatizacija Srba rimokatolika, ali ona u vreme nastajanja jugoslovenske države nije bila daleko odmakla, pa se integralno jugoslovenstvo pokazivalo kao evropska opcija (sled nemačkog bizmarkizma i italijanskog rizorđimenta).

Lenjinsko-staljinski nacionalni koncept u svojoj jugoslovenskoj, u stvari separatističkoj primeni je, razbijajući jedinstveno biće naroda, stvarao nove sintetičko-nacionalne ostrašćene identitete koji su se potvrđivali samo nasuprot matici. Između dva svetska rata oni su stasavali iza kulisa stvarnosti i u zatvorenim kompartijskim ćelijama i u tajnovitim katoličkim organizacijama. U tom krugu već tada su u ime “nove Rusije radnika i seljaka” u Jugoslaviji bile projektovane novonacionalne posebnosti, u skladu sa vatikanskom strategijom razbijanja Srpstva i pretvaranja Hrvatske u svoj bastion prema SSSR (Rusiji). Na osnovu takve istorijske svesti bila je formirana i struktura KPJ, koja je u nesrpskom slučaju uglavnom bila separatistička. Srpski rukovodeći kadar KPJ sačinjavali su anacionalni ideologizatori koji su po pravilu bili lumpen-proleteri i lumpen-seljaci. Srpski gornji nacionalni sloj već tada je sagledavao i antisrpsku i antirusku upotrebu “Rusije” i bio protiv komunista.

Mit o “velikosrpskoj hegemoniji” ispunjavao je sovjetsku političku scenu i javno mnjenje. Preko Kominterne laži su širene po čitavom svetu, formirajući i na Zapadu antisrpsko javno mišljenje. Kada je 1939. proglašena Banovina Hrvatska, pomoću hrvatsko-separatističkih ucena Srba Hitlerom i Musolinijem, mnogi su mislili da je napokon rešeno hrvatsko nacionalno pitanje. Malo je ko znao da su ovim činom pod “kapu” Hrvatske stavljene i zemlje Srba pravoslavaca (severna Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Gorski kotar, zapadna Slavonija). Još manje je svet video da je nova tvorevina odmah počela sa obespravljivanjem Srba pravoslavaca i sa ubrzanom hrvatizacijom katolika.

Mit o “velikosrpskoj hegemoniji” pripremio je hrvatsko-ustaške i šiptarske (albanske) koljačke noževe za Drugi svetski rat. Spremne bande dočekale su okupatore trijumfalno, upravo onda kada se Staljin spremio da prizna njihovu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Potom je staljinska Sovjetija bila zbunjena nastupajućim događajima, jer su oni odstupali od njene propagande. Kada je izbio prevrat u Beogradu, 27. marta 1941, za nju je to bio komunistički i jugoslovenski čin. Tako ih je obaveštavao i “Valter” (J.B. Tito). A radilo se o antihitlerovskom činu, u kome je srpski narod uzvikivao “Živela Rusija!”

Ratni period: Pretvaranje komunističke ilegale u rusofilski (srpski) oslobodilački (partizanski) pokret i njegova zloupotreba na liniji velikohrvatske politike pod vidom novog jugoslovenstva”.

I kada je izbio Drugi svetski rat na tlu Jugoslavije, ni SSSR ni Zapad nisu bitno korigovali svoje predratne predstave o ovoj zemlji. Propagandističkim putem bio je zamagljen i sam ključ za razumevanje novonastalog stanja, odnosno činjenica da su okupatori objavili rat Srbima kao narodu, dok su sve druge, separatiste, prihvatili kao svoje saveznike protiv Srba i SSSR. Ruski narod ni tada ni decenijama posle toga nije saznao da su Srbi svojim “ne” Hitleru 27. marta 1941, za šest nedelja zaustavili operaciju “Barbarosa” i spasili Moskvu.[2] Ideologizirana Sovjetija i propagandistički Zapad nisu videli osnovnu jugoslovensku podelu: na snage koje su prihvatale okupatore kao saveznike i na Srpski narod koji ih je odbacivao, bez obzira na ideološke i političke razlike, jer je on morao da se brani i od okupatora i od njegovih domaćih kvislinga. Staljinova Rusija nije saznala da je u okviru svesrpskog pokreta otpora nastao poseban partizanski – u ime “nove Rusije”, i da je on zahvaljujući njegovom mistifikovanom vođi Titu (za kojeg su srpski sledbenici dugo mislili da je Rus), nastupajući kao “revolucionarni” - razbio zajednički srpski otpor, sputavajući njegovu odbranu od hrvatsko-ustaškog genocida. Zatim, da je on, da bi se dodvorio Staljinu, proklamovao “drugu fazu revolucije”(klasnu), što je rezultiralo strašnom smrću oko 10.000 onih koji su bili protiv “revolucionarnog avanturizma”. Ispred titoističkih puščanih cevi mnogi časni komunisti uzvikivali su parole: “Dole trockisti!”, “Živeo Staljin!”, “Živela majka Rusija!”

Mistifikovani Tito u ime “nove Rusije” izazivao je građanski rat među Srbima. Svoje rivale, četnike generala Draže Mihajlovića, srpske nacionalne borce koji su i pored genocida hrvatskih, albanskih i drugih saradnika okupatora nastavili da slede jugoslovensku ideju, proglasio je za velikosrbe i kontrarevolucionare. A radilo se o političkim realistima, koji su odbacujući Titov komunistički ekstremizam, polagali nade u vaskrsnuće pravoslavne i slovenske Rusije. Dok je besneo ovako isprovocirani građanski rat među Srbima, hrvatske ustaše su punile logore i bezdane jame sa stotinama hiljada Srba. Računa se da je do kraja rata od ustaša i albanskih balista ubijeno oko milion i po Srba, Jevreja, Cigana i nešto malo drugih antifašista. Dok je besneo rat među Srbima, Šiptari (kasnije preimenovani u Albance – da bi se identifikovali sa Albanijom) ubili su desetine hiljada Srba, preko 100.000 proterali, preko 150.000 Albanaca naseljeno je iz Albanije na Kosovo i Metohiju (KiM). Staljinska “Rusija” sve ovo nije videla – za nju su Albanci i dalje bili “ugnjeteni narod”, pa je Staljin i u ratu i posle njega čak planirao priključenje KiM Albaniji, kao sedme jugoslovenske federalne jedinice. To su pokazali njegovi razgovori sa E. Kardeljom 1947. godine.

Rat je bio završen još jednom velikom obmanom SSSR i Zapada, ali ne i Vatikana, Nemačke i Austrije. Primat je posle rata dobio Tito koji je na Zapadu bio prihvatljiv kao “Balkanski Robin Hud”, kao “vođa svih jugoslovenskih naroda i narodnosti”, kao “borac protiv velikosrpske hegemonije”. Ni SSSR ni Zapad nisu znali da je on zapravo bio predvodnik srpskih (partizana), te malog broja Srba rimokatolika iz Istre, Dalmacije i Dubrovnika. Nesrba u njegovim redovima je bilo nekoliko stotina. Srpski rimokatolici još su se kretali granicom između srpstva, jugoslovenstva i hrvatstva, uprkos stalnim pritiscima katoličkog klera. Protivno stvarnom stanju, u Titovim tajnovitim izveštajima Staljinu i Kominterni partizanski pokret prikazivan je, prvo kao jugoslovenski, zatim u drugoj polovini rata, Tito je davao hrvatska imena srpskim jedinicama (oko 95% srpskim), ili regionalna: crnogorske, hercegovačke, bosanske, krajiške i dr. brigade i divizije. Srpski predznak davan je samo borcima na tlu Srbije. Sovjetski doktrinari to nisu videli.

Tako je ovaj misteriozni vođa dobijao veliko zaleđe koje mu je omogućilo da na samom kraju rata privuče desetine hiljada Hrvata i muslimana. Prihvatio je i ne mali broj onih koji su pre toga učestvovali u genocidu protiv Srba. Afirmacijom Tita saveznici su pri kraju rata odbacivali generala Mihailovića i njegove četnike, pokret koji je izbegavao izazove okupatora jer su oni rezultirali masovnim odmazdama nad Srbima. Mihailović je zbog toga prihvatio put uglavnom pasivne rezistencije. Saveznici su odbacivali i četnički koncept trijalističke, na etnojezičkoj osnovi postavljene federacije, a prihvatili Titov koncept koji je razbijao srpski narod i potkopavao Jugoslaviju, koncept koji je bio usvojen na nereprezentativnoj skupštini AVNOJ-a 1943. Na kraju su Srbi doživeli još jednu ironiju svoje zle sudbine: predvodnik njihovog patriotskog, nacionalnog pokreta Mihailović pomoću “suda” je masakriran, dok je predvodnik hrvatskih koljača Ante Pavelić vatikanskim “pacovskim kanalima” bio prebačen na “slobodni Zapad”, njegov ideolog nadbiskup Alojzije Stepinac je “zatvoren” u samostanu. (Ovaj je krajem 20. veka beatizovan od strane pape Jovana Pavla II.)

Velike Titove obmane doživele su završnicu posle prodora Crvene armije u Srbiju. Oslobađajući je od nemačkih okupatora, Crvena armija je od srpskih tradicionalista koji su joj leteli u zagrljaj tražila da se priključe jugoslovenskom odredu potpukovnika Marka Mesića, koji je pre toga, u bici kod Staljingrada, učestvovao u pogromima nad Rusima, a pre toga nad Srbima. Slamajući nemačku kičmu zajedno sa partizanima, Sovjeti su Beograd predali u ruke Titu, koji je odmah poseo njegove kraljevske dvore i poput gusarskog dobitnika otvarao zlatne sanduke njegovih riznica. Crvena armija je upućena prema severu, da bi na najširem delu Dunava, kod Batine, doživela veliko izginuće. Istoričari se i danas pitaju zašto nije nastavila svoj pobedonosni juriš severno od reke Save. Nije li razlog za to bio Titov strah da će se na ovom putu sresti sa snažnim hrvatskim otporom, sa “fabrikom smrti” u Jasenovcu koja je još radila punom parom, gutajući na desetine hiljada ljudi. I zaista, da je bio prihvaćen ovaj drugi pravac demistifikovane bi bile sve prethodne Titove obmane Staljina i Kominterne.

Nisu Sovjeti videli ni kako je Tito uklanjao srpski gornji sloj, rušio srpske crkve (kao što je njegov gruzijski učitelj rušio ruske). Nastavljao je stare manipulacije sa SSSR-om i od Staljina dobijao pohvale: “Valter zna kako se to radi” (odnosilo se na Titove posleratne čistke preko 100.000 potencijalnih neprijatelja, uglavnom Srba).

Rat u Jugoslaviji završen je pobedom separatista svih boja, a porazom Srba koji su se pod različitim zastavama borili protiv okupatora i kvislinga. Stare Titove obmane, kojima je sakriveno pravo, srpsko lice partizana, nastavljane su novim obmanama, sve do kraja rata – dok nije bila uspostavljena nacionalna “simetrija” ubica i ubijenih, sve dok počinioci genocida nisu bili prevedeni na stranu pobednika, sve dok nije bio postignut “veliki kompromis”, kojim je Titu davana sva vlast (posredstvom Hrvata Ivana Šubašića). Na kraju je bio odbačen i Kralj i njegovi srpski sledbenici.

Saveznici su bili zadovoljni jugoslovenskim “kompromisom”, Čerčilu je smetao samo Titov nedemokratski referendum kojim je detronizirao monarhiju. Saveznici, međutim, nisu videli bitno: Titov federalni koncept, kojim su razbijane srpske zemlje, kojim su na osnovi istorijskih regionalizama na srpskoj etničkoj podlozi proklamovane nove nacije – koje su potom “afirmisane”, uz upotrebu nedoličnih kompartijskih birokratija na vlasti, koje su nastojale da svoje pozicije po svaku cenu održe.

U ime socijalističkog internacionalizma bila je nametnuta veštačka tvorevina koja je razbijala jedinstveno južnoslovensko kulturnoistorijsko biće. Bila je to još jedna potvrda velike obmane. Na kraju su diktatorski bile institucionalizovane stare nacionalne protivrečnosti, i bilo je samo pitanje vremena kada će one buknuti.

Drugi svetski rat nije bio završen, jer su kvislinzi svih boja bili oslobođeni i genocidnih zločina i ratnih reparacija. Ratne reparacije, koje se procenjuju na hiljade milijardi dolara, nisu platile ni Hrvatska ni Nemačka. Njih su platili samo Italijani, i to u teritorijama na severu Jadrana. Deo su platili i Mađari. Istorijska je ironija što su od Italije dobijene teritorije krajem 20. veka ušle u sastav sukcesora genocidne NDH, Republike Hrvatske, dok je Srbija izgubila i izlaz na more – koje je vekovima bilo naseljeno Srbima.

Posleratni period: Institucionalizovanje osnova za razbijanje jugoslovenske države – uz političke manipulacije sa Zapadom i SSSR

Od sveta je posle rata propagandističkim putem bila sakrivena činjenica da su u temelje “Titove Jugoslavije” bili ugrađeni elementi njene destrukcije, putem neprirodne fragmentacije srpskih zemalja, te ona da su na toj osnovi bili nametnute “nove nacije”, partijski i državno institucionalizovane na istorijski nastalim regionalizmima i religioznim podelama. Potom su ovi sintetički nacioni apsolutizovani do isključivosti, jer su bili intelektualno i duhovno suženi do ništavila. Kompartijske nacionalne birokratije u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i autonomnim oblastima unutar Srbije (na KiM i u Vojvodini) dobijale su unosne položaje, bile su u stvari plaćene za destrukcije srpske narodnosne osnove. Na tako nekoherentnim podlogama stvarani su uslovi za novi bratoubilački rat, odnosno za nastavak Drugog svetskog rata.

Obmane sveta o situaciji u Jugoslaviji i o srpskoj poziciji u njoj nastavile su svoj život i posle rata. Od međunarodne javnosti bila je sakrivena i osnovna činjenica, da je Drugi svetski rat u Jugoslaviji završen sa pomešanim uzrocima i posledicama, ubicama i ubijenim, i to na srpsku štetu, da su tome najviše doprinele Titove obmane, da je glavni cilj razbijanja zajedničke države, bio stvaranje “velike Hrvatske” na njenim osnovama. Jugoslovenski kompartijski vođa pokazuje se u ovom kontekstu kao prevarant, jer je u ime “politike bratstva i jedinstva” nametnuo neprirodne federalne jedinice i predstavio ih svetu kao okvire bitno različitih naroda. Na toj osnovi rezonovala je i Badinterova “arbitraža” 1991. godine. Ovakvu Titovu zloupotrebu “socijalističkog internacionalizma” naročito izražava njegova hrvatska federalna konstrukcija, u kojoj su pravoslavni Srbi, oko 30% njenih žitelja, na različite načine obespravljivani. Postepeno su ukidana njihova autonomna prava, onaj ostatak njihove autonomije koju su uživali i u vreme Austro-Ugarske. Mnogi Srbi su tada jugoslovenstvo koristili kao mimikriju, da bi izbegli asimilaciju. Tako su u Hrvatskoj na kraju bili svedeni na oko 12%. Ovaj put je nastavio tzv. Hrvatski masovni pokret (“Mas-pok”) krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, koji je bio svojevrsna “generalna proba” hrvatskih separatista. Tito ga je “zaustavio” onda kada se pobojao da on može da ugrozi njegove lične pozicije, ali je i to uradio pomoću nove nacionalne simetrije: “mas-pok” jednako “srpski liberalizam”. Bila je to igra sa SSSR, gde se na “liberalizam” gledalo kao na pošast. Ubacivanjem ovog srpskog “poroka” Tito je zaustavio put koji je obećavao rekonstrukciju države i društva, put neke demokratizacije. Tada je svaki srpski otpor ovom hrvatskom separatističkom kursu osuđivan kao srpski retrogradni nacionalizam.

Mnoge činjenice su ukazivale da se iza svega krila vatikanska prozelitska strategija. Posebno ona koja se koristila “ateističkim dobom”, ovim maglovitim vremenom kada je Srpska crkva bila drastično proganjana, dok je katolička dobijala uslove za nesmetano delovanje. O toj strategiji posebno govori Titov susret sa papom Pavlom VІ 1971, kada je vekovni Zavod Svetog Jeronima dobio predznak – Hrvatski... Cilj je bio da se Hrvatska učini katoličkim uporištem prema Rusiji, o čemu govori i projekcija iz početka devedesetih godina XX veka: “Stvoriti veliku katoličku Hrvatsku sa Crnom Gorom i Albanijom”. Rusija ovo nije videla.

Činjenica koja je omogućavala ovakve obmane je da se sve do Titove smrti 1980. na jugoslovenskog vođu gledalo kao na velikog državnika sa herojskim boračkim pedigreom. Njegov otpor Staljinu 1948. godine davao mu je kvalifikativ antikomunističkog disidenta i heroja nad herojima. Ni Staljinska birokratija nije mnogo obraćala pažnju na njegove informbirovske čistke (1948-1953), iako su u njima stradali uglavnom Srbi, komunisti-idealisti, oni koji su duboko verovali u socijalizam. Veliki politički kapital Tito je dobijao i preko modela “samoupravnog socijalizma”, iako se radilo o svojevrsnom “vivo-eksperimentu” nad ljudima i društvenim strukturama, nekoj vrsti prudonizma-anarhizma. Posle otpora Staljinu, na Zapadu je Broz (Tito) bio proglašen za stvaraoca “socijalizma sa humanim licem”, koja mu je funkcija davala kapital “izloga” prema sovjetskom lagerskom svetu. To je na određeni način uticalo na labavljenje socijalističke “monolitnosti”. Posle Staljinove smrti prema tom “izlogu” počeli su da se okreću i lideri KP SSSR. Velikom Jugoslovenskom manipulantu “na kanosu” je doleteo i Hruščov, nadajući se da će ga vratiti u kompartijsku porodicu, njega koji je tada priređivao velelepne ceremonijalne predstave u znaku “politike nesvrstanosti”, kojim putem je revolucionarna energija afričke, latinoameričke i azijske sirotinje rasplinjavana, odvraćana od sve većeg naslona na SSSR.

Velika zagonetka zvana Tito nije bila odgonetnuta do kraja njegovog života, pa su mu na sahranu dojurili mnogi svetski lideri.

Građanski i verski rat u Jugoslaviji 1991-1995. i NATO agresija protiv srpskog naroda 1999. počivali su na propagandističkim predstavama o “Titovoj Jugoslaviji”, ali je to bio čin osvete prema Srbima zbog njihovog zaustavljanja “Drang nach Osten”-a protiv Rusije

Ni razbijanje Jugoslavije 1991-1999. nije demistifikovalo Titove obmane. Njih nije video ni Jeljcinov Kremlj, pa je prihvatio “mirotvoračku” kooperativnost sa Zapadom, čak i u vreme NATO agresije, kada je i ruskom narodu kao celini postalo jasno da je u zadnjoj deceniji 20.veka zahvaljujući srpskom otporu osujećivana još jedna zapadna strategija protiv Rusije. Bilo je to treće u ovom veku srpsko opstajanje i na svom braniku i na braniku Rusije. Taj veliki “dug” Rusija je počela da vraća tek posle dolaska na njeno čelo V.V. Putina.

“Pojava srpskog naroda” krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. veka, koja je bila izazvana više puta ponovljenim albanskim antisrpskim divljanjima na Kosovu i Metohiji, iznenadila je mnoge na Zapadu i SSSR (Rusiji), ali ne Vatikan i određene germanske krugove koji su se odavno pripremali za razbijanje Jugoslavije. Ovi su i povukli “obarač” građanskog rata. Prvo su krenuli u akciju kosovski Albanci tražeći “Kosovo-republiku”, 1981, ali je pobuna prošla bez kazni jer je uživala podršku nesrpskih kompartijskih birokratija.

Tek nakon što su jugoslovenske političke pozornice zaposeli Titovi učenici postalo je jasno da je sam jugoslovenski “vođa” bio pripremio teren za nastup hrvatskog, slovenačkog, muslimanskog i albanskog separatizma. Nesrpske kompartijske političke birokratije svoje uske nacionalne ciljeve i dalje su pretpostavljale opštim.

Jugoslavija je sve više tonula u anarhiju, što je srpski narod, koji je živeo u svim njenim delovima, dovodilo do stanja panike. Izlaz iz tog stanja bili su njegovi masovni pokreti krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u Crnoj Gori, Vojvodini, u delovima uže Srbije, na teritoriji BiH, u Srpskoj krajini, sa kojima su bili uklonjeni karijeristi Titove antisrpske politike.

Tada se na srpskom političkom nebu pojavio srpski komunistički lider Slobodan Milošević sa nastojanjem da državni brod spasi, ali je to radio uglavnom sa starih titoističkih pozicija, dajući separatistima i njihovim zapadnim pokroviteljima adute da ga proglase za “poslednjeg branioca komunizma”. Išao je tim putem i posle pada Berlinskog zida i posle kolapsa SSSR, ne videći rađanje novog odnosa snaga na svetskoj pozornici.

Vatikan naoružan američkom “batinom” i “nemačka Evropa” učinili su sve da jugoslovenski nacionalni nesporazumi prerastu u ratnu dramu. Učinili su to sa priznavanjem separatističkih republika, čime su prihvatali razbijače, a Srbe su ovi zapadni krugovi odbacili i kao pravoslavce i kao “uporište Rusije”, i nisu nailazili na smetnje jer više nije bilo ruske Rusije. Državna tvorevina nastala na razvalinama velikog SSSR-a, na nivou vrha ponašala se zapadnjačko-sluganski. Njene političke garniture nastojale su da se po svaku cenu dodvore “ujka Semu”. Komunističke odore odbacivali su sa “konvertitskom strašću”.

Za razliku od separatista, iza kojih je stajao Zapad, Srbi nisu imali saveznika. U Kremlju su vladale neznalice koje su na srpski otpor gledale kao na “novu pojavu starog velikosrpskog bauka”. Ni mnogi na Zapadu nisu videli osnovno da je rat 1991-1995. bio nastavak nezavršenog prethodnog, da su u njemu krvavo kolo poveli sinovi i unuci onih koje je Tito, obmanjujući SSSR i Zapad, bez kazni preveo na stranu pobednika. Ovi su širili po Hrvatskoj iste one zastave koje su 1941. širile ustaše tokom divljih pohoda na Srbe, a 1942. i 1943. i tokom pohoda na branioce Staljingrada.

Sovjetska (potom i ruska) ideološka svest predvodnika počivala je na starim obmanama. Neki upravljači ponašali su se kao “antikomunistički komunisti”. Za Jeljcina i Kozirjeva Zjuganov je bio veći neprijatelj od Klintona i Blera, pa su se u njihovim očima na samozaštitu poterani Srbi pokazivali kao velika smetnja. Kremlj srpsku brzu pobedu nad separatistima nije prihvatio kao i svoju pobedu, jer nije video da su Srbi, objektivno gledajući, još jednom opstajali i na granici Rusije. Njegov MID (Ministarstvo inostranih dela) je svoju “kooperativnost” prema Zapadu pokazivao sa prihvatanjem “posredništva” koje je vodilo sputavanju srpskog oslobodilačkog pokreta. Zbog toga je Milošević u početku pokušao da nađe neko uporište u ruskim komunistima, koji su na svoj način branili svoju državu od domaćih slugana, pa je upao u procep između njih i ruskih “domaćih tuđina”. A onda je, ostajući bez ikakvog uporišta, od nevolje prihvatio i kurs ruske zapadnjačke “kooperativnosti”, što ga je dovodilo u sukob sa narodom Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, ali i sa narodom velikog dela Srbije. Objektivno je učestvovao u politici koja je na kraju dovela do proterivanja svih Srba RSK, koja je raspolovila BiH, koja je “porodila” crnogorski separatizam.

Svet nije poznavao suštinu jugoslovenske drame, još se napajao starim propagandističkim predstavama. Kremlj je u svom neznanju prihvatio “politiku ekvidistance”, koja je mešala agresore i branitelje, prihvatala zapadni put koji ju je upotrebljavao protiv Srba. Rusija još nije poznavala fenomenologiju srpskog rusofilstva, pa je mešala prirodne prijatelje sa prirodnim neprijateljima.

Milošević je upadao u procepe između kalkulantskog Zapada, vatikanskog prozelitizma i zapadnjačke ruske političke birokratije. Upadajući u po njega i Srbe fatalan procep prihvatao je kao “realnu politiku” pritisak na ugrožene sunarodnike koji nisu imali druge varijante opstanka osim oružane. Prihvatajući naloge Kozirjeva pomogao je da se “mirovnjaci” OUN pojave kao neutralizatori srpskih oslobodilačkih napora, da iz “zaštićenih zona” OUN separatisti nekažnjeno napadaju Srbe i da se pripreme za potonje “konačne napade” uz pomoć NATO. Takvi su bili i “Vensov plan” i “Vens-Ovenov”, i svi drugi. Iz “zaštićene zone” pripreman je napad Hrvata na Zapadnu Sloveniju, iz “zaštićene zone Srebrenice” napadani su Srbi Podrinja. A kada su njihove vojne formacije pritekle u pomoć ugroženim sunarodnicima Srbi su bili optuženi za genocid, dok je Srebrenica na kraju rata dobila karakter muslimanskog kultnog mesta.

Srpske pobede na bojnom polju na kraju su pretvorene u strašne poraze, u razbijanja srpskih zemalja, u proterivanje stotina hiljada Srba (iz Hrvatske oko 800.000, uključujući i RSK). “Mirovni” ugovor u Dejtonu verifikovao je ovu tragediju. I u tome je učestvovala ruska politička birokratija, na sluganski način, jer nije imala svog koncepta, jer nije poznavala ni osnovne istorijske činjenice. Da je Dejtonu, koji je nametao BiH kao “Jugoslaviju u malom”, pretpostavila “Jugoslaviju u velikom”, odnosno zahtevala da se čitava ova oblast (“središnja srpska zemlja”) vrati u komplementarni etnojezički i kulturnoistorijski krug, uz nju i RSK, možda i Dubrovnik, Dalmacija i Istra, postiglo bi se stabilno rešenje za sve. Ne bi se desilo da i ovaj nastavak Drugog svetskog rata ostane bez prave završnice.

Da je Rusija poznavala suštinu drame ne bi dozvolila da se pred Haškim tribunalom nađu predvodnici srpskog pokreta otpora – po “komandnoj odgovornosti”, da je poznavala logiku situacije, Zapadu bi suprotstavila fakat da se srpski narod po treći put u 20. veku samo branio, te da u takvoj egzistencijalnoj situaciji nema “komandne odgovornosti”, jer je sav narod komandant svoje sudbine. Stoga danas srpski narod od preporođene Rusije očekuje da ispravi te promašaje, da otkaže poslušnost Haškom tribunalu, da oslobodi sve srpske zatočenike, među njima i nedužnog lidera SRS dr Vojislava Šešelja. Da zatraži da se obustave hajke na Karadžića i Mladića.[3]

Staljinistička ideološka svest dugo je živela i posle Staljina. Dva primera su najkarakterističnija: odlikovanje predsednika Tuđmana 1995. povodom 50-to godišnjice pobede nad fašizmom, odlikovanje čoveka koji je 1991-1995. zajedno sa svojim najbližim saradnikom Stipom Mesićem širio hrvatsko-ustaške zastave, iste one pod kojima su tokom Drugog svetskog rata poklane stotine hiljada Srba, iste one pod čijom komandom su “hrvatski junaci” pod komandom Marka Mesića, strica aktuelnog hrvatskog predsednika, jurišali protiv Rusa kod Staljingrada.

Ni Kremlj ni Kozirjevljev MID to nisu znali, pa nisu mogli ni čuti srpske vapaje:”Da je igdje brata u svetu da požali ka da bi pomoga!” Ruski politički vrh nije znao da su Srbi i 90-tih godina bili žrtve vatikanske strategije i germanske osvete zbog zaustavljanja dva njihova Drang Nach Osten-a, kao i zapadne osvete zbog toga što su u zadnjoj deceniji 20. veka pomeli njegove velike planove da se kolaps SSSR iskoristi i da se razlabavljena Rusija baci na kolena. Prihvatajući zapadne ratne planove i posleratne mirovne ugovore, kakav je bio Dejtonski, krajem 1995. godine, Rusija je pravila promašaje koji su govorili da je ideološka svest mnogih političara postala istorijska. Da je Rusija poznavala etničku fenomenologiju Jugoslavije, ne bi dozvolila divljanja konvertita (odredila bi ih na osnovu svog galicijskog i poljskog sindroma), i time bi demaskirala planove Zapada koji su se pomoću ovih neutemeljenih grana srpskog stabla ostvarivali. A bila je u poziciji da zapadnim kalkulantima i propagandistima pretpostavi temeljnu rekonstrukciju Jugoslavije: a) Jedan put mogao je biti njena obnova na etnojezičkim i kulturno-istorijskim osnovama (koji bi već poraženi konvertiti morali prihvatiti), b) Drugi put mogao je biti ujedinjenje svih pravoslavaca na prostoru prethodne Jugoslavije uz ignorisanje na njihovoj osnovi proglašenih vatikansko-kominternovskih nacija. Ako bi bio prihvaćen prvi put pod jednim krovom ubrzo bi se našli i slovenski muslimani (oko 95% srpskog porekla) i površno hrvatizovani Srbi rimokatolici u Dubrovniku, Dalmaciji, Istri, Slavoniji.

U Rusiji takvog saznanja nije bilo, politika je uglavnom počivala na modifikovanim staljinskim floskulama.

Zapadna “Kosovska kampanja” i upotreba srpskih 5-oktobarskih blagoutrobnih i vlastoljubivih zapadnjaka – na liniji politike stabilizacije srpskih razvalina

Ovakva Rusija bila je širom otvorena za ostvarenje velike antiruske strategije. Na putu Zapada je ponovo kao i u kajzer Vilhelmovo i Hitlerovo doba stajala Srbija, sada u rukama neokomunističkih i demokratstvujućih “internacionalista” – Titove škole. Titovi srpski učenici pokazali su se kao najbolji đaci kada su 1992. godine na brzinu sklepali Saveznu Republiku Jugoslaviju, na osnovama predratnog kominternovskog i hrvatskog separatističkog modela koji je zadržao staru podelu Srpskog naroda na Srbe i Crnogorce, te stare federalne ingerencije koje su je održale putem idealizatorske logike u kojoj je crnogorska novonacionalna odrednica nesmetano nastavljala funkcionisanje na osnovama ovakve svesti njenih predvodnika.

Velika kriza koju je izazvao građanski rat u Hrvatskoj i BiH 1991-1995. učinila je da je crnogorska samobitnost dobila i antisrpski separatistički vid. Liderske svađe, pre svega one između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića (potom i Predraga Bulatovića), podsećale su na srpske srednjevekovne velikaške sukobe, koji su išli do isključivosti. Glavni uzročnik bila je Miloševićeva nedomišljena politika prema zapadnim srpskim zemljama. Prihvatajući put “kooperativnosti” sa Zapadom, na koji ga je terala i Jeljcinova Rusija, Milošević nije znao da Srbima nametnuti rat dovede do kraja, iako je vojnička pobeda bila izvojevana i u RS i u RSK, već krajem 1992. godine.

Koristeći se srpskim “velikaškim sindromom”, raskolom između Srbije i Crne Gore, Albanci su u miru stvarali svoje paralelno društvo, u iščekivanju strane pomoći – kao što su to uvek radili u procesu ostvarivanja programa svoje Prizrenske lige (1878). Već 1994. SAD su obratile punu pažnju na njih, upravo onda kada su se Srbi nalazili pred pobedom. Da bi se osujetilo spajanje dve srpske republike (RS i RSK) lansirali su tzv. “Vašingtonski papir”: “K” jednako “K”, onoliko autonomije za Srbe Krajine (RSK) unutar Hrvatske koliko i za Albance KiM unutar Srbije. Bila je to prilika da se glavni ratni problem reši, iako nepotpuno. Srbi u RSK bili su gotovo jedini njeni žitelji (oko 90%), dok su Albanci na KiM bili u velikoj većini, ostvarenoj posle velikih nasilja nad Srbima od 1941-1989. Na Kosovu i Metohiji Drugi svetski rat nije bio završen, naprotiv, zahvaljujući Titovoj diktaturi i njegovim kompartijskim eksponentima odnosno srpskim političkim ideologizatorima, tekovine ratnih i posleratnih nasilja nad Srbima prihvatane su kao svršeni činovi.

Pripremajući se za “kosovsku kampanju” Zapad je sa Albancima računao kao sa svojom “upotrebnom vrednošću”, i protiv Srbije i protiv Rusije. Već je bio stvorio propagandne uslove za njihovo pokretanje na akciju. U toku satanizacije Srba laži o albanskom ilirskom poreklu, o Skenderbegu kao junačkoj okosnici njihove istorije bile su ih predstavile kao egzotični narod koji pati od “tamo nekih Srba”, “divljih Indijanaca”. Zapadne dame su plakale zbog njihove “zle sudbine”. I taj “kaubojski film” još se okreće. Srpske politike još nije bilo, nije bilo ni naučnih operacionalizacija koje bi pokazale da Albanci nemaju nikakve veze sa Ilirima, dok je Skenderbeg (Đorđe Kastriota), po svim porodičnim i rodovskim linijama bio Srbin, čak je jedna njegova sestra Angelina bila srpska svetica (Mati Angelina). Tako su Šiptari (Albanci), udarna pesnica Turske imperije protiv Srba i Evrope, postajali evropski branioci. Njihov konvertitski sindrom govorio je da se radi o narodu bez kulturnoistorijskih temelja - “narodu bez zemlje”. Znajući to, Vatikan je poveo široku strategiju njihovog “uzemljenja” preko dobrotvorke Majke Tereze (verovatno srpskog porekla) dajući ovom simbolu planetarnu popularnost. Očigledno s ciljem pokatoličenja albanskih muhamedanaca.

Albanski separatistički pokret stasavao je na talasu satanizacije Srba, koja je posle Dejtonskog nameta dobijala nove impulse u satanizaciji srpskih predvodnika: Karadžića, Mladića, Miloševića... Pripremajući svoju “kosovsku kampanju”, Zapad je optuživao sve Srbe kao vinovnike građanskog rata 1991-1995, satanizovao narod koji je dva puta u 20.veku bio žrtva velikih genocida. Sada mu je objektivno bio kriv što nije dozvolio da mu se desi još jedan. Na sceni je bila “nemačka Evropa” i “papska Amerika”.

Dok su se Srbi gložili na partijsko-političkoj liniji, dok su Šiptari stvarali svoje paralelno društvo uz pomoć srpskih neprijatelja na Zapadu i uz finansiranje preko svojih narko-dolarskih klanova, Hrvati su lešinarski uživali u bez pobede darovanim im srpskim zemljama. Na sve moguće načine sprečavali su povratak stotina hiljada proteranih. Pravili su javne i tajne optužnice protiv srpskih branilaca sopstvenih domova, šaljući u Haški tribunal sve njihove predvodnike: Milana Martića, Milana Babića i mnoge druge. Bilo je očigledno da hrvatsko kolo vodi rimski papa, da pomaže hrvatskim lešinarima da se oslobode svojih pravoslavnih sunarodnika, da ih proteraju ili pokatoliče.

Satanizacija Srba vodila je sužavanju dejtonskih kompetencija RS, pokazivala je da je na delu antipravoslavna i antisrpska zavera. Zapadna politika u prilog muslimana ponavljala je svoj stari put: izazvati novi sukob Srba i muslimana (u stvari islamizovanih Srba), potom uskočiti u ovaj bratoubilački obračun putem “mirotvoračkih” prevara, pomoći muslimane preimenovane u Bošnjake da pobede Srbe i na kraju ih “nagraditi” srpskim zemljama. I tako ih ponovo ubaciti u hrvatski katolički krug. Trebalo je prevazići promašaj koji je Tuđman učinio 1993/4. napadom na svoje dotadašnje partnere.

Put aktiviranja zapadnog kosovskog scenarija išao je putem podrške albanskim separatistima (koje je pre toga, pre 1998, Zapad tretirao kao teroriste). Ovu šansu Albanci su spremno dočekali. Odmah su počeli sa diverzijama na saobraćajnicama, sa ubistvom srpskih policajaca i građana, a onda i dece po kafićima. Da izađu iz “mišije rupe” pomogli su im stari majstori antisrpskih podvala, oni koji su se već bili ogledali preko izmišljenih afera: u sarajevskim Markalama i preko Srebrenice... Amerika je uputila na KiM u Latinskoj Americi već oprobanog provokatora i zločinca Vilijema Vokera, postavljajući ga na čelu “Verifikacione misije”, u stvari na čelu grupe koja je imala zadatak da isprovocira NATO agresiju protiv Srba. Voker je u tom cilju iskoristio lažirani zločin u selu Račak, gde su tela u napadima na Srbe poginulih terorista bila presvučena u građanska odela. I ova satanizacija Srba dobila je “potvrdu” preko američkih TV-mozgova, koji su obmane primali kao činjenice.

Sastanak u Rambujeu bio je samo predstava drskog nasilnika koji se spremao za zločin najvećih razmera.

Uskoro je, 24. marta 1999, na scenu stupio “Milosrdni anđeo” sa hiljadama aviona, tomahavk raketa, sa hiljadama tona eksploziva, sa granatama napunjenim osiromašenim uranijumom. Rušeni su gradovi i sela, ginuli su ljudi, čak i deca u kolevci. Na KiM insceniran je albanski egzodus (propaganda je govorila da se radi o stotinama hiljada ljudi koji beže ispred srpskog terora, a bežali su u skladu sa perfidnim antisrpskim dogovorom), a od NATO bombi Srbi su se branili puškama, topovima i raketama kratkog dometa, odolevali su hiljadostruko jačoj sili. Sreća je po natovce to što nije ostvarena i njihova kopnena operacija, jer tada bi se njihove žrtve merile hiljadama, možda i desetinama hiljada ubijenih vojnika.

Agresija je pokazala još jednu antisrpsku upotrebu neruske Rusije. Kao i u prethodnom građanskom (1991-1995.) i sada je njena politička birokratija na određeni način trgovala sa Srbima, očigledno bez saznanja da se Srbi herojski bore i opstaju na svojoj zemlji, dok u isto vreme – objektivno – brane i Rusiju. Samo je premijer Jevgenij Primakov pokazao političke “zube”, kada je čuvši za napad okrenuo svoj avion koji je leteo za SAD. Sve je to, međutim, pomračila fatalna uloga Viktora Černomidina, koji je Srbe, prvo zavaravao čestim letovima za Beograd, za vreme čijeg boravka su NATO napadi prestajali, da bi odmah posle njegovog odlaska bili nastavljeni još većom žestinom. NATO je na sve načine potcenjivao Rusiju. Černomidin se dodvoravao Zapadu da bi dobio šansu da nasledi pijanog Jeljcina, ali je u svom ovom sluganstvu prevazilazio i šefa MID-a Kozirjeva. Na sastanku u blizini Bona izigrao je i dogovor ruskih i američkih generala, koji je sadržao u datoj situaciji najpovoljniju varijantu za Srbe – ostanak respektabilnih vojnih snaga na KiM. Obmanuo je kompetentne ruske vojne i političke pregovarače, a onda se pohvalio svojim prljavim delom, naglasivši da je sreća što nije došlo do kopnene intervencije – jer Srbi su “majstori krvavih banji”. Bio je to još jedan strašni delikt u ime Kremlja protiv “najrusofilskijeg naroda na svetu”:

Posle agresije na KiM u ime zapadne civilizacije instalirano je srednjevekovlje, tajna ubistva Srba, novi egzodusi. Srbi su ponovo terani da u bescenje prodaju zemlju koju su njihovi preci, po nekim izvorima, posedovali od antičkih vremena. Razočaranje u Rusiju postojalo je mučeničko onog momenta kada je ruski odred, u toku noći prebačen na Prištinski aerodrom, gde su ga u bratski zagrljaj primile desetine hiljada razdraganih Srba, uskoro morao da ostavi svoju braću i prepusti ih zloj sudbini. Tada je časni ruski general i pesnik Ivašov od stida proplakao. Ponovila se 1944, kada je Crvena armija prešla granicu Srbije i dočekana od naroda, od njegovih nacionalnih boraca (četnika) trijumfalno, ali i to je potrajalo dok nije stiglo Staljinovo naređenje (očigledno tajno inspirisano od strane Tita), da ne treba da prihvataju nacionaliste (jer su oni sa okupatorom). Krajem veka, 1999. godine, ruski vojnici bili su zbunjeni zbog politike vlade koja ih je pretvarala u “priperak” zapadnih snaga, pa su upadali u procepe između srpskog naroda koji ih je primao kao rođenu braću i zapadnjačke ruske politike koja im je okretala leđa. Ponovio se i ideološki usud iz prethodnog svetskog rata, mnogi ruski vojnici nalazili su se u stanju ateističke izgubljenosti pa nisu ni prepoznavali sjaj pravoslavnih hramova svuda oko njih. Bilo je nemoralnih ekscesa prema Srbima kao i 1944. godine.

Postoje mogućnosti da Rusija krene potpuno novim putem u rešavanju ne samo srpskog nego i jugoslovenskog pitanja. Prvo Rusko “ne” zapadnim kalkulantima – u prilog odbrane principa međunarodnog prava i rezolucije 1244 saveta bezbednosti OUN o Kosovu i Metohiji

Vlada novog predsednika Ruske Federacije Vladimira Vladimiroviča Putina donela je bitne promene u rusko-srpskim odnosima. Ne odmah, jer je novi predsednik morao prihvatiti i deo Jeljcinovog nasleđa. I u MID su se jedno vreme čuli glasovi starog “političkog realizma”. Neki savetnici i dalje su neznalački rezonovali o situaciji, ignorišući pozicije ruske crkve, ruske državne Dume, i realne analize mnogih ruskih naučnika.

Novu poziciju Rusije nosilo je njeno brzo ekonomsko ozdravljenje, te sklad tradicionalnih i univerzalnih civilizacijskih vrednosti. Predsednik i njegovi saradnici izvlačili su zemlju iz sveopšteg kolapsa. Nesreća je, međutim, bila što se to dešavalo posle pojave beogradskog zapadnjačkog režima 5. oktobra 2000, kada je na kormilo vlasti došlo “šareno društvo”, čak i mnogi politikanti bez dostojanstva, što su oni i pokazali sramnim izručenjem Miloševića Haškom tribunalu, kasnije i drugih predvodnika ugroženog naroda, čitavog srpskog i vojnog i političkog vrha, ljudi koji su odlučno branili KiM. Time se na određeni način opravdavala NATO agresija. A bilo je jasno da time Zapad uklanja borce koji su mogli da ugroze njegove nove planove na Kosmetu. Zatočenje lidera SRS dr Vojislava Šešelja imalo je isti cilj.

Petooktobarski režim je u prvim godinama svog postojanja, dodvoravajući se Zapadu dozvolio da muslimanski i hrvatski separatisti podignu tužbe kod međunarodnog suda protiv Srbije, žrtve njihove agresije, dok je svoje tužbe protiv njih povukao. Nije mu ni padalo na pamet da pokrene pitanje odštete za dva genocida, u Prvom i Drugom svetskom ratu, u kojima su učestvovali dedovi i očevi agresora iz 1991-95. Nije pokretao ni pitanje albanskih ratnih reparacija za zločine 1941-44. Nije pokrenuo ni pitanje RSK, dok je RS, sa kojom je Srbija imala specijalne veze, ostavljao bez konkretne podrške, pa su se njena rukovodstva sve više povlačila pod pritiscima. RS je postepeno gubila svoje ingerencije i utapala se u unitarnu BiH. Režim je uspostavljao i normalne odnose sa Hrvatskom, ne uslovljavajući ih povratkom proteranih Srba RSK u autonomnu sigurnost, čak je dozvoljavao hrvatsku ekonomsku penetraciju na štetu srpske privrede. Istu politiku vodio je i prema Sloveniji, koja je bila u rukama nekih nedoličnih srbofobskih ličnosti.

Mnoge činjenice upućuju da Rusija za vreme predsednikovanja B. N. Jeljcina nije imala svoju jasno određenu poziciju ni prema jugoslovenskoj drami 1991 – 1995. i prema NATO agresiji protiv srpskog naroda 1999. Sve do početka 21. veka vukla se umnogome na repu zapadne politike. To je bio bitan uzrok ruiniranja srpskog etničkog prostora, ali i uzročnik jugoslovenske tragedije. Zapad je Srbe uništavao kao “stvarno” ili “potencijalno uporište Rusije”, što su bile sve motivacije zapadnih politika od početka 19. veka, a Rusija je podržavala normalne odnose sa svim bivšim jugoslovenskim republikama, i onima koje su delovale u službi Zapada, sa nastojanjem da pomoću njega prisvoje darovane im srpske zemlje. Čak je priznala i namet “nezavisne“ Crne Gore, što je bio važan cilj Vatikanske strategije.

Početkom 21. veka zjapile su mnoge pukotine, srpske u prvom redu, kosmetska. Ne manje bolna od nje bila je i rana Republike Srpske Krajine, koja je imala pravoslavno-srpsku populaciju (oko 90%), koja je ustvari bila najkompaktnija pravoslavna “oaza”, preostala posle hrvatizacije Srba rimokatolika Slavonije, Baranje, Dalmacije, Istre, Dubrovnika. Svet je mirno posmatrao mučenički život prognanih, njih oko 500.000, iz RSK. Ostali su bili razbacani po drugim prostorima Hrvatske. Ukupna brojčanost ovih procenjuje se na oko 300.000 ljudi. Ni Evropska unija se nije osvrtala na izbegličke jauke: kad-kad je opominjala Zagreb ali bez efekta. Ispražnjenim krajiškim prostorima zavijali su gladni vukovi dok su retki srpski povratnici morali da iz svojih pojata za životinje i kokošarnika molećivo posmatraju uzurpatore kako koriste i rasprodaju njihova bogata domaćinstva. Nije se čuo ni protest Moskve. Ni zapadnjačko-politički Beograd nije se mnogo bunio, samo su krajiške organizacije u rasejanju podizale svoj glas protesta, koji je bio pojačan posle formiranja Vlade RSK u progonstvu.

Vapaj Srpstva čuo se po svim srpskim zemljama, naročito posle šiptarskih rušilačkih pogroma 17. marta 2004, ali neke sluganske beogradske partije ni tada nisu dozvoljavale vojnu intervenciju što je Srbe predstavljalo kao kukavice a Šiptare ohrabrivalo.

S druge strane nezavisna Hrvatska nastavljala je stari titovski put “upotrebe” Rusije protiv Srba, da bi za svagda prisvojila darovane im srpske zemlje. Koristila se ruskom političkom “ekvidistancom” koja je u isti red stavljala prirodne prijatelje i prirodne neprijatelje, politikom koja je išla na ruku svim razbijačima Jugoslavije i srpskih zemalja. Zagreb je posebno koristio novu rusku pragmatičnu politiku, razvijajući sa Moskvom svestrane ekonomske odnose. Ruska preduzeća gradila su u Hrvatskoj infrastrukturu i na prostorima izbeglih Srba, pored stratišta iz Drugog svetskog rata, tamo gde je stotine hiljada Srba pod mukama izgovaralo poslednje reči: Živela majka Rusija!

Pojava Vladimira Vladimiroviča Putina označila je početak razvoja bitno drugačijih ruskih odnosa prema Srbima

Pojava na ruskom kormilu Vladimira Vladimiroviča Putina otvorila je novi proces ne samo u ruskoj nego i u srpskoj istoriji. Usledilo je i prvo rusko odlučno NE zapadnoj politici na KiM, što je Srbe uspravilo i ohrabrilo. Vrlo angažovani ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Aleksejev upućivao im je poruke da ih Rusija neće napustiti.

Ali zvanični Beograd budući u rukama zapadnjaka dugo nije primećivao novu pojavu ruskog diva pa je i dalje produžavao politiku dodvoravanja Zapadu. Prema KiM i dalje nije imao jasnu poziciju, problem nije postavljao u okviru celokupnog srpskog pitanja. Nastavio je staru politiku “na parče” omogućavajući srpskim neprijateljima da stabilizuju srpske razvaline. Svojom površnošću zbunjivao je i samu rusku diplomatiju, ministar Sergej Lavrov je često poručivao:”Mi ne možemo biti veći Srbi od Srba”.

Isprazno manevrisanje trajalo je sve do 2005, kada je, posle odstupničke opcije: “Više od autonomije-manje od republike” usledila nova: autonomija KiM unutar Srbije i autonomija njenih Srba unutar Kosmeta, uz direktne veze sa Maticom. Ali ni ona nije postavljala problem na jugoslovenskom i svesrpskom nivou. Beograd nije nalazio za shodno ni da predoči “Vašingtonski papir” iz kraja 1994, koji je predviđao reciprocitet: Kosovo-jednako-Krajina, “K” jednako “K”, onoliko autonomije za Albance KiM unutar Srbije koliko i za Srbe RSK unutar Hrvatske. Vašington je tada verovatno vođen vatikanskom politikom, želeo da spasi celovitost Hrvatske, ali i eventualno takvo rešenje za Srbe je bilo povoljnija pozicija od svih prethodnih, jer su Srbi u Krajini predstavljali oko 90% žitelja dok su Albanci na KiM već bili uzurpirali mnoge srpske zemlje i sačinjavali su oko 80% stanovništva, uračunavajući tu i u 20. veku poarnaućene Srbe (Arnautaše) i ne mali broj muhamedanskih Srba koji su tada živeli na granici odnarođivanja. Ostvarenjem ovog reciprociteta bila bi osujećena velikoalbanska strategija osvajanja Kosova i Metohije, usvojena na Prizrenskoj ligi 1878. U prilog ostvarenju svog kosovskog scenarija neki zapadni politički krugovi poturali su reciprocitet: KiM jednako RS, koji je za Srbe neprihvatljiv, jer se radi o dve iskonske srpske zemlje, i jer bi takvo rešenje osujetilo mogućnosti buduće reintegracije celokupne BiH u njen prirodni, srpski etnojezički okvir. Sadašnji njen ćorsokak vodi ka tome, reintegrisaće se pošto prohuje ludi zapadni politički vetrovi.

I kada je “američko Kosovo” proglasilo nezavisnost Beograd nije našao za shodno da prizna Vladu RSK u progonstvu, odnosno da zatraži povratak autonomnog statusa ove srpske zemlje koji je ova vlada reprezentovala. Da zatraži ostvarenje projekta “K”=”K”.

Putinova politika upućivala je Rusiju da prihvati potpuno novi put u rešavanju problema na prostoru prethodne Jugoslavije, odnosno da otkloni sve posledice Drugog svetskog rata, polazeći od činjenice da ovaj rat u Jugoslaviji nije bio završen, da je na KiM nastavljen njegov oružani tok, da je tzv. posleratnim mirovnim ugovorima u svim slučajevima bila oštećena srpska žrtva a za to je umnogome bio odgovoran SSSR, jer je Titove ratne obmane primao zdravo za gotovo, da je stvorio opšte uslove za razbijanje srpskih zemalja te da je umnogome kriv i za sudbinu KiM. Staljin je još pre rata planirao da južnu srpsku pokrajinu preda Albaniji, koja bi potom postala jedna od jugoslovenskih republika. Aktuelizovano je to i tokom razgovora sa E. Kardeljom 1947.

Ako u odnosu prema KiM krene novim putem, Rusija će, verujem, biti upućena da zatraži: a) Povratak u Albaniju svih onih koji su u periodu od 1941 do 2007. doseljeni u južnu srpsku pokrajinu (zajedno sa potomcima), ali i da zatraži da sukcesori fašističke Italije i nacističke Nemačke plate materijalne izdatke za njihovu reintegraciju, b) Da zatraži poništenje uzurpacija srpskih zemalja, crkvenog i manastirskog vlasništva, c) Poništavanje svih kupoprodajnih ugovora sklopljenih u navedenom periodu uz obeštećenje svih onih koji su zemlju kupili bez opšte i posebne prisile. Napokon, da zatraži odlučno odbacivanje Ahtisarijevog izrazito antisrpskog plana. Tek će posle toga Drugi svetski rat i ovde biti završen. Ono što se dešavalo u zadnjoj deceniji 20. veka i što se danas dešava i na KiM i u Hrvatskoj i u Makedoniji bio je njegov nastavak.

Ako Rusija krene svojim putem, i to ne samo u pomoć Srbima nego i svim Jugoslovenima, otvoriće se novi proces, nove perspektive za rešenje svih problema na prostoru razbijene države. Da krene ovim putem prema Srbima, Rusija ima ne samo političke nego i moralne adute:

a) Aduti prema Hrvatskoj leže u činjenici da je njena prethodnica kvislinška Nezavisna Država Hrvatska počinila strašni genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, da je objavila rat SSSR-u i sa jakom vojnom formacijom učestvovala u bici kod Staljingrada. Zatim, i zbog fakta da Hrvatska za počinjena zločinaštva nije platila ratne reparacije, za šta je objektivno kriva i staljinska vrhuška, jer je zbog nepoznavanja jugoslovenske etničke i nacionalne situacije prihvatila obmane koje su učinile da je stotine hiljada ubica preko noći bilo prebačeno na stranu pobednika, odnosno da je rat zahvaljujući tim obmanama bio “završen” kao pobeda i nad okupatorima i nad “velikosrpskom hegemonijom”. Time su ubice bile “abolirane” i oslobođene reparacionih obaveza. Drugi adut prema Hrvatskoj počiva na činjenici da je pokroviteljica NDH Musolinijeva Italija posle rata platila reparacije Jugoslaviji u teritorijama na severu Jadrana. Te teritorije su krajem 20. veka ušle u sastav Hrvatske, pa je tako počinilac zločina bio nagrađen na račun žrtve.

b) Argument posebne vrste odnosi se na nemačko-hrvatske ratne i posleratne odnose. Hitlerova Nemačka objektivno je bila pokrovitelj hrvatskog genocida, ali je naslednica Trećeg rajha bila i glavni inspirator priznanja hrvatskih i drugih separatista, što je bio uzročnik građanskog rata 1991-1995. Bila je ona i agilni učesnik u NATO agresiji 1999. Svim Srbima, a verovati je i velikom delu svetske javnosti, jasno je da se Nemačka svetila Srbima za njihovo zaustavljanje tri Drang Nach Osten-a uperena protiv Rusa. Takva Nemačka Srbima još nije platila ratne reparacije iz Drugog svetskog rata, zbog čega Srbi od Rusije očekuju da od Nemačke zatraži da svoj odnos prema Srpskom narodu iz temelja promeni, da Srbima plati ratne reparacije, da podrži isti srpski zahtev prema Hrvatskoj – da i ona plati svoje reparacije, jer je Hrvatska i devedesetih godina 20. veka nastupala pod starim hrvatsko-ustaškim simbolima.

Moralne obaveze Rusije prema Srbima počivaju na činjenici da su oni kao narod oduvek bili okrenuti Rusiji, i danas su zadržali ta osećanja. Bez obzira na zapadnjačka manevrisanja uz upotrebu nekih njihovih nedostojnih zvaničnika, oni i dalje nade polažu u Rusiju, novu Rusiju sklada tradicionalnih i civilizacijskih vrednosti. Očekuju od nje i veliku materijalnu pomoć, koja bi prekinula njihovu svestranu agoniju. Rusija te izdatke može i nadoknaditi jer su i KiM i RSK toliko prirodno bogati da su u stanju da vrate dug.

Rusija može pomoći Srbima i na duhovnom planu, na način koji bi imao i veliku političku težinu, ako svoju Pravoslavnu crkvu podstakne na veće povezivanje sa srpskom, ako ustanovi zajednički pravoslavni centar na mestu drevne Pećke patrijaršije. Tu, na raskršću religija, odnosno na raskršću više konvertitskih individualiteta moguće je na poseban način podsticati i ostvarivati i ekumensku konvergenciju.

Rusija će krenuti novim putem ako temeljno i sistematično odredi tradicionalnu dimenziju rusko-srpskih odnosa, fenomenologiju srpskog rusofilstva, koje je starije od svih ideologija i politika, od svih režima, ako na toj osnovi odredi svoju politiku prema južnim Slovenima, Rusija može otvoriti i proces njihove široke reintegracije na etnojezičkoj i kulturno-istorijskoj osnovi, čime će religiozne razlike biti potisnute u drugi plan. A put prema Evropskoj uniji neminovno vodi nadideološkom i nadreligioznom ogledanju slovenskih naroda, koje će kad-tad rezultirati revitalizacijom autentičnih kulturno bogatih društvenih formacija. Bila bi to i reintegracija iz komplementarne srpske celine silom okolnosti odvojenih delova, danas sintetičkih naciona, duhovno osiromašenih do stepena međusobne patološke isključivosti. U tom širokom okviru pokazaće se da se na Balkanu tzv. globalizacija ogledala i kao politika uništenja srpskog identiteta, njegove glavne etno-istorijske okosnice. Posle Helena, najutemeljenije. Danas se Srbi “kriju” iza raznih imena: Srbi, Hrvati (oko 90% srpskog porekla), Bošnjaci-muslimani (oko 95% srpskog porekla), Crnogorci (100% Srbi), Makedonci (uglavnom srpskog porekla), Albanci-Arbanasi-Šiptari (oko 70% srpskog porekla), Bugari (čiji identitet je neodvojiv od srpskog), Mađari (u većini srpskog i slovačkog porekla), Transilvanci (u većini mađarizovani Srbi i Nemci).

Uvereni smo da nova ruska politika treba da stavi u prvi plan činjenicu da se 90-tih godina 20. veka u Jugoslaviji dešavalo bratoubilačko ogledanje Srba rimokatolika protiv Srba pravoslavaca, Srba muhamedanaca protiv Srba pravoslavaca, da je to i osnovno obeležje svih novovekovnih društveno-političkih procesa na Balkanu. I albansko-srpski sukobi sadrže tu dimenziju, iako je ovde srpsko poreklo najvećeg broja Šiptara dosta potisnuto velikonacionalnom ideologijom koja se kod ovog entiteta pokazuje kao “religija” posebne vrste. Uzimajući u obzir tu činjenicu, Vatikan je već pokrenuo proces vraćanja jednog dela Albanaca staroj veri, onog dela koji je posle velikog evropskog rata krajem 17. veka i početkom 18. veka bio naseljen na KiM. Stara vera ovih bila je katolička, koju su posle preseljenja odbacili da bi od Turaka dobili srpske posede, uz primanje islamske vere, ali oni su i u starom kraju bili Srbi-Malisori, o čemu govori titula njihovog skoro milenijumskog poglavara “Biskup barski-primas srpski”.

Ako se okrene etno-istorijskim temeljima južnoslovenske stvarnosti, Rusija će otkriti mnoge “vivo-eksperimente” na srpskom etničkom biću, propraćene neizdrživim nasiljima, i doći do onih novovekovnih kada su u procesu sklada katoličkog klerikalizma i revolucionarne ideologije na srpskom etničkom biću ostvarene i jezičke i nacionalne transformacije: kada je u borbi protiv Srba kao ruskog uporišta stvarano nekoliko novih “nacija” na srpskom etničkom biću, kada je srpski jezik dobio svoje “transformacije” u hrvatski, makedonski, bošnjački, a na putu je i – crnogorski. Takva nasilja nije doživeo nijedan narod u novovekovnoj evropskoj istoriji.

U 20. veku Srbi su bili žrtva ideologizirane Rusije: posle Oktobarske revolucije SSSR (na koga su gledali kao na majku Rusiju) nije mnogo vodio računa ni o identitetu svog najmnogobrojnijeg ruskog naroda, dozvoljavajući da se on raspline u sovjetizmu, čak da jedan njegov deo uđe u fazu asimilatorske identifikacije sa neslovenskim nacionalnim okruženjima. Ruski učenici, Srbi, doživljavali su istu sudbinu preko jugoslavizacije, preko novonacionalnih regionalizacija, preko nasilnih i administrativnih asimilacija. Najkarakterističniji su u ovom smislu bili geografski okviri Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, KiM...

Ako slovenska matica krene potpuno novim putem, ako srpski problem sagleda u sklopu jugoslovenskog, biće to ogledno polje za sagledavanje fenomenologije vatikanskog prozelitizma koji danas deluje pomoću američke i evropske “batine”. Doći će do zaključka da je i građanski i verski rat u Jugoslaviji 1991-1995. bio njegovo delo. Proterivanje pravoslavnih Srba iz Hrvatske i nasilno pokatoličenje mnogih (oko 30 000) je jedan od bitnih pokazatelja tog prozelitizma. Ako Rusija krene novim putem, zaustaviće Vatikansku strategiju koja se iz Galicije širi na Belu, Malu i Veliku Rusiju. S tim u vezi videće da su nove konstrukcije postavljene na jugoslovenskim razvalinama postale nova uporišta Zapada uperena protiv Rusije, da je izdvajanje Hrvatske u okvirima koji obuhvataju skoro celo jadransko primorje, sastavni deo germanske i mađarske strategije da bez veće smetnje otklone posledice prvog svetskog rata.

Objektivno gledajući pokazuje se kao nepobitna činjenica da su Srbi u 20. veku tri puta zaustavljali velike antiruske strategije: u Drugom svetskom ratu Srbi su stradali zbog velikih obmana Saveznika, koje su dolazile iz Titovog centra, odnosno sa izvorišta stare vatikanske strategije “usklađene” sa kominternovskom. U građanskom i verskom ratu 90-tih godina razbijeni su pomoću manipulacija koje su titoističke veštačke federalne granice nametnule kao državne, stvarajući nove tvorevine u korist separatista, srbofoba i rusofoba. U toku NATO agresije, zapadni kalkulanti u politici satanizacije i uništenja Srba koristili su se i ruskim duhovnim i političkim sumrakom i kolapsom.

Zbog svega gore rečenog, verujemo da je pojava nove Rusije, koju na uzvišeni način personifikuje Vladimir Vladimirovič Putin, koju će bez svake sumnje nastaviti i njegov naslednik Dmitrij Anatolevič Medvedev, za sve Srbe velika nada, nada koja rađa uverenje da će se njihova agonija ubrzo završiti.

Umesto zaključka

Pisac ovog elaborata, u stvari političko-istorijskog okvira srpske drame koja još uvek traje, želi da predstavnicima danas prosperitetne Ruske Federacije pruži činjenice prepoznatljive i u ruskim novovekovnim procesima, da pokaže sklad i nesklad rusko-srpskih političkih odnosa, ali i one činjenice koje pokazuju neobično zajedništvo njihovih sudbina. Glavno obeležje naših istorija je uzaludnost žrtvovanja za druge. Rusi su u ime velkih ideja socijalizma i internacionalizma svoje vitalne nacionalne interese podredili interesima svojih manjinskih etničkih grupacija, da bi na kraju doživeli nezahvalnost od njihovih skorojevićkih političkih birokratija. Rusi su prolili reke krvi za oslobađanje Evrope i sveta, da bi na kraju postali “smetnja” Evropi i svetu. Malobrojni Srbi su sve svoje slobodarske pobede u 20. veku podredili jugoslovenskom zajedništvu da bi na kraju doživeli nezahvalnost od strane onih koji su zahvaljujući njima bili otrgnuti iz neslovenskih okvira. Vekovima opstajući na braniku Evrope i zapadne civilizacije od Osmanlija, Srbi su na kraju 20. veka postali žrtve te civilizacije, oličene u Evropskoj uniji.

Tokom svih ovih mučeničkih iskušenja oči svih Srba bile su uperene prema Rusiji, otuda se očekivao spas, ali je dugo vremena Rusija bila daleko da bi im mogla materijalno pomoći. Nekada ih je i gubila iz vida zbog svojih imperijalnih razloga, kad-kada i zbog svepravoslavne orijentacije koja ih je izjednačavala i sa nesrodnim narodima. U najnovije vreme Srbi su bili žrtve svoje iracionalne vere u ideološki zanesenu Sovjetiju, koja ih je zbog svojih klasnih zanosa odbacivala kao “kontrarevolucionarno uporište”. I u Drugom svetskom ratu i u građanskom i u verskom ratu 1991-1995. borili su se između sebe Srbi pravoslavci, Srbi muhamedanci i Srbi katolici, ali Rusija, površno ideologizatorska ni tada nije poznala ovu fenomenologiju, da bi problemu prišla temeljno i razrešila ga na univerzalnom nivou. Nije videla ni fenomenologiju vatikanskog prozelitizma koji je Srbe skoro uništio.

Uvereni smo da je danas preporođena Rusija u poziciji da svetu stavi na znanje da jugoslovenski problem nije rešen, da su tzv. mirovnim ugovorima iz 90-tih godina 20. veka samo potisnute u stranu stare protivrednosti, odnosno da su institucionalizovane na antisrpskoj osnovi kao i posle Drugog svetskog rata. Srbima i mnogim jugonostalgičarima u drugim narodima razbijene zajednice Rusija može pomoći ako sagleda i demonstrativno pokaže stravične posledice politike zapadnih zemalja po sve njih. Ako, okrećući se vizijama doba koje dolazi, datom stanju fragmentacije Srpstva, pretpostavi u Evropi afirmisane etnojezičke i kulturnoistorijske principe naciona. Srbima će pomoći posebno jer će tim putem otkloniti razvaline njihovih zemalja: na Kosovu i Metohiji, Republici Srpskoj, Republici Srpskoj Krajini, čak i Makedoniji. Rusija je, na primer u poziciji da pozivajući se na već pomenuti “Vašingtonski papir”: “K” jednako “K” (iz kraja 1994.) zatraži reciprocitet kojim će Srbe RSK vratiti iz izgnanstva, u autonomnu sigurnost, a Albance KiM u pravni poredak Srbije, isključujući samo uzurpatore srpskih zemalja naseljenih sa strane. Time će pomoći i srpskim muhamedancima BiH da se oslobode i od sopstvenog retrogradnog klerikalizma i od zapadnih manipulacija i kalkulacija sa njima, što će na kraju rezultirati povratkom cele BiH u na prethodnim osnovama rekonstruisanu jugoslovensku zajednicu, verovatno u nešto “skraćenom” obliku. Time će biti osujećeni i vatikanski planovi u prilog stvaranja “velike katoličke Hrvatske sa Crnom Gorom i Albanijom”. Biće zaustavljen započeti proces razgradnje antisrpskog, antiruskog, odnosno antipravoslavnog vatikanskog punkta. Zagrebački Kaptol će izgubiti komandno mesto u procesu klerikalističke homogenizacije (hrvatizacije) Srba rimokatolika. Time će biti otvoren i put resrbizacije, ili rejugoslavizacije Dalmatinaca, Dubrovčana, Istrana i Slavonaca. I Crna Gora će se vratiti u svoje srpsko stado, odnosno osujetiće se plan da i ovde Vatikan podstakne bratoubilački sukob (kako je to činio prilikom odvajanja Srba rimokatolika), sukob posle kojeg bi i crnogorska grana srpstva bila odvojena od svog stabla i podvrgnuta pokatoličenju. I, na kraju, sa pokretanjem ovakvog toka događaja, i Makedonija će dobiti uslove da izađe iz mreže katoličkog prozelitizma koji je i ovde u punom zamahu. I oslobodiće se šiptarske sablje koja je već preseca.

Rusija, uvereni smo, ne treba da obraća mnogo pažnje na česte mene u politici Beograda jer one često odudaraju od širokog proruskog raspoloženja naroda. Verujemo da put prema tome može biti prokrčen ako Kremlj i MID, prema Srbima i njihovim zemljama, ali i prema svim onima koji još veruju u Jugoslaviju, povede politiku usklađenu, ne sa trenutnim raspoloženjem njihovih režima, nego naroda kao celine. Konačan rezultat ove ruske politike može biti sazivanje Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Jedino ona može doneti stabilno i dugotrajno rešenje.

Suočen sa dugom neprijateljskom politikom prema njemu, Srpski narod se danas sve odlučnije okreće Rusiji, mnogi traže sa njom ne samo vojni i politički savez, nego i konfederalno zajedništvo. Geopolitička pozicija, okruženje pokriveno pretećim NATO bazama, daje ovom naslonu na Rusiju egzistencijalni značaj za Srbe, koji strepe od ovakvog okruženja, i za Ruse koji preko ovakvog zajedništva sa Srbijom i svim Srbima, dobijaju vojno-političke pozicije iza leđa neprijatelja, koji i Rusiju okružuju sa svih strana.

Danas su na političkoj pozornici Srbije i Srpstva dve vizije budućnosti: Jedna skoro bezrezervno teži Evropskoj uniji, uz retoriku da će samo u njenom okviru poništiti odluku o nezavisnosti Kosova (kao albanske države), potiskujući pri tom osnovnu činjenicu da je ta veštačka tvorevina na tlu Srbije nametnuta voljom SAD i EU, ignorišući mnoga upozorenja, među njima i velikog ruskog reditelja Nikolaja Burljajeva da Zapad uništava Srbe jer su oni najistaknutija zona pravoslavlja prema Zapadu.[4] Shodno ovakvim rezonovanjima, Srbiju u EU očekuje postepeno proveravanje i gubitak njenog milenijumskog identiteta i kontinuiteta.

Nametanjem nezavisnosti Kosova Amerika i “američka Evropa” nagradili su albanske teroriste, učesnike u svojoj agresiji 1999, možda i s ciljem da Rusiju izazovu na rat. Druga srpska vizija prihvata Evropsku uniju samo ukoliko ona poništi odluku o nezavisnosti Kosova i ako povuče međunarodna priznanja ove kvazi-države, ako Unija primi Srbiju u njenim međunarodno priznatim granicama, celovitu. Oko pitanja povratka KiM u sastav Srbije podele u srpskom narodu postaju sve zaoštrenije. Ukoliko Zapad nametne crnogorski model, odnosno ako omogući da nesrpske manjine (među njima i neke Srbima nenaklonjene), te anacionalno-liberalističke prevagnu u korist prve vizije u Srbiji može nastupiti smutno vreme. A ono ne može ostaviti ravnodušnom ni Rusiju, jer bi to bilo zaboravljanje njenog i političkog i sentimentalnog “duga” prema Srbima, te ignorisanje činjenice da je za današnju srpsku tragediju umnogome kriva i Jeljcinova Rusija, kriva zbog svog sluganskog zapadnjaštva – pomažući da srpska pobeda protiv separatista bude osujećena.


[1] Meždunarodnoй konferencii “Monocentrovaя modelъ globalizacii i eё destruktivnaя rolъ na Balkanah i vo veёm mire” (Genocid serbskogo naroda) 

[2] U glavnom ruskom gradu ni danas nema spomenika zahvalnosti Srbima, smrt je pomela genijalnog vajara V.M. Klikova da on to uradi na svoju ruku.

[3] Mogao je Haški tribunal zbog Srba na odgovornost pozvati i Rusku Pravoslavnu Crkvu, i Rusku državnu Dumu, i rusko kazačestvo, i najistaknutije ruske intelektualce- koji su sa Srbima bili onda kada im je bilo najteže. Mogao je “pozvati” konkretne ličnosti koje su u vreme kada su srpski slobodari bili u rovovima obilazili ugroženi narod: i Seleznjova, i Žirinovskog, i Baburina, i Riškova, i Rogozina, i velike pisce V. Rasputina, V. Belova, D. Žukova i druge, velike umetnike Nikitu Mihalkova i Nikolaja Burljajeva, uzornog vajara Venceslava Klikova, i brojne ruske dobrovoljce koji su davali živote na braniku Srba i pravoslavlja. Svi su oni znali da Srbi brane sebe i Rusiju.

[4] Burljajev je srpstvo i pravoslavlje KiM pokazao upečatljivim filmskim putem, i to u vekovnom kontinuitetu.